DR



Pater Vladimir Horvat: Tri desetljeća o logoru Jasenovac

Uvod

Kada netko doživi 80 godina to obično govori da je pomalo radio i podosta se odmarao, misleći tijekom cijeloga svoga života uglavnom o zdravlju. Dr. Vladimir Horvat, slavljenik i zahvalni čovjek za svojih dosadašnjih 80 godina sigurno nije takva osoba. To se jednostavno isčitava iz njegova dosadašnjeg, vjerojatno i njemu kratkoga života, svećeničkoga, književno-jezičkoga, kulturnog i javnog djelovanja. Kada bih imali toliko osoba u našoj Hrvatskoj, mnogi bi problemi bili jasniji, bolje i uspješnije rješavani Mojoj malenkosti je palo u zadatak pregledati i obraditi onaj dio njegova rada koji se odnosi na njegov doprinos u traženju i otkrivanju istine o logoru Jasenovac, kako logoru iz vremena NDH-a, tako i o logoru koji je nastavio funkcionirati poslije Drugoga svjetskog rata i tadašnjim zbivanjima. Ovdje je važno naglasiti da Dr. V. Horvat nije po struci povjesničar, ali njegov rad, pa i onaj književnojezični u biti ima i povijesni karakter, pa se smatram posebno počašćenim što sam dobio ovaj zadatak. Tim više, jer sam patra V. Horvata upoznao kroz njegov rad o Katoličkoj crkvi u hrvatskom narodnom preporodu,[1] a on je i jedan od najvećih „krivaca“ što se, između ostaloga, bavim i temom logora Jasenovac, posebno onog u vrijeme poslije Drugoga svjetskog rata.

Prvi radovi i prilozi Dr. Vladimira Horvata o logoru Jasenovac

Prvo pitanje koje nam se postavlja u predstavljanju ovog autora i teme je kada se on počeo tom temom baviti. Jedan od načina je saznati to od njega upitnikom ili pretragom po raznim biografijama. Ovdje navedeni naslov iskazuje da se p. Vladimir Horvat logorom Jasenovac bavi već gotovo trideset godina. To za većinu izgleda malo prerano, jer im je nepoznato njegovo takvo djelovanje. Pa, ipak u knjizi dr. Vladimira Dedijera Vatikan i Jasenovac postoje dva priloga koja je dotičnoj knjizi priložio p. V. Horvat. Jedan je pisana obrana odvjetnika Ive Politea na procesu Alojziju Stepincu 1946., a drugi, svakako značajniji popis (regesta) objavljenih izvornih dokumenata iz arhiva u Vatikanu o djelovanju Vatikana u Drugom svjetskom ratu[2]. Taj popis je, koliko mi je poznato do sada objavljen samo u toj knjizi i dobro bi došlo njegovo ponovno objavljivanje, iako je moguće i te dokumente i knjige izvora pronaći u nekom od crkvenih arhiva ili knjižnica u Hrvatskoj. A ne bi bilo loše otkriti i objaviti u kojim se arhivima i knjižnicama nalaze ti izvori kako bi bili dostupniji. U međuvremenu je nastupio zastoj u kojem je p. V. Horvat prikupljao materijale i pripremao se za svoja buduća povijesna istraživanja. Između ostaloga u tom je vremenu dobio na dar Kalendar-Dnevnik Matije Helmanna[3] koji će početkom ovoga tisućljeća dati na pohranu Hrvatskom državnom arhivu, gdje se i danas nalazi kao jedan od iznimno važnih izvora za prikaz prilika u poslijeratnom logoru Jasenovac početkom lipnja 1946. Naime u tom razdoblju p. V. Horvat bavi se svojom prvom, jezičnom strukom i napreduje na akademskoj razini, prvo poslijediplomskim radom, a potom doktoratom.

Najplodniji period rada na problematici o logoru Jasenovac

Svoj najplodniji dio rada p. V. Horvat počeo je na 60-tu godišnjicu Dana antifašističke borbe, 22. lipnja 2005. u jednosatnoj emisiji Radio Marije, u kojoj se obrađuju religijske teme, a tim je povodom pater V. Horvat govorio o žrtvama totalitarizma. Njegov govor o tim žrtvama objavljen je u dva nastavka u feljtonu Komunističke stranputice. Prvi nastavak nazvao je „Cvjetovi bola žrtava totalitarizma na poznatim i nepoznatim hrvatskim stratištima“, parafrazirajući pri tom poznatog francuskog pjesnika Charlessa Baudellairea. U prvom od dva nastavka feljtona objavljena u Hrvatskom Fokusu 2005. govori o besmislu Dana antifašista, ali i ustanka hrvatskih komunista 1941. godine., te ulozi i djelovanju nadbiskupa A. Stepinca u odnosu prema svim totalitarizmima, pa i boljševičkom i komunističkom.[4]

Za nas je svakako najvažniji drugi nastavak s naslovom: „Partizanski logor Jasenovac“.[5] U tom članku p. V. Horvat kao primjer uzima jednog od najpoznatijih hrvatskih komunista i disidenata, zatočenika Staljinovih Gulaga i Pavelićeva logora Jasenovac, koji, iako komunist nije čekao maršala i njegove istomišljenike, vjerojatno znajući i koje je on škole prošao i što bi mu napravio da mu se našao na putu. Opisuje logor Jasenovac kao područje na kojem je između dva svjetska rata industrijalac Ozren Bačić razvio raznoliku industriju i radi toga izgradio tvornice: opeka, crijepa, lanaca, ljevaonicu za izradu zvona, pilanu. Tu su poslije, u ratu Nijemci donijeli strojeve za izradu dijelova za zrakoplove i tvornicu naoružanja. Pored tih šest radnih pogona izgrađeno je i šest baraka za smještaj radnika u tim pogonima, a većinu tih radnika činili su logoraši. Poznatoga beogradskog istraživača genocida i posebno logora Jasenovac i zločina u njemu Milana Bulajića u jednom razgovoru pitao je, „je li nova vlast 1945. osnivala nove logore“.[6] Kada je odgovorio potvrdno, pitao ga je, „A što je s Jasenovcem“, na što je on odgovorio kako on to ne zna. Stoga mu on za to navodi monografiju Antuna Miletića: Koncentracioni logor Jasenovac u kojoj on iznosi kako je logor rušen 1948.-1951., a netko ga je morao i rušiti. Tko drugi, ako ne logoraši? Josip Manolić mu je pak na predstavljanju knjige Hrvatskog Radiše potvrdio da je logor Jasenovac bio logor do 1948. kada je prestao biti logor jer je tada otvoren pravi Gulag – Goli otok. U Spomen-području Jasenovac nemaju ništa o tome jer su svi dokumenti odneseni u Beograd.[7]

U posljednjem nastavku tog feljtona p. V. Horvat se vraća na problem ustanka i zločina izvršenih po komunističko-partizanskim vlastima i izvršiteljima, navodeći kao primjer grobnicu – špilju Jazovku. Pri tom navodi nekoliko imena mogućih izvršitelja[8], ističući kako su izvršitelji među nama, samo ih treba procesuirati. Budući se ne nalazi ni jedno ime, niti nešto što govori o logoru Jasenovac, ovdje samo navodimo i taj članak.

Svjedočanstvo. V. Horvata dano na Radio Mariji i potom objavljeno u Hrvatskom tjedniku Fokus u srpnju iste godine kao da se zaboravilo. Izvadio ga je tada prvi antifašist Ivan Fumić dopisom u tjedniku „Bjelovarac“ od 16. ožujka 2006. stavljajući Horvatovu izjavu o hrvatskoj strojnici u rubriku „vjerovali ili ne“. Nije trebalo dugo čekati odgovor p. V. Horvata. Odgovorio mu je već u broju od 31. ožujka. U odgovoru p. V. Horvat izriče prvi put svoju tvrdnju o tome da su u Jasenovcu postojala tri logora: ustaški, partizanski i logor za Informbirovce. Ponavlja kako se razvijala industrija Bačića i dodaje kako su međuratnim tvornicama u ratu pridodane nove tvornice za izradu dijelova za zrakoplove i oružja. Kad je vlasnik početkom travnja 1941. sve napustio, ustaše su tu formirali sabirni i radni logor, dodavši još pogon avio-dijelova i pogon naoružanja u kojem se proizvodila i hrvatska strojnica. Prijatelj koji ju posjeduje dao mu je tehničke podatke: izrađena je po modelu Steier, koji ima zrno kalibra 9 mm i čahuru dugu 19 mm, a u hrvatskoj strojnici čahura je dulja, ima 25 mm, pa je više baruta i veći domet i snaga. Potom ponavlja razgovor s Milanom Bulajićem o Jasenovcu, kao i svjedočanstvo Josipa Manolića o poslijeratnom logoru u Jasenovcu do 1948., a koje u međuvremenu (pa ni do danas) isti nije nigdje opovrgao.

Da poslijeratni partizanski logor u Jasenovcu ima čvrste temelje p. V. Horvat iznosi još jedan: džepni kalendar – dnevnik inženjera šumarstva Matije Helmanna kojega je dobio na dar od dviju Zagrepčanki. U njemu je dotični u obliku kratkih notica – bilješki po datumima navodio što je za svoga desetodnevnog boravka radio u logoru Jasenovac. Ovdje dajemo Helmanov zapis onako kako ga je dao p. V. Horvat u tom broju Bjelovarca.

"1. 6. 1946. Išli u Jasenovac za uređenje konačišta.

2. 6. 1946. Kopanje poljskog zahoda. Zidanje privremenog štednjaka za kuhanje hrane. Čišćenje, priprema za gradnju krušne peći i donos materijala. …

3. 6. 1946. Zidanje krušne peći i štednjaka, početak. Izmjena uske pruge i stojećih obodnih zidova bivšeg logora.

4. 6. 1946. Dovoz cigle i ilovače za gradnju peći i zidanje iste. Popravak rešetki na prozorima osuđeničke nastambe. … Konačno 9. 6. piše: "Odlazak . Gradiška."

Nastavlja kako je i danas osnovni problem poslijeratnog logora Jasenovac nedostatak izvora za razliku od ratnog logora koji sadrži preko 29.000 dokumenata. Jedini dokumenti koji bi mogli nešto govoriti o poslijeratnom logoru Jasenovac su dokumenti o iskapanjima izvršenim 1964. kada su između ostaloga iskopane i velike količine zlata, o čemu je pisao i jedan od istraživača, Dr. Slavoljub Živanović, koji veli da su vagnuvši sve predali na zapisnik SUBNOR-u. Istražujući sve to, pok. Ljubica Štefan je još 1990.-ih pitala Ivana Fumića, predsjednika SUBNOR-a, gdje je to zlato, ali još do danas ni ona, ni hrvatska javnost nije dobila odgovor.

Ovdje također prvi puta iznosi tvrdnju Dr. Ive Banca iz knjige Sa Staljinom protiv Tita, o postojanju logora u Jasenovcu za staljiniste i informbirovce poslije 1948. godine. Njegovoj tvrdnji dodaje svoje mišljenje kako se radilo o jugoslavenskim oficirima, uglavnom Hrvatima, koje su čuvali uglavnom Srbi i Crnogorci, donedavni četnici. Sve je to bila politika „bratstva i jednistva“, a zapravo srpska politika provođenja čistki protiv Hrvata i ostvarenja plana „Velike Srbije“. Ponavlja tvrdnje Antuna Miletića o raščišćavanju logora Jasenovac 1951., a Fumićevo negiranje postojanja tvornice oružja i hrvatske strojnice tvrdnjom da su partizani i savezničko bombardiranje Jasenovca naručili upravo zbog te tvornice. Upravo zato će se Dr. V. Horvat potruditi i uskoro priložiti i fotografiju hrvatske strojnice izrađivane u Jasenovcu. Svoj tekst autor završava ovim riječima: „Možda će i g. Fumić progledati i početi priznavati istinu, premda je netko rekao da je najteže priznati krvavu istinu, dok su još živi krvnici i njihovi sinovi, kao i djeca nevinih žrtava. Dao Bog da pomiješane kosti i prepaćene boli procvjetaju pomirenjem.“[9] Umjesto sukoba i rata, p. V. Horvat nudi ruku pomirenja. Ali...

Dvije godine poslije s prof. Vladimirom Mrkocijem uslijedila je knjiga „Ogoljela laž Jasenovca“[10], koja je podosta uznemirila (i još uvijek) samozvane antifašističke duhove. U njoj Vladimir Mrkoci u prvom dijelu knjige kroz literaturu, memoare, objavljene i neobjavljene izvore daje potpuno drugačiju sliku logora Jasenovac od 1941. – 1945. koja pokazuje da je taj logor bio prije svega radni, ali povremeno i sabirni, a nikako logor za ubijanje i likvidaciju. Za nas je daleko zanimljivije posljednjih dvadesetak stranica gdje nam p. V. Horvat daje svoje nove priloge i istraživanja o poslijeratnom logoru Jaenovac.

Istraživanje i dotadašnji prilozi p. V. Horvata o logoru Jasenovac sažeti su u dijelu knjige pod naslovom: „Dodatak: Istraživanja prof. Dr. sc. Vladimira Horvata.“ od str. 77. do 97. Prvi naslov u tom dijelu knjige je: „Istina o dva logora u Jasenovcu“[11], što bi trebalo ukazivati kako tu govori samo o dva logora u Jasenovcu, ali ne i o tri, iako smo vidjeli da je već u ožujku 2006. u tjedniku Bjelovarac govorio o tri logora. To je stoga jer je to tekst intervjua za Hrvatski tjednik Fokus koji je objavljen u srpnju 2005. i koji nema potrebe ponavljati. Podnaslov: „Ustaški radni logor, partizanski logor smrti“ je teza kako je ustaški logor 1941.-1945. bio radni logor, a partizanski logor od 1945.-1948. bio likvidacijski logor u kojem su ubijani zatočenici, a nalazi se od 79.-88. stranice. Najvrijednija novina koju nam daje kao prilog Dr. V. Horvat jest fotografija hrvatske strojnice izrađivane u tvornici oružja u Jasenovcu,[12] što nam potvrđuje da on svoja obećanja ispunjava.

U sljedećem naslovu: Komunistički zločini – Partizani su nakon rata nastavili s likvidacijama, a logor Jasenovac funkcionirao je do 1951. godine.[13] Taj tekst je dotjerani i preuređeni tekst objavljen u tjedniku Bjelovarac 31. ožujka 2006. pa se njime osobito nećemo ovdje ponovo baviti.

Kao prilozi[14] knjizi dodani su odlomci iz knjige Milka Rifera: „Grad mrtvih“[15] i „Dokumenti švicarskog Crvenog Križa“[16].

Između dokumenata koji su u knijzi Milka Rifera su: „Godinu dana rada sabirnih logora Ustaške obrane" — o koncentracionom logoru Jasenovac od 9. septembra 1942. godine“[17], br. 178., „Pismo sekretara CK KPJ Josipa Broza Tita od 10.septembra 1942. Centralnom komitetu KP Hrvatske o držanju razmenjenih komunista na ustaškoj policiji i u logorima“[18], br. 320., „Izvještaj Josipa Brnčića od 15. marta 1944. CK KPH o razmeni zarobljenih partizana iz koncentracionog logora Jasenovac – Stara Gradiška“[19].

Prilog o izvješću Međunarodnog Crvenog Križa iz 1942. ima naslov: Objavljeno na internetu: JESENOVAC[20] – IZVJEŠĆE CRVENOG KRIŽA . Tekst se na internetu nalazi pod naslovom: „IZVJEŠTAJ o Pregledu logora Jasenovca, Stare Gradiške i Gređani Salaša“[21].

Poslije izlaska ove knjige došlo je do niza neargumentiranih reagiranja iz antifašističkog tabora, a knjiga se u vrlo kratkom vremenu rasprodala i naišla na dobar prijem većeg dijela kulturnih i znanstvenih djelatnika. Zato je došlo do malog zastoja u daljnjem istraživanju, ali istraživati se nije prestalo.

Feljton: Istina o tri jasenovačka logora – novi prilozi i dokazi u Glasu Koncila

Da je to tako govori i novi feljton Glasa Koncila s naslovom: „Istina o tri jasenovačka logora“ koji će izlaziti tijekom 2013. i 2014. godine. Ovdje ćemo se osvrnuti samo na one dijelove koji daju novi doprinos dotadašnjim istraživanjima o logorima Jasenovca tijekom cijeloga postojanja tih logora u navedenom feljtonu.

Naslov prvog nastavka je Zločin Srba u Jasenovcu 1906. u kojem nam autor govori o ubojstvu šest Hrvata u Jasenovcu još 1906., a da se ta ubojstva nisu nikada razjasnila, iako su izvedena vatrenim oružjem. Tada je počelo stvaranje „ratobornih“ Srba u Jasenovcu, odnosno provođenje programa Velike Srbije. U ostalom dijelu se govori o izgledu Jasenovca, njegovu povijesnom i gospodarskom razvoju, te osudi Ante Pavelića na sudu u Beogradu.[22]

Autor u 2. nastavku feljtona daje vremensko određenje postojanja logora iz vremena Nezavisne Države Hrvatske (NDH): „Hrvatska je država nacionalizirala Bačićevu napuštenu industrijsku zonu i u njoj 23. kolovoza 1941. formirala ustaški sabirni i radni logor Jasenovac koji je trajao do 22. travnja 1945“. P. V. Horvat nigdje ne poriče postojanje logora u Jasenovcu u to vrijeme i dovođenje tamo na rad Srba, Židova, Roma, Hrvata i svih drugih koje se nisu slagali s „ustaško-nacističko-fašističkom politikom“. Manji je dio osuđivan na jednu do tri godine, jedan je dio otpreman u nacističke logore u Njemačkoj, a jedan dio je i neposredno likvidiran. Najviše logoraša završilo je u radnom logoru jer su tamo punom parom i pojačano radile sve radionice i svi do tada izgrađeni pogoni. U daljnjem dijelu teksta navodi se broj zaposlenih u pojedinim radionicama i pogonima. Dalje navodi kako su dva pogona bila dio hrvatske i njemačke proizvodnje oružja: „U Jasenovcu se izrađivala prva hrvatska strojnica, koja je rađena je po modelu Steyer-Solothurn S1-100 debljine zrna 9 mm, a dužinu čahure 19 mm. Hrvatska strojnica imala je također zrno debljine 9 mm, ali je čahura imala duljinu 25 mm pa je u nju stalo više baruta i stoga je imala veću snagu i domet. Proizvodnja je pokrila hrvatske vojne potrebe pa se ta strojnica izvozila i u Španjolsku po narudžbi generala Franca. Da se spriječi njezina proizvodnja, vodstvo partizana zatražilo je da Angloamerikanci bombardiraju logor Jasenovac kako bi pogodili i tvornicu oružja. Ovi su to učinili barem dvaput, suprotno načelu da se ne bombardiraju fašistički logori jer bi u njima stradali zatočenici. Paradoksalno je što su tom zgodom poginuli logoraši koji su dobili pomilovanje i uskoro imali otputovati kući“.[23]

U 3. nastavku: Zabranjena Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture govori o bombardiranjima Jasenovca, pa i logora po zapovijedi komunističkih vlasti i savezničkim angloameričkim zrakoplovima. Preuzima istraživanje nataše Mataušić po kojoj je u siječnju 1942. u samom mjestu u „kožari“ počeo s radom tzv. Logor IV. – Kožara u kojem je radilo od 100 do 150 ljudi koji su živjeli u dvije nastambe, a u sklopu kožare bila je četkara za izradu četki i jedna mala radionica za izradu čizama, rukavica i predmeta od kože. Prema nacionalnom sastavu u logoru je bilo najviše Hrvata koji su i najviše stradali, a što potvrđuju i dokumenti koje je objavio Antun Miletić u svojoj III. knjizi. U posljednjem dijelu nastavka autor daje moguće brojeve lograša kojih nikako nije moglo biti više od 4000, a broj žrtava i danas je sporan i kreće se od 50.000 do više od 1.400.000 stradalih.[24]

U 4. nastavku Dr. V. Horvat pod naslovom: „Zabranjene knjige bivših logoraša“ osvrće se na dosad zabranjene knjige memoarskih sjećanja o životu u logoru Jasenovac, njihov sadržaj i razloge zabrane. Prvo daje svjedočenje Židova Cadika Danona Brace u njegovoj knjizi: „Sasječeno stablo Danonovih – svjedok holokausta, sjećanje na Jasenovac“ u kojoj navodi kako je Jasenovac daleko manji logor od Auschwitza, Treblinke i Sobibora, ali po doživjelim strahotama ne zaostaje za tim logorima.

Prvu knjigu memoara objavio je Đorđe (Juro) Miliša, odmah 1945. pod naslovom: „U mučilištu - paklu Jasenovac“, koju je neposrednu po njezinom izlasku iz tiska zabranio javni tužitelj Narodne Republike (NR) Hrvatske. P. V. Horvat navodi tri razloga zbog kojih je knjiga zabranjena. Prvi ralog je što naširoko opisuje savezničko bombardiranje logora Jasenovac i ulogu komunističkih vlasti u tom bombardiranju. Drugi je razlog prikaz „neprimjerenog ponašanja“ žene Pavla Gregorića, logorašice Marine Gregorić koja je u logoru navodno spavala kao priležnica sa zatočenim ustaškim dužnosnikom Vladom Singerom. I treći razlog je „izuzetno“ blaga slika o logoru Jasenovcu u kojoj je opisivao kulturne priredbe, koncerte, utakmice i zabave.

Autor druge zabranjene knjige je Milko Rifer s nazivom: „Grad mrtvih: Jasenovac 1943“. Neku vrstu recenzije knjizi je dao Grgo Gamulin, od kojih je najveća zamjerka bila blagi prikaz nove logorske uprave pod zapovjdništvom Ivana Brkljačića. Knjiga je tiskana u čak 20.000 primjeraka, ali poslije negativne kritike književnika Ranka Marinkovića o njoj, odustalo se od već planiranog snimanja filma na osnovi knjige.

Treći autor nedopuštene knjige o Jasenovcu u komunističkoj Jugoslaviji bio je Ante Ciliga, međuratni iskusni komunist iz Istre, jedan od rijetkih preživjelih iz Staljinovih Gulaga i zatočenik logora u Staroj Gradšci. Svoje sjećanje na te teške dane objavio je u knjzi: „Sam kroz Euorpu u ratu 1939.-1945“. Koju je objavio u prognaništvu u Francuskoj, jer u komunističkoj Jugoslaviji nije mogao ni ostati.[25]

Peti nastavak feljtona ima naslov: „Izbjeglice iz El Shata na jasenovačkom popisu“ koji govori o načinu popisivanja žrtava u žrtvoslovima, posebno onima koji su vezani uz Jasenovac. U prvom dijelu se daje nepotpuna izjava Vojislava Prnjatovića, koji je u logoru Jasenovac bio od 24. prosinca 1941. do 30. ožujka 1942., a izjavu je dao Komesarijatu za izbjeglice Nedićeve Srbije. On tu govori kako je prije dolaska Međunarodne komisije Crvenog Križa u logoru bilo smješteno 1.100 izbjeglica u tri barake. Svaka je baraka bila duga 20, široka 6, a visoka 3 m i u jednu se moglo smjestiti od 300 do 450 ljudi. Prije dolaska te komisije izgrađeno je šest novih baraka za oko 160 osoba po baraki. Ali, zbog poplava u ožujku 1942. dio se zatočenika iselio u radionice, a dio ih je otišao u logor Stara Gradiška. „Nezgodan“ dio Prnjatovićeva svjedočenja je onaj u kome navodi poseban i povlašten položaj zatočenih Židova. Naime pored logorske uprave koju su činile ustaše, postojala je i „samouprava“ koju su činili zatočenici, uglavnom Židovi, pa daljnji dio izjave vrvi antisemitizmom, ali i govori o nacionalnim odnosima u logoru. Navodi se djelovanje i rad „Jasenovac Research Institute“ (JRI) iz New Yorka po kojem je u Jasenovcu stradalo 650.000 ljudi. Iznosi istraživanje Hrvatskog lista o popisu 75 stradalih u logoru Jasenovac iz Gata, a oni su ubijeni od četničkih ruku. Slično je na popis stavljeno 30 osoba iz Žrnovnice. O toj temi popisa JRI istraživanje je 2005. napravila novinarka Smiljana Šunde u listu Fokus za svoju župu Podgora iz koje je na stranicama navedenog instituta popisano 102 stradalnika u Jasenovcu, da bi S. Šunde utvrdila je doista stradao samo jedan. Ona je također utvrdila falsificiranje osobnih podataka na tim stranicama s netočnim navođenjem godina rođenja i imena osoba.[26]

Šesti je nastavak naslovljen: „Partizanski logor za masovno istrebljenje“. Osim što utvrđuje partizanski logor i u Jasenovcu i u Koprivnici (Danica), Dr. V. Horvat u ovom se tekstu bavi načinom nastajanja i funkcioniranja represivnog sustava komunističke Jugoslavije, ističući da je sav taj sustav nastao djelovanjem i radom Komunističke partije Jugoslavije.[27]

Naslov sedmog nastavka je: „Jasenovačka je građa 1994. godine »kompletno opljačkana“, gdje objašnjava na koji je način u ratnim uvjetima 1994. opljačkano gradivo Spomen područja Jasenovac u Domovinskom obrambenom ratu, te da su razlozi tome prikrivanje istine o partizanskim likvidacijama poslije Drugog svjetskog rata. O tome piše na osnovi istraživanja Ljubice Štefan i Zorana Božića ističući kako je jasenovački logor bio zapravo: „komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata (KKLEH).[28]

Osmi nastavak je: „Svi su oni bili odmah likvidirani“ gdje navodi kako je Zoran Božić svojim istraživanjem došao do zaključka da je prema navodima egzekutora od svibnja 1945. do srpnja 1947. u logoru Jasenovac ubijeno 31.000 ljudi, a u logoru Lipik još 11.000, pa je ukupan broj stradalih u sustavu jasenovačkih logora poslije Drugog svjetskog rata bio 42.000 osoba. Istakao je kako se svih pet lokaliteta logora iz vremena NDH koristilo i u poratno vrijeme: Bročice, Krapje, Logog III. – Ciglana, Logor IV. – Kožara i Logor V. – Stara Gradiška.[29]

Naslov devetog nastavka je: „Svjedoci govore o poslijeratnom logoru“. U prvom dijelu teksta ukazuje na istraživanja Alojzija Buljana i Franje Horvata u kojima su oni utvrdili i poimence naveli stradalnike s jasenovačkog područja na stratištima i grobištima u i oko Jasenovca. U nastavku piše o iskapanjima koja su vršili zatočeni svećenici poslije Drugog svjetskog rata i stradanjim Hrvata u logoru/zatvoru Stara Gradiška. Navodi i straživanja koja su o tome radili Vjekoslav Žugaj, Mario Kevo i Ljubica Štefan. Posebno izdvaja džepni kalendar – dnevnik inž. Matije Helmana koji je jedan od najznačajnijih pisanih izvora za postojanje i rad Logora III. – Ciglana.[30]

Deseti nastavak ima naslov: „Plitko zakopana tjelesa u odorama hrvatske vojske“ u kojem se donose novi iskazi i svjedočanstva o radu i djelovanju poslijeratnog logora Jasenovac. Iz tih svjedočanstava treba posebno izdvojiti ona koja govore o stratištima i grobištima u kojima su se nalazili leševi u odorama s hrvatskom znakovljem, što govori i o mogućim likvidacijama po završetku rata.[31]

Naslov 11. nastavka feljtona je: „Odvodili su skupine i nitko se nije vraćao!“, u kojem nastavlja s iskazima svjedoka Ljubice Štefan o grobištima nastalim poslije rata u Jasenovcu.[32]

Dvanaesti je nastavak naslovljen: „Gdje su dukati slavonskih snaša iz jasenovačkih grobnica?“ u kojem nastavlja iznositi svjedočanstva i činjenice vezane uz poslijeratna grobušta u Jasenovcu. Njima dodaje i antropološka istraživanja koja su vršena pri ekshumacijama 1964., a na osnovi kojih je i Srbin Dr. Srboljub Živanović došao do zaključaka koji govore o narodnim nošnjama, ali najvjerojatnije žena iz Slavonije i Srijema, a ne Srpkinja kako on to pokušava sugerirati. Također nije nevažno ni to gdje je završilo zlato prikupljeno u tim iskapanjima, na što čekamo odgovor već dulje od petnaest godina.[33]

U trinaestom nastavku s naslovom: „Politički »preodgoj« informbiroovaca“, piše o logoru Jasenovac kao logoru za preodgoj informbirovaca. Ponavlja zahtjev bivšeg predsjednika Hrvatskoga državnog Sabora Nedjeljka Mihanovića kako, budući je poratni komunistički zločin bio masovan, takvo – masovno treba biti i njegovo istraživanje. Ponovno ističe kako je Jasenovac bio ne samo poslijeratni logor za ratne zarobljenike – Hrvate, bio i logor za staljiniste – informbirovce, a ubijanja su nastavljena u proširenim kapacitetima Stare Gradiške sve do 1980.-ih godina XX. stoljeća U Jadranskom moru na otocima (gulazima) Sveti Grgur i Goli Otok osnovani su najveći logori za staljiniste – informbirovce, u koje su masovno upućivani Staljinu odani komunisti. U vrlo kratkom vremenu od osamnaest mjeseci kroz logor je prošlo više od 8.500 ljudi. To je važno znati, ne samo zato što je to veći broj nego što je ikada bio u NDH logoru Jasenovac, nego i zato što je komunistički sustav represije i terora prema svima onima koji ne misle isto nastavljen i tim novoosnovanim logorima. Da paradoks bude još veći, sva mučenja u tim logorima vršili su sami zatočenici.[34]

U posljednjem 14. nastavku feljtona s naslovom: Zašto je Zapad prešutio Goli Otok? autor postavlja pitanje šutnje Zapada o Golom Otoku, gotovo sve do samog prestanka i zatvaranja logora. U njemu nam daje dva zanimljiva svjedoka: Vladu Dapčevića, jednog od Titovih ratnih zapovjednika i Stanislava Janovića iz Boke Kotorske. Može se činiti kako oni tu ne pripadaju, tu nema Jasenovca. Da, ali ima sve što i kako se mučilo u Jasenovcu i zato treba ostati ta veza, treba u prikupljenim svjedočanstvima vidjeti način funkcioniranja komunističke represije i terora, raskrinkati ga i ostaviti povijesti i povjesničarima.[35]

Zaključak

Iako povijest nije izravna struka p. Vladimira Horvata, on se potrudio na raznim područjima povijesti, kao malo koji povjesničar. Istražujući i baveći se problematikom logora Jasenovac, dao je priloge koje nije dao najveći dio hrvatskih povjesničara. Radio je to iz najveće ljubavi prema žrtvama svih totalitarizama, represije i terora, bez obzira na to o kome se radi. Zato oni koji se ne slažu s njegovim tvrdnjama o poslijeratnom logoru Jasenovac nerado vode diskusije i rasprave o toj temi s njim ili ga jednostavno ignoriraju, dajući tobože sebi na značenju. P. Vladimir Horvat nije sve odmah saznao i znao o jasenovačkim logorima, on je to saznavao postupno i polako, strpljivo skupljajući izvore i literaturu, kritički joj pristupao i analizirao je i tek potom izlazio u javnost sa svojim tvrdnjama na isti način. Ta se postupnost, nadam se može vidjeti i iz ovoga prikaza, s tim da je posljednji feljton objavljen u Glasu Koncila njegov najsustavniji rad o toj problematici i za nadati se da će biti objavljen i u vidu knjige. O tome da je inicijator, duša i srce „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac i da je samo njega stvorio, bilo bi za pamćenje i povjesnicu. Zato za sve što je radio u povijesti i iz povijesti u i o logorima Jasenovac: HVALA!

Popis izvora i literature:

Izvori:

Hrvatski državni arhiv (HDA), f. 1804., Razne osobe XIX: i XX. stoljeća;

MARIO KEVO, Veze Međunarodnog Crvenog Križa i Nezavisne Države Hrvatske: dokumenti, Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Zagreb: Hrvatski državni arhiv, Jasenovac: Javna ustanova Spomen područje Jasenovac, 2009.

Literatura:

VLADIMIR DEDIJER, Vatikan i Jasenovac, Beograd – Izdavačka radna organizacija „Rad“, 1987.;

VLADIMIR HORVAT, Crkva u hrvatskom narodnom preporodu: kratak pregled pisaca i djela, tema i problema, Zagreb: Nadbiskupski duhovni stol, Glas Koncila, 1986.;

VLADIMIR MRKOCI, VLADIMIR HORVAT, Ogoljela laž Jasenovca, Zagreb: Naklada E. Ćić, 2008.;

MILKO RIFER, Grad mrtvih: Jasenovac 1943, Zagreb: Naklada Pavičić, 2011.

Novine:

Bjelovarac, Bjelovar, 2006.;

Hrvatski tjednik Fokus, Zagreb, 2005.;

Hrvatski tjednik, Zadar, 2013.;

Glas Koncila, Zagreb, 53/2014.

Internet izvori:

.

Objavljeno u: „Od Mure do mora, od Save do Seine“, Spomen zbornik patru Vladimiru Horvatu SJ za njegov 80. rođendan, Zagreb: Filozofsko-Teološki institut Zagreb, 2015, uredio Ivan Šestak, str. 575.-586.

-----------------------

[1] VLADIMIR HORVAT, Crkva u hrvatskom narodnom preporodu: kratak pregled pisaca i djela, tema i problema, Zagreb: Nadbiskupski duhovni stol, Glas Koncila, 1986.

[2] VLADIMIR DEDIJER, Vatikan i Jasenovac, Beograd – Izdavačka radna organizacija „Rad“, 1987. U cijelom poglavlju Prilozi II. – Argumenti odbrane Alojzija Stepinca 1946. i neki kod nas malo poznati dokumenti iz vatikanskih arhiva. Prvi dio tih dokumenata čini izjava nadbiskupa A. Stepinca pred Vrhovnim sudom NR Hrvatske, u Zagrebu 3. listopada 1946. (str. 691.-695.) i obrana branitelja nadbiskupa A. Stepinca Dr. Ive Politea pred istim sudom 8. listopada 1946. (696.-722.). Za ovu su tematiku zanimljivija regesta-popis objavljenih dokumenata iz zbirke: Actes et documentes, sv. 8. i 9., a koji se odnose na vatikanske dokumente iz Drugog svjetskog rata od 1941.-1943., 723.-738. Svi ovi dokumenti objavljeni su u Dedijerovoj knjizi upravo zahvaljujući patru Dr. Vladimiru Horvatu i njegovim intervencijama pri pisanju te knjige.

[3] Hrvatski državni arhiv (HDA), f. 19804., Razne osobe XIX. i XX. stoljeća, kut. 54., Kalendar (1946.) – dnevnik inženjera MatijeHelmanna.

[4] Dr. sc. VLADIMIR HORVAT: Cvjetovi bola žrtava totalitarizma, Hrvatski tjednik Fokus, br. 270., 15. srpnja 2005., 12.-13.

[5] Dr. sc. VLADIMIR HORVAT: Partizanski logor Jasenovac, Hrvatski tjednik Fokus, br. 271., 22. srpnja 2005., 12.-13. (dalje: Hrvatski Fokus)

[6] Hrvatski Fokus, br. 271., 12.

[7] Hrvatski Fokus, br. 271., 13.

[8] Dr. sc. VLADIMIR HORVAT: Zločinci su među nama, Hrvatski tjednik Fokus, br. 272., 29. srpnja 2005., 12.-13.

[9] Bjelovarac, 31. ožujka 2016.,

[10] VLADIMIR MRKOCI, VLADIMIR HORVAT, Ogoljela laž Jasenovca, (dalje: V. MRKOCI, V. HORVAT) Zagreb – Naklada E. Ćić, 2008.

[11] V. MRKOCI, V. HORVAT, 79.-88.

[12] V. MRKOCI, V. HORVAT, 88. na kojoj je fotografija strojnice.

[13] V. MRKOCI, V. HORVAT, 89.-98. Ispod teksta naveden je, pretpostavljam kao izvor , Fokus, 28. travnja – 5. svibnja, iako se radi o tjedniku Bjelovarac kao izvoru.

[14] V. MRKOCI, V. HORVAT, 105.-126

[15] V. MRKOCI, V. HORVAT, 105.-114.; MILKO RIFER, Grad mrtvih: Jasenovac 1943, Zagreb: Naklada Pavičić, 2011., 440.-449. Knjiga je prvi puta izdana već 1946., isti: Grad mrtvih: Jasenovac 1943, Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske, 1946., te isti: Grad mrtvih: Jasenovac 1943, Jasenovac: Spomen područje Jasenovac, 1981.

[16] MARIO KEVO, Veze Međunarodnog Crvenog Križa i Nezavisne Države Hrvatske: dokumenti, Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Zagreb: Hrvatski državni arhiv, Jasenovac: Javna ustanova Spomen područje Jasenovac, 2009.

[17] V. MRKOCI, V. HORVAT, 107.-110.

[18] V. MRKOCI, V. HORVAT, 110..

[19] V. MRKOCI, V. HORVAT, 110.-114.

[20] V. MRKOCI, V. HORVAT, 115.-126. Treba biti Jasenovac, vjerojatno ili tiskarska pogreška pri pisanju i tiskanju ili s interneta.

[21] V. MRKOCI, V. HORVAT, 117.-126.; ., 17. 1. 2008.

[22] Glas Koncila, br. 11., (2073), 16. 3. 2014., Zagreb, 53/2014., 21.

[23] Glas Koncila, br. 12., (2074), 23. 3. 2014., Zagreb, 53/2014., 21.

[24] Glas Koncila, br. 13. (2075), 30. 3. 2014., Zagreb, 53/2014., 25.

[25] Glas Koncila, br. 14. (2076), 06. 4. 2014., Zagreb, 53/2014., 21.

[26] Glas Koncila, br. 15., (2077), 13. 4. 2014., Zagreb, 53/2014., 21.

[27] Glas Koncila, br. 16., (2078), 20. 4. 2014., Zagreb, 53/2014., 31.

[28] Glas Koncila, br. 17., (2079), 27. 4. 2014., Zagreb, 53/2014., 21.

[29] Glas Koncila, br. 18., (2080), 04. 5. 2014., Zagreb, 53/2014., 21.

[30] Glas Koncila, br. 19., (2081), 11. 5. 2014., Zagreb, 53/2014., 21.

[31] Glas Koncila, br. 20., (2082), 18. 5. 2014., Zagreb, 53/2014., 21.

[32] Glas Koncila, br. 21., (2083), 25. 5. 2014., Zagreb, 53/2014., 25.

[33] Glas Koncila, br. 22., (2084), 01. 6. 2014., Zagreb, 53/2014., 21.

[34] Glas Koncila, br. 23., (2085), 08. 6. 2014., Zagreb, 53/2014., 21.

[35] Glas Koncila, br. 24., (2086), 15. 6. 2014., Zagreb, 53/2014., 21.

................
................

In order to avoid copyright disputes, this page is only a partial summary.

Google Online Preview   Download