1



1. Uvod

Povjesničari umjetnosti u Hrvatskoj odavno su svoj interes usmjerili proučavanju srednjovjekovnih urbanističkih cjelina i pojedinih arhitektonskih spomenika nastalih u vremenu od 15. do 18. stoljeća, za mletačke vladavine Dalmacijom. Pri tome su mnogi gradovi i urbani spomenici do danas sustavno obrađeni, publicirani i zaštićeni, no mnogi su ostali na marginama interesa unatoč velikom vrijednosnom potencijalu kojeg kriju. Takvu je sudbinu doživio i grad Cres čija je urbanistička i arhitektonska vrijednost u stručnoj javnosti davno zamijećena. Sustavna istraživanja koja su započeta (Prelog 1961) nisu dovršena, a ona koja su od tada vođena odnosila su se uglavnom na zaštitu pojedinih spomenika (projekt zaštite kuće Arsan-Petris od strane Restauratorskog zavoda Hrvatske).

Namjera je ovog magistarskog rada istražiti i prikazati razvoj arhitekture i urbanizma u gradu Cresu tijekom 15. i 16. stoljeća, točnije od 1450. godine kada Cres postaje upravno središte komune, do 1610. kojom je datirano dovršenje novog obrambenog pojasa. Vrijeme je to kada Cres preuzevši ulogu lokalnog upravnog središta doživljava ekonomski i politički procvat. Njegovo urbano tkivo doživljava transformaciju od srednjovjekovnog naselja u suvremeno koncipiran grad opasan zidinama s prostranim trgom između novoizgrađene renesansne zborne crkve i gradskog tornja sa satom, zgrade pretorija i gradske lože. Unutar labirinta srednjovjekovnog gradskog tkiva podižu se palače gradskih plemića koje u organizaciji unutarnjeg prostora i dekorativnom programu slijede ideje nastale tek nekoliko desetljeća ranije u talijanskim gradovima. Sve se ove građevine uklapaju u urbanističku posebnost srednjovjekovnog Cresa – splet uskih komunikacija koje završavaju zajedničkim trgovima-dvorištima: pjacetama.[1] Osobitu pozornost treba posvetiti analizi i valorizaciji objekata pučke arhitekture koji slijede tradicionalne funkcionalne strukture lokalne mediteranske arhitekture prilagođene podneblju i uvjetima života.

Na temelju analize elemenata prostorne organizacije grada, te prostorne dispozicije, stilskih karakteristika, tehnike zidanja i stupnja urbanizacije sačuvanih objekata stambene, javne, fortifikacijske i sakralne izgradnje namjera mi je dati sintetski prikaz razvoja graditeljstva u gradu Cresu tijekom 15. i 16. stoljeća. Obim i složenost teme nisu dopustili dublje zadiranje u mnogo problema koji su se kod svakog od obrađenih spomenika pojavili, no bit će temom budućih istraživanja kojima ovaj i slični radovi mogu biti podlogom.

Metodologija istraživanja uključuje sljedeće zadatke:

a) analitička deskripcija objekata po kataloškim jedinicama

b) izrada fotografija i arhitektonskih snimaka[2]

c) analiza prikupljenih podataka unosom podataka dobivenih deskripcijom u katastarski plan grada

d) arhivska istraživanja u Povijesnom arhivu u Rijeci (Knjiga Gradskog vijeća, Knjiga izgradnje gradskih zidina), Arhivu creskog Kaptola, te Arhivu franjevačkog samostana u Cresu

e) sintetski kronološki prikaz promjena u strukturi naselja, shemi komunikacija, prostornoj organizaciji građevina i programu dekorativne plastike

Pojedini arhitektonski spomenici ne mogu biti isključeni iz svojeg povijesnog, kulturološkog i urbanističkog konteksta. Ti su okviri obrazloženi u prva dva poglavlja posvećena društveno-ekonomskim i kulturološkim prilikama u gradu Cresu u drugoj polovici 15. i u 16. stoljeću kada srednjovjekovni gradić semiurbanog identiteta proživljava svoj puni društveno-ekonomski i kulturni procvat.

Temeljno polazište pri obradi urbanističke cjeline, kao i svakog pojedinog objekta bilo je terensko "čitanje" prostora ili građevina u današnjem stanju u komparaciji s arhivskim podacima. Sljedeća faza istraživanja odnosila se na kritičko iščitavanje rezultata dosadašnjih istraživanja.

Kapitalno djelo koje je poslužilo kao izvor arhivskih podataka jesu "Note geografiche, storiche, artistiche" N. Lemessija[3] u sklopu kojih su objavljeni prijepisi svih Knjiga Gradskoga vijeća. Odluke sjednica Vijeća tijekom 15. i 16. stoljeća temeljni su izvor datacije i rekonstrukcije svih spomenika obrađenih u ovom radu, kao i za rekonstrukciju povijesnih i kulturoloških prilika. Izvor informacija o kulturi življenja srednjovjekovnog Cresa je i Statut objavljen 1441. godine koji se u izdanju iz 1640. čuva u Arhivu franjevačkog samostana u Cresu, a djelomičan prijepis je objavljen i unutar spomenutog Lemessijeva djela. Svojevrstan povijesni izvor iz kojeg sam crpio podatke o kulturi življenja jest i putopis A. Fortisa[4] po cresko-lošinjskom arhipelagu koji uz snažan naglasak na prirodoslovnim temama donosi i sažet opis grada i načina života lokalnog stanovništva. Nešto više podataka o izgledu Cresa pruža i T.G. Jackson[5] u sklopu izvještaja o putovanju istočnom obalom Jadrana i otocima, u kojem ukratko opisuje urbanističku strukturu grada, te objavljuje crtež sjevernog pročelja kuće opisane u ovom radu pod kataloškim brojem 1. Historiografski je osobito vrijedno djelo profesora koparske gimnazije S. Petrisa[6] iz 1892. godine u kojem su uz iscrpne komentare objavljene prve dvije knjige zapisnika sa sjednica creskog Gradskog vijeća. S. Mitis je krajem 19. i u prva tri desetljeća 20. stoljeća objavio nekoliko radova[7] u kojima razmatra političke i upravne aspekte mletačke vladavine arhipelagom, no njegovi su radovi mahom pisani kroz prizmu valorizacije prisutnosti talijanske kulture kao odlučujućeg čimbenika formiranja lokalnog očitovanja latinskoga duha kojemu je nadjenuo naziv chersinità. Takvi se tekstovi svakako moraju filtrirano iščitavati i na taj način u njihovom tkivu tražiti povijesno utemeljene podatke. Pri tome se najkorisnijim pokazao Mitisov članak "Note storiche sull'isola di Cherso" u kojem arhivski utemeljenim podacima opisuje cresku svakodnevicu iz doba mletačke vladavine. U skupinu tekstova o povijesti grada Cresa koje treba čitati kroz filter spoznaje o specifičnoj namjeri autora valja svrstati i djelo L. Pozzo-Balbija iz 1933. u kojem se otok razmatra s geografskog stanovišta, no prikazani su i neki zanimljivi povijesni podaci.

Hrvatski se autori bave creskom historiografijom nakon 1945. godine tek sporadično, uglavnom razmatrajući cresko-osorsku komunu u pravno povijesnom (Beuc)[8] ili geografskom (N. Stražičić)[9] okviru. Djelo fra Josipa Vlahovića, creskog franjevca, donosi zanimljive podatke utopljene u katkad nejasan i proizvoljno interpretiran kontekst.

Znanstveni skup koji je u proljeće 1982. godine održan u Malom Lošinju pod naslovom "Izvori za povijest otoka Lošinja i Cresa" potaknuo je zanimanje za sustavno istraživanje povijesne građe te je urodio istoimenim zbornikom[10] u sklopu kojega je objavljen članak N. Crnkovića o ustrojstvu i statusu cresko-osorske komune u srednjem vijeku.[11]

Konačno, za dublji uvid u genius loci cresko-lošinjskog arhipelaga bez kojega bi bilo nemoguće intepretirati osebujnosti creskoga urbanizma i arhitekture, neizostavno je djelo Branka Fučića koji se u mnogim svojim publikacijama ("Apsyrtides", "Terra incognita") doticao creskih kulturoloških, urbanističkih i arhitektonskih tema.

U trećem se poglavlju analiziraju faze urbanističkog razvoja grada i specifičnosti njegovog rastera. Od velike referentne vrijednosti bila su istraživanja M. Planić-Lončarić[12] urbanističkih cjelina Dubrovačkoga primorja u kojima je autorica definirala tipologiju dalmatinskih naselja i njihovih planiranih i organski izgrađenih cjelina. Metodološku sam matricu uglavnom preuzeo iz priloga N. Grujić o metodama istraživanja starih urbanih aglomeracija.[13]

Analiza prostornih shema i arhitektonske dekoracije pojedinih arhitektonskih spomenika 15. i 16. stoljeća, kao i pokušaj njihove datacije na temelju arhivskih podataka tema je idućih poglavlja koja su razvrstana prema funkciji građevina koje opisuju. Uz novu urbanističku matricu, nastalu u 16. stoljeću, usko je vezan i renesansni obrambeni sustav. Istraživanja koja sam proveo u Državnom arhivu Rijeka, gdje se nalazi Knjiga izgradnje gradskih zidina, dovela su do otkrića niza imena majstora koji su radili u Cresu tijekom 16. stoljeća. Za rekonstrukciju izgleda obrambenog prstena koji je najvećim dijelom uništen u 19. i 20. stoljeću od pomoći su bili radovi G. Duda Marinelli koja se u člancima objavljenima sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća osvrtala na pitanja creskog srednjovjekovnog urbanizma i pokušala rekonstruirati fortifikacijske poteze.[14] Od velike su važnosti i arheološka istraživanja koja je početkom 90-ih godina provela J. Ćus-Rukonić čiji su izvještaji pomogli rekonstruiranju poteza zidina uz luku. Ovim se putem zahvaljujem i na usmenim savjetima i primjedbama na moja istraživanja i postavke.

Funkcije središta cresko-osorske komune i biskupije koje je grad Cres preuzeo nakon 1450. godine utjelovljene su u objektima javne (Pretorska palača, nova gradska loža, gradski toranj sa satom) i sakralne (zborna crkva Sv. Marije Sniježne) namjene. Novi renesansni oblici utjelovljeni su i u kapeli Petris crkve Sv. Frane, kao i u dijelovima franjevačkog kompleksa. Ta su pitanja obrađena poglavljima koja su podijeljena prema načelu funkcije građevina u sljedeće cjeline: javna arhitektura, zborna crkva Sv. Marije Sniježne, crkva i samostanski kompleks Sv. Frane i stambena arhitektura 15. i 16. stoljeća u Cresu.

Pitanje zborne crkve Sv. Marije Sniježne i njezine organske vezanosti uz osorsku katedralu provlači se kroz tekstove gotovo svih autora koji su o njoj više ili manje detaljno pisali, no često datirajući je odviše rano (Cella 1951) ili pišući s nedovoljno metodološke utemeljenosti (Orlini1964). Veoma koristan prilog u kojem su objavljeni neki od dokumenata koji se danas nalaze u Italiji u privatnome vlasništvu jest onaj G. Duda-Marinelli, premda se u nekim dijelovima svojega istraživanja autorica poziva na pogrešne podatke iznesene kod ranijih autora.[15] Pri razmišljanju o povezanosti creske zborne crkve i osorske katedrale, od pomoći su mi bili radovi R. Ivančevića[16] i S. Štefanca o osorskoj katedrali. Neizostavan povijesni izvor za obje Farlatijev je tekst o povijesti dalmatinskih biskupija[17]

Konačno, dragocjen izvor podataka bio je diplomski rad kolegice J. Gudelj[18] u kojem je ukazano na nužnost usporedne analize creske zborne crkve i osorske katedrale kojom se dolazi na trag skupini majstora koji su na cresko-lošinjskom arhipelagu djelovali krajem 15. stoljeća.

Povijest franjevačkog samostana i crkve Sv. Frane u Cresu ni danas nije potpuno razjašnjena iako je o njoj pisalo nekoliko istraživača (Dobrovict 1912, Orlini 1966, Vlahović 1995) no s nedovoljno znanstvene utemeljenosti i transparentnosti. G. Duda-Marinelli je 1995. objavila knjižicu koja sumarno obrađuje kompleks i njegov inventar[19], a takav je i tekst o crkvi Sv. Frane u disertaciji D. Demonje.[20]

Stambenom arhitekturom srednjovjekovnog i renesansnog Cresa fragmetarno se bavilo nekoliko znanstvenika. B. Fučić u izvještaju s puta po Cresu i Lošinju[21] iznosi stanje u kojem se kuća Arsan-Petris nalazila netom nakon II. svj. rata. Od dva članka objavljena 50-ih godina 20. stoljeća A. Mohorovičić u prvome istražuje tipologiju stambenih objekata ruralnih naselja na otoku Cresu[22], a u sklopu drugoga[23] donosi i prikaz povijesnog razvoja creskog urbanističkog rastera. Na neke od stambenih objekata 15. i 16. stoljeća osvrnule su se i A. Bocchina-Antoniazzo i M. Ferrari u tekstu o stambenoj arhitekturi cvjetne gotike u Istri,[24] no taj se tekst zbog nekih neutemeljenih teza treba uzeti s dozom rezerve. Od velike su pomoći pri obradi stambene arhitekture bila istraživanja provedena na istu temu u drugim gradovima koji su bili u sastavu mletačke Dalmacije: Poreč,[25] Zadar,[26] Šibenik, Split,[27] Korčula[28] te na području Dubrovačke Republike.[29]

Osnova tipološke analize stambenih objekata u poglavlju o stambenoj arhitekturi je katalog u kojem su sustavno obrađene 24 kuće datirane u drugu polovicu 15. i u 16. stoljeće. U katalogu se nastoji na temelju opisa prostorne organizacije i arhitektonske dekoracije dati valorizaciju objekta i tipološki ga odrediti.

2. Društveno – ekonomska situacija u gradu Cresu u 15. i 16. stoljeću

2.1 Povijesni okvir razvoja gradova cresko-lošinjskog arhipelaga do 15. stoljeća

Cresko-lošinjski arhipelag je od antičkih vremena bio jedna od najvažnijih točaka jadranskog plovnog puta koji je kroz središte europskog kontinenta povezivao baltičke obale s antičkim mediteranskim kulturama. Kako je "jantarski put" na obale Mediterana izbijao upravo u Kvarnerskom zaljevu, luka grada Osora, sagrađena na uskoj, u antici prokopanoj prevlaci između otoka Cresa i Lošinja, veoma je rano postala nezaobilaznom postajom te morske magistrale koja je zbog nerazvijene tehnike jedrenja bez bordižanja morala biti vezana uz sigurne luke istočnojadranskih otoka. Nekoliko antičkih pisaca spominje otoke Cres i Lošinj pod različitim imenima. Pseudo-Skilak u 4. st. p.n.e spominje "…otok Istris (Eistris) dug 55km i širok 21km"; Apolonije Rođanin (3. st. p.n.e.) u priči o Argonautima pod "Brigijskim otocima" i "Elektridom" pomišlja na Cres i Lošinj pri čemu ime Osora izvodi iz imena Medejina nesretnog brata Apsirta. Mela (1. st.) posebice navodi grad Apsorus i otok(e) Absyrtis. Najraniju kartu otoka donosi preslik "Geografije" Klaudija Ptolomeja (87 – 150.) koji je nastao u Ulmu 1492. godine, a čuva se u Marciani.[30]

Premda na čitavom arhipelagu nalazimo razasute protohistorijske gradine, prve urbanizirane aglomeracije na otoku Cresu pojavljuju se nakon rimskog osvajanja otoka 177. pr. n. e., a možemo ih po količini arheoloških nalaza koji svjedoče o intenzitetu naseljenosti podijeliti u tri skupine:

1. grad Apsoros (Osor), najveće i najbolje utvrđeno naselje cresko lošinjskog arhipelaga, ujedno i središte pomorskih i trgovačkih aktivnosti

2. ostale urbane aglomeracije manjeg značaja (Crepsa - Cres, Caput Insulae - Beli, Hibernicia – Lubenice) koje će se razviti u srednjovjekovne komune

3. villae rusticae na obradivim zemljištima (Porozina, Dol, Lovreški, Ustrine)[31]

Potvrdu takve slike organizacije naselja otoka Cresa u antici nalazimo u spomenutoj "Geografiji" Klaudija Ptolomeja na kojoj su otoci Cres i Lošinj naznačeni kao jedan otok - Apsoros, no nema dvojbe da su kanal na prevlaci između ta dva otoka iskopali već Liburni, a kasnije proširili i produbili Rimljani[32]. Na istoj su karti ucrtana dva najveća otočna naselja: Osor i Cres (pod rimskim imenom Crepsa), dok ostala creska antička naselja: Caput Insulae (Beli), Hibernicia (Lubenice), te Ustrine, nisu naznačena. Položaj Crepse točno je određen, na rubu dobro zaštićenog zaljeva na zapadnoj obali otoka.

Grad Osor smješten na prevlaci između otoka Cresa i Lošinja, koji puni procvat doživljava u razdoblju rimske vladavine, te u ranom srednjem vijeku, ostat će dominantnim naseljem cresko-lošinjskog arhipelaga sve do polovice 15. stoljeća, kada zbog gubitka prometne važnosti, te loših zdravstvenih uvjeta života, osorski biskup i mletački knez i kapetan sele u Cres koji od tog trenutka doživljava svoj nagli ekonomski i kulturni uzlet kao središte cresko-lošinjskog arhipelaga. Ubrzo nakon osvajanja, oko 177. pr. n.e., Rimljani obnavljaju prsten prvobitnih ilirske bedema koje ojačavaju kulama. Lučki se život odvijao na području danas zatrpanog Jaza,[33] istočno od grada koji je povezivao sjevernu gradsku luku, Bijar i Osorski zaljev, dok je Kavuada, zapadni kanal koji danas odvaja otoke Cres i Lošinj i koji je bio korišten tijekom srednjega vijeka, bio od sporednog značaja. Prometna važnost antičkog Osora očitovana je u njegovim trgovački vezama s Aquileiom, Tergestom, Parentiumom i Polom na sjeveru, te Salonom na jugu[34], a tomu u prilog govore pretpostavke nekih autora o broju stanovnika tijekom antike koje sežu do nevjerojatnih 20 000 stanovnika[35] za koji broj zasigurno na tom prostoru nije bilo dovoljno prostora, pa se valja zadržati na razumnih nekoliko tisuća.[36]

Osorska se biskupija spominje od prve polovice VI. stoljeća, no monumentalni sakralni sklop oko prve katedrale sv. Marije nastao je vjerojatno već u V. stoljeću.

Prapovijesni je zametak grada Cresa ilirska gradina smještena na brdu Sv. Bartula, sjeveroistočno od srednjovjekovnog naselja[37] s koje su Liburni mogli kontrolirati plovne putove Kvarnera i Kvarnerića, kao i dobro zaštićenu Cresu luku i uvalu Merag. Iz tih razloga gradina na sv. Bartulu nastavlja živjeti i u rimsko doba iz kojega je pronađen žrtvenik bogu Silvanu, no konfiguracija tla i nepostojanje ostataka rimske stambene arhitekture, osim ostataka Silvanovog hrama dovodi u pitanje često ponavljanu tezu kako se antička Crepsa nalazila na mjestu ilirske gradine.[38] Kao najvažniji dokaz toj tvrdnji A. Mohorovičić navodi nepostojanje niti jednog primjera novonastalog rimskog naselja na području bez prethodnog sloja ilirske gradine. S druge strane, nedavna su arheološka istraživanja na području grada Cresa svjetlo dana iznijela ostatke antičke arhitekture (antički zidovi i ostaci popločenja u Ulici kapetana Draže, kbr. 3)[39] Kako su dosadašnja arheološka istraživanja na brdu Sv. Bartula, tako i na području srednjovjekovnog Cresa pružila tek fragmentarne dokaze ovoj ili onoj tvrdnji, ovo pitanje valja ostaviti otvorenim uz vjerovanje da će buduća arheološka istraživanja dokazati postojanje rimskoga naselja u gradskoj luci.[40] Bude li dokazano suprotno, naselje na Sv. Bartulu još je uvijek moguće smatrati povijesnim ishodištem čiji se naziv i kontinuitet života prenio na novo naselje u uvali.

Prema mišljenju M. Suića, Apsoros i Crepsa stekli su rimsko građansko pravo i municipalnu samoupravu za vrijeme Augusta ili Tiberija, tijekom 1. st. n. e.[41] L. Pozzo Balbi navodi da je Crepsa bila važna rimska kolonija te da je, kao i Apsoros i Caput Insulae imala autonomiju i vlastiti statut. Isti autor citira rimskog pisca Kasiodora koji tvrdi da je car Teodorik 488. godine postavio u Cresu vojnog zapovjednika, - comesa.[42] Za naselje takve važnosti sasvim sigurno nije moglo biti dovoljno prostora na relativno skučenom i konfiguracijom tla neprikladnom platou brda Sv. Bartula.

Za razliku od nedoumica vezanih uz ubikaciju antičke Crepse, uz gradsku luku sasvim sigurno možemo locirati naselje koje je postojalo na razmeđi kasne antike i ranoga srednjeg vijeka o čemu svjedoči jedini do sada pronađen ostatak ranosrednjovjekovnog Cresa; ulomak stupića danas uzidan u ogradu stubišta kuće iza apside romaničke crkve Sv. Sidra.[43] Formiranje ranosrednjovjekovnog Cresa na taj način možemo smjestiti u vrijeme kada je cresko-lošinjski arhipelag bio dijelom bizantskog temata, jer ga Konstanin Porfirogenet ne spominje (za razliku od Osora) među gradovima koji su ostali pod Bizantom nakon zauzeća Salone 614. godine.[44] Nakon 7. stoljeća Hrvati postupno naseljavaju otoke cresko-lošinjskog arhipelaga i to unutrašnjost otoka. Bave se poljodjelstvom i stočarstvom pa naselja osnivaju u blizini obradivih zemljišta[45] U doba kneza Branimira Hrvati gospodare čitavim otokom (već su formirana naselja Cres, Beli i Lubenice) osim Osora koji je još u rukama Bizanta. U to vrijeme pada i odredba cara Vasilija da dalmatinski gradovi, a među njima i Osor, hrvatskom vladaru plaćaju danak za nesmetan posjed onih zemljišta koja su posjedovali izvan gradskih bedema, na hrvatskom teritoriju, pri čemu Osor plaća 100 zlatnika.[46] U ranome srednjem vijeku pojavljuje se na Cresu niz sakralnih objekata predromaničkih obilježja koje potvrđuju rani nastanak ruralnih naselja u unutrašnjosti otoka Cresa. Njihov je nastanak neposredno vezan uz obradive čestice, pa njihova struktura nije organiziranog, zatvorenog tipa, već nastaju spontanim okupljanjem nastambi vezanim uz uže obradivo područje, uz poljske putove.[47] Ipak, da je hrvatski živalj već u razdoblju ranog srednjeg vijeka postupno naseljavao gradske četvrti Cresa, govore nam toponimi kojima su imenovani lokaliteti koji pripadaju drugoj – romaničkoj fazi urbanističkog razvoja grada. Riječ je o toponimima: Plasica (polje), Zagrad, Varozina, Kons (konac, kraj), Prekriž, Drevenik, Veli Dvor, Racica (deminutiv od raka, tj. lat. arca), Kovačina, Križice, Strganac[48]. Ta druga faza širenja grada izvan najstarije ranosrednjovjekovne jezgre poklapa se s proširivanjem gradskog teritorija kojom prilikom dolazi do podizanja drugog, romaničkog, obrambenog poteza.

U 11. stoljeću na otoku Cresu postoje četiri općine: Osor, Cres, Lubenice i Beli, koje možemo smatrati zametkom kasnijih srednjovjekovnih komuna od kojih će Lubenice i Beli autonomiju izgubiti početkom druge mletačke vladavine u 15. stoljeću. Prilikom posjete dužda Pietra II Orseola Osoru, 1000. godine, zabilježen je posjet stanovnika iz susjednih hrvatskih kaštela. 1018. prisegu Veneciji potvrđuju Osor i Beli uz tribut od 40, odnosno 15 kuninih koža godišnje. Izostavljanje grada Cresa pri plaćanju ovoga tributa moglo bi ukazivati na nepostojanje razvijene komune, a koja će se potpuno razviti tijekom desetljeća koja slijede.

Nakon kratkotrajnog priznavanja hrvatske vlasti (1111 - 1126.) slijedi prva mletačka dominacija otočjem, koja 1130. ustanovljuje Osorsku kneževinu (Contea di Ossero) dajući je u leno raznim mletačkim porodicama. Najduža je vladavina odvjetka obitelji Morosin (1180 – 1302.). To je ujedno i razdoblje dovršetka formiranja komunalne svijesti stanovnika grada Cresa koja sa sobom donosi i urbanističke promjene u strukturi grada o kojima će biti riječi u poglavlju o urbanizmu. U to vrijeme dolazi do novih valova naseljavanja hrvatskog stanovništva na Cres i susjedne otoke[49], od kojih je jedan od najsnažnijih onaj potaknut provalom Mongola (1242.)[50] Hrvatski nazivi javnih službenika poput pozupi, satnici, pristavi, spominju se i prije 12. stoljeća, a oko 1300. među poglavarima gradskih vlasti u Cresu, Belomu i Osoru nalazimo hrvatska imena.[51]

Zadarskim mirom iz 1358. arhipelag ulazi u sastav države Ludovika I. Anžuvinca koji ga 1380. ustupa obitelji Saracen, a 1389. knezovima Gorjanskim. Osnova je gospodarstva čitavog otoka stočarstvo, a u manjoj mjeri pomorska trgovina i ribarstvo.[52] Obrt će se snažnije razviti tek urbanizacijom naselja Cres i Osor u drugoj polovici 15. stoljeća.

2.2 Političke, ekonomske, društvene i kulturne prilike 15. i 16. stoljeća u gradu Cresu

Odlukom Venecije od 21. kolovoza 1409.[53] kojom u gradu Cres šalje suca koji će u ime Prejasne primjenjivati pravdu započinje četiristoljetna vlast Mletačke republike na cresko-lošinjskom arhipelagu. Dugotrajna vladavina Venecije ostavit će pečata ne samo na visoko valoriziranim spomenicima kulturno-povijesne baštine, već i na oblikovanju svakodnevnog života lokalnog pučanstva, od koncepta pučke arhitekture i urbanizma, preko prenesenih oblika mletačkih specifičnosti katoličkog kulta i preslikavanja oblika društvenih odnosa, do lokalne varijante čakavštine u koju je upleteno čitavo mnoštvo izraza venetske varijante talijanskoga jezika. Pri tome treba jasno razlučiti primjetan utjecaj kulture uvezene s laguna na sve vidove svakodnevice od pokušaja da se čitav sklop lokalnih društveno kulturnih specifičnosti pod pojmom chersinità bez znanstveno utemeljenih dokaza, a s jasnim političkim aluzijama, bez ostatka pripiše talijanskom kulturnom krugu. Utjecaj talijanske kulture je očevidan i razumljiv ako imamo na umu trajanje mletačke dominacije, kao i mjere koje je ta vlast provodila pokušavajući zatomiti ekonomsku moć i samosvijest hrvatskoga življa i njihovih težnji za povratak u okvire Hrvatsko-ugarskog kraljevstva - poticanje svađa između pučana i plemića kojima su dani prerogativi, otpuštanje vojnika kojima su supruge iz Dalmacije ili Hrvatske, izgon franjevaca Bosanskog vikarijata, zabrana upotrebe glagoljice u knjigama bratovština, uvođenje talijanskog jezika u općinskim i službenim knjigama, zabrana vršenja notarijatske službe domaćim svećenicima, i sl.[54]

Premda je za većinu dalmatinskih komuna monopol na trgovinu i izvoz što ga je nametnula mletačka vlast u 15. stoljeću značio početak zamiranja gospodarstva, Cres će preuzimanjem uloge upravnog, ekonomskog i sakralnog središta arhipelaga sredinom 15. stoljeća doživjeti značajan ekonomski zamah koji će dovesti do povećanja broja stanovništva, promjene njegove strukture, te konačno do znatnih urbanističkih pothvata koji definiraju izgled grada. U isto vrijeme Osor zamire pod teretom gubitka prometne važnosti Kavuade!, nezdravog okruženja zapuštenih solana koje postaju izvorištem zaraze malarijom, te konačnog raseljavanja stanovništva čime je ovoj drevnoj komuni zadan smrtni udarac. Fortifikacijski sustav 16. stoljeća, tako će, presijecanjem stare jezgre i napuštanjem istočne polovice gradskog areala opasivati tek polovinu površine antičkog grada, a 1550. godine u njemu živi tek 500 stanovnika, što u usporedbi s 2000 stanovnika Cresa te godine pruža pravu sliku o recipročnom odnosu pulsiranja života u ova dva grada.[55]

Ulogu upravnog središta arhipelaga, prema S. Mitisu, Cres preuzima 1450.[56] godine, no postoje indikacije o postupnom prijelazu upravnih funkcija i tijekom ranijih godina: već 1419. predstavnik Osora žali se Veneciji što knez boravi isključivo u Cresu, iako je prema ranijim odredbama dužan najmanje tri mjeseca provesti u Osoru. U zaglavlju komunalnog Statuta iz 1441. naglašava da je prihvaćen u creskom Vijeću, pri čemu se Osor i ne spominje[57]. Š. Ljubić vjeruje da dokumenti iz 1459. dokazuju da je te godine Cres definiran kao središte srednjovjekovne Osorske kneževine.

Organizacija mletačke vlasti identična je onoj u ostalim dalmatinskim komunama: Gradskim vijećem u koje ulaze mladići patricijskih obitelji s navršenih 18 godina, te 12 izabranih predstavnika pučana[58], predsjedava knez-kapetan koje mletačko Veliko vijeće bira na dvije godine uz plaću od 300 dukata. Upravne i nadzorne funkcije kneza-kapetana su od sredine 16. stoljeća i civilne i vojne, uz suradnju savjetnika, kancelara, kavalijera, i ostalih službenika izabranih njegovom voljom. Komuna u izvršenju vlasti djeluje putem sudaca koje bira na svojim redovnim zasjedanjima na dan sv. Izidora – 2. siječnja, i sv. Petra i Pavla – 29. lipnja, uz još dvije osobe koje se biraju za nadglednike zdravlja. Njih četvero čine Poglavarstvo komune (Capi della Communita!), a povremeno im se u tom tijelu pridružuju još dva nadglednika fontika. Na taj je način formalno održana stara komunalna konstrukcija, ali se kroz nju upravlja pod strogim rukovodstvom predstavnika centralne mletačke vlasti: kneza i kapetana. Da među Cresanima tijekom 15. i 16. stoljeća još postoji kolektivna svijest o neovisnoj komuni, svjedoče česte trzavice i nesporazumi između kneza i Vijeća zabilježeni u Knjigama Gradskog vijeća, pa čak i suvremena lokalna predaja (Legge Chersina dura dalla sera alla mattina)[59] Pa ipak, za razliku od prilika u ostalim gradovima, čini se da će mletačka vlast u gradu Cresu neće naići na ozbiljnije pobune i neposlušnost, pa shodno tome prilikom izgradnje fortifikacija ne smatra potrebnim podizanje posebnog kaštela za vlastitu vojsku čije bi puškarnice bile otvorene prema gradu. Jedini objekt koji bi mogao poslužiti zaštiti mletačke uprave bila je pretorska palača, pa tu možemo tražiti razloge utvrđivanju njezina glavnoga pročelja s dvije bočne kule kvadratnoga tlocrta, kao i orijentaciju pročelja prema luci, a ne glavnome gradskom trgu kako je uobičajeno u ostalim dalmatinskim gradovima.

Unatoč snažnom zamahu procesa urbanizacije gradskoga prostora tijekom 15. i 16. stoljeća, gospodarska osnova egzistencije većina stanovništva grada Cresa bila je u stočarstvu, poljoprivredi (maslinarstvo i vinogradarstvo) i ribarstvu koje se u to vrijeme počinje razvijati. Ekonomska moć creskog patricijata temelji se na iskorištavanju posjeda koji uključuju velike površine šuma i pašnjaka. Tijekom 16. stoljeća naglo jača izvoz drva iz bogatih otočnih šuma za mletački Arsenal, koja će aktivnost biti zametkom kasnijem razvoju brodogradnje.

Najstarije podatke o otočnom gospodarstvu u 16. stoljeću nalazimo kod izvještaja s vizitacije G. B. Giustiniana koji spominje "oko 120 000 glava ovaca i koza, te mnogo goveda konja i magaraca." Otočani od ovčjeg mlijeka prave sir, a od vune tkaju rassu, osobitu vrstu grube vunene tkanine koja je u Veneciji bila na cijeni, a predstavljala je jedan od najvažnijih izvoznih produkata otoka Cresa (150 000 brazza di rassi).[60] O važnosti stočarstva kao osnovne djelatnosti otočnog stanovništva govori činjenica da je odredbama o stoci posvećena gotovo trećina Statuta iz 1441., kao i odluka Gradskoga vijeća da u Veneciju pošalje Antonia Petrisa koji će tražiti pooštrenje kazni za kradljivce stoke jer je ona "glavni oslonac otočne privrede", dok 1509. isto tijelo donosi odluku o naoružavanju jednog broda o svom trošku, koji će se suprostaviti pustošenjima i krađama stoke s morske strane.[61] Uskočka je prijetnja tijekom 16. stoljeća predstavljala veoma ozbiljan problem otočnom gospodarstvu i trgovini, što će osim spomenutog jačanja obrambene moći, lokalna uprava 1509. godine započeti s izgradnjom novog pojasa zidina grada Cresa čija je izgradnja zbog nedostatka financija potrajala čitavo stoljeće. Borba protiv uskočkih najezdi potrajat će sve do 1617. godine Madridskim mirom.[62]

Unatoč povremenim izvještajima o siromaštvu, pljačkama, bolestima[63], gladi[64], gospodarstvo grada Cresa tijekom 16. stoljeća, za razliku od situacije u drugim dalmatinskim gradovima pod mletačkom upravom napreduje. Mletački sindik Giustiniani, prilikom posjeta 1553. godine bilježi podatak o 1200 dukata godišnjeg prihoda u Cresu, prema samo 400 dukata prihoda za grad Osor.[65] Čini se da mletačka uprava ovdje nema ozbiljnijih problema s pobunama građana protiv mletačke vlasti čemu uzroke možemo tražiti u činjenici da se uzlet gospodarstva i urbanizacija grada Cresa poklapa s ustanovljenjem mletačke vlasti u prvoj polovici 15. stoljeća. Stoga i ne trebaju začuditi odluke o neobičnim trgovačkim privilegijama koje Cresani dobivaju od dužda Francesca Foscarija 1452. godine.[66] U takvim su prilikama druge polovice 15. stoljeća stvoreni uvjeti za razvoj trgovine, koje će vješto iskoristiti pojedini pučani za uspon na društvenoj ljestvici kupovanjem plemstva. Ta će novi društveni sloj biti jednim od glavnih nositelja građevnih aktivnosti prvog desetljeća 16. stoljeća, koji će radionici nastaloj na gradnji zborne crkve narudžbama za izgradnju novih palazzeta pomoći preživjeti u vremenu do intenzivnije gradnje creskih fortifikacija 50-ih godina tog stoljeća.[67]

Pored ovčarstva koje je, uz vinogradarstvo osnova creskog gospodarstva 15. i 16. stoljeća, važan izvor prihoda bila je i eksploatacija bogatih hrastovih šuma na sjevernom dijelu otoka (Tramuntana). Kako im je opskrba drvom bila od prvorazrednog značenja (drveni stupci za temelje zgrada, brodogradnja, građevni materijal, ogrjev), Mlečani već 1451. donose odluku o obvezi besplatne sječe i prijevoza drva za potrebe arsenala, a 1475. naredba po kojoj se šumsko zemljište ne smije krčiti zbog uvođenja druge kulture. Iskrčeni tereni moraju se u određenom roku pošumiti, a sva hrastova stabla postala su vlasništvo države za potrebe ratne mornarice.[68] Takve su stroge odredbe o zabrani korištenja tla za poljoprivredne kulture mogućim uzrokom česte nestašice žita pa i gladi otočnog stanovništva. Stoga se 1483. terminacijom mletačkog sindika određuje osnivanje fontika pod uvjetima navedenima u Statutu iz 1441. Kao već postojeća ustanova, fontik se spominje 1499. godine.[69] Bez obzira na razvoj maslinarstva u kasnijim stoljećima[70], jedan od bitnijih problema opskrbe bila je nabavka ulja, pa se 1551. osniva fontik za ulje kojim upravljaju jedan plemić i jedan pučanin.[71]

Gradski se patricijat u Cresu u potpunosti profilirao tek početkom 16. stoljeća, pri čemu neke obitelji vuku porijeklo od srednjovjekovne osorske vlastele (Draža), neke su u Cres doselile (Moise iz Senja), no oni najmoćniji nasljednici su vlastele srednjovjekovne creske komune (Petris, Bocchina, Colombis, Donati, Zambelli, Capicio). Međutim, autohtono plemstvo postoji i prije drugog mletačkog osvajanja: 1396. na saboru u Ninu raspravljalo se o sporu kojeg otočani još od 1373. vode sa svojim knezom zbog određenih nameta. Pri tome napominju da su od starih vremena "nobiles prefuissent", no kada su od njih traženi dokumenti kojima bi dokazali plemstvo, oni ih nisu mogli podnijeti, zbog čega gube spor.[72] U 16. stoljeću zabilježena je i pojava kupovanja plemstva od strane bogatijih pučana,[73] kakav je vjerojatno bio slučaj s naručiteljem gradnje jedne od najmonumentalnijih patricijskih palača 16. stoljeća: Lucianom Rodinisom (vidjeti katalošku jedinicu br. 2). Autohtona se vlastela, dakako, tomu žestoko protivi, pa je Gradsko vijeće 2. siječnja 1627. izglasalo odredbu o ukidanju te mogućnosti na dvadeset i pet godina.[74] Ipak, u Osoru ova odredba ostaje na snazi, pa se doseljava nekoliko obitelji iz Italije i sa zapadnoistarske obaleU 15. i 16. stoljeću u gradu Cresu zabilježene su sljedeće plemićke obitelji:

Obitelj PETRIS je jedna od najstarijih; još od razdoblja samostalne srednjovjekovne komune svakako najutjecajnija creska obitelj. Premda neki povjesničari (S. Petris, S. Mitis) inzistiraju na njihovom talijanskom porijeklu, povijesne činjenice to opovrgavaju. U svojoj autobiografiji, glasoviti filozof Frane Petris (1529. – 1597.), pripadnik jednog od odvjetaka te obitelji, navodi kako je njegova obitelj porijeklom "iz Bosne, i to kraljevske krvi", a osnivač joj je izvjesni Stefanello koji je u Cres doselio bježeći pred Turcima 1468. godine, i kupio mnoge pašnjake koji od tada postaju značajnim izvorom obiteljskih prihoda.[75] Nema razloga sumnjati u točnost Petrisovih navoda kada znamo da je rođen 60-ak godina nakon spomenutog doseljenja, no možemo sumnjati u autentičnost teksta znajući da se obitelj Petris u lokalnim arhivima pojavljuje već od 1405. godine. Lokalna pak, tradicija, hoće da su Petrisi u Cres došli u 13. stoljeću kao ugarski bjegunci pred Tatarskom navalom, te da su se 1242. borili na Grobničkom polju. Istražujući povijest svoje obitelji, povjesničar Stefano Petris je u arhivu franjevačkog samostana pronašao podatak o Bartulu Lipa kojeg dovodi u vezu s Stefanellom de Petris, najstarijim arhivski dokazanim članom te obitelji. Obitelji Lipa pronašao je ishodište u gradu Lipa u mađarskoj provinciji Maros u blizini kojeg se nalazila utvrda Petris. O njihovoj etničkoj pripadnosti konačnu presudu donose sačuvana imena članova obitelji: 1372. Dragonja i Dobrica, 1387. Stana, 1411. Frana i Stana[76]. Popisi plemića prisutnih na sjednicama Gradskoga vijeća, kao i njihovi zaključci obitelj Petris ističu kao najbrojniju i najutjecajniju među creskom vlastelom. Ženidbenim vezama s drugim (i ne samo creskim) obiteljima, stvaraju se mnogi odvjetci koji od tog trenutka žive kao zasebna obitelj s dvojnim prezimenom (Marcello-Petris, Petris-Bocchina, Petris de Plauno, Petris del Torrione, Petris de Dolamare)[77]. Matična im je crkvica Sv. Duha, na jugoistočnom rubu gradskih zidina, za čiju je obnovu oporučno sredstva ostavio spomenuti Stefanello Petris (umro 1405.). Od tog trenutka Sv. Duh je matična crkva obitelji u kojoj je većina njih i sahranjena, a obiteljska je i kapela u lijevoj bočnoj apsidi zborne crkve Sv. Marije Sniježne, kao i kapela u renesansnoj prigradnji franjevačkoj crkvi. Osim što su najbogatija i najbrojnija obitelj u gradu, Petrisi aktivno sudjeluju u životu zajednice kao suci, kapetani mletačke trgovačke i ratne mornarice, članovi Gradskoga vijeća, a osim spomenutoga filozofa, vrijedan spomena je i general franjevačkog reda konventualaca i biskup novigradski fra Antonio Marcello Petris – naručitelj izgradnje palače Arsan (kat. br. 4).[78]

Najstariji poznati član odvjetka obitelji BOCCHINA-ANTONIAZZO je Angelo iz 1274. godine. Ostali odvjetci su Petris-Bocchina, Massari-Bochina[79]

Obitelj DRAŽA pripada onoj grupi pripadnika creske vlastele koja porijeklo vuče iz Osora gdje su jedna od najmoćnijih obitelji. Kolan Draža je na prijelazu 15. u 16. stoljeće u Nerezinama na otoku Lošinju izgradio kuću s funkcijom kule-zbjega za lokalno stanovništvo, a 1505. u tom mjestu osniva i franjevački samostan. Isti je tijekom 12 godina zapovjednik creske galije Sv. Nikole s kojom sudjeluje u Lepantskoj bitci nakon koje je odlikovan. Vlasnik je kuće u creskoj Ulici sv. Jelene.

Osnivač creske grane senjske obitelji MOISE jest senjski plemić Andrea Moysevich koji je 1438. oženio Antoniu, kćer spomenutog Stefanella Petrisa, čime ova obitelj postaje jedna od moćnijih u gradu, pa u kasnom 15. stoljeću grade jednu od najmonumentalnijih vlastelinskih nastambi.[80]

Pučanni i vlastela se udružuju u bratovštine koje igraju veoma važnu ulogu u društvenom ustroju grada. One osim brige o duhovnom životu svojih članova vode računa o siromašnim i bolesnim članovima , a prihodima od najma ili prodaje vlastitih stada, pašnjaka i šuma financiraju popravke crkava u kojima imaju sjedišta. Na sjednici Gradskoga vijeća od 8. svibnja 1558 godine spominju se sljedeće bratovštine: Sv. Ivana od Trga (95 članova), Sv. Izidora (70 članova), Sv. Marije Inframissa (23 člana) te Sv. Marije de Neresi (23 člana). Bratovštinama u skladu sa statutima – matrikulama (madregola) predsjedavaju gastaldi ili possuppi. Osim toga, u domeni donošenja komunalnih odluka bratovštine raspravljaju o pitanjima od javnog interesa, koje se odluke prenose knezu i kapetanu. [81]

Razina kulture življenja u gradu Cresu 16. stoljeća na zavidnom je nivou; u provincijskom se gradiću rađaju filozofi (Petris) i slikari (Gapić) koji djeluju u talijanskim humanističkim središtima. Protestantska epizoda creskih plemića 16. stoljeća također govori u prilog otvorenosti lokalnog duha novim strujanjima. Za ilustraciju procvata građanske kulture u Cresu tijekom 16. stoljeća navodim javne svečanosti koje kulminiraju za kneza Sebastijana Quirinija a kojom su prilikom u velikoj sali Pretorske palače izvođene i kazališne predstave s nimfama u koje su predstavljale otočna naselja, glazbenim interludijama i javnim čitanjem poezije.[82]

3. Faze i posebnosti urbanističkog razvoja grada Cresa

3.1 Nastanak i razvoj srednjovjekovne jezgre

Urbanistički raster najstarijeg poznatog sloja grada Cresa, onog romaničkog, pokazuje sve značajke novonastalog srednjovjekovnog mediteranskog naselja koje svoje tkivo ne gradi na ostacima prethodno postojećeg antičkog urbanističkog rastera. Jedno od važnih, još uvijek neriješenih pitanja koja se javljaju pri analizi urbanističkog sklopa gradskog tkiva srednjovjekovnog i renesansnog Cresa, ubikacija je antičke Crepse. U tkivu povijesne jezgre ne mogu se prepoznati pravilni potezi rimskih uličnih formacija[83], pa valja pretpostaviti da se Crepsa, kako tvrdi većina arheologa,[84] nalazila na brdu sv. Bartula na kojem su pronađeni nalazi prethistorijskog gradišnog i rimskog sloja. To bi značilo da se na području srednjovjekovne gradske jezgre nalazila luka Crepse o čemu svjedoči nedavni nalaz rimskih zidova nedaleko crkve sv. Sidra[85].

U članku "O naseljima koja umiru",[86] Milan Prelog razvoj Cresa dijeli u dvije faze: predurbanu, romaničku i urbanu koja započinje u drugoj polovici 15. stoljeća. Katastarski planovi i zračni snimci povijesne jezgre grada Cresa pokazuju dva sustava organizacije gradskog tkiva: stariji kojeg karakterizira organski nepravilan splet ulica formiranih u jugozapadnom dijelu povijesne jezgre oko osnovne prometnice uz crkvu Sv. Izidora, te noviji sjeveroistočni, ortogonalne dispozicije gradskih komunikacija organiziranih oko pravilnih blokova kuća, a kojeg možemo datirati u drugu polovicu 15. i 16. stoljeće.

Terenska konfiguracija Cresa ima karakter konkavne depresije koja isključuje mogućnost postojanja gradinskog naselja koje bi bilo prethodnicom antičkog grada, pa prvu fazu nastanka grada možemo tražiti na prijelazu kasne antike u rani srednji vijek. Stanovnici Crepse spuštaju se u najdublji dio zaštićenog zalijeva, u nizinsko područje njegovog istočnog dijela.

Od uvale Temna do uvale Gavza, uključujući i Cresku luku, obale su niske i praćene blago položenim padinama. Na mnogim mjestima postoje debele naslage čiste crvenice, kao npr. u Piskelu uz južni rub creske luke gdje im je debljina nekoliko metara, a pokrivaju ravni prostor u promjeru od nekoliko stotina metara. Teren se jedva primjetno spušta prema moru, a naplavljivanjem je još u povijesno doba osjetno smanjen, jer je dubina južnog dijela Creske luke manja od dva metra.[87]

Vanjske konture prvobitnog ranosrednjovjekovnog naselja vidljive su iz veoma slobodnih, nepravilnih i krivudavih uličnih poteza tog jugozapadnog dijela gradskog tkiva.[88] One teku pravilno, u obliku pačetvorine, što je uzrokovano ravninom terena na kojem se naselje nalazilo. Iz položaja palače Marcello-Petris smještene u blizini nekadašnjeg gradskog arsenala, koji je duboko u kopnu možemo odrediti liniju nekadašnje obale uz koju se pružao zapadni rub gradskog područja. Iznutra se organizacija tkiva veže uz romaničku crkvu Sv. Izidora i središnji gradski trg pred njom. Na jugu je romanički Cres završavao vratima Sv. Martina koja su se nalazila uz istoimenu crkvicu, srušenim u 18. stoljeću[89]. O južnim konturama tog naselja svjedoči naziv ulice Zagrad, koja se u ovom dijelu pruža u pravcu JI-SZ.[90] Sjeverne su granice naselja protezale uz ulicu Sv. Klare, gdje su se otvarala istoimena gradska vrata.[91] Otvorenom, ali vjerojatnom ostaje tvrdnja da je grad završavao na liniji jedine ulice istočnoga dijela koja teče paralelno potezu središnje gradske komunikacije. Nedostatni arhivski izvori, kao i topografska i urbanistička analiza o tome ne daju dovoljno informacija, pa bi samo arheološka sondiranja mogla reći konačnu riječ. Jedini dokaz koji ide u prilog toj tvrdnji jest spomen crkvice Sv. Jelene extra muros, verso bora[92] koja se nalazila na južnom kraju spomenute komunikacije koja teče paralelno s glavnom gradskom arterijom, no samo pod uvjetom da je istočni rub tekao pravocrtno. Jugoistočno od crkvice sv. Jelene pod pravim kutom se lomi ulica Klančić rov koja imenom, smještajem i oblikom nagovješćuje jugoistočni ugao prvobitnog gradskog područja.

Nepravilni i relativno kratki ulični potezi romaničke jezgre grada Cresa završavaju u zajedničkim dvorištima, nepravilnih oblika, pjacetama, koje će u svim razvojnim fazama grada ostati karakteristično urbanističko rješenje. Creske će pjacete ostati pozornicom specifičnog mediteranskog načina življenja privatne svakodnevice u javnome prostoru sve do 20. stoljeća kada će prenamjenom stambenih objekata u vikendice nastanjene samo u ljetnim mjesecima početi gubiti svoju ulogu unutar gradskog tkiva.

Tok unutargradskih i vangradskih komunikacija, uspostavljen u toj prvoj fazi razvoja, ostat će do današnjih dana neizmijenjen, te će uvjetovati ulični raster gradskog područja proširenog u 16. stoljeću prema sjeveru i sjeverozapadu. Osnovna, već spomenuta gradska komunikacija teče smjerom JI – S[93] i najstariju jezgru grada dijeli na zapadni dio s gušćom i nepravilnijom organizacijom stambenih jedinica, te istočni u kojem se naziru podjele na pravilnije stambeno-gospodarske blokove. Sve sporedne gradske komunikacije organski izlaze okomito na glavnu. Zapadne su veoma nepravilnog toka, dok su istočne teku mnogo pravilnijim tokom i ritmom. Pravilni stambeno-gospodarski blokovi istočnoga dijela romaničke jezgre bili su vlasništvom najranijih veleposjedničkih obitelji koje se spominju već u vrijeme prve mletačke dominacije arhipelagom.[94] Shodno tome, ritmom i dispozicijom prostora bitno nepravilniji sklop zapadno od glavne komunikacije bio je naseljen obrtnicima, poljoprivrednicima i sitnijim trgovcima.

Dominantno središte i izvorište glavne gradske prometnice bio je trg pred crkvom gradskog zaštitnika, Sv. Izidora (u lokalnom narječju Sv. Sidora). Premještaj glavnog gradskog trga prema sjeveru, pred novu crkvu Sv. Marije Snježne u 16. stoljeću,! te nedostatak stambenog prostora unutar gradskih zidina bili su uzrokom deformacije i konačnog nestanka ovoga trga, pa crkva Sv. Izidora danas nelogično siječe pravocrtnu komunikaciju središnjom gradskom ulicom.

Sukladno pružanju gradske arterije u pravcu S-J, iz grada teku dvije glavne otočne prometnice; južna koja je kroz vrata sv. Martina izlazila na vangradsko područje Piskl, i dalje prema Lubenicama i Osoru te sjeverna koja je kroz vrata sv. Klare vodila prema Mergu u kojem se nalazila luka za splav kojom se komuniciralo s otokom Krkom, te sjeverna koja je vodila prema Belom.

Analogna usporedba sa srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima nalaže ubikaciju burgusa, naselja izvan zidina. Nukleus tog naselja nalazio se na uzvišenju nad sjeverozapadnom stranom Mandrača, uvučenog rukavca creskog zaljeva koji je služio kao veoma dobro zaštićena gradska luka. Da se uistinu radilo o burgusu, ili varoši, svjedoči toponim hrvatskog podrijetla: Varozina[95] koji nas navodi na zaključak da je upravo burgus bio ishodištem kasnijeg naseljavanja i dominacije hrvatskog življa u gradu Cresu. Dominantna karakteristika većine kuća u Varozini je opus incertum (zidanje šljunkom s obiljem žbuke). Kuće su uglavnom jednostanične, imaju do tri ili četiri etaže, pa analogijom sa stambenim objektima u drugim dalmatinskim gradovima nastanak ovoga naselja možemo datirati u doba romanike, dakle istovremeno s razvojem najstarijeg nukleusa grada Cresa.[96] Ulice burgusa formiraju veoma gustu mrežu izvedenu iz glavne komunikacije: Rialta. Toponim najviše točke brežuljka, Kaštel navodi nas na potragu za zasebnim romaničkim fortifikacijskim sustavom kojeg bi tek trebalo istražiti.

3.2 Širenje grada i promjene urbanističkog rastera u 15. i 16. stoljeću

Propadanjem Osora kao upravnog, sakralnog i gospodarskog središta arhipelaga, Cres dobiva i iskorištava povijesnu priliku za preuzimanje tih funkcija. Ekonomski prosperitet pod mletačkom upravom rezultira povećanjem broja stanovnika i obogaćivanjem trgovaca i obrtnika koji traže načina za izgradnju novih kuća. Već početkom 15. stoljeća u Libri instrumentorum Chersii javljaju se podaci o kupoprodajnim ugovorima terena jugoistočno od povijesne jezgre, pa to doba možemo smatrati početkom druge faze u urbanističkom razvoju Cresa koja će konačno definirati područje i urbanistički sklop povijesne jezgre grada.[97] U tim se kupoprodajnim ugovorima mahom spominju obrtnici vezani uz građevinske djelatnosti (lapicide, maestri)[98] pa nagli razvoj građevinskih aktivnosti početkom 16. stoljeća kroz rad lokalne radionice i nije neočekivan. Gradsko vijeće u novoizgrađenim dijelovima daje koncesije za razne obrte (mlinovi za masline, kovačnice, pekarnice, trgovine) čime se koncentracija obrta i trgovine iz romaničke jezgre razmještava po čitavom gradskom području udahnjujući život u sve gradske četvrti[99]

U novom jugoistočnom dijelu - Zagradu glavne se komunikacije protežu smjerom zapad – istok, okomito na gradsku arteriju. To su današnje ulice Alberta Fortisa, Kutonjina i Bernardina Rizzija. Pomak u kulturi stanovanja novonaseljenih obrtnika i sitnih trgovaca boljeg imovinskog stanja očituje se u nešto širim i pravilnijim uličnim potezima,! te prostranijim i svjetlijim zajedničkim dvorištima (Veli Dvor, Pjaceta). Zajednička su dvorišta ovdje razvedenija, sa širim središnjim dijelom i nekoliko manjih slijepih krakova.

Širenje grada u 15. i 16. stoljeću obuhvaća i predjele sjeverno od istočne gradske jezgre, na području srednjovjekovnog burgusa koje će konačno zaokružiti novi renesansni prsten fortifikacija dovršen početkom 17. stoljeća.

Najznačajniji urbanistički zahvat otvaranje je novog središta civilne i crkvene uprave, velikog trga definiranog pročeljem nove zborne crkve Sv. Marije Snježne, biskupskom palačom te pretorskom palačom s gradskim satnim tornjem. Godine 1498. Gradsko vijeće odlučuje povećati i kvalitetnije izgraditi trg koje je dotada bio uzak i nepravilan.[100] To će novo središte života, nastalo na razmeđi romaničke jezgre i novih gradskih područja preuzeti ulogu gradske jezgre u kojoj se trguje, okuplja se Komunalno vijeće, održavaju vjerske svečanosti, a u novoj gradskoj loži izriču presude i sklapaju ugovori.

Zanimljiva je specifičnost ovoga trga njegova dvojnost. Sastoji se od vanjskog, zapadnog dijela okrenutog prema gradskoj luci u kojem su smješteni objekti civilne uprave: glavno pročelje Pretorske palače, satni toranj, gradska loža u blizini koje se nalazio štandarac. U simbole civilne vlasti uvjetno se može ubrojiti i sjedište najznačajnije gradske bratovštine: crkvica Sv. Ivana od Trga. U istočnom dijelu trga kojeg od zapadnog dijela razdvaja Pretorska palača, a povezuje prolaz unutar glavnih gradskih vratiju, ispod satnog tornja, smješteni su objekti crkvene vlasti: zborna crkva sa zvonikom i biskupski dvor. Stambeni objekti koji ga zatvaraju ostvaruju dojam zatvorenog prostora pred crkvom, urbanističku projekciju portika.

Novi, dvojni trg ujedno je i vezivni element spajanja romaničke jezgre s burgusom u jedinstvenu gradsku cjelinu renesansnog Cresa.

16. će stoljeće gradsko tkivo izmijeniti i novim tipom patricijskih kuća i onih u vlasništvu netom obogaćenih trgovaca, koje se grade i u romaničkoj jezgri (Marcello–Petris, Draža, Rodinis 1, Moise) ili u novoizgrađenim dijelovima (Rodinis 2, Petris–Bocchina, Colombis). Te se kuće u gradskom tkivu ističu većim dimenzijama, pravilnim ritmom svijetlih otvora i zatvorenim fasadama. Okrećući se prema sebi, one odstupaju od principa povezanosti privatnog i javnog gradskog prostora tipičnog za nastambe pučana, do tog vremena bio dominantnom karakteristikom creskog urbanističkog sustava.

Novi zamah građevinskih aktivnosti koji započinje izgradnjom zborne crkve, pretorske palače, gradske lože, i privatnih stambenih kuća osjeća se i u odlukama Gradskoga vijeća koje raznim urbanističkim zahvatima nastoji podići kvalitetu življenja u gradu. Cres je s istočne i sjeverne strane okružen brežuljcima, a kako je čitav grad smješten na terenu pod nagibom od 10º, ozbiljan su problem predstavljale jesenske bujice koje bi uništavale dobar dio gradskih i vangradskih prometnica. Tako se tijekom 16. stoljeća redovito donose odluke o njihovom čišćenju i popravku.[101] Uključenje novih gradskih područja nameće i otvaranje novih uličnih poteza od kojih je dominantan onaj koji teče uz sjeverni rub romaničkih zidina i vodi od sjeveroistočnih gradskih vrata, Porta Marcella do spomenutog trga na kojem se nalazio izvor Racica.[102]

Gradski Statut iz 1441. godine donosi različite odredbe koje govore o razini kulture stanovanja u gradu. Tako se određuje da se otpaci ne smiju bacati u more, na javne putove, u blizini cisterni, u luku ili u blizini dvaju lukobrana, u blizini crkvi i gradskih vratiju. Svakog je ožujka obvezatno čišćenje putova koji vode van grada[103]. Za čišćenje glavnog trga svake subote plaćaju se četiri čistača.[104]

Problem opskrbe vodom u samome je gradu bio riješen mnogim cisternama koje su se nalazile u zajedničkim dvorištima (Pjaceta, Veli dvor) ili unutar zatvorenih prostora plemićkih kuća (Moise, Marcello-Petris). Kao trajan izvor tehničke vode koristilo se vrelo Racica na kojem se ispirala rassa, vrst grube ovčje vune, jedan od glavnih creskih izvoznih artikala. Drugi je izvor vode za ispiranje bila Krušija, izvor boćate vode, vjerojatno u vezi sa sezonskom bujicom u arhivima spominjanom pod imenom Rivolus, a koja je tekla uz južni rub romaničkih zidina. Prilikom arheoloških istraživanja obalne linije u Cresu 1990. godine, u sondi I., kod današnje ribarnice nađen je lijepo zidani i kamenim pločama pokriven kanal koji je vodu s izvora Krušija odvodio u more. Zdenac Krušija je 1945. godine zatrpan, bio je obzidan, a služio je uglavnom pranju rublja.[105]

Jesenske su bujice vjerojatno znatno zagađivale izvore pitke vode, osobito Racica i Krušija koje su i u vrijeme Fortisova posjeta bili jako zagađeni[106] Iz Knjiga Gradskoga vijeća vidljivo je da je problem zagađenih izvora bio veoma ozbiljan, pa je često temom rasprava nakon kojih se potiču akcije uređenja i čišćenja. Dana 29. 6. 1544. predstojniku franjevačkog samostana, fra Tomi Sinkoviću odobrena je isplata 30 dukata koji će uz već postojećih 30 dostajati za izgradnju cisterne u prvom klaustru samostana, pod uvjetom, kako predlaže fra Toma, da ista bude dostupna za upotrebu ad uso et comodo della terra vostra. Cisterna je konačno dovršena 1553. od kada je bila jednim od glavnih izvora pitke vode na korist građanima Cresa.[107]

Posljednji uređeni javni izvor vode nalazio se u nešto udaljenijem Pisklu, na južnoj strani creskoga zaljeva. Na njemu se daju koncesije za izgradnju mlinova pod uvjetom da voda ostane nezagađena.[108] Samo prema arhivskim izvještajima, poznata je još jedna gradska cisterna – Sv. Mihovila[109]

Gradska luka – Mandrač je zbog nanosa mulja često bio zatrpan do te mjere da se u njemu nije moglo privezivati plovila, te se na temelju odluka Gradskog vijeća redovito čisti.[110]. Luku Mandrač od vjetra i neprijateljskih napada štite dva lukobrana: Mala s istočne, i Velika Preskva sa zapadne strane. Vjerojatno je jedna od njih postojala i prije 1545. kada Gradsko vijeće zadužuje sve građane za pomoć pri gradnji i popravku na način da brodicama prevoze kamen, pijesak i vapno s Debelog rta (Punta Grassa) u Cres.[111] Svake je večeri luka zatvarana lancem između Male i Velike Preskve. Arheološka sondiranja iz 1990. godine, otkrila su i liniju obale kakva je bila građena tijekom 16. stoljeća o čemu također svjedoče mnoge odluke Gradskoga vijeća. Ta linija uglavnom slijedi liniju kasnije, austrijske rive od koje je na nekim mjestima niža i uvučena za cca 30 - 50 cm.

3.3 Posebnosti creskog urbanističkog sustava

Premda nedovoljno cijenjena i široj stručnoj javnosti nepoznata, urbanistička cjelina grada Cresa zasigurno je jedna od ambijentalno vrjednijih na istočnoj jadranskoj obali. Organički generirana mreža uskih kuntrada, intimna atmosfera pjaceta, te pučka arhitektura oblicima i dimenzijama sukladna ljudskoj mjeri stvaraju jedinstven sustav koji odiše ugođajem srednjovjekovnog mediteranskog grada.

Grad je smješten uz sjevernu obalu najbolje zaštićenog zaljeva otoka Cresa. Otočnim je grebenom visokim 216 m u potpunosti zaklonjen od hladnih udara bure, a smještaj na zapadnoj strani otoka i otvorenost prema Creskome zaljevu te kvarnersko podneblje osiguravaju mu visoku godišnju insolaciju i klimu pogodnu za mediteranski život na otvorenome prostoru, što će rezultirati karakterističnim tipom kuća otvorenih solarom i okupljenih oko zajedničkih dvorišta na kojima se odvija kako privatni, tako i javni život građana.

Slijedeći podjelu urbanističkih sustava srednjovjekovnih gradova Marije Planić – Lončarić,[112] u Cresu možemo jasno odrediti najstariji dvije faze razvoja gradske cjeline:

1. Protourbana, predromanička i romanička faza (blok a-I), uočljiva u zapadnome dijelu povijesne jezgre grada, na jugu definirana Ribarskom ulicom (kuntrada Sv. Marka), na istoku Ulicom Sv. Izidora, na sjeveru trgom pred zbornom crkvom, a na zapadu obalnim pojasom. Uočavaju se nepravilno organizirani blokovi stambenih jedinica s uskim slijepim prilazima koji završavaju zajedničkim dvorištima nepravilnih oblika. Parcele su različitih veličina, bez zamjetne hijerarhije u odnosu na glavnu komunikaciju. Ishodište sustavu nepravilnih, gusto umreženih gradskih prostora možemo potražiti u gospodarskim centrima koji se skupljaju unutar gradskih zidina i tvore protourbano tkivo gradske zajednice[113]

2. Urbana, gotičko-renesansna faza (blok a-II), u novijim dijelovima grada koji nastaju tijekom druge polovice petnaestog i kroz šesnaesto stoljeće, tj. južno, istočno i sjeverno od romaničke jezgre, u prostorima između prvog i drugog prstena fortifikacija (Kons, Zagrad, Varozina, Prato). Prostornu jedinicu čini pačetvorinasti blok, pravilnih poteza slijepih prilaza, često s jasno određenom hijerarhijom nastambi pri čemu vlasnik bloka nastanjuje veliki ulični objekt na početku bloka, dok su u središnjem dijelu bloka, uz zajedničko dvorište smješteni objekti manjih dimenzija nastanjeni pučanima gospodarski ovisnima o vlasniku čelnog objekta.[114] Podvrsta ovog tipa bile bi kuće u nizu smještene duž glavne gradske arterije u kojima ne nalazimo ovakvu hijerarhiju.

Osim stambenih blokova tipa a-II, u gradskome se tkivu grada početkom 16. stoljeća izgrađuju i kuće lokalnih plemića koje oko sebe ne formiraju stroge blokove.[115] Taj tip kuće većim proporcijama, pravilnim rasporedom svijetlih otvora, otvaranjem pročelja kroz monumentalni glavni portal prizemlja bez solara i stubištem koje vodi na prvi kat, odudara od uspostavljenog sustava blokova a-I i a-II, katkad sretno se uklapajući[116], a katkad nespretno ga narušavajući.[117]

Poseban su fenomen već spomenuti prostori u kojima se isprepliću privatni i javni aspekti svakodnevnoga života: zajednička dvorišta-trgovi definirana stambenim objektima koji na razini prizemlja komuniciraju ulaznim otvorom konobe, a na razini prvoga kata podestom[118] do kojeg vodi vanjsko kameno stubište. Pjacete, kako ih lokalno stanovništvo naziva, nastaju proširenjem slijepih prilaza u stambeno-gospodarske blokove tipa a-I i a-II, a različitih su oblika i dimenzija. U današnjem rasteru grada još uvijek ih postoji 24, premda moramo uzeti u obzir da su gustom izgradnjom unutar povijesne jezgre tijekom 19. stoljeća neke od njih nestale. Najveća je od njih zadržala i originalno ime, Pjaceta, a smještena je u bloku Rodinis na jugoistočnom dijelu povijesne jezgre. Iz njezinog nepravilnog oblika izlaze dva manja slijepa prilaza koji formiraju dvije dodatne manje pjacete. Ova, uz obližnji Veli dvor i dvorište kojim završava ulica Rialto u Varozini predstavlja tip većeg i pravilnijeg zajedničkog dvorišta bloka tipa a-II, dok su ostale bitno manjih dimenzija i uglavnom nepravilnih oblika, a mahom su uklopljene u blokove tipa a-I. Visoka ambijentalna vrijednost i nedovoljna istraženost creskog urbanističkog sklopa zacijelo će budućim istraživačima biti dovoljnim razlogom njegove revalorizacije.

4. Fortifikacijski sustav grada Cresa

4.1 Srednjovjekovni obrambeni pojas

Tijekom ranosrednjovjekovnog razdoblja grad Cres se počinje definirati kao lokalno središte koje pojačava obrambeno značenje otoka i postaje novo uporište ekonomske eksploatacije u okvirima lokalne zajednice. U tom se trenutku najstarija povijesna jezgra okružuje prvim pojasom obrambenih zidina.

Analizom creskog urbanističkog rastera, A. Mohorovičić je kao najstariji dio grada definirao onaj stvoren uz glavnu gradsku arteriju, a čije je središte definirao trg ispred crkve Sv. Izidora. Pretpostavljajući da je ranosrednjovjekovni Cres bio opasan zidom, čitanjem obrisa ranosrednjovjekovnog grada, Mohorovičić prvi fortifikacijski pojas zamišlja kao pravokutnik sa sjeveroistočnim uleknućem koje se nalazilo na uz trg pred crkvom zaštitnika grada.[119] Takve bi konture, u svome zapadnom dijelu koji slijedi obalnu liniju Mandrača i južnom, ograničenom nekadašnjim potokom Rivolusom slijedio i drugi srednjovjekovni fortifikacijski prsten koji najvjerojatnije nastaje tijekom 14. stoljeća kada se grad širi prema sjeveru i istoku čime se ispunjava spomenuto uleknuće. Iako za ovakvu teoriju o najranijem prstenu fortifikacija nema materijalnih ni arhivskih dokaza, ona je sukladna urbanističkoj logici, pa su je svi kasniji istraživači (Beritić[120], Ćus-Rukonić[121]) bespogovorno prihvaćali. U svojoj studiji o creskim fortifikacijama G. Duda-Marinelli ranosrednjovjekovni prsten fortifikacija uopće ne spominje. Unatoč već spomenutoj urbanističkog logici kakvu nameću povijesne okolnosti u smislu nedostatne važnosti grada Cresa prije 15. stoljeća, ne čini se vjerojatnim da bi taj pojas bio nešto više od suhozidnog ili palisadnog sustava.

Daljnjim porastom broja stanovnika i profiliranjem Cresa kao drugog najvažnijeg otočnog naselja tijekom srednjega vijeka, grad se širi na područje sjeverno i istočno od prvobitne jezgre. Za ubiciranje ove linije fortifikacija na raspolaganju nam je, osim analize gradskih toponima i reljefni prikaz Sv. Izidora s modelom zapadnog obrisa grada u naručju, kao i šturi podaci u arhivskim izvorima s kraja 15. stoljeća, vremena prije gradnje najmlađeg fortifikacijskog prstena.

Mramorni gotički reljef uzidan je na prvom katu zapadne fasade zgrade fontika (danas hotela "Cres"). Svetac je prikazan frontalno, u punoj visini, blagoslivljajući desnom rukom, dok u lijevoj prikazuje model gradskih zidina. Prikazom dominira središnja dvokatna kula sa širokim lučno zaključenim vratima i manjim lučno zaključenim svijetlim otvorom kata nad kojim je ograda stražarnice smještena pod piramidalnim krovom kule. Desno od spomenute glavne kule, prikazana je nešto niža i uža kula s lučnim otvorom na prvom katu i kruništem. Lijevo od glavne kule nazire se ugao linije punoga zida koji se nastavlja pod kutom od 90 stupnjeva. Glavnu kulu možemo identificirati sa starim satnim tornjem koji se nalazio na mjestu današnjeg, po sredini obalne linije zidina. Taj se toranj spominje na sjednici Gradskoga vijeća od 10. srpnja 1502. kada je odlučeno oslikati ga po cijeni od 17 lira.[122] Na sjednici Gradskoga vijeća 23. 4. 1505. spominje se da je zvonik gradskoga sata dovršen "in forma maiori ut sonus ipsius longius audiatur". [123]Izgradnju novog Satnog tornja Vijeće je naručilo 29. lipnja 1552.[124] godine od protomajstora gradnje zidina, majstora Izidora Stošića. Na temelju tih činjenica možemo zaključiti da pred sobom imamo prikaz prvog tornja smještenog nad zapadnim vratima grada, kako je izgledao u 15. stoljeću[125]. U tom slučaju, manja, desna ugaona kula bila bi ona na jugozapadnom uglu grada uz utok kanala Rivolusa u luku, u blizini ili na mjestu kasnije kuće Marcello-Petris. Kako je to jedina obrambena kula osim glavne prikazana na reljefu, a znajući da se kuća Petris tradicionalno naziva Arsan (prema nekadašnjem arsenalu), rečeni arsenal možemo povezati s prikazanom jugozapadnom ugaonom kulom, bez obzira odnosi li se termin na skladište oružja (što je vjerojatnije) ili mjesto popravka brodova.

Najstarije podatke o srednjovjekovnom potezu zidina možemo iščitati iz prva četiri toma "Libri instrumentorum Chersi"[126]:

1484. Matej lapicida kupuje kuću koja je murata, cupata, solerata, cum suis scaus et puteo, a nalazi se u predjelu Zagrad.

1485. Puteum novum nalazi se duž ceste koja se nastavlja iz sjevernih vratiju grada, prema predjelima Lodogno i Darin.

4. ožujka 1486. Ivan calafa' prodaje vrt u blizini contrada Sant'Elena extra muros, verso bora.

1486. knez Pasquale Malipiero koncesijom majstoru Pavlu fabru daje teren koji na sjeveru graniči s gradskim zidom, na jugu s jednim javnim zemljištem, a na istoku s javnim putem.

1486. knez Michele Steno daje koncesiju za prazan teren koji se nalazi u Ulici sv. Marka, a koja s jugoistoka graniči sa zdencem sv. Tome uz Rivolus, na jugu s putem za Lubenice, na zapadu s jednim javnim zemljištem, a na istoku s privatnim zemljištem.

22. 6. 1546. kupoprodajni ugovor za kuću u ulici sv. Martina prope portas moenia terrae Chersi, koja sa sjevera graniči s privatnom kućom, sa zapada s javnim putem, s istoka s kućom nasljednika ser Luciana Rodinisa[127].

Ulica sv. Klare nalazi se in loco propi Raziza post muoros veteres Chersi.[128]

Osim arhivskih podataka, za definiranje kontura drugog pojasa srednjovjekovnih creskih zidina koristit ću toponime gradskih ulica i predjela koji su i danas u uporabi: Cons, Zazid, Zagrad, Klančić rof, Varožina i Drvenik.

Od spomenute jugozapadne ugaone kule Arsan južni je krak srednjovjekovnih zidina tekao uz potok Rivolus koji se u gradsku luku ulijevao kod zgrade današnjeg hotela "Cres". Ostaci kanala omeđenog i pokrivenog kamenim blokovima pronađeni su prilikom istraživanja provedenih 1990. godine.[129] Linija zidina na ovom se dijelu poklapa s današnjom Ulicom Alberta Fortisa, i tekla je pravocrtno do vratiju Sv. Martina koja su se nalazila uz istoimenu kulu. Ostaci srednjovjekovne kule sv. Martina vidljivi su na zapadnoj fasadi kuće opisane u katalogu pod br. 1, a cesta koja je polazeći od tih vratiju vodila prema franjevačkom samostanu, današnja je Ulica B. Rizzija koja van grada izlazi kroz Porta Bragadina iz 1588. godine.

Zaobljeni jugoistočni ugao gradskih zidina možemo pratiti današnjom ulicom Klančić rof, u kojem u na jednom objektu u blizini nekadašnje crkvice Sv. Jelene, u teksturi pravilnih klesanaca možemo prepoznati zidove jugoistočne kule.

Istočni se potez srednjovjekovnih zidina u cjelini poklapa s pravcem ulice koja i danas nosi naziv Zagrad, koje ime ukazuje na granicu između dvije faze obujma gradskog prostora. Ulica Zagrad jedina je koja čitavom dužinom teče paralelno s glavnom gradskom arterijom: ulicom Sv. Sidra.

Kao i istočni, i sjeverni je potez moguće ubicirati pravilnim tijekom Ulice creskog Statuta. Uređenje te ulice odlučeno je na sjednici Vijeća od 22. ožujka 1545. pri čemu se govori o uređenju puta koji vodi do lago chiamato Raziza, izvora na mjestu današnjega trga Frane Petrisa. Tog uličnog poteza do sredine 16. stoljeća nije bilo: nalazio se tik uz sjeverni rub srednjovjekovnih gradskih zidina pa je tek je spajanjem stare jezgre s burgusom nastala potreba probijanja ove ulične komunikacije koja vodi od gradskih vratiju Bragadina do Mandrača.

Ovaj je pojas srednjovjekovnih zidina bio opremljen kruništem, a osim već spomenutih kula iznad gradskoga sata i jugozapadne kule Arsenala, vjerojatno ga je branilo još nekoliko kula.[130] No, o njima do sada poznati nam arhivski izvori šute. Obzirom na jačanje uloge grada u lokalnim okvirima, njegov razvoj na gospodarskom planu i profiliranje komunalne svijesti kako vlastele, tako i pučana tijekom 14. stoljeća, možemo zaključiti da je u trećoj četvrtini 14. stoljeća, kada su grad Osor uništile i spalile genoveške trupe, ovaj fortifikacijski pojas već postojao. Premda do sada nisu vršena sondiranja ziđa stambenih objekata na pretpostavljenom potezu tih zidina, temeljem ravnih poteza današnjih ulica kojima je tekao istočni i sjeverni trakt, možemo pretpostaviti da je srednjovjekovni pojas fortifikacija u potpunosti okruživao povijesnu jezgru grada. Otvarao se zapadnim glavnim gradskim vratima prema gradskoj luci, prema jugu vratima Sv. Martina, dok položaj sjevernih gradskih vratiju možemo pretpostaviti na temelju pravocrtnog toka glavne gradske komunikacije koja je tekla od spomenutih južnih vratiju, uz crkvu Sv. Izidora, do crkvice Sv. Klare (danas Sv. Gaetana) gdje je počinjala cesta prema Belom i Meragu. U svojim istraživanjima G. Duda-Marinelli, pretpostavljajući naslijeđe rastera rimske Crepse za koju je uvjerena da se nalazila na mjestu srednjovjekovne jezgre, pretpostavlja i četvrta vrata kroz koja bi izlazio Decumanus, za kojeg tvrdi da je počinjao iz glavnih vratiju na Mandraču.[131]

4.2 Obrambeni pojas 16. stoljeća

Obrambeni prsten zidina koji je nastao u 16. stoljeću u sebi je sadržavao područje prvobitne povijesne jezgre, Burgus i novonaseljena područja južno i istočno od linije prethodnoga prstena. Nakon dovršetka, početkom 17. stoljeća njihov je obujam iznosio cca 1240 m[132]. Tlocrt im je bio približnog kvadratnog oblika, s blagim uvlačenjem tlocrta u sjevernome dijelu istočnog poteza, na mjestu Porta Bragadina. Zidine su bile opremljene s četiri okrugle ugaone kule (sjeverozapadna i jugoistočna kopnena, te dvije morske na početku istočne i zapadne obale gradske luke) i jednom (sjeveroistočna kula 'Torrion') četvrtastog tlocrta, te trima vratima: Vrata Bragadina koja se nalaze u sjevernom dijelu istočnog prstena, Vrata Marcella u južnome dijelu istoga, te Vrata Sv. Nikole, na zapadnom potezu kojima se ulazilo u burgus netom uklopljen u gradsko područje. Glavna gradska vrata prema luci uklopljena su u satnu kulu, o kojoj se govori u poglavlju o javnoj arhitekturi.[133]

Zidno je platno dijelom u 19. stoljeću, a dijelom iza 2. svj. rata u potpunosti uništeno. Sačuvani su samo istočni dio sjevernog zida u dužini od desetak metara, pet metara zapadnog zida tik uz nekadašnja vrata Sv. Nikole, te skošenja u prizemlju kuća na istočnoj (od zgrade pošte do caffea 'Arsan') i zapadnoj (od marketa do slastičarnice) obali gradske luke. Osim toga, u potpunosti je sačuvana sjeveroistočna ugaona kula, te spomenuta gradska vrata.

Glavna lučka gradska vrata otvorena su u prizemlju satnog tornja i povezuju trg pred zbornom crkvom s trgom pred Mandračem prema kojem se otvaralo pročelje danas nepostojeće Pretorske palače i crkvice Sv. Ivana od Trga (koja je bila sjedištem najveće gradske bratovštine) i do danas sačuvana gradska loža. Luk u bunjatu flankiraju dva polustupa s kapitelima toskanskog reda čije je tijelo raščlanjeno kamenim prstenovima koji obuhvaćaju i kamene blokove luka. Nad profiliranim vijencem je arhitrav s grbom grada Cresa u središtu i dvije prazne kartuše sa strana. Bočni glatki pilastri nose trokutni zabat čija je površina otučena.

Glavna kopnena vrata, Gracke vrata ili Porta Marcella, nastala su na sjevernom dijelu istočnog prstena zidina, na početku Ulice Creskog statuta koja spaja Prato - poljanu pred istočnim rubom grada s gradskom lukom - Mandračom i glavna je prometnica u 16. stoljeću pridodanog dijela grada. Sagrađena su u obliku luka uokvirenog kamenim blokovima u bunjatu smještenog između dva polustupa s jonskim kapitelima postavljena na visoke četvrtaste baze čija su tijela ukrašena s po četiri kamena prstena. Polustupovi imaju isključivo ukrasnu funkciju, a imposti koji ništa ne nose rezultat su manirističkih upliva. Na parapetu koji počiva na snažno istaknutom vijencu, a identičnim i završava, uklesan je krilati lav Sv. Marka[134] između grba kneza i kapetana Giovannija Marcella koji je vladao 1588–86. i dužda Pasqualea Cicogne (1585–95.),[135] kojim grbovima datiramo dovršenje vratiju.

Za razliku od ostalih gradskih vratiju, u "Libri delle fabbricha delle mura", nalazimo i imena majstora koji su radili na njima:

13. srpnja 1584. Zampiero Zvonarić dobio je 30 lira predujma za rezanje kamena za Porta al Prado.

Istoga dana za sedamdeset mjera kamena koje je dovezao iz Rovinja, a koji će biti iskorišten za gradnju istih vratiju, isplaćuje se majstoru Mateju iz Rovinja 155 lira.

13. ožujka 1585. majstorima Frane Stošić i Marko Soldatić isplaćena je nepoznata svota (nečitko) za radove della porta posta al Prado.[136]

Porta Bragadina ili Male vrata smještena su na južnome kraju istočnog zidnog platna i nalaze se na početku Ulice B. Rizzija koja povezuje Prato s Pjacetom, gradskim predjelom nastanjenim u 16. stoljeću, na mjestu srednjovjekovnih vratiju Sv. Martina. Ova su vrata umanjena i ponešto izmijenjena varijanta porta Marcella. Na luku sagrađenom u bunjatu nalaze se dva pilastra, a kameni prstenovi obuhvaćaju i luk i pilastre. Pilastri nose po dva stupnjevito uvećana kamena bloka koji djelomično zadiru u blokove luka. Na zaglavnom kamenu luka nalazi se grb obitelji Bragadin.[137] Nad profiliranim vijencem na parapetu je uklesan lav Sv. Marka s kulom u pozadini između grbova[138] mletačkih obitelji da Ponte i Grimani. Prema dokumentima u "Libri delle fabbricha…", vrata su dovršena 3. lipnja 1581. godine za vladavine kneza i kapetana Nikole Bragadina.[139]

Zapadna vrata Sv. Nikole kojima se ulazilo u prostor Varoši danas su srušena, a o njihovom položaju svjedoči širok ulični potez Rialto koji je od ovih vratiju vodio kroz burgus do Mandrača, smjerom zapad – istok. Uz južni rub nekadašnjih vratiju sačuvan je spomenuti dio zidnoga platna.

Još jedna vrata nepoznatog izgleda nalazila su se u sklopu pravokutne kule Turrion, a sudeći prema zapisima u "Libri delle fabricha…", dovršena su 1609. godine.[140]

Zajedničke stilske karakteristike svih opisanih gradskih vratiju od kojih za vrata Bragadina i Marcella imamo sigurnu dataciju u 1581. odnosno 1588. godinu, pripadaju onom korpusu fortifikacijske i javne arhitekture kojeg nalazimo u dalmatinskim gradovima druge polovice 16. stoljeća s Girolamom Sanmichellijem kao autorom (Zadar, Šibenik). No, njihov prototip (bunjato, kamenim prstenovima ojačani polustupovi, parapet na snažnom vijencu) nalazimo u lučkim vratima koje je u sklopu satnog tornja majstor Sidra Stošić izgradio još 1552. godine, o čemu podatke donosim u daljnjem tekstu. Stoga ne treba olako odbaciti ni ideju talijanskog arhitekta Silvija Tomza koji ishodište oblika navedenih gradskih vratiju traži u idejama Sebastiana Serlia. Frane Petris, glasoviti renesansni filozof, porijeklom iz Cresa uredio je sabrana djela filozofa G. Camilla Delminija koji je pak kao Serliov intimus, ideje Serliovih traktata mogao prenijeti Petrisu, a ovaj dalje utjecati na odluke vlasti u svojem rodnom gradu[141]. Premda ova teorija u sebi sadrži previše pretpostavki, ona svakako nije nemoguća, osobito kada imamo u vidu da u dokumentima ne nalazimo podataka o djelovanju nikoga iz kruga mletačkih majstora druge polovice 16. stoljeća, premda sva opisana gradska vrata pokazuju visok stupanj razumijevanja renesansnog stilskog jezika.

Jedina sačuvana od nekadašnje četiri oble i jedne kule pravokutnog tlocrta, je sjeverozapadna kopnena kula. Smještena je na najvišoj točki zidina, na brijegu iznad zapadnog dijela grada, te je osim obrambene imala i izviđačku funkciju. Oblog je tlocrta, sa skošenim prizemljem, dvokatnim tijelom i kruništem. Na istočnoj strani prizemlja ulazna vrata glatkih greda završavaju segmentnim rasteretnim lukom, a bočno su otvorena dva kvadratna prozora. Skošeno prizemlje od prvoga kata dijeli obli vijenac. U razini prvoga kata na istočnome su dijelu otvorene tri manje puškarnice, a na prvome katu, u središtu istočne polovice veći pravokutni prozor, te nad njim dva manja. Nad drugim katom izgrađeno je krunište koje počiva na konzolama. Komunikacija između katova tekla je unutrašnjim drvenim stubištem. Identične ovoj morale su biti istočna i zapadna lučka ugaona kula, te jugoistočna ugaona kula kod crkvice Sv. Duha (koja se u dokumentima naziva i balluardo[142]). U kuli pravokutnog tlocrta koja se u izvorima naziva Turrion, nalazila su se manja., sjeveroistočna vrata vjerojatno namijenjena potrebama vojnih postrojbi.

Novom upravnom središtu otoka stare su zidine svakako bile nedostatne ne samo zbog ranjivosti spomenutih područja izvan povijesne jezgre, već i zbog ruševnog stanja u kojem su se nalazile[143]. Nepovoljne političke prilike koje sa sobom donose ratovi Venecije i Otomanskog Carstva, a osobito napadi Uskoka koji kroz čitavo stoljeće ugrožavaju otočna naselja, razlog su stalnom inzistiranju na nastavku rada na obrambenom sustavu, za koji nikada nije bilo dovoljno financijskih sredstava. Venecija je tijekom čitavog 16. stoljeća vodila više računa o zaštiti nekih drugih gradova koji su strateški ili ekonomski bili od većeg značenja nego što je to bio Cres. Stoga financijske i organizacijske napore oko gradnje fortifikacija možemo pratiti kroz čitavo 16. stoljeće, sve do stvarnog završetka 1610. godine.

Metodologija koju sam koristio za istraživanje kronologije nastanka pojedinih traktova, definiranje njihovih poteza i određenje ključnih elemenata arhitekture uključuje terenska istraživanja na malobrojnim ostacima fortifikacijskog sustava, čitanje urbanističkog sustava grada, te istraživanje povijesnih izvora u Trećoj i Četvrtoj knjizi Gradskoga vijeća u prijepisu N. Lemessija[144]. Ipak, ključni se podaci nalaze se u zbirci dokumenata koju sam u jesen 2000. pronašao u Državnom arhivu u Rijeci pod imenom "Libri delle fabbricha delle mura della spettabile Communita di Cherso".[145]

U tom sam popisu troškova izgradnje zidina naišao na nepotpune kronološke podatke koji, za razliku od odluka Gradskoga vijeća, svjedoče o relativno živoj građevnoj djelatnosti u periodu od 1514. do 1548. godine. Podaci su nepotpuni jer nedostaje prvih 11 listova, a ostali su djelomično izjedeni ili nečitki. U prilogu ovome radu donosim popis svih majstora spomenutih u tim dokumentima koji su zaključeni s godinom 1610.[146]

Iz podataka sačuvanih u "Libri delle fabricha…" i "Libri dei Consigli", te u podacima koje donosi G. Duda Marinelli iz "Libri instrumentorum" koje je proučavala na neimenovanom mjestu u Italiji, primjetno je da proces izgradnje fortifikacija možemo podijeliti u dvije osnovne faze: prvu koja obuhvaća razdoblje od 1508. do 1558., i drugu od 1581. do 1610.

Prvi arhivski podatak koji se odnosi na izgradnju novog poteza zidina, onaj je sa sjednice Gradskoga vijeća od 9. 2. 1500. kada s Zanco de Bocchina zadužuje u Veneciji ishoditi koncesiju kako bi grad mogao izgraditi gradske zidine ("trovar i modi per cingere di mura la citta"). Istodobno se donošenjem odluke o popravku putova koji vode iz grade prema sjeveru, istoku i jugu,[147] pristupa dovršenju procesa reorganizacije grada u kojemu je izgradnja novog pojasa zidina tek jedna od važnijih stavki.

Tako 29. 6. 1504. nalazimo odluku o pokrivanju kanala koji je tekao Glavnim trgom (Canale della Piazza), a 2. 1. 1506. odluke o popravcima porporele, klaonice i javnih putova, novcem namijenjenim fortificiranju grada.[148]

Čini se da je Zanco de Bocchina uspio ugovoriti dio financijskih sredstava za početak gradnje, pa 2. 1. 1508. kada Vijeće raspisuje javni natječaj za popravak i gradnju zidina čiji se dio nekoliko dana ranije urušio.[149] Nekoliko tjedana kasnije, 20. 2. odlučeno je iskopati jamu u kojoj će se proizvoditi vapno potrebno za gradnju zidina, no projekt zapinje u samom početku, jer 18. 5. 1511. Cresani od Venecije traže da im osigura protomajstora gradnje. 16. 8. iste godine po prvi se puta među članovima Vijeća izabiru nadglednici gradnje koji će primati plaću od 2 dukata na godinu. Gradnja zidina se financira iz prihoda Komune, ali i financijske pomoći Venecije koju creski poslanici učestalo traže, ali rijetko dobivaju.

Kako financijska pomoć iz Venecije nije stizala u očekivanim količinama,[150] a sama gradska zajednica nije dovoljno bogata kako bi takav pothvat sama mogla privesti kraju, u zapisnicima sa sjednica Vijeća ne nalazimo nikakvih odluka u vezi s gradnjom fortifikacija sve do 2. 1. 1526. kada je donešena odluka o izgradnji kamenoga mosta kod vratiju Sv. Martina, na mjestu na kojem započinje cesta koja vodi prema franjevačkom samostanu. Istog se dana odlučuje urediti i očistiti gradska luka čija se obala učvršćuje palisadnim supstrukcijama.[151] Ova se odredba odnosi na vrata u sklopu srednjovjekovnih gradskih zidina, pa je jasno da još 1526. gotovo ništa od planiranoga na južnoj strani grada nije izvedeno. Obzirom na odluku Vijeća koja govori o trošnom stanju zapadnog trakta zidina, onome okrenutome gradskoj luci, zaključujem da se prvi period stogodišnje izgradnje renesansnih zidina isključivo odnosi na popravak obalne linije zida, uključivši lučka vrata pod gradskim satom i jugozapadnu ugaonu kulu.

Podaci dobiveni iz "Libri delle fabbricha" za prvo su razdoblje nešto bogatiji i složeniji. Najraniji se zapisi odnose na 1514.[152] godinu kada se spominju isplate majstorima Pavlu, Bartulu, Jeronimu iz Šibenika i Petru. Slijedi zatišje od tri godine, do 1517. kada se po prvi puta pojavljuje kasniji (od 1525.) protomajstor izgradnje zidina Sidar Stošić. On će sve do 1548. biti najčešće spominjan majstor angažiran na izgradnji fortifikacija, autor je i gradskog satnog tornja prema spomenutoj narudžbi Vijeća od 29. 6. 1552. godine. Detaljan izvod majstora koji se tom prilikom spominju nalazi se u prilogu III. ovoga rada.

Prilikom isplata troškova, sve do 1525. godine ne spominje se[153] lokacija na kojoj se radilo, pa se moramo osloniti na prethodno predloženu pretpostavku da se u prvoj fazi radilo na obalnoj liniji zida. Tome ide u prilog i prvi spomen lokacije, iz 1525. godine, prilikom isplate majstoru Frani Gašpariniću za radove na Consu[154]. Ime ovog lokaliteta koji se nalazi na pred jugozapadnom ugaonom kulom, Petar Skok izvodi iz hrvatskog naziva za kraj, završetak (u ovom slučaju jugozapadni rub grada); to je ujedno i mjesto na kojem se nalazila jugozapadna ugaona kula koja je branila ulaz u gradsku luku – Mandrač. Kako je folij na mjestu na kojem je navedena svota koju je majstor Gašparinić uništen, nije jasno je li te godine dovršena kula ili je novac isplaćen za dovršetak zidnoga platna na južnom dijelu obalnog pojasa zidina. Od ostalih majstora koji su zaposleni u razdoblju od 1514. do 1525. u bilješkama spominju se Tiberije[155], Marko Razanjin[156], Ivan[157], Marko[158], Petar Zvonarić[159], Bartul[160], Pavao[161] i Jeronim iz Šibenika.[162]

Nakon dovršetka radova na zapadnom, obalnom traktu pri čemu su ojačane i upotpunjene srednjovjekovne zidine, pristupilo se izgradnji istočnog poteza (Prato) koji je u čitavoj dužini od starije linije zidina pomaknut za 31,5 m prema istoku, čime su zatvoreni južni novi dio – Zagrad, i jugozapadni – iza Klančić rofa.

Prvi radovi na Pratu spomenuti u "Libri delle fabbricha", oni su iz 1527. godine, kada je Mateju lapicidi isplaćeno 165 lira za radove na nepoznatoj cisterni na Pratu[163] Iste se godine u nekoliko navrata spominje protomajstor gradnje zidina, Sidar Stošić[164] za radove na Pratu, no istodobno se intenzivno radi na dovršenju jugoistočnog ugaonog kompleksa (u blizini crkve sv. Martina). Pretpostavljam (iako za to nema dovoljno podataka u izvorima), da se u tome trenutku dovršava jugoistočna kula kružnoga tlocrta koja je branila ulaz u gradsku luku. Na to upućuje izgradnja pristanišne obale pred Sv. Markom za koju je 1527. godine isplaćen majstor Vračinić.[165]

"Libri delle fabbricha…", kao ni zapisnici sa sjednica Gradskoga vijeća ne donose nikakve podatke o radovima na fortifikacijskom sustavu za period od 1527. do 1534. godine, kada se kao organizator nabavke vapna i pijeska kojeg prodaju građani spominje isključivo protomajstor Sidar Stošić[166]. Iako za to ne postoje dovoljno snažni dokazi, možemo pretpostaviti da se ovim dovozima većih količina vapna i pijeska dovršavaju zidna platna zapadnog i istočnog poteza. Jedini podatak koji upućuje na izvođenje radova na jednom od tih zidnih poteza jest isplata majstoru Andriji iz Bergama iz 1540. godine za radove na zidinama de garbin[167].

Ukoliko je točna pretpostavka da je do 40-ih godina 16. stoljeća bio sagrađen samo zapadni i istočni fortifikacijski potez, a da su grad s juga i sjevera štitile dotrajale gotičke zidine, čini se da se ionako siromašna creska zajednica nije dovoljno brinula za vlastitu sigurnost. Na to će ih ubrzo nagnati sve češće gusarske provale koje osim što ugrožavaju život u ruralnim otočkim zajednicama prijete i gradu Cresu.

1543. se kod Valuna odigrala teška pomorska bitka između Cresana i Uskoka kojom su prilikom poginula dva gradska suca, i nekolicina građana.[168] Taj događaj konačno potiče svijest o nužnosti izgradnje pouzdanog obrambenog sustava, pa 17. 11. Vijeće donosi odluku prema kojoj su svi plemići i pučani obvezni sudjelovati u nabavci građevinskog materijala (pijesak, vapno, kamenje), dok će se ionako nedostatna sredstva u kancelarskim fondovima koristiti samo za isplatu radova.[169] Na istoj se sjednici po prvi se puta osniva komisija od tri nadglednika od kojih će jedan nadgledati nabavku vapna i pijeska, drugi kamena, dok će treći nadgledati izgradnju zidina. Međutim, u zapisima "Libbri delle fabbricha…" između folija 80 i 80' nailazimo na neobjašnjiv prekid upisa podataka u razdoblju od čak 31 godinu. Naime, f. 80 završava s datumom 11. 10. 1550., a f. 80' počinje sa 17. 6. 1581. Najednostavnije moguće objašnjenje bilo bi da su se u tom periodu troškovi upisivali u kakvu drugu, danas izgubljenu, knjigu, no kako objasniti da se troškovi iz 1581. godine upisuju na poleđini 30 godina starog lista? Ostavimo li rješenje ove zagonetke po strani, jedini izvor podataka za radove na creskim fortifikacijama u razdoblju od 1550. do 1581. godine ostaju zapisi sa sjednica Gradskoga vijeća, a u njima u tom periodu začudo ne nalazimo mnogo odluka vezanih uz radove na zidinama.

Ritam izgradnje zidina svoj konačni zamah doživljava početkom 80-ih godina 16. stoljeća, od kada u "Libri delle fabbricha…" nalazimo učestale zapise o isplatama. Isplate za radove na pojedinim zidnim cortinama ne spominju posebice o kojem se dijelu radi, dok su isplate o radovima na pojedinim vratima detaljnije.

Kako je već navedeno, 1581. godine dovršavaju vrata Bragadina, nakon čega se radi na vratima Marcella. Usporedno s radovima na zidinama, 1587. godine pojedini se troškovi i majstori preusmjeravaju na radove u pretorskoj palači.[170] To bi moglo značiti da je do tog vremena veći dio radova na zidnim platnima dovršen ili pri završetku, a da su preostali radovi na dotjerivanju pojedinih dijelova (vrata, ugaone kule). Ti su radovi konačno dovršeni 90-tih, da bi 1602. godine bile zabilježene konačne isplate[171] za četiri skupine graditelja:

Skupina 1: majstori Marko Palčić, Luka i Pavao Mladinić, Marko Soldatić i Ludovik Matulić, isplaćeno im je 3313 lira.

Skupina 2: majstori Frane Stošić, Gašpar Zvonarić, Sidar Zvonarić, Andrija Gesmondin, isplaćeno 3720 lira

Skupina 3: majstor Andrija Gesmondin, isplaćeno 1916 lira

Skupina 4: majstor Marko Soldatić, isplaćeno 389 lira.

Različitim je skupinama majstora i njihovih suradnika bio povjeren rad na raznim poslovima, a pojedini su majstori vodili i samostalne djelatnosti van skupine unutar koje su radili (Andrija Gesmondin i Marko Soldatić).

Majstori čija imena možemo pratiti u "Libri della fabricha", te u zapisima sa sjednica Gradskoga vijeća gdje se pojavljuju kao nadglednici gradnje zidina ili radova na zbornoj crkvi velikim su dijelom pripadnici nekoliko obitelji čiji se najstariji član vjerojatno doselio u Cres kao majstor radionice koja je radila krajem 15. stoljeća na izgradnji zborne crkve, a kasnije nastavlja raditi na obrambenom sustavu. Detaljnija istraživanja o djelatnosti ovih majstora su, zbog širine teme, odložena za buduće projekte.

U izvorima se kao veoma značajna ličnost pojavljuje majstor Izidor ili Sidar Stošić koji je, sudeći po imenu gradskog zaštitnika domaći sin, a tijekom prve polovice 16. stoljeća slovi za veoma cijenjenog majstora čije se ime u isplatama za radove na fortifikacijama pojavljuje 34 puta u razdoblju od 1521. do 1548. godine. 1525. se uz njegovo ime pojavljuje naslov archomag.o u kontekstu gradnje zidina. Nakon 1535. godine njegovo je ime vezano uz nabavku materijala za gradnju, pa se može pretpostaviti da je osnovnu građevinsku djelatnost proširio i na trgovinu. U međuvremenu postaje uvaženi građanin i u nekoliko navrata predstavnik pučana u Gradskome vijeću koje od Sidra Stošića 29. lipnja 1552. godine naručuje izgradnju tornja gradskoga sata 'kojem se po ljepoti u Dalmaciji neće naći usporedbe'.[172] Detaljniji podaci o tornju nalaze se u poglavlju o javnoj arhitekturi.

2. srpnja 1557. majstoru Sidru Stošiću isplaćeno je 120 lira de pizoli 'per acconciar li destri di Cherso, et far il suo muro atorno lo volto, forendo, piere, sabion, calcina, travi visognaramo et tutto quello fara bisogno in fabrica d. ditti destri ch. sijno ben murati della medema longhezza altezza longhezza ato sonno al pnte a la parte et co. dui balconi da Garbino, proportionadi come parara meglio[173]. Premda ovdje nije sasvim jasno na kojim to projektima radi, iz konteksta ugovora sa Gradskim vijećem, jasno je da je riječ o nekoj izgradnji od iznimne važnosti za sigurnost grada. Sidar Stošić umire nakon 1559. godine kada se u zapisima Gradskoga Vijeća pojavljuje kao nadglednik radova na izgradnji zidina.[174]

Sidra Stošića u obiteljskom poslu nasljeđuje sin Frane Stošić koji se kao nadglednik radova na zidinama u zapisima Gradskoga vijeća pojavljuje 1564., 1568., 1570., 1573., 1579., 1582., 1585., 1588., 1592., 1594., 1600., 1602., i 1604[175]. U "Libri delle fabbricha…" pojavljuje se s datumom 17. lipnja 1581. kao majstor Frane Stošić pok. Sidra za nepoznatu isplatu (nečitko)[176], 1584.[177], te 1585. kada se s majstorom Markom Soldatićem spominje u isplati za radove na vratima posta al Prado.[178] Ukoliko za datum dovršetka vratiju Bragadina prihvatimo 1581. godinu, ovdje mora biti riječ o radovima na glavnim gradskim vratima Porta Marcella, i na taj način ta dva majstora uzeti za glavne izvođače radova na tim vratima, koja su vjerojatno nastala prema nacrtu donesenom iz Venecije. Frane Stošić umire 1599. godine.[179]

Od radionice obitelji Marangonić koja je usko vezana uz radove na zbornoj crkvi 80-ih godina 15. stoljeća, u gradnji zidina pojavljuje se tek Mihovil Marangonić[180] prigodom isplate dana 15. lipnja 1518. Budući da je to uopće posljednji zapis u dostupnim izvorima o članovima te nekada znamenite kameno-klesarske obitelji, pretpostavljam da je radionica zatvorena, a članovi obitelji odselili ili izumrli.

Od potomaka lokalnih obitelji u Knjizi troškova javlja se još i Juraj Zidarić (Zorzi) godine 1517.[181] U isplatama za nepoznate (nečitko) radove javlja se 1. lipnja 1518.,[182] 22. travnja 1520.,[183] a 28 siječnja 1525. zabilježen je kao protomajstor gradnje zidina.[184]

Veoma aktivna u radovima na zidinama je i obitelj Zvonarić, od kojih se najranije pojavljuje Petar Zvonarić, punim imenom od 9. lipnja 1518.[185] 22. rujna 1534. posljednji se put spominje u suradnji sa sinom Jurjem Zvonarićem koji će nakon toga potpuno preuzeti obrt, pa se kao nadglednik gradnje zidina u Knjigama Gradskoga vijeća pojavljuje 1564., a u isplatama unutar Knjige gradnje zidina još 13. srpnja 1584.[186] U samo dva navrata isplate prima Ivan Zvonarić (Zuane) – 25. svibnja 1584. i 21. prosinca 1587.[187] Najaktivniji član obitelji svakako je Ivan Petar Zvonarić koji se kao suradnik Frane Stošića pok. Sidra spominje od 17. lipnja 1581.[188] 13. ožujka 1582. godine sa suradnicima zidarima i kamenorescem Markom Soldatićem radi na popravku crkvice Sv. Uršule[189], a 13. srpnja 1584. dobiva predujam od 30 lira za pripremu kamena za neka gradska vrata (nečitko)[190], što se vjerojatno odnosi na glavna kopnena vrata Marcella, koja će biti dovršena četiri godine kasnije. 21. prosinca 1587. isplaćeno mu je 90 lira za izgradnju stepenica kod izvora Piskl (jedini objekt o kojem bi ovdje mogla biti riječ jest mlin koji je sagrađen početkom 16. stoljeća), a iste godine Ivan Petar Zvonarić dobiva 150 lira, a Frane Stošić 132 lire za nepoznate radove na jednoj od ugaonih oblih kula (baloardo). Istovremeno se u Knjigama Gradskoga vijeća kao nadglednik gradnje zidina pojavljuje 1558., 1561., 1563., 1566., 1567., 1570., 1572., 1575., 1579., 1582., 1585., 1588., 1592., i posljednji put 1595., što je ujedno i posljednji zapis o jednom od najcjenjenijih graditelja i kamenorezaca druge polovice 16. stoljeća u gradu Cresu. Posljednji u obitelji Zvonarića u dokumentima o gradnji zidina pojavljuje se Gašpar Zvonarić, i to pri isplatama u skupini Frane Stošića dana 9. travnja 1599. i 14. srpnja 1600. godine, [191] a kao nadglednik gradnje zidina u godinama 1586., 1593., 1596., 1599., 1603., 1606. i 1607. godine. Kao nadglednik uz njega službuje i Vito Zvonarić, premda o njemu nema bilješki prilikom isplata u Knjizi troškova.

Obitelj Soldatić zastupljena je u građevinskim poduhvatima 16. stoljeća s dva člana od kojih je Marko Soldatić veoma cijenjen kao kamenorezac (tagiapiera), pa tako 17. veljače 1587. prima 60 lira za izradu dva stupa s bazama i kapitelima koji će biti ugrađeni u dvorište pretorske palače, a istovremeno radi i na balkonima prvoga kata i vanjskom stubištu u istom dvorištu. 1. ožujka iste godine Marko Soldatić radi na pergoli, dijelu stubišta, i četiri prozora portika pretorske palače, a 5. travnja slijedi posljednja isplata za radove na dvorištu palače, stubištu i stanovita tri balkonska otvora (corte dell palazzo…scalla… balconi tre).[192] Nadalje se u skupnim isplatama za nepoznate radove pojavljuje 9. travnja 1599.,[193] a 26. svibnja 1603. radi na nasipavanju skošenja jugoistočne kule Sv. Duha.[194] S Franom Stošićem ponovno surađuje 1603. godine kada im za opremanje vratiju na Pratu (Vrata Marcella?) bude isplaćeno 1141 lira,[195] a iste godine nepoznata svota za radove na jarcima oko ugaonih kula (conto delli scolini detti torrioni)[196] 4. kolovoza 1604. Marko Soldatić je isplaćen za radove na zidu i mulu, a iduće godine i na kuli u pristaništu Merag.[197] Za kulu u Mergu godine 1609. izradio je danas izgubljeni grb za što mu je isplaćeno 18 lira.[198] Posljednji zapis o djelatnosti Marka Soldatića u Knjizi troškova gradnje zidina jest isplata godine 1610. prilikom zaključenja troškova.[199] Neobična je činjenica da Marko Soldatić, premda veoma cijenjen kamenorezac i graditelj, za nadglednika gradnje zidina izabran samo 1611., i 1615. tj. nakon stvarnog dovršetka čitavog obrambenog pojasa, za razliku od Mate Soldatića koji se kao nadglednik spominje 1606., 1607., 1608., 1609., 1612., 1613., 1616., 1617., 1618., 1619., 1620., i 1621. Mate Soldatić se u Knjizi troškova pojavljuje 4. kolovoza 1604. kada ugrađuje metalne dijelove u Vrata Marcella i 1610. prilikom zaključenja troškova izgradnje.[200]

Sudeći po učestalosti isplata, u posljednjim desetljećima dovršenja obrambenog sustava, osobito važan doprinos dao je Andrija Gesmondin koji se prvi puta spominje 21. prosinca 1587[201] kao maestro Andrea Gesmondin muraro. On se prvim godinama svoje djelatnosti pojavljuje isključivo u suradnji sa drugim majstorima,[202]a osobito često s Franom Stošićem. Međutim, od 1602. postaje jednim od glavnih majstora, pa se uz isplatu od 768 lira njegovo ime spominje uz dovršenje i popravak zapadne i sjeverne kortine.[203] 26. svibnja 1603. godine isplaćeno mu je 33 lire za iskopavanje temelja oko jedne od ugaonih kula.[204] Majstor Andrija Gesmondin 1604. godine gotovo u potpunosti preuzima radove na zidinama: metalnim dijelovima (vjerojatno sustavom zatvaranja) oprema vrata Marcella,[205] i vrata u kuli Torion.[206] 9. veljače 1609. isplaćena mu je nepoznata svota za pokrivanje kule Torion, te se izravnavaju troškovi za izradu vratiju,[207] a 1610. za dovršenje radova na jugoistočnoj ugaonoj kuli kod Sv. Duha.[208] Kao što je primijećeno u slučaju majstora Marka Soldatića, majstor Andrea Gesmondin izabiran je za nadglednika radova na zidinama samo u godinama kada u većoj mjeri ne sudjeluje u samim radovima. Knjige Gradskoga vijeća bilježe ga samo u godinama 1581., 1587., 1590., 1594., 1597., 1601., i 1605.

U posljednjem desetljeću 16. stoljeća na gradnji obrambenog sustava pojavljuju se braća Luka i Pavao Mladinić u isplatama za suradnju s Franom Stošićem.[209]

Na izgradnji fortifikacija 16. stoljeća, u gradu Cresu nalazimo i one majstore koji se pri isplati troškova spominju samo jednom, a za neke od njih bilježnik donosi i podatak o mjestu porijekla. Ovdje tek donosim njihova imena i datum pojavljivanja u gradu Cresu, a buduća bi istraživanja mogla rasvijetliti njihovo djelovanje i u drugim sredinama: Jeronim iz Šibenika,[210]Fabrizio iz Grada,[211]Šimun Gajdinić,[212] Tugomir,[213]Andrea da Bergamo,[214]i Nikola iz Korčule.[215]

Nakon 4. srpnja 1610. godine kada je zaključena Knjiga troškova izgradnje zidina,[216] obavljaju se još neki završni radovi u smislu sitnijih popravaka. Oni će konačno biti dovršeni tek 1689. godine kako je navedeno na kamenom natpisu kojeg je objavio N. Lemessi.[217]

5. Javni objekti druge polovice 15. i 16. stoljeća u gradu Cresu

Razvojni poticaj kojeg je grad Cres dobio 1450. godine preseljenjem komunalne i biskupske uprave iz Osora stvorio je potrebu za gradnjom objekata koji će na razini funkcije i simbola biti usklađeni s novom ulogom grada. Usvajanjem do tada vangradskih područja u svoje novo tkivo, Cres u drugoj polovici 15. stoljeća oblikuje novo središte: trg u dnu Mandrača u kojem se koncentriraju novi upravni objekti: Pretorska palača sa zatvorom, nova Gradska loža, te Satni toranj. U poglavlju o urbanizmu, bilo je riječi o 'dvostrukom' obliku trga čiji vanjski dio okrenut prema luci ima ulogu komunalnog središta, dok unutrašnji dio, koji je s vanjskim povezan prolazom u glavnim lučkim vratima, poput svojevrsnog atrija zatvara prostor pred župnom crkvom, zvonikom i biskupskim dvorom.

U južnom dijelu istočne obale luke, u kojem se još u srednjem vijeku razvilo pristanište[218] uz koje se, u blizini srednjovjekovnog arsenala, gradi nova zgrada gradskog fontika.

Svi će ti objekti kroz tri stoljeća, do propasti mletačke vladavine arhipelagom biti snažnim simbolima urbanog identiteta grada, a kolektivno sjećanje na one uništene (pretorska palača) ili temeljito pregrađene (fontik) prisutno je i danas u svijesti građana Cresa.

5.1 Pretorska (Kneževa) palača

Jedina nepobitna činjenica o Pretorskoj palači u Cresu jest da je srušena 1854. godine[219], te da se njezino glavno zapadno pročelje nastavljalo na glavna lučka gradska vrata prema sjeveru.

U povijesnim izvorima nemamo podataka o njezinom izgledu, a u literaturi su do sada objavljena tri pokušaja rekonstrukcije njezina izgleda. Prvi je nevješt prikaz trga nepoznatog autora i vremena nastanka kojeg je J. Ćus-Rukonić objavila u sklopu članka o crkvici Sv. Ivana na Trgu.[220] Na tom se prikazu zapadno pročelje nastavlja na plohu satnog tornja. Dvokatnim pročeljem dominira središnja os u prizemlju rastvorena pravokutnim portalom, u prvom katu pravokutnom nišom s lavom Sv. Marka, a u razini drugoga kata rastvorena polukružnim lukovima trifore balkona ograđenog balustradom. S obje strane središnje okomite osi svijetlih otvora po dvije su osi otvorene pravilnim ritmom jednakih prozora prvoga i drugoga kata. Jedini element narušavanja pravilnog ritma otvora jest izmjena prozora i portala prizemlja, jer je u sjevernom dijelu inverzija narušila očekivani ritam: portal – prozor – portal. Svi su svijetli otvori uokvireni glatkim gredama, a oni prvoga i drugoga kata imaju prozorske klupčice na konzolama. Zbog shematičnosti crteža detalji arhitektonske dekoracije nisu prikazani.

Na sjeverni rub pročelja prema zapadu pod pravim je kutom prislonjeno krilo zgrade t tvoreći L tlocrt. Južno je pročelje tog krila u prizemlju rastvoreno velikim šiljatim lukom. U razini prvoga kata dva su pravokutna, čini se, balkonska otvora zaštićena balustradom, a na drugom katu još dva pravokutna prozora. Zapadna fasada ove prigradnje je u razini prizemlja zatvorena, na prvom katu su dva balkonska otvora s balustradom identična onima na južnoj fasadi, a u drugome katu još dva pravokutna prozora.

Autorica članka o crkvici Sv. Ivana od Trga u sklopu koje je crtež objavljen otkrila je mnoga odstupanja u prikazu crkvice od njezina stvarnog izgleda. Ta, kao i činjenica da je palača prikazana veoma shematski, u nespretnoj perspektivi i bez arhitektonskih detalja ovaj slikovni izvor čine manje relevantnim u odnosu na druga dva.

Drugi pokušaj rekonstrukcije izgleda pretorske palače jest crtež N. Lemessija datiran 7. travnja 1919. godine koji se nalazi u arhivu Muzeja grada Cresa. Na tom je crtežu, kao i na onome nepoznatoga autora glavno pročelje palače rastvoreno naglašenom središnjom osi s triforom balkona u drugome katu i pravilnim ritmom pravokutnih prozora prvoga i drugoga kata na klupčicama. Nepravilna izmjena prozora i portala prizemlje ovdje je identična onoj prikazanoj kod nepoznatog autora. Arhitektonska dekoracija svijetlih otvora niti ovdje nije prikazana, no na plohi sjevernog dijela pročelja, između prvoga i drugoga kata, autor je smjestio pravokutno položenu ploču s reljefom lava Sv. Marka, a ispod njega pravokutnu nišu s bistom nepoznate osobe.

Lemessi sjeverozapadnu prigradnju prikazuje sasvim drugačije od nepoznatog autora. Ovdje je to jednokatna okrugla ugaona kula s velikim jugozapadnim lučnim otvorom i dva balkonska otvora prvoga kata zatvorena balustradom na konzolama. Sjeverno od nje, Lemessi je ucrtao ogradni dvorišni zid, koji bi se vjerojatno imao odnositi na dvorište unutrašnje dvorište palače. Lemessijev prikaz susjedne crkvice Sv. Ivana uvelike se oslanja na prikaz nepoznatog autora, pa možemo pretpostaviti da bi njegovo odstupanje od prikaza pretorske palače imalo biti temeljeno na nama nedostupnim podacima.

Treći pokušaj rekonstrukcije objavljen je u sklopu posljednjeg izdanja Lemessijevog opsežnog dijela o povijesti Cresa[221], a autora G. Tomza. Njegovo rješenje doslovno ponavlja oblike nepoznatog autora uz neka odstupanja. Prizemni dio glavnog pročelja i sjeverozapadne prigradnje izveden je u bunjatu. Ploha glavnog pročelja između prizemlja i prozora prvoga kata ukrašena je s tri pravokutne i južnom ovalnom pločom s natpisima. Središnji prozor prvoga kata ovdje je kvadratnog oblika, s južne mu je strane grb (vjerojatno komunalni), a sa sjeverne još jedna pravokutna ploča. Svi prozori prvoga i drugoga kata imaju profilirane prozorske klupčice i strehe. Lav sv. Marka smješten je u niši iznad balkonate drugoga kata koja je stoga morala biti snižena, pa vijenac iznad lukova trifore završava u razini vijenaca streha bočnih prozora drugoga kata. Ispod krova otvoren je niz tavanskih prozora u obliku vodoravno položenih uskih pravokutnika. Posljednja razlika u Tomčevom prikazu Pretorske palače jesu balkonski otvori prvoga kata sjeverozapadne prigradnje koji su ovdje zatvoreni zasebnim balustradama, a ne jednom neprekinutom kao kod nepoznatog autora.

Posljednji grafički izvor za rekonstrukciju izgleda Pretorske palače prvi je katastarski plan grada Cresa iz 1821. godine.[222] Plan kao jednu katastarsku česticu (br. 588) prikazuje tlocrtno zamršen kompleks. Na njemu glavno krilo Pretorske palače ima L tlocrt, s kraćim sjeveroistočnim krilom, na čijem je sjeverozapadnom uglu prigrađena zgrada koja u crtežima ima veliki prizemni lučni otvor. Osnovni pravokutni tlocrt te zgrade prema sjeveroistoku je produžen još jednom prigradnjom L tlocrta koja sa sjeverne strane zatvara unutrašnje dvorište palače.

Arhivski izvori koji govore o eventualnim građevnim fazama i promjenama koje je izvorni izgled palače doživio u kasnijim stoljećima vrlo su oskudni i uglavnom se odnose na zapise sjednica Gradskoga vijeća.

Najranija je bilješka o Pretorskoj palači sa sjednice od 2. siječnja 1514.[223] kada je odlučeno isplatiti 6 dukata za popravak elementa "il soler" na Kneževoj palači. Nužnost popravka objašnjava se njegovim derutnim stanjem.

Iduća je bilješka datirana 25. srpnja 1518.,[224] i čini se da njome započinje temeljita rekonstrukcija palače jer je odlučeno zadužiti suce za određivanje svote koja će biti dovoljna za povećanje svečane sale u palači. Navodi se kako je velika sala služila za sve gradske proslave, vjenčanja i mlade mise ("tutti li comodi della terra, feste, noze messe novelle"). Ista će prostorija služiti i kao sudište ("il tribunale"). Kao jedan od izvora prihoda iz kojih će se financirati pregradnja palače, knez predlaže iznajmljivanje prostorija u prizemlju palače, i to apotekaru, brijaču i piljarima.

Odredba od 24. veljače 1535. kojom se s 300 lira kažnjava svatko tko onečisti zidove Pretorske palače[225] mogla bi označavati kako je pregradnja, započeta 17 godina ranije tada već dovršena.

Čini se da je običaj komercijalnog najma prizemnih prostorija palače održan i nakon što je pregradnja dovršena, jer Ivan Lukarić, brijač iz Splita 1540. godine traži koncesiju za brijačnicu smještenu sotto il palazzo pretorio.[226]

1544. godine odlučeno je poduprijeti (puntelar) zid Pretorske palače u blizini gradskoga sata, nakon što su ga pregledala tri protomajstora koji rade na zidinama (capomaestri). Istovremeno se koncesija za brijačnicu u prizemlju palače dodjeljuje Ivanu, sinu Nikole iz Scrissa.[227]

Kvaliteta obavljenih poslova prilikom pregradnje 20-ih godina 16. stoljeća nije bila visoka, te je 1550. odlučeno ukinuti koncesije trgovinama u prizemlju kako bi se započelo s temeljitom rekonstrukcijom palače.[228] U sklopu te rekonstrukcije mijenja se i raspored unutrašnjih prostorija. U tom je smislu zanimljiva odluka od 8. ožujka 1551. u kojoj se prihvaća prijedlog za pregradnju; "per refar la fazada davanti della camera da palazzo et della fazada verso sirocho per poterla tirar per recta linea per acompagnarla con la torre".[229] Fasada pred salom sasvim je sigurno ona zapadna, glavna na kojoj se nalazi balkonata. Iz ove odluke saznajemo da prije tog datuma palača nije bila priljubljena uz Gradski toranj, te da je imala slobodnu južnu fasadu.

Ovom su pregradnjom, izgleda, riješeni konstrukcijski i funkcionalni problemi palače, pa u zapisima Vijeća ne nalazimo odluka o intervencijama do 1576. godine kada se, ukazujući na primjedbu mletačkog sindika prilikom njegovog nedavnog posjeta, odlučuje u palači (vjerojatno u njezinom unutrašnjem dvorištu) izgraditi cisternu za vodu kojoj bi pristup bio dopušten svim građanima Cresa.[230] Ista nije dovršena do 1586. godine kada se za njezino dovršenje potpisuje ugovor s kamenorescem Jeronimom Taiapiera po cijeni od 35 dukata. Istovremeno se primjećuje da je palača u jako lošem stanju (cattivisime condizioni).[231] Zbog toga se već iduće godine creski poslanici u Veneciji zadužuju tražiti sredstva za popravak palače. Oni će tražiti pozajmicu od 1000 dukata od koje će svota najveći dio ići za dovršetak zidina. Svota se s vremenom ima vratiti iz kancelarskih taksi.[232]

Jedan od najomiljenijih mletačkih knezova u Cresu u 16. stoljeću svakako je Sebastiano Quirini prilikom čijeg su napuštanja dužnosti u gradu bile izvođene kazališne i glazbene svečanosti.[233] Za njegova upravljanja gradom 1586. do 1588. godine građevinske su aktivnosti unatoč nedostatku financija doživjele stanovit zamah. Tako na sjednici održanoj krajem listopada 1587. godine Vijeće ustaje u obranu Quirinija protiv optužbi koje je podigao biskup Coriolano Gazzadori, a u vezi s razmiricama oko novca sakupljenog za pregradnju zborne crkve i vlasništva nad zgradom fontika. Braneći Quirinija i optužujući Gazzadorija, Vijeće napominje svoje zadovoljstvo kneževom vladavinom tijekom koje je dovršio cisternu u franjevačkom samostanu, poticao radove na zidinama, te je dovršio obnovu pretorske palače. Pri tome se napominje kako je 'pri tome zbog mogućnosti urušavanja poda velike sale mnogima spasio živote'. Izjava je poslana na čitanje u mletački Senat, a potpisali su je suci, advokati, plemići i pučki poslanici.[234]

U Libri delle fabbricha delle mura nailazimo na vrijedne zapise koji potkrepljuju ovu tvrdnju. Naime, majstor Marko Soldatić isplaćen je 1587. godine u tri navrata za radove na Pretorskoj palači:

- 17. veljače 1587. prima 60 lira za dva stupa s kapitelima u dvorištu palače, a istovremeno se spominje da radi i na balkonima sobe iznad dvorišta, te na stubama palače[235]

- 1. ožujka 1587. spominje se isplata nepoznate svote za radove na balkonu, dijelu stubišta i četiri prozora portika[236]

- 5. travnja 1587. navedeni su radovi u dvorištu palače, na stubištu i tri balkona[237]

Iste je godine za pozlatu reljefa lava sv. Marka koji se nalazio na pročelju palače isplaćen Ivan Gapić, nećak slikara Ivana Gapića o kojem je bilo riječi u poglavlju o povijesnim prilikama u Cresu. Gapić je za taj rad primio 69 lira, a spomenut će ga prijavljujući se za natječaj za pozlatu glavnog oltara zborne crkve.[238] Svi navedeni radovi u palači izvršeni su na temelju narudžbe kneza Sebastiana Quirinija.

Bilo kako bilo, već 1591. godine sigurnost Velike sale u palači ponovno je na dnevnom redu Vijeća. Napominje se kako balkon Velike sale (il pergolo) u kojoj se odvijaju sve važnije gradske proslave, a prigodom karnevala skupi silan svijet, za razliku od ostalih balkona nije bio popravljan, a zbog velike visine na kojoj se nalazi predstavlja opasnost. Istovremeno vijećnici se žale da glavna sala u kojoj je i sudište na više mjesta prokišnjava što predstavlja opasnost za sustav drvenih greda, te kako su svi prozori već dotrajali i bez stakala.[239] Neobična je činjenica da je Vijeće samo četiri godine prije ove žalbe bilo zadovoljno obnovom palače, no ovakav ton možemo pripisati želji da se stanje prikaže što gorim u cilju bržeg prikupljanja sredstava. Je li Vijeću uspjelo ishoditi sredstva za obnovu navedenih dijelova nije moguće reći zbog toga što u zapisima sa sjednica o intervencijama na palači u 16. stoljeću više nema spomena.

Svi navedeni arhivski podaci ne daju nam dovoljno informacija na temelju kojih bi točno mogli rekonstruirati izgled Pretorske palače u Cresu, no njihovom kombinacijom s pokušajima rekonstrukcije opisanima na početku ovoga teksta, kao i tlocrta prikazanog u katastarskom planu iz 1824. godine možemo zaključiti sljedeće:

Iako je radi potrebe djelovanja kneza i komunalne uprave morala biti izgrađena ubrzo nakon 1450. godine kada je uprava iz Osora preselila u Cres, o toj zgradi nemamo nikakvih podataka. Temeljita pregradnja prve palače započela je 1518. godine, a kasnijim su rekonstrukcijama uglavnom popravljani derutni dijelovi.

Glavno, južno krilo palače je dvokatno, pročeljem okrenuto prema luci. Naglašena središnja os pročelja, u razini drugoga kata je bila rastvorena triforom balkonate. Kompozicija ostalih elemenata rastvaranja pročelja identična je kod sva tri autora rekonstrukcije, a kako u arhivima nema opisa kompozicije, uvjetno se može prihvatiti. Na pročelju se nalazio reljef lava Sv. Marka kojeg je 1587. pozlatio Ivan Gapić. Njegov položaj sva tri autora rekonstrukcije različito određuju, pa se i nama teško prikloniti bilo kojem od rješenja, no najmanje je vjerojatan onaj G. Tomza koji nišu s lavom zamišlja u zbijenom prostoru između okvira trifore i pokrovnog vijenca. Činjenica da su od 1518. godine prizemni prostori davani u koncesiju obrtnicima govori u prilog postojanju stubišta kojim se prilazilo prostorijama prvoga kata u kojima su se vjerojatno nalazili uredi i velikoj sali drugoga kata u kojoj su se održavale gradske svečanosti i suđenja. Takvo je stubište moglo biti smješteno samo u dvorištu koje se nalazilo uz pred istočnom fasadom glavnog krila palače. Teško je reći je li vanjsko stubište služilo i komunikaciji između prvoga i drugoga kata. Dvorište osim vanjskog stubišta imalo i trijem na kojem je 1587. godine radio majstor Marko Soldatić. Arhivski podaci ne spominju je li na tom mjestu trijem postojao i ranije.

Na katastarskom prikazu iz 1824. godine čini se da prostor dvorišta sa sjeverne strane zatvara sjeveroistočna prigradnja glavnome krilu, no danas je nemoguće reći pripada li ta prigradnja izvornom izgledu 16. stoljeća.

Dijelom izvorne konstrukcije vjerojatno je bila sjeverozapadna prigradnja s velikim lučno nadsvedenim prolazom u prizemlju. Sva tri primjera rekonstrukcije ovaj prolaz vide sa šiljatim lukom. Ostaje otvorenim i pitanje izvora na temelju kojega autori takav luk zamišljaju. Čini se da su prostorije prvoga kata ove prigradnje bile rastvorene s četiri pravokutna balkonska otvora zaštićena balustradama. Prigradnje koje se na katastarskom planu iz 1824. nastavljaju sjeveroistočno na spomenutu prigradnju mogle su imati namjenu skladišta i zatvora, ali u nedostatku čvršćih dokaza to pitanje moramo ostaviti otvorenim.

Pretpostavljeni elementi povezali bi ovu palaču s grupom sličnih reprezentativnih objekata u gradovima mletačke Dalmacije po reprezentativnom pročelju čija je središnja os naglašeno rastvorena (u ovom slučaju renesansnom) triforom na način mletačkih palača. Ritam svijetlih otvora glavnog pročelja je pravilan, a od njega se odstupa tek onda kada to nalaže funkcija (nepravilan ritam prizemnih otvora vjerojatno je uzrokovan potrebama iznajmljenih dućana). Trijem sa Soldatićevim stupovima[240] nepovratno je izgubljen, no i tim bi se elementom, kao i vanjskim stubištem ova palača vezala uz slične objekte u Dalmaciji i Istri.

 

 

5.2 Gradska loža

 

Gradska loža u Cresu nalazi se na glavnom gradskom trgu, jugozapadno od glavnih lučkih vratiju sa satnom kulom. Pravokutni prostor lože s juga zatvara susjedni objekt, a sa zapada i istoka omeđuje visoko podnožje na kojem su po tri stupca s blago istaknutim neukrašenim bazama i kapitelima. Tijela stupaca čine kameni blokovi suženi na mjestima spajanja. Troslivnu krovnu konstrukciju nosi glatki kameni vijenac koji počiva na stupcima i stupu postavljenom po sredini sjevernog, otvorenog prostora. Stup počiva na visokoj šesterokutnoj bazi ukrašenoj ukladama, a kapitel mu je ukrašen istaknutom profilacijom. Krov je pokriven kupom kanalicom.

Uz gradski toranj sa satom, loža je jedini u Cresu očuvani objekt civilne funkcije nastao za mletačke uprave.

Dokaz o postojanju neke starije lože od postojeće daju dokumenti koji spominju loggia parva prije izgradnje nove lože.[241] Idući je onaj je datiran s 29. ožujka 1502. godine, kada knez ratificira odluke koje je Vijeće donijelo, sjedeći pod ložom. Ostali podaci ložu spominju tek uzgred, nikada ne opisujući elemente njezina izgleda:

- 15. 9. 1504. nije prihvaćen prijedlog za gradnju nove lože[242]

- 1535 godine odluka da se kaznom od 300 lira osuđuje svatko tko uprlja zidove Pretorske palače ili lože[243]

- 6. svibnja 1550. pod Velikom ložom (logia magna) dovršen je Libro quinto d'Instrumenti. To je ujedno i najraniji spomen Velike lože u odnosu na Staru (loggia parva)[244]

- 16. 10. 1558. jedna od gradskih svečanosti u kojoj sudjeluje knez i čitavo Vijeće započinje povorkom pred Gradskom ložom[245]

- 8. srpnja 1588. knez i kapetan Sebastiano Quirini predaje dužnost Francescu Bollaniju u Velikoj loži (sub Loggia grande)

 

Stara je gradska loža morala biti sagrađena u blizini novoga trga pred zbornom crkvom u razdoblju između 1450. i 1550. kada je zabilježen najraniji spomen Velike lože. Prvih desetljeća nakon doseljenja kneza iz Osora u funkciji je mogla biti i stara srednjovjekovna loža koja se najvjerojatnije nalazila na nekadašnjem glavnom trgu pred crkvom Sv. Izidora. Formiranjem novoga trga, u drugoj polovici 15. stoljeća nastaje ona koju dokumenti nazivaju loggia parva in contrada Santa Maria Maggiore. Reduciranost dekorativnih oblika Velike lože isključuje mogućnost da je postojala u prvom desetljeću 16. stoljeća kada u gradu djeluje radionica obitelji Marangonić dosljedno primjenjujući obilje ranorenesansnih dekorativnih oblika. Shodno tome datum njezina nastanka možemo približiti datumu njezina prva spomena, 1550. godine. Bunjato tehnika u kojoj su izvedeni njezini stupci, te izostanak u Cresu omiljenih ranorenesansnih kanelira na kapitelima sasvim su u skladu s oblicima obližnjeg satnog tornja i glavnih lučkih vratiju koji nastaju u drugoj polovici 16. stoljeća.

 

5.3 Gradski satni toranj

 

Gradski satni toranj nadgradnja je glavnih lučkih vratiju smještenih južno od Pretorske palače. Zapadnim je pročeljem okrenut prema gradskoj luci, dok je istočna fasada okrenuta prema istočnom dijelu trga pred Zbornom crkvom glatka. Sjeverna i južna fasada priljubljene su uz susjedne zgrade.

Luk u bunjatu na zapadnoj fasadi flankiraju dva polustupa s kapitelima toskanskog reda čije je tijelo raščlanjeno kamenim prstenovima koji obuhvaćaju i kamene blokove luka. Nad profiliranim vijencem arhitrav je s grbom grada Cresa[246] u središtu i dvije prazne kartuše sa strana. Bočni glatki pilastri nose trokutni zabat istaknute profilacije.

Prvi kat, ukrašen nišom s lavom Sv. Marka, odvojen je od drugog snažnim vijencem. Na gornjem, nešto nižem katu, smješten je gradski sat. Nad glatkim potkrovnim vijencem nalazi se niska krovna balustrada oko otvorenog prostora za gradsko zvono. Oba su kata zidana pravilnim kamenim kvadrima s urezanim sljubnicama, koje su na drugom katu pliće. Na taj je način graditelj postigao okomito smirivanje bunjata prizemlja lučkih vratiju.[247]

 

Arhivski podaci pokazuju kako je gradski sat postojao već 1497. godine: u zapisima sjednica Gradskog vijeća zabilježeno je 26. studenoga 1497. da je sat pokvaren,[248] te se traži osoba koja će ga popraviti. Dokumenti ne spominju da li se taj sat nalazio na gradskome tornju koje je već tada mogao u nekom drugom obliku postojati nad lučkim vratima. Stari satni toranj svakako postoji 1502. godine kada nepoznati dokument kojeg je objavio Vlahović[249] govori da je 1502. gradski toranj bio oslikan, a zapis sa sjednice Vijeća iz 1505. da je promijenjeno zvono "in forma maiori ut sonus ipsius longius andiatur"[250]. Na istoj je sjednici odlučeno iz Venecije pozvati urara koji će sat popraviti i redovito održavati. Prikaz prvog satnog tornja nalazimo na reljefu s prikazom sv. Izidora koji je opisan u poglavlju o obrambenom sustavu. To je dvokatna kula s prizemnim lučno nadsvedenim vratima, manjim lučno nadsvedenim svijetlim otvorom kata, nad kojim je ograda stražarskog mjesta smještena pod piramidalnim krovom.

1526. godine na popravku satnog tornja radi majstor Frane Gašparinić o kojem je bilo riječi u poglavlju o gradnji obrambenog sustava. Vijeće potvrđuje ugovor kojeg su nadglednici gradnje zidina sklopili s Gašparinićem za radove na klaonici i satnoj kuli.[251]

Briga za točnost gradskoga sata bila je u 16. stoljeću sukladna njegovim čestim kvarovima. Tako je 1542. odlučeno započeti s temeljitim popravkom sata[252], a 1549. majstoru Jakovu brijaču (barbitonsor) isplaćuje se čak 20 zlatnika za taj popravak.[253]

Nekoliko godina nakon toga, 1552. godine je odlučeno pregraditi satnu kulu. Taj se zadatak povjerava iskusnome creskome graditelju Izidoru Stošiću, pod uvjetom da "usavrši satni toranj u najljepšem duhu, bez obzira na trošak, tako da bude lijep i častan, kakvoga nema u čitavoj Dalmaciji."[254] Majstora Izidora Stošića koji je kroz drugu četvrtinu 16. stoljeća bio protomajstor izgradnje creskih zidina svakako je bio u stanju ostvariti ovakav projekt, no oblici visoke renesanse prisutni u prizemlju (polustupovi toskanskoga reda u bugnatu) koji lučka vrata tipološki svrstavaju u grupu s kopnenim vratima za koja znamo da su nastala 80-ih godina 16. stoljeća, upućuju na zaključak da je izvorni Stošićev projekt u kasnijim desetljećima doživio promjene. Potvrde arhivskih izvora za takvu slutnju još valja tražiti.

 

Zgrada fontika nalazila se na mjestu današnjeg hotela "Cres", u jugozapadnom dijelu Mandrača. Morala je biti sagrađena nakon 1483. kada se u Gradskom vijeću odlučilo o osnivanju skladišta robnih rezervi. Od fontika je danas sačuvan samo reljef s prikazom Sv. Izidora o kojem je bilo riječi u poglavlju o creskim fortifikacijama.

6. Zborna crkva Sv. Marije Sniježne

6.1 Analiza prostorne i dekorativne kompozicije

Zborna crkva Sv. Marije Sniježne u gradu Cresu smještena je na u sjeverozapadnom kvadrantu srednjovjekovne gradske jezgre, na trgu koji je formiran u drugoj polovici 15. stoljeća. Nakon što je grad Cres od Osora preuzeo ulogu svjetovnog i sakralnog upravnog središta cresko-osorske komune na tom se trgu koncentriraju građevine koje tu novu ulogu najsnažnije simboliziraju: zborna crkva u kojoj naizmjenice s osorskom stoluje biskup, pretorska palača kao sjedište kneza i kapetana, glavna lučka gradska vrata sa satnim tornjem, Gradska loža, te sjedište najveće creske bratovštine: crkva Sv. Ivana od Trga. Značajne urbanističke promjene koje grad Cres tim činom proživljava opisane su u poglavlju o urbanizmu, a jedna od najvećih je zasigurno premještanje gradskog centra iz malenog trga pred dotadašnjom župnom crkvom Sv. Izidora, na novonastali trg pred zbornom crkvom.

Nova crkva je trobrodna bazilika s apsidom i dvije bočne kapele upisanima u začelni zid koji povinujući se liniji glavne gradske prometnice oblikuje njezin trapezoidni tlocrt[255]. Pročelje crkve konturom slijedi njezin bazilikalni presjek s trokutnim zabatom pred dvostrešnim glavnim brodom i bočnim krilima pročelja čiji završeci prate kosine bočnih brodova. Pročelje je ujedno i glavni razlikovni element ove crkve od osorske katedrale Sv. Nikole prema čijem uzoru je nastala.[256] Osim pročelja, crkve se bitno razlikuju i sceničnošću položaja: osorska dominira južnim rubom glavnoga gradskoga trga, dok je vizura zborne crkve u Cresu zaklonjena zvonikom i zatvorenim prostorom trga stiješnjenog između susjednih objekata. Elementi okomitog rastvaranja pročelja creske zborne crkve jesu renesansni portal i prozorska ruža smješteni u središnjoj osi. Središnju vertikalu smiruje široki vijenac profiliranih rubova koji je na točkama koje odgovaraju raščlambi unutrašnjeg prostora crkve ukrašen plitkim pilastrima, na taj način naglašavajući sveukupnu širinu pročelja. Pročelje je zidano pravilnim kamenim kvadrima.

Portal je izveden u sivom kamenu čime je njegova raščlanjenost naglašena u odnosu na mirnu zatvorenost pročelja izvedenog u svjetlijem kamenu. Komponiran je od donjeg dijela kojeg je moguće ukomponirati u kvadrat i položeni pravokutnik konstruiran iz dijagonale tog kvadrata (omjer 1:√2)[257]. Čine ga dva para kaneliranih pilastara na bazama ukrašenima nizom dijamanata. Kapiteli pilastara ukrašeni su dvama sučelice postavljenim dupinima čiji se repovi pretvaraju u volute i središnji prikaz vaze. Abakusi dva sjeverna i krajnjeg južnog kapitela ukrašeni su akantovim lišćem koje raste iz središnje vaze, dok je prvi južni ukrašen ljudskim licem čime je razbijena uniformnost prikaza. Kapiteli nose bogato raščlanjen arhitrav ukrašen u tri zone: nizom bisera, zubaca i ovula. Unutrašnji pilastri nose polukružnu lunetu ukrašenu identičnim nizovima kao i arhitrav. U luneti je lik Gospe s djetetom koje stoji u njezinom krilu[258]. Sa strane lunete postavljena su dva kraća kanelirana pilastra koji nose arhitrav identičan onome pod lunetom s Madonnom, kojem je po sredini uklesan maleni lik putta. Arhitrav nosi lunetu rubova ukrašenih nizom zubaca i kanelira, u čijoj je unutrašnjosti kanelirana školjka. S obje strane lunete, na plitkim bazama postavljeni su reljefi arkanđela Gabrijela i Gospe u prikazu Navještenja. Između likova Navještenja nalazi se ukrašena konzola ispod koje se nalazi moto biskupa Marca de Negri pod kojih na manjoj ploči stoji natpis: NIHIL DEEST TIMENTIBUS DEUM.[259]

Prozorska ruža bez radijalnih stupića[260] uokvirena nizom kanelira donjom četvrtinom sječe parapetni vijenac koji odvaja zabat od donjeg dijela pročelja. Uglovi pročelja su ukrašeni superponiranim vitkim polustupićima s kompozitnim kapitelima.[261]

Tekstura ziđa bočnih brodova u dužini do početka svetišta razlikuje se od one pročelja po uslojenim klesancima manjih dimenzija, tamnije boje, utopljenih u mnogo vezivnog materijala. Bočni su zidovi rastvoreni s dva bočna portala glatkih greda s zaobljenim arhitravom i profiliranim trokutnim zabatom nad njim, te s pet visokih, uskih prozora šiljatoga luka. Raspored svih svijetlih otvora bočnih brodova teče pravilnim ritmom.

Začelni se zid kosim širenjem prostora crkve prema sjeveroistoku povinuje liniji ulice pred njim. Zidan je pravilnim svijetlo-sivim klesancima kao i pročelje i svetišni dio bočnih zidova. Rastvoren je s dva pravokutna, vodoravno položena prozora skošenih glatkih okvira. Pod strehom, u južnom dijelu uklesani su grbovi dužda Agostina Barbariga (u razvedenom štitu) i kneza i kapetana Zorzija Longa (razvedeni štit u vijencu lišća i voća ukrašenom vrpcama).[262]

Pravilne proporcije elemenata pročelja, prisutne su i u unutrašnjoj trobrodnoj podjeli, stvarajući dojam svijetle prostornosti karakteristične za renesansu. Svetište pravokutnog tlocrta je povišeno, a bočno su mu postavljene dvije kapele koje su prema prostoru crkve otvorene profiliranim renesansnim lukovima s kapitelima istoga tipa. Na tjemenima lukova bočnih kapela nalaze se grbovi.[263]

Glavni je brod presvođen bačvastim svodom sa susvodnicama, dok su nad bočnim brodovima stropovi zaobljenih uglova.

Brodove razdvajaju arkade ukrašene nizovima plitkih kanelira koje počivaju na četiri para stupova i jednim parom stupaca trijumfalnog luka svetišta ukrašenih kompozitnim kapitelima. Elevacija glavnoga broda nad bočnima naznačena je profiliranim vijencem nad kojim se nižu pet termalnih prozora u funkciji bazilikalnog osvjetljenja.[264]

Skošenjem tlocrta začelnog zida, u prostoriji iza sjeverne kapele svetišta, dobiven je prostor u kojem je smješteno stubište koje prostor crkve povezuje sa suhim prolazom kojim se ulazi u prostor prvoga kata biskupske palače.

 

Zvonik je smješten sjeverozapadno od pročelja, a njegova su 22 m visine razdijeljena u pet etaža odvojenih oblim vijencima. Prizemlje je skošeno i prema zapadu rastvoreno ulaznim portalom obloga luka na čijem je tjemenu uzidana skulptura ljudske glave. Na zapadnom zidu prvoga i drugoga kata uzidane su ploče od sivog mramora, u pravokutnim okvirima s lisnatim ornamentom i viticama, od kojih ona prvoga kata nosi natpis DEO ET BEATAE MARIE VIRGINI DICATUM, dok je gornja prazna, vjerojatno namijenjena prikazu lava Sv. Marka. Prvi, drugi i treći kat su zatvoreni, dok je u četvrtom katu loža za zvona sa sve četiri strane otvorena triforama s glatkim stupcima kvadratnih kapitela[265]. Zvonik je pokriven četverostrešnim krovom.

 

 

 

6.2 Izgradnja zborne crkve Sv. Marije Sniježne prema arhivskim

podacima

 

Nepostojanje detaljnijih arhivskih podataka koji su dijelom nestali, a dijelom nakon 1945. odnešeni u Italiju, nakon čega im se izgubio trag, istraživanje izgradnje creske zborne crkve svodi na pouzdavanje u točnost podataka koje donose stariji autori (Petris 1907, Cella 1951, Orlini 1964) te noviji koji citiraju nama nedostupne podatke (Duda-Marinelli 1986). Pri tome su dragocjeni prijepisi Knjiga Gradskoga vijeća (Petris 1892, Lemessi 1979), te izvori sačuvani u Državnom arhivu Rijeka (LdF, Misc) i Župnom uredu. Dragocjen izvor podataka i metodološkog pristupa istraživanju zborne crkve, diplomski je rad J. Gudelj (Gudelj1999) izrađen pod mentorstvom prof. dr. N. Grujić. Za arhitektonske snimke zahvaljujem S. Purišić iz RZH u Zagrebu.

Na mjestu današnje crkve, sasvim je sigurno postojala starija, posvećena također Sv. Mariji. Naime Libro della Pozuppia di San Lorenzo u dokumentu od 7. lipnja 1324. spominje stanovitog "presbitero Nicola plebano Eccl.ie sce Marie de Cherso"[266], 1434. se spominje izdatak od 25 lira "in ajudo a pagar lo paramento de sca Maria"[267], a 1454. se navodi iskaz svećenika "Dominus Petrus plebanus Ecclesiae Sanctae Mariae Maioris de Chersio"[268] pri čemu nam pridjev Maior pomaže razlučiti crkvu koja prethodi zbornoj od ostalih srednjovjekovnih creskih crkava s marijanskim titularima (Sv. Marija de Colombis i Sv. Marija Buttafuoco koje su se nalazile izvan gradskog prostora, a zadužbina su istoimenih obitelji). Ta je tvrdnja poktrijepljena i strukturom bočnih zidovima nove crkve većim dijelom izgrađenih od uslojenih tesanaca koji su mogli biti zidnom građom prve crkve Sv. Marije[269].

Ideja od izgradnji nove crkve morala je nastati oko 1450. godine konačnim prelaskom osorskog biskupa u Cres. Crkva Sv. Izidora, premda početkom 15. stoljeća produžena i obnovljena, nije mogla zadovoljiti potrebe nove funkcije biskupskog središta, pa se usporedno s izgradnjom nove osorske katedrale započinje i s izgradnjom creske zborne crkve. Ta je vremenska podudarnost velikih građevinskih projekata na samo 30-ak km udaljenosti urodila podudarnošću u tlocrtnoj dispoziciji, dimenzijama i dekoraciji pročelja i unutrašnjosti, na temelju čega možemo izvesti zaključak o istoj grupi graditelja koja djeluje u drugoj polovici 15. stoljeća na prostoru i po narudžbi cresko-osorske komune i biskupije.

Najraniji arhivski podaci koji upućuju na izgradnju nove crkve Sv. Marije jesu oni u Libro della Parte dei Poveri iz 1473. godine, kada se odlučuje desetinu tog prihoda uložiti "in la ghiesa chatedrar de Santa Maria de Cherso."[270]

Godine 1478. osnovan je kaptol sv. Marije Velike, te je crkva u gradnji sa župnog uzdignuta na status zborne crkve.

Idući je navod u Libri della Parte dei Poveri iz 1480. koji spominje iznos koji je "consignado alla fabricha per aiutorio del campanil"[271], 1481. davanje "al capitolo per sonvecion dada per parte di dinari della fabricha",[272] a 1487. godine opominje se zakupac imanja u vlasništvu biskupije koji kasni s davanjima u korist "della fabricha de Sca Maria"[273]

Od velike je važnosti za definiranje datuma dovršenja ove crkve, kao i njezinih graditelj, zapis iz 1488. u koji spominje ustanovljenje trajnog fonda iz kojeg će se isplaćivati sredstva "in aiudo del frontal de la fabricha de Santa Maria a magistro Francesco magistro de la dita fabricha"[274]. Idući nam je zapis tek iz godine 1494, kada je isplaćen "m.o Zorzi che fabrico el campanil".[275]

Već 9. srpnja 1495., na sjednici Gradskoga vijeća, odlučeno je unajmiti orguljaša zborne crkve, za godišnju plaću od 6 zlatnika.[276]

Osim arhivskih izvora, konačnu će presudu okvirnom datiranju dovršenja donijeti grbovi uklesani na začelnom zidu crkve, oni dužda Agostina Barbariga (1486 – 1501.), te kneza Giovannija Longa (1487 – 88.), te spomenuti natpis na pročelju (NIHIL DEEST TIMENTIBUS DEUM) koji se kao moto biskupa Marka Nigrisa (1474 – 1485.) pojavljuje i na osorskom biskupskom dvoru.[277]. Po svemu sudeći, creska je zborna crkva započeta početkom 70-ih (najranija arhivska bilješka iz 1473.), a dovršena tijekom druge polovice 90-ih godina 15. stoljeća.[278] Pri njezinoj gradnji presudnu je ulogu, kao i kod osorske katedrale vjerojatno odigrao biskup Marko Nigris. Njegovu prethodniku, biskupu Jurju Palčiću još od Farlatijevih navoda pridavala velika uloga za izgradnju osorske crkve. To svakako može biti točno, imajući u vidu njegove graditeljske pothvate (suradnja s Jurjem Dalmatincem i projekt gradnje palače u gradu Pagu), no čini se da njegovu ulogu valja svesti na prikupljanje financijskih sredstava, te izbor arhitektonskog projekta čije su dvije varijante pod biskupom Nigrisom sagrađene u Osoru i Cresu.

Radovi na creskoj crkvi mogli su, zbog potrebe kulta, biti požurivani u odnosu na radove na osorskoj katedrali, koju je za biskupovanja Giovannija Giusti posvetio 13. svibnja 1498. godine[279] ninski biskup Juraj Divnić[280]

 

 

6.3 Promjene u Zbornoj crkvi nakon njezina dovršenja

 

Gradsko je vijeće dana 6. travnja 1518. godine donijelo odluku o osnivanju tročlane komisije (od kojih je jedan don Stjepan Petris) za izgradnju oratorija Sv. Sakramenta, za što će bratovštine sv. Vida, sv. Lovre i sv. Blaža platiti 25 zlatnika[281] Danas je vrlo teško govoriti o izgledu crkve na dan njenoga posvećenja, no vjerojatno je već tijekom gradnje južna apsida postala kapelom Sv. Stjepana, zaštitnika obitelji Petris čiji se grb nalazi u tjemenu luka. Ovdje navedena odluka iz 1518. odnosi se na uređenje kapele u apsidi južnog bočnog broda koja je i danas posvećena Sv. Sakramentu, a tjeme njezina luka danas nosi oslikani grb s ilustracijom jelena iz 42. psalma.

Idući podatak kojeg nalazimo u Knjizi Gradskoga Vijeća od 2. siječnja 1544. prilično je zbunjujući. Naime, pedesetak godina nakon dovršenja crkve, na zahtjev don Stjepana Petrisa odlučuje se proširiti crkvu kako bi bila pogodna za maxime feste solenne, jer je stara crkva malena, ruševna i loše sagrađena. Za financiranje projekta, ponovno se zadužuju bratovštine sv. Blaža, sv. Lovre i sv. Vida.[282]

1569. godine nabavljena je oltarna pala s prikazom Sv. Marije i pape Liberija III slikara Andree Vicentina, koja je izgorjela u požaru 1826. godine.[283]

Vjerojatno je financijska situacija i obilni troškovi komune za izgradnju zidina namjeru pregradnje svela u okvire nužnih popravaka, jer tijekom 16. stoljeća u nekoliko navrata Knjige Gradskoga vijeća spominju osobe zadužene za radove na crkvi.[284]

1578. godine prilikom apostolske vizitacije Valerija da Ponte, odlučeno je iz temelja sagraditi novu, veću crkvu koja bi bila posvećena Svetome Duhu u spomen na dan vizitacije.[285] No, nekoliko godina kasnije Gradsko vijeće odlučuje započeti s popravkom, proširenjem i oplemenjivanjem (riduzione di forma nobile) postojeće građevine, za koju se svrhu ponovno bira plemićki odbor (Izvedbeni odbor: Lucijan Rodinis, Andrija Petris, Nikola Petris, Jakov Feriziuol, Marko Soldatić, Ivan Franin; Odbor za nadgledanje: Stjepan Draža, Mate Bokina, Jerolim Rodinis, Ivan Pavao). [286] U dvije iduće godine u te se odbore na 29. lipnja biraju novi članovi[287] no čini se da se, vjerojatno zbog nedostatka financija ništa ne događa. Konačno, na sjednici Vijeća održanoj 21. listopada 1587. kada se na Vijeću raspravlja o razmiricama s biskupom Coriolanom Gazzadorijem zbog utroška 600 zlatnika skupljenih za izgradnju nove crkve.[288][47] Iz relacija osorskih biskupa prigodom pohoda ad limina 1589. i 1593. saznajemo da je crkva od temelja pregrađena (da fundamentis fuit reedificata)[289], no u kolikoj su mjeri te pregradnje izmjenile već postojeću građevinu, danas je nemoguće reći. Do 1600. godine kapela Sv. Stjepana u bočnoj apsidi, inače kapela obitelji Petris imala je funkciju sakristije, pa se na temelju njihove žalbe iza kapele dograđuje stubište koje suhim prolazom nad susjednom ulicom komunicira sa župnim dvorom u kojem je smještena nova sakristija.[290] No rješenje pitanja sakristije i trokutni zabat južnoga portala koji stilski upućuje na razdoblje visoke renesanse kraja 16. stoljeća bili bi jedini danas vidljivi elementi promjena koje je Sv. Marija Velika doživjela kroz 16. stoljeće.

15. siječnja 1659. godine vrh zvonika pogođen gromom srušio se na crkvu i znatno oštetio krov, orgulje, sakristiju, te susjedne kuće. Štete na crkvi su vrlo brzo sanirane[291], no zvonik je morao biti temeljito pregrađen, pa u to doba možemo datirati njegov današnji barokni izgled.

Opis crkve sastavljen 1759. tijekom apostolske vizitacije mons. Bernardija detaljno izvještava o njezinom izvornom izgledu: orgulje su bile smještene po sredini sjevernog broda, što znači je pjevalište postavljeno na unutrašnjem licu pročelja novijeg datuma. Važan je i podatak da je crkva imala samo po tri prozora glavnoga broda, za razliku od današnjih pet, te da je srednji brod bio zatvoren ravnim stropom, a bočni otvorenom konstrukcijom drvenih greda.

Najveće promjene crkva Sv. Marije Sniježne doživjela je nakon katastrofalnog požara od 2. prosinca 1826. godine. Tada je gotovo u potpunosti izgorjela no (odmah se pristupa obnovi. Već se iste godine pristupa temeljitoj obnovi. Crkva je ponovno posvećena 5. kolovoza 1828. O brzini obnove govori dokument datiran 28. kolovoza 1827. u kojem se sa zidarom ugovaraju radovi na obnovi crkve koji moraju početi čim klesari postave stupove na njihova mjesta.[292]

Oltarna pala Andree Vicentina tom je prilikom potpuno uništena, a način na koji građani traže palu koja će joj uvelike ličiti mogao bi biti ključ za shvaćanje načina na koji je crkva rekonstruirana. U tekstu o creskoj zbornoj crkvi, Orlini u cijelosti donosi do tada neobjavljeni dokument kojeg je našao u Lemessijevoj ostavštini, a koji u sitne detalje opisuje izgorjelu palu. Taj je dokument[293] poslužio da se, kako je odlučeno na sastanku Kaptola od 22. svibnja 1829., 'slikaru naloži načiniti sliku koja će se na svaki način približiti savršenstvu starije'. Nakon duže potrage, nova je pala naručena od mletačkog slikara Cosroe Dusi.

Ovakvo inzistiranje na gotovo faksimilnoj obnovi starijih modela primjetno je i pri obnovi arkature broda koja se dosljedno drži renesansne dekorativne sheme, no tvrdo rezanje glomaznih kompozitnih kapitela odaje neorenesansni ukus 19. stoljeća. Čini se da su tom prilikom zamijenjeni svi stupovi, kapiteli i lukovi arkature glavnog broda, te trijumfalni lukovi kora i južne apside, dok su na luku kapele Petris u sjevernoj apsidi vidljivi tragovi požara. Crkva je tada dobila i svod nad srednjim brodom, dok su bočni brodovi zatvoreni stropovima zaobljenih uglova. Zbog izmjene svodne konstrukcije srednjega broda, morao je biti pregrađen i trokutni zabat pročelja, što je i danas primjetno u vidljivo svjetlijoj boji kamena. Rozeta je tada morala biti spuštena, te je prekinula gornji vijenac pročelja.[294]

Kao i sve prethodne, tako je i obnova Sv. Marije Sniježne kojoj se pristupilo nakon požara 1826. godine, u potpunosti je sačuvala prostornu dispoziciju starije crkve, a u renesansnoj klesanoj dekoraciji faksimilno je slijedila izgled starije crkve.[295]Ozbiljnije je izmjene doživio jedino svodni sustav.

Na kraju pregleda promjena koje je crkva doživjela nakon posvećenja, može se zaključiti da je ona u velikoj mjeri sačuvala izvorni izgled. Promjene koje je doživjela odnose se na dogradnju komunikacije s župnim dvorom iza sjeverne bočne apside, promjene u broju prozora bočnih brodova, te dogradnju pjevališta uz unutarnje lice pročelja.

6.4 Pokušaj identifikacije graditelja Zborne crkve Sv. Marije Sniježne u Cresu

 

Od datiranja gradnje crkve Sv. Marije Sniježne u Cresu, mnogo teži problem predstavlja konačan sud o njezinim graditeljima i krugu iz kojeg potječu. U literaturi je već davno ustanovljena i prihvaćena teza o creskoj crkvi kao derivatu osorske katedrale čiji je arhitektonski koncept vjerojatno zamišljen za vrijeme Palčićeva biskupovanja. Ta bi teza svakako išla u prilog svrstavanju ovog arhitektonskog koncepta u krug Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca,[296] no oskudni i nedostupni[297] arhivski izvori još uvijek nisu o tom pitanju rekli svoju konačnu riječ. Analiza arhitektonskog sklopa creske crkve (trobrodna bazilika povišenog svetišta s renesansnom arkaturom) kao i njezin dekorativni program, a osobito vezanost uz osorsku katedralu, svakako upućuju na grupu crkava nastalih tijekom druge polovice 15. i početak 16. stoljeća na tlu mletačke Dalmacije (Sv. Marija u Svetvičentu, katedrala u Osoru, Sv. Marija benediktinki u Zadru, katedrale u Šibeniku i Hvaru) a koje se trolisnim pročeljima vezuju uz grupu crkava u Veneciji (San Michele in Isola, San Zaccaria).

Arhivski podaci o graditeljima zborne crkve prilično su šturi i nedostatni za potpunu identifikaciju kruga iz kojeg dolaze, a istražila ih je i objavila Gianna Duda Marinelli (Duda-Marinelli 1986). Već je spomenuto da se u Libro della parte dei poveri 1488. godine spominju fondovi iz kojih će se isplaćivati magistro Francesco magistro de la ditta fabbricha koji će dovršiti fasadu.[298] Majstor Francesco Marangon spominje se dva puta u dokumentima Liber secundus instrumentorum Chersi, a za identifikaciju majstora koji se tih godina pojavljuju u Cresu veoma je važan kupoprodajni ugovor iz 1485. u kojem se kao svjedoci navode Giovanni da Bergamo i Matteo Lapicida. Oni svjedoče da Matteo Muratore pok. Petra iz Splita, građanina Cresa prodaje zemljište Ludoviku pok. Nikole de Radocha, građanina Cresa, a koji je pastorak Mattea muratore. U istoj knjizi, također iz 1485. ponovno nalazimo Giovannija da Bergamo koji se ovoga puta naziva muratore, i Mattea Muratore pok. Petra iz Splita. Još jedan kupoprodajni ugovor u sklopu Libro Tertium Instrumentorum, iz 1485. godine, spominje Francesca Marangonicha. Ostale članove obitelji Marangonić nalazimo u Liber secudnus instrumentorum Chersi. To je Orso Marangonich koji se spominje 1485. i magistro Antonio Marangoni quondam Bartolo koji prodaje kuću u ulici Molli. Konačno, 1486. godine u kupoprodajnom ugovoru nepoznatog datuma nalazimo ponovno na Mattea i Antonia Marangonich koji se ovom prilikom nazivaju muratori.

Brojnu obitelj graditelja Marangonića, Duda-Marinelli je razlučila na tri grane: prvu bi činio Frane Marangonić (kojeg autorica poistovjetila s autorom fasade zborne crkve, Francesca muratore), druga je ona Bartula sa sinovima Antunom, Orsom, Jakovom i kćeri Dunchom, a treća ona Petra sa sinom Matejom koji je posvojio Ludovika de Radocha. Obitelj je očito vodila razgranatu graditeljsku i kameno-klesarsku djelatnost, a njihova bi radionica shodno tome imala biti glavnim ishodištem čitavom nizu elemenata arhitektonske dekoracije s renesansnim stilskim obilježjima o kojima će biti govora kasnije.

Nakon dovršetka radova na zbornoj crkvi i opadanja građevne aktivnosti, obitelj je, čini se, odselila u Rijeku. Tako u dokumentu nepoznatoga porijekla, datiranom 28. studenoga 1594., kojeg je objavila Duda-Marinelli[299] stoji da "Donna Maria filia quondam dominus Domenico Gapich[300] uxor quondam Ludovico de Fluminis Muratoris de Flumine" posjeduje kuću u Cresu u ulici Zagrad. Ludovico de Fluminis, suprug Marije Gapić, najvjerojatnije je Ludovik, pastorak Mattea Muratore. Posljednji Marangonić kojeg nalazimo u creskim dokumentima, onaj je iz Libri delle fabbrica delle mura, u bilješci o isplati 15. lipnja 1518.[301]

 

Graditelj koji se spominje u navedenim creskim dokumentima iz 80-ih godina 15. stoljeća jest i majstor Giovanni da Bergamo, koji se kao građanin Osora spominje 1485. godine[302], a natpis s osorske biskupske palače ovoga majstora identificira kao graditelja[303]. Ta je građevina, na žalost, tijekom stoljeća doživjela značajne pregradnje, te danas nije moguće izvršiti usporedbe s ostalim creskim i osorskim objektima u svrhu sustavne analize njegova opusa. O bliskoj povezanosti ovoga majstora s radionicom Marangonića govori i činjenica da se njegov sin Simon sa suprugom Katarinom iz creske obitelji Bocchina spominju u kupoprodajnom ugovoru sastavljenom u Rijeci 25. lipnja 1550.[304]

 

Treća grupa autora koje dokumenti vezuju uz radove na zbornoj crkvi u Cresu su kamenoklesari lapicide da Permano. Tako se u nepoznatom dokumentu kojeg citira Duda-Marinelli spominje Gasparo da Permano lapicida, a 1484. godine se kao član Gradskoga vijeća u Osoru pojavljuje Michael murador lapicida. Još jedan dokument nepoznatoga porijekla, objavljen u istome članku, spominje kuću u creskoj ulici Sv. Marka koja na jugu graniči s kućom Domenica quondam Michele da Permano, a na zapadu s kućom Pietra muratore, oca Mateja Marangonića (sic!).[305] To je ujedno i posljednji spomen kamenoklesara iz Permana na području Cresa i Osora.

 

Arhivski podaci o bliskim vezama creske radionice Marangonića i Giovannija da Bergamo kojeg poznajemo kao arhitekta biskupskog dvora u Osoru, kao i činjenica da osim njih u creskim dokumentima s kraja 15. stoljeća ne nalazimo više nikoga iz graditeljskih krugova jasno upućuju na tu radionicu kao jedinog izvođača radova na zbornoj crkvi.[306] Veoma nejasna situacija oko autora arhitektonskog koncepta i graditelja osorske i creske crkve možda će biti razjašnjenja kada se budu razjasnili opusi splitske obitelji Marangonića i Giovannija da Bergamo u Rijeci, ali i mjesto njihova umjetničkog formiranja. Bellinijevski ikonografski uzori dviju Gospi na lunetama portala, lombardeskni dekorativni motivi kapitela pilastara, dosljedna primjena ranorenesansnog dekorativnog programa mogli bi govoriti o mletačkom kulturnom krugu kao ishodištu njihovoga umjetničkog djelovanja, no splitsko porijeklo obitelji Marangonić otvara mogućnost njihovom formiranju u krugu neke od dalmatinskih kamenoklesarskih radionica, osobito kada imamo na umu kapitele s dupinima nastale u okviru radionice Marka Andrijića[307].

Čini se da je Samo Štefanac[308] povezujući arhitektonski koncept i dekoraciju Osorske katedrale s krugom Maura Codussija ukazao na središte unutar kojega bi trebalo potražiti Giovannija da Bergamo, tim više što se majstor takvoga imena spominje u krugu mletačkoga majstora: sedamdesetih godina na izgradnji crkve S. Michele in Isola, a 1480. pri gradnji crkve San Zaccaria. Štefanac je kao autora cjelokupnog skulpturalnog programa na fasadi osorske katedrale prepoznao Giovannija Buoru, kipara iz kruga Pietra Lombarda od kojega se razlikuje uglavnom po slabijoj kvaliteti radova i nekim morellijanskim oznakama pri modeliranju figura.[309] Pri tome on otvorenom ostavlja mogućnost Buorinog sudjelovanja i pri izgradnji osorske katedrale,[310] iako se Buorino ime u šturim arhivskim podacima ne pojavljuje, za razliku od imena Giovannija da Bergamo čiju smo povezanost s Marangonićima u Cresu već uočili.[311] Mnogo je pitanja oko osorske katedrale još uvijek otvoreno, no činjenica je da je pri njezinoj izgradnji veoma važnu ulogu odigrao Giovanni da Bergamo, graditelj iz kruga Maura Codussija preko kojega u Osor pristižu koncepti i oblici mletačke rane renesanse. Pri tome, naravno, imajući na pameti biskupa Palčića i njegove veze s Jurjem Matejevim, podudarnosti u konceptu unutrašnjeg prostora osorske i šibenske katedrale, trilobnost pročelja, sličnost koncepta portala s Firentinčevim i Alešijevim na Tremitima, te zbunjujuće vedute Osora na kojima katedrala ima kupolu, mogućnost utjecaja nekog domaćeg majstora iz Jurjevog ili Nikolinog umjetničkog kruga.[312]

 

Za utvrđivanje autora creske zborne crkve, neizostavno je iznova naglasiti podudarnosti i razlike u odnosu na osorsku katedralu. Do sada je u literaturi bilo govora samo o sličnosti njihove prostorne dispozicije (trobrodne bazilike s bočnim apsidama pravokutnog tlocrta), te o identičnosti kompozicije portala (udvojeni kanelirani pilastri, u gornjoj zoni pilastrima uokvirene niše i dvije superponirane lunete. No, kako je upozorila J. Gudelj,[313] zanemarimo li trilobno osorsko pročelje, ove se dvije građevine podudaraju i u dimenzijama (Osor – širina 18m, dužina 30m; Cres - fasada 18,5m; južni zid 30,4 m; sjeverni zid 33,6m; začelni zid 18,8m). Izvorni izgled barokiziranog osorskog svetišta nije nam poznat, no budući da su bočne apside upisane u začelni zid, moguće ga je zamisliti identično creskome. Visina sljemena krova identična je u oba primjera (14 m), a takve su i visine bočnih brodova (odnos visine glavnog i bočnih 2:1). Odnos širine glavnog broda prema bočnima u boje crkve iznosi 1:2:1. Identičan je i ritam i dekorativni program arkatura glavnih brodova. Trijumfalni luk zapadne kapele u Osoru je šiljat, dok je onaj istočne polukružan kao i oba creska, no ta bi se šiljatost mogla objasniti ranijim datumom izgradnje, kako tvrdi Farlati, još za biskupa Palčića.[314]

Usporedbom portala[315] primjećuju se razlike u vještini izvedbe, kao i manje sitnije preinake u ikonografskom konceptu na creskoj crkvi. Na potonjem je glava Boga Oca nad gornjom lunetom zamijenjena likom anđela postavljenim na sredini vijenca pod njom. Osorska je Gospa prikazana sjedeći na prijestolju s malim Kristom koji joj sjedi na koljenima, dok je creska prikazana do pasa držeći dijete u rukama. Nabori odjeće creske Gospe su plići i tanji, dok su kod osorske u funkciji naglaska čvrstog stava razmaknutih nogu. Kipovi Navještenja koje je u Osoru uništeno u bombardiranju 1945. godine, oblikovani su sigurnije i čvršće. Creski su kipovi izduženi, što je naglašeno postoljem na kojem stoje; tvrdi su i ukočeni u okomitoj osi, dok je na osorskima prisutna blaga S krivulja. Samo Štefanac je učio veliku sličnost položaja i draperija između osorskog Navještenja i istog prikaza na slavoluku crkve San Giobbe u Veneciji, kojemu je autor Pietro Lombardo.[316] Ipak, ako je osorsko Navještenje varijanta Lombardovog, u Cresu je, kako tvrdi I. Matejčić,[317] riječ o trećoj generaciji reprodukcije prototipa iz crkve San Giobbe, a toliko udaljavanje od izvornog djela, uz ruku manje vještog majstora moglo je rezultirati ukočenijim i tvrđim djelom.

Usporedba kapitela udvojenih pilastara portala ponovno pokazuje manje vještu ruku creskog majstora. Osorski su kompozitni kapiteli kvalitetnije rezani s elegantnim volutama, dok su creski kapiteli s dupinima rezani nešto grublje. Osim spomenute mogućnosti veze s kapitelima iz radionice Andrijića, treba reći da su identični kapiteli naslikani na dekoraciji Gospina prijestolja na Bellinijevoj pali iz crkve San Giobbe.[318] Ta je slika nastala sredinom 80-ih godina 15. stoljeća i sasvim je moguće da je neki od njezinih predložaka bio uzorom creskome majstoru. Ukoliko je to točno, ovakav postupak klesanja na temelju predložaka bio bi njegov uobičajen postupak rada.[319] Osim rada prema predlošcima majstor creskoga portala pokazuje se i kao eklektik, pa tako baze udvojenih pilastara ukrašava nizom dijamanata – motivom koji je, kako je pokazano u poglavlju o stambenoj arhitekturi, još dugo nakon gotike omiljen creski motiv, a uglove pročelja ukrašava polustupićima, što je također lokalni motiv preuzet s gotičkog pročelja romaničke crkve Sv. Izidora.[320]

Ovome majstoru se na temelju usporedbe s ukrasima portala mogu pripisati i ugaoni stupići, te najvjerojatnije kompletna arkatura unutrašnjosti.[321] Naime, jedini nakon požara sačuvan luk jest onaj kapele Petris u sjevernoj apsidi, a kapiteli na kojima počiva dosljedno ponavljaju oblike kapitela ugaonih stupića. Na temelju navedenog arhivskog podatka iz 1488. o isplati majstoru Francescu za dovršenje pročelja zborne crkve, a kojeg smo identificirali kao Frana Marangonića, istome majstoru, tj. njegovoj obiteljskoj radionici možemo uz određenu zadršku zbog nedostatnih izravnih arhivskih podataka pripisati izradu dekoracije pročelja i unutrašnjosti crkve Sv. Marije Sniježne.

7. Arhitektonski spomenici 15. i 16. stoljeća u franjevačkom samostanu i

crkvi Sv. Frane u Cresu

7.1 Samostanski kompleks i crkva Sv. Frane: analiza prostorne

organizacije

Kompleks franjevačkog samostana konventualaca smješten je južno od grada, uz cestu koja je nekad od srednjovjekovnih vratiju Sv. Martina vodila preko Piskela prema Osoru. Sastoji se od samostanskih zgrada smještenih oko dva klaustra: "Starog" i "Novog", kojeg sa zapadne strane zatvara crkva Sv. Frane.

Crkva Sv. Frane u Cresu smještena je na zapadnoj strani kompleksa franjevačkog samostana, a položena je približno na osi sjever – jug. To je jednobrodna crkva otvorenoga krovišta s apsidom kvadratnog tlocrta šiljasto bačvastog svoda, kojoj je u sjeverozapadnom uglu prigrađena trotravejna kapela.

Pročelje koje završava trokutnim zabatom građeno je pravilnim klesancima. Profilirani pravokutni portal s franjevačkim grbom uklesanim u plitkom reljefu na nadvratniku ukrašen je redom pravilnih zubaca i kaneliranom školjkom od bijelog mramora. Uokolo rebara školjke je postavljen niz bisera, a bočni završeci i njezino tjeme ukrašeni su volutom sa stručkom povijenog lišća (tjemena voluta ima dva stručka). U osi portala otvoren je okrugli prozor jednostavnoga kamenoga okvira, a s njegove obje strane po jedan šiljasto završen. U strukturi zida je vidljivo da su šiljasto završeni prozori naknadno otvoreni.

Bočna kapela, prigrađena uz zapadni zid crkve zidana je krupnijim i nepravilnijim kamenjem, a njezin je sjeverni, pročelni zid otvoren okruglim prozorom glatkog okvira koji je također naknadno otvoren. Pod strehom teče niz kanelira.

Zapadni je zid lađe u južnoj polovici otvoren vratima jednostavnog kamenog okvira, a u gornjem dijelu su dva polukružna prozora. S jugozapadne je strane dograđen peterokatni barokni zvonik s kupolom.

Apsida je niža od lađe, i rastvorena je s dva šiljasta prozora jednostavnog okvira za koje je, prema strukturi zida, vidljivo da su naknadno otvoreni. Nad njima je, danas zapunjen, polukružni prozor identičan onima na uzdužnim zidovima lađe.

Na istočni zid crkve naslonjen je tzv. "veliki klaustar". Taj je zid u donjoj polovici građen pravilnim klesancima, a u gornjim dijelovima nepravilnim, sitnim kamenjem. U južnom dijelu donje zone otvorena su pravokutna vrata glatkih greda, a u gornjem dijelu dva jednostavna polukružno završena prozora.

Prostrani brod crkve je pravokutnog oblika, pokriven ravnim stropom. Apsida je od broda razdijeljena šiljastim trijumfalnim lukom. Bočni su zidovi broda u gornjoj trećini podijeljeni vijencem.

Ogradni zid novoga klaustra nastavlja se na sjeverni rub pročelja crkve. U prizemlju je rastvoren pravokutnim portalom glatkih greda nadvišenim kaneliranom školjkom, te pravokutnim prozorom prvoga kata. Križno svedenim hodnikom smještenim između istočnog zida crkve i samostanske zgrade prilazi se spomenutom klaustru koji se sastoji od četverokrilnog trijema s dvadeset stupova profiliranih baza s kvadratnim kapitelima prstenovima odvojenim od tijela stupa. Trijem je nadsveden križnim svodom nad kojim se nalaze prostorije prvog kata samostana. U središtu se nalazi cisterna s okruglom bunarskom krunom i natpisom RIFABRICATA DALLA COMUNE NEL ANNO 1835, te pet grbova: kneza i kapetana Lodovica Bataglie, obitelji Petris, Memo, Bocchina i Draža.[322]

Uskim prolazom usječenim u prizemlje samostanske zgrade na istočnom krilu trijema ulazi se "Mali klaustar" s dvokrilnim trijemom. Svako krilo ima četiri luka koji počivaju na tri stupa, dva krajnja pilastra i ugaonim stupcem. Stupovi imaju naglašen entazis i kapitele sa stiliziranim mesnatim lišćem i volutama. Na drugom kapitelu istočnoga krila, koji se izgledom razlikuje od ostalih i po sredini stiliziranog lišća ima pupoljak, uklesan je natpis 1490 TE P E FRA IS MATHEI. Baze posljednjeg stupa i pilastra sjevernog krila ukrašene su plitkim stiliziranim lišćem. Krila okružuju cisternu s četverostranom krunom bunara na kojoj su grbovi obitelji Petris, Balbi, te komunalni grb grada Cresa.[323] Mali klaustar je s južne strane zatvoren dvorišnim zidom, a sa sjeverne samostanskim zgradama.

 

 

 

 

 

le sa stiliziranim mesnatim lišćem i volutama. Na drugom kapitelu istočnoga krila, koji se izgledom razlikuje od ostalih i po sredini stiliziranog lišća ima pupoljak, uklesan je natpis 1490 TE P E FRA IS MATHEI. Baze posljednjeg stupa i pilastra sjevernog krila ukrašene su plitkim stiliziranim lišćem. Krila okružuju cisternu s četverostranom krunom bunara na kojoj su grbovi obitelji Petris, Balbi, te komunalni grb grada Cresa.[324] Mali klaustar je s južne strane zatvoren dvorišnim zidom, a sa sjeverne samostanskim zgradama.

 

 

 

 

 

 

 

 

7.2 Građevinska djelatnost tijekom druge polovice 15. i 16. stoljeća u samostanu Sv. Frane

 

Jedini čvršći dokaz za datiranje osnutka franjevačkog samostana u Cresu jest govor fra Antonia Marcello Petris 1508. godine pred predstavnikom Venecije i lokalnim svećenicima kada je izjavio da se franjevci koriste pravom pokapanja mrtvih na svojem groblju u Cresu "već više od 250 godina".[325] Cresko se groblje, uistinu, stoljećima nalazilo u zapadno od samostana, uz cestu koja je vodila prema Osoru, i tek je u 19. stoljeću premješteno sjeverno od grada. Na žalost, brojne bilješke koje se i danas nalaze u samostanskim kodeksima kasnije su od 16. stoljeća i ne pružaju dovoljno podataka o ranijim razdobljima. Do sada objavljivani podaci su u najmanju ruku oprečni; Farlati osnutak samostana smješta u 15. stoljeće,[326] no crkva i samostan posredno se spominju u jednom dokumentu već 1306. godine.[327] Gradnja crkve i samostana, shodno tome, mogla bi se smjestiti u 14. stoljeće.

Crkva je u današnjem obliku svakako postajala 1405. godine kada Stjepan Petris u oporuci od svojih potomaka traži da se u sakristiji crkve Male braće, kada bude dovršena, za njegovu dušu imaju služiti dvije mise tjedno.[328]

Tijekom 14. ili početkom 15. stoljeća izrađen je najvjerojatnije mali klaustar s gotičkim stupovima. Natpis na jednom od kapitela koji spominje fra Mateja i godinu 1490. vjerojatno se odnosi na pregradnju kolonade u kojoj su upotrijebljeni već postojeći stupovi. Postojanje malog klaustra početkom 15. stoljeća uvjetuje i postojanje zgrade smještene sjeverno od njega koja je zidana uslojenim tesancima utopljenima u mnogo vezivnog tkiva.

Arhiv franjevačkog samostana u Cresu ne sadrži mnogo podataka o građevinskim poduhvatima iz razdoblja renesanse no stilska analiza pojedinih elemenata svjedoči tome u prilog.

Farlati navodi[329] kako je crkva izgrađena za vrijeme biskupa Giovannija Giustija (1487-1509.) uz kojeg smo već vezali dovršenje creske zborne crkve i osorske katedrale. No, sasvim je sigurno da se gradnja iz doba biskupa Giustija odnosi na dogradnju kapele Petris. Naime, u samostanskom se arhivu nalazi oporuka Nikole Petrisa, oca fra Antonia Marcello-Petrisa u kojoj navodi da se za trajno uzdržavanje kapele franjevcima ima udijeliti 250 ovaca i pašnjak u predjelu Betcaf.[330] Potomci Nikole Petrisa u dokumentu od 12. srpnja 1644. potvrđuju da je kapela djelo njihovih predaka.[331] Tri traveja bočne kapele kvadratnih tlocrta međusobno su povezani lukovima i svedeni križno-bačvastim svodovima istaknutih kamenih rebara. Tri luka kojima kapela komunicira s prostorom crkve počivaju na dva stupca i dva pilastra kvadratnoga tlocrta. Tijela stupaca imaju istaknute baze, a sa sve četiri strane ukrašena su ukladama s velikim rozetama u središnjem dijelu, a završavaju širokim, relativno niskim kapitelima s biljnim ukrasima i ugaonim volutama. Polukružni lukovi koji na njima počivaju profilirani su i ukrašeni nizom kratkih kanelira. Na kapitelima, između lukova leže kanelirani pilastri čiji naglašeni kanelirani kapiteli s volutama podržavaju kanelirani vijenac pravokutnog profila koji uokviruje sva tri luka.

Na sjevernom zidu kapele, okomito je postavljena pravokutna nadgrobna ploča novigradskog biskupa i generala franjevačkog reda konventualaca Antonija Marcello-Petris[332]. Pokojnik je prikazan frontalno, u punoj visini, kako počiva na jastuku prekriženih ruku, odjeven u biskupsko ruho. Smješten je u polukružni luk čije su bočne grede po sredini ukrašene izduženim šesterokutima, a bočne strane luka krugovima. Negativni odsječci luka u odnosu na pravokutni okvir ploče ispunjeni su trokutima, čime je stvoren svojevrstan dojam horror vacui.

 

Stilske i morfološke karakteristike radionice Marangonić ima i spomenuta školjka nad ulaznim portalom crkve, pa su radovi na kapeli vjerojatno zahvatili i pročelje. Činjenica da na se faktura zida kapele i pročelja crkve ne razlikuje govori ovoj tvrdnji u prilog. To bi ujedno i objasnilo Farlatijevu tvrdnju o pregradnji crkve u doba biskupa Giustija.

Nešto jednostavnija školjka (bez niza bisera i voluta s lišćem) nalazi se iznad portala sjevernog zida velikog klaustra.

Sličnost dekorativnog programa kapele,[333] (uklade na stupcima, nizovi kanelira na lukovima i vijencu), školjki nad portalima i opusa kamenoklesarske radionice obitelji Marangonić, još je jedan dokaz o vremenu i izvođačima radova na njoj.

 

Najraniju bilješku o radovima 16. stoljeća u samostanu nalazimo u Knjigama gradskoga vijeća. 20. lipnja 1536. godine odlučuje se "za nastavak radova u samostanu franjevcima platiti 5 dukata"[334] Danas nije moguće reći je li ovdje bila riječ o sitnijim popravcima ili ozbiljnijim zahvatima, no 1544. godine fra Toma Sinković od Vijeća traži pomoć od 30 dukata uz već postojećih 30 u izgradnji cisterne u "prvom klaustru", kako bi se iskoristilo "bogatstvo koje leži pod klaustrom" a koje će biti neprestano otvoreno za upotrebu i udobnost.[335] Godine 1553. godine cisterna još nije dovršena, pa Vijeće izabire Gašpara de Proficis i Konstantina s Cipra za pribavljanje financijske pomoći,[336] a na istu je dužnost imenovan 1557. Jakov de Proficis.[337]

Iz navedenih je dokumenta jasno kako je veliki klaustar morao biti uređen i prije 1544. i to u prostoru između maloga klaustra i crkve sv. Frane. Također je vidljivo da je vanjski zid kojim je odvojen od javnog prostora bio sagrađen, jer fra Toma obećaje da će pristup budućem zdencu biti trajno omogućen. Cisterna u malom klaustru, sudeći po stilskim obilježjima grbova postojala je još u 14. stoljeću, a postojanje komunalnog creskog grba s propetim konjem, možda govori u prilog kako je i ova cisterna bila javna.[338]

7.3 Promjene u samostanu i crkvi Sv. Frane nakon 1600.

Arhivske bilješke o radovima nakon 1600. godine nešto su obilnije, a najranije se odnose na popravljanje prozora na pročelju i u koru, datirane dana 11. studenog 1613,[339][16] što bi značilo da su šiljato zaključeni prozori pročelja u fasadu ugrađeni između 1508. kada je dograđena kapela Petris i obnovljena fasada i 1613.

1617. godine mijenjaju se stupovi staroga velikoga klaustra,[340]a krajem 17. stoljeća oba su klaustra popločena s 1500 kamenih ploča kupljenih u Labinu.[341] Istovremeno se podiže kat nad trijemom Velikog klaustra.[342]

Majstori iz Baške koji su izgradili peterokatni zvonik isplaćeni su 1687., a kupola 1754. godine.[343] Činjenica da krajem 17. stoljeća na zvoniku više ne rade domaći majstori govori o potpunom gašenju lokalne kamenoklesarske i graditeljske scene započete s radovima na zbornoj crkvi. Lokalne su radionice bile veoma aktivne iz kroz 16. stoljeće,[344] no nakon 1610. kada su radovi na obrambenom sustavu zaključeni, čini se da su radionice svedene na tek nekoliko majstora koji obavljaju manje popravke i pregradnje.

U 18. stoljeću je u crkvi Sv. Frane uklonjena drvena krovna konstrukcija, te je crkva zaključena ravnim stropom. Osim toga uklonjene su grobnice i obnovljena podnica crkve.[345]

 

 

8. Stambena arhitektura 15. i 16. stoljeća u gradu Cresu

1. Tipološka analiza

 

Terenskim se istraživanjima došlo do brojke od 24 stambena objekta koji se u potpunosti mogu datirati u drugu polovicu 15. ili 16. stoljeće. Oni objekti koji sadrže samo sitne pojedinosti koje se mogu datirati u to razdoblje (grb, fragment konzole ili prozora) nisu ušli u ovaj katalog.

Obrađeni se primjeri stambene arhitekture 15. i 16. stoljeća u Cresu na temelju programa mogu podijeliti u dvije skupine: prvu u koji se nalaze objekti koji slijede tip srednjovjekovne pučke kuće, te na vlastelinsku kuću koja se pojavljuje na prijelazu stoljeća.

 

a)   pučka kuća 15. i 16. stoljeća

 

Srednjovjekovna pučka kuća u Cresu pripada onom autohtonom tipu srednjovjekovnih dalmatinskih gradskih kuća čije prizemlje ima gospodarsku namjenu konobe, radionice ili trgovine, dok su gornji katovi namijenjeni stanovanju. Trećeg kata kod ovog tipa objekta u Cresu nema ili je nadograđen u kasnijim stoljećima što je vidljivo u strukturi zida. Gabaritima ove kuće variraju, no najčešće pokrivaju česticu širine 10-12 m što bi odgovaralo širini dvije romaničke čestice. Činjenica da su sve osim jedne locirane na području povijesne jezgre grada potvrđuje da su nastale pregradnjom već postojećih romaničkih kuća. Obilje šuma na otoku Cresu koje su stoljećima bile značajan izvor prihoda, moglo bi indicirati postojanje drvenih objekata koji su tijekom vremena uništeni. Time bi se ujedno objasnile i velike neizgrađene površine na području burgusa koji je od 16. stoljeća uključen u gradsko područje. Sačuvani primjeri zidani su redovito tehnikom lomljenog kamenja utopljenog u obilje vezivnog materijala.

Redoviti element tipa pučke kuće je vanjsko stubište koje završava podestom pred glavnim ulazom u stambene prostorije prvoga kata. Stubište je u pravilu priljubljeno uz fasadu. Ispod podesta je lučno završen ulaz u konobu. Ograda podesta može nositi trijem (kat. br. 4) na kamenim stupcima, no fotografija (sl. TXX, sl. 45) s početka stoljeća prikazuje danas izgubljen primjer trijema na drvenim stupovima. Vanjsko je stubište smješteno na glavnom pročelju, i u pravilu okrenuto prema dvorištu kojeg kuća dijeli sa susjednima. Broj kuća koje definiraju zajedničko dvorište varira od 6 do 12. Kuće čija su pročelja smještena na gradskim prometnicama, nemaju vanjskih stubišta, ili su ona smještena na začeljima kuća koja su okrenuta prema zajedničkom prostoru u unutrašnjosti bloka (kat. br. 7, 8). Jedini primjer vanjskog stubišta na glavnoj gradskoj arteriji onaj je kod kat. br. 11, ali je tada pročelje kuće za širinu stubišta uvučeno od linije fasada susjednih kuća. U nekoliko je primjera (7, 18) zajedničko dvorište uličnim zidom odvojeno od gradske prometnice, ili se (19, 20, 26) u njega ulazi kroz andron otvoren u prizemlju zgrade okrenute prema ulici.

Stambeni prostor prvog i drugog kata može biti proširen suhim prolazom nad javnim putem koji počiva na svodu (kat. br. 21) ili drvenoj konstrukciji (17).

Između stambenih prostorija prvog i drugog kata komunicira se unutrašnjim stubištem koje je najčešće bilo drveno.[346] Oba su kata u pravilu organizirana u dvije prostorije. Kamini čiji je profil u pravilu izbočen iz zidne plohe nalazi se na prvom katu, iz čega proizlazi da se kuhinja nalazila u prvome, a prostorije za spavanje na drugom katu.

Raspored prozorskih otvora je kod objekata manjih dimenzija (kat. br. 13, 14) nepravilan u razinama i okomitim osima, no pravilnost njihova ritma kod većine ostalih objekata može biti uzrokovana kasnijim pregradnjama kojima se zbog ožbukanih fasada ne može pronaći traga. Unatoč vidnom otklonu od težnje reprezentativnosti koja je karakteristika vlastelinskih kuća, okviri prozorskih otvora nose renesansne stilske karakteristike opusa kameno-klesarske radionice s prijelaza stoljeća.

Ovaj tip kuće skladnih proporcija koji okružuje zajednička dvorišta suptilnim osjećajem za definiciju gradskog prostora ostvaruje visoku urbanističku i ambijentalnu vrijednost, no u posljednjih nekoliko desetljeća gubitkom funkcije trajne naseljenosti i nasilnim pregradnjama nestaje iz gradskoga tkiva.

 

b) vlastelinska kuća 16. stoljeća

 

U tip vlastelinske kuće 16. stoljeća ulaze objekti pod kataloškim brojevima 1, 2, 3, 4 i 12, dok prijelazni oblik između pučkog i vlastelinskog objekta predstavlja kuća br. 11.

Formiranjem i jačanjem gradske vlastele i profiliranjem gradskog trgovačkog obrtničkog sloja pučana u drugoj polovici 15. stoljeća javlja se i novi tip stambenog objekta koji će programom zadovoljavati potrebe izdvajanja navedenih društvenih slojeva iz već formiranog tkiva grada.[347]

Taj je zadatak proveden zatvaranjem kuće u vlastiti pravokutni tlocrt lišen vanjskog stubišta. Komunikacija s vanjskim prostorom kod ovog je objekta ostvarena kroz prizemni ulazni portal glavnog pročelja kojim se ulazi u unutrašnje kameno stubište koje povezuje etaže. Izuzetak su kuća Marcello-Petris (4) koja ima vanjsko stubište smješteno u uskom prolazu između nje i susjedne kuće, i kuća Moise (3) čije je vanjsko stubište smješteno u zapadnom dvorištu ograđenom uličnim zidom. U oba su primjera prizemne prostorije zadržale gospodarsku funkciju pučke kuće. Sve su ove vlasteoske kuće značajno većih dimenzija od pučkih, bilo da su sagrađene na do tada neizgrađenom prostoru koji u 16. stoljeću ulazi u tkivo grada (kat. br. 2), ili nastale dogradnjom (1) ili pregradnjom (3, 4, 12) već postojećih romaničkih objekata. U pravilu nemaju vlastitoga dvorišta, osim kuće Moise (3) uz čiju se sjevernu fasadu nalaze ostaci renesansnog trijema zatvorenog uličnim zidom.

Zidane su velikim pravilnim klesancima, a u jednom slučaju (1) postoje tragovi izbočenih sljubnica. Osim u slučaju kuće Marcello-Petris (1) nema tragova razdjelnih vijenaca između katova. Jedini element rastvaranja zidnih ploha jesu svijetli otvori portala i prozora.

Raspored otvora je kod svih objekata ovog tipa pravilan u razinama i osima, a eventualne su varijacije oblika organizirane etažno. Otvori glavnog pročelja prvog i drugog kata kod svih su vlastelinskih kuća ukrašeni renesansnim dekorativnim programom radionice Marangonić, i vješto klesani čvrstim i oštrim rezom. Prozorski otvori glavnog pročelja uglavnom su lučni, opremljeni prozorskim klupčicama i kamenim prstenovima.

Sporedne fasade, naročito one okrenute stražnjim dvorištima ili prolazima ne moraju biti strogo komponirane, već su njihovi otvori postavljeni funkcionalno. Na tim se fasadama mogu naći izbočine kuhinjskih kamina i gajfuma (3).

Na nekim kućama nalaze se ostaci potkrovnog vijenca koji počiva na okomito postavljenim drvenim gredama zaobljenih ili ukrašenih vrhova (starije krilo kat. br. 1), no potkrovni je vijenac češće glatka kamena greda na konzolama.

Velike dimenzije vlastelinskih kuća uzrokom su guste pregradnje njihove unutrašnjosti u kasnijim stoljećima. Obnova kuće Marcello-Petris (kat. br. 4) koja je u tijeku jedini je primjer na temelju kojeg možemo rekonstruirati izvorni raspored prostorija. U toj je kući identičan u svim etažama na način da širinu glavnog pročelja zauzima velika zapadna prostorija (to je ujedno i osunčani dio kuće), dok su u začelju smještene po dvije manje. Ostaci kuhinjskog ognjišta nalaze se u jugoistočnoj prostoriji prvoga kata, pa možemo pretpostaviti kako su prostorije za dnevni boravak smještene u prvome, a spavaće prostorije u drugome katu. Velika prostorija u zapadnom dijelu kuće Moise (kat br. 3) koja danas služi kao predvorje stanovima, vjerojatno je imala istu svrhu, tim više što se u njezinom sjevernom zidu nalaze renesansni prozori s doprozornicima ukrašenima ukladama s grbovima. Svi su ostali primjeri vlastelinskih kuća tijekom stoljeća značajno promijenili unutrašnji raspored prostorija, no mogao bi se zamisliti slično ovome, budući da su svijetli otvori prvog kata glavnog pročelja u pravilu bogatije ukrašeni. Izuzetak je kuća Rodinis 2 (kat. br. 2) kod koje je tu funkciju, čini se dobio drugi kat. Ta se kuća iz grupe izdvaja o izvornom podjelom na čak tri kata.

Konačno, valja reći da je vlastelinskih kuća s početka 16. stoljeća moralo biti još. Monumentalni portal na ulazu u dvorište pred pučkom kućom pod kat. brojem 21. pripadao je kući plemićke obitelji Petris-Bocchina koja se vjerojatno nalazila u blizini, a pročelje joj je krasila gotička bifora nalik onoj na kući Marcello-Petris, a čiji su ostaci uzidani u ogradu suhog prolaza. U tkivu grada postoje su kuće obitelji Colombis, Gapić, Zudinis čije je tkivo u kasnijim stoljećima u velikoj mjeri pregrađeno, no buduća bi sustavna istraživanja mogla rekonstruirati njihov položaj i izgled.

 

 

2. Pokušaj atribucije pojedinih elemenata arhitektonske dekoracije svijetlih otvora kameno-klesarskoj radionici obitelji Marangonić

 

Radovi na zbornoj crkvi i pojava obitelji Marangonić u Cresu koincidiraju s procvatom stambene graditeljske djelatnosti, bilo da je riječ o pregradnjama već postojećih palazzetta lokalne vlastele ili o novoizgrađenim objektima. Nekoliko primjera arhitektonske dekoracije stambene arhitekture datirane u početak 16. stoljeća koji se mogu svesti pod zajednički nazivnik mogli bi se analogijom s portalom zborne crkve pripisati toj radionici.[348]

Sačuvane primjere dekoracije koji bi se mogli pripisati radionici obitelji Marangonić pronašao sam i opisao u sklopu kataloga. Na temelju sustavno primjenjenog dekorativnog programa može se načiniti prijedlog sačuvanog opusa radionice Marangonića koji se sastoji od 38 prozora i 5 portala.

Grupu o kojoj je riječ čine sljedeći prozori razvrstani prema kataloškim brojevima kuća na kojima se nalaze:

Kataloški broj 1 (dva krajnja zapadna prozora prvog i krajnji zapadni drugog kata sjeverne fasade, prozori prvoga i drugoga kata odsječka A i C južne fasade), 2 (prozori prvog i drugog kata zapadne fasade i jedan prozor drugoga kata sjeverne fasade), 3 (prozori prvog kata na zapadnom dijelu sjeverne fasade), 4 (bifora s drugog kata zapadnog pročelja i prozori zapadnog dijela južne fasade), 10 (prozor prvog kata sjevernog dijela istočne fasade), 11 (dva prozora prvoga kata istočne fasade), 13 (prozor prvog kata sjeverne fasade), 14 (prozor drugog kata sjeverne fasade), 15 (prozor prvog kata južne fasade), 17 (prozor drugog kata sjeverne fasade), 19 (prozor drugog kata zapadne fasade), 20 (sjeverni prozor trećeg kata zapadne fasade), 21 (prozor istočne fasade suhog prolaza), 23 (prozor prvog kata sjeverne fasade) i 24 (prozor prvog kata južne fasade)..

Tipološki se svi navedeni prozori mogu svesti pod zajedničku shemu lučno završenog prozora s prozorskom klupčicom koja leži na trbušastim konzolama. Konzole mogu s vanjske strane biti ukrašene lisnatom dekoracijom ili motivom riblje krljušti. Neke konzole u gornjem dijelu imaju i bočno položene volute sa središnjim prstenom. Prozorska klupčica ima istaknutu profilaciju. Doprozornici su u pravilu ukrašeni u donjoj trećini ispunjenim kanelirama, ili u rijetkim primjerima (4) ukladama sa središnje postavljenim medaljonima. Kapitelne zone najčešće su ukrašene kratkim kanelirama, a u nekoliko primjera lisnatom dekoracijom. Obli lukovi prozora su uglavnom pravilni, no u nekoliko primjera nespretnije izvedbe tjeme luka je sniženo (16) ili su grede odviše približene pa je luk neznatno zašiljen (19, 20). Dekoracija luka najčešće je podijeljena u donju s nizom zdepastih kanelira i gornju, istaknutu u kojoj se kod najkvalitetnijh prozora pojavljuju ovuli (1, 2), a najčešće niz plitko uklesanog stiliziranog lišća. U jednom se slučaju javlja i uska središnja zona ukrašena nizom bisera (2).

Relativno malobrojna grupa portala (5 primjera) rezultat je činjenice da je većina portala na stambenim objektima opisanih u katalogu glatkih kamenih greda, s eventualnim ukrasom štapa i grbom po sredini nadvratnika, no zbog izostanka stilskih elemenata nije ih moguće pobliže datirati.[349] Ovdje navedeni portali pojedinim se elementima dekoracije i kvalitetom njihove izvedbe mogu s nešto više sigurnosti ubrojiti u opus radionice Marangonić poglavito stoga što dokumenti ne pružaju podataka o postojanju kameno-klesarske radionice koja bi brojnošću narudžbi konkurirala ovoj. Svi navedeni portali pravokutnog su oblika, profilirani su ili glatki su unutrašnjim ukrasom štapa, te u pravilu po sredini nadvratnika imaju uklesan grb vlasnika kuće ili simbol njegove djelatnosti.[350] Svi su portali ojačani rasteretnim lukom koji može biti izveden od dvije zaobljene grede (kod vlastelinskih kuća) ili u opeci.

Osobito su zanimljivi portali čiji nadvratnik nosi nišu ukrašenu školjkom, uzor kojoja se nalazi na portalu zborne crkve. Dva su stambena objekta s takvim portalima: onaj s kuće Rodinis 2 (kat. br. 2) ima dovratnike i nadvratnik ukrašene štapom i jednostavnom profilacijom. Nad strehom nadvratnika nalazi se svijetli otvor, a nad njim kanelirana školjka između čijih su vrhova rebara umetnute kuglice. Školjka je proporcionalno i oštro klesana, te predstavlja jedan od kvalitetnijih radova radionice. Drugi je portal naknadno uzidan u sjeverni dio istočnog pročelja kuće pod kat. br. 13. Njegovi su dovratnici i nadvratnik profilirani svom dužinom, kao i streha nad nadvratnikom koja nosi kaneliranu školjku. Rebra su nešto plića pa se doima lošijom nego školjka s objekta br. 2. Dva portala sa školjkama nalaze se na glavnom portalu crkve Sv. Frane i glavnom portalu ulaza u samostanski kompleks,[351] no daleko je najkvalitetnija izvedba one na kući Rodinis 2. Ovako čest motiv na nekoliko objekata različite funkcije sasvim jasno upućuje opus jedne radionice u kojoj rade majstori različite umješnosti.

Primjetne su oscilacije u kvaliteti klesanja pojedinih dekorativnih motiva, a one se mogu objasniti činjenicom da su vještiji klesari radionice radili na spomenutim pregradnjama stambenih objekata lokalne vlastele (kuće Rodinis 1 i 2, Marcello-Petris, Moise).

Na kraju, valja napomenuti kako je ova atribucija tek prijedlog kojeg buduća sustavna istraživanja grada Cresa mogu proširiti i učvrstiti ili izmijeniti. Preostaje činjenica da je kameno-klesarska obitelj Marangonića jedina značajnija u gradu Cresu sve do 20-ih godina 16. stoljeća i novog zamaha građevinske djelatnosti potaknutom gradnjom novog obrambenog sustava, kada posljednjeg Marangonića nalazimo 1518. godine.[352]

9. Zaključak

 

Ključno razdoblje formiranja urbanističke sheme grada Cresa i izgradnje svih građevina koje ga definiraju gradom, ono je između 1450. i 1610. godine. Cilj je ovoga rada bio dati sintetski prikaz zbivanja na području graditeljstva i urbanizma u tom razdoblju, a svrha mu je biti mogućom podlogom budućim sustavnim istraživanjima u suradnji sa stručnjacima različitih profila kako bi se mnoge ovdje donešene pretpostavke i atribucije dokazale ili opovrgnule. Dosadašnja istraživanja odnosila su se gotovo isključivo na pojedine spomenike, a monografski su prikazi bili često svedeni na publicističku razinu.[353]

Počevši s prikazom razvoja naselja na cijelom arhipelagu, a osobito gradova Osora i Cresa, te analizom promjena urbanističkog rastera i fazama širenja gradskog područja u drugoj polovici 15. stoljeća, pokušao sam deduktivnom metodom definirati političke i kulturološke okvire unutar kojih se odvija transformacija srednjovjekovnog naselja semiurbanog tipa u renesansni grad. Pri tom je pitanje ubikacije antičke Crepse ostalo otvorenim, a riješit će ga tek arheološko sondiranje povijesne jezgre, čiji je jedini do sada izvedeni primjer donio zanimljive rezultate.[354]

 

Srednjovjekovne konture naselja vidljive su u nepravilnim, organički aglomeriranim uličnim spletovima stvorenim oko malih zajedničkih dvorišta – pjaceta, a koje će i u sljedećoj fazi urbanističke organizacije igrati važnu ulogu lokalnog specifikuma. Pjaceta je u creskom slučaju zajednički prostor okolnih stambenih kuća koje komuniciraju vanjskim kamenim stubištem prislonjenim u pravilu paralelno uz glavnu fasadu. Ta površina ima dvostruku funkciju: ona je javni prostor komunikacije s glavnim gradskim prometnicama, ali i privatni prostor dnevnog boravka susjeda nastanjenih u okolnim kućama. Tako ukorijenjena u genius loci Cresa, pjaceta će opstati i u renesansnoj fazi izgradnje grada, te će pravilni ulični potezi koji se bočno odvajaju od glavnih gradskih prometnica, završavati zajedničkim dvorištima. Novi tip vlastelinske kuće koji se javlja početkom 16. stoljeća, volumenom je potpuno zatvoren u sebe, u pravilu ne posjeduje vanjsko stubište, te se gubi potreba za takvom organizacijom gradskoga prostora. Međutim, razmjerno malen broj (sačuvanih) primjera vlastelinske kuće nije uspio bitno narušiti sustav zajedničkih dvorišta koji se u povijesnoj jezgri grada održao sve do danas.

U radu su jasno razlučene dvije faze urbanističkog razvoja povijesne jezgre: srednjovjekovna s već opisanim organičkim tkivom ulica, te renesansna shema koju datiramo s prvim širenjem gradskog područja prema jugu, istoku i sjeveru, gdje su ulični potezi formirani pravilno, mjestimično s kućama u nizu koje završavaju pjacetama. U tom pravilnijem gradskom sklopu koji se proteže južno, istočno i sjeverno od srednjovjekovne jezgre, smješten je i novi gradski trg koji u sebi koncentrira sve simbole civilne i sakralne uprave cresko-osorske komune, dok se srednjovjekovno središte, trg Sv. Izidora pred istoimenom crkvom gradskog zaštitnika deformira, i nestaje u gusto izgrađenom tkivu zgrada. Pritom je veoma zanimljiva dvojnost novog trga, budući da su u zapadnome dijelu koncentrirani objekti civilne uprave (Kneževa palača, gradska loža, glavna lučka vrata sa satnom kulom, crkvica najveće gradske bratovštine), dok su u unutrašnjem, istočnom zborna crkva i biskupski dvor. Novi je trg ujedno i zona sjedinjenja povijesne jezgre s tek priključenim burgusom koji je smješten na uzvišenju sjeverozapadno od gradske jezgre, a sudeći po načinu zidanja i tipologiji stambene arhitekture, postojao je već u romaničkom razdoblju, najvjerojatnije kao ishodišna točka prodora hrvatskog življa u ranosrednjovjekovni Cres.

 

Nestabilna politička situacija u razdoblju koje razmatramo, kao i sve češće provale Uskoka uvjetuju opasivanje novih gradskih predjela širim i čvršćim fortifikacijskim sustavom pravilnog kvadratnog tlocrta s četiri oble ugaone kule i jednom kvadratnog tlocrta smještenom u sjeveroistočnom dijelu, te četvorima gradskim vratima. Od ugaonih kula danas je očuvana samo sjeverozapadna, kopnena, na temelju koje možemo pretpostaviti izgled ostalih. Skošeno prizemlje nosi dvokatno oblo tijelo kule koja završava kruništem. Tijelo je rastvoreno funkcionalno raspoređenim svijetlim otvorima i puškarnicama, a prizemna je scarpa od katova odijeljena oblim razdjelnim vijencem.

Od gradskih su vratiju sačuvana lučka, u prizemlju tornja sa satom, te dvoja istočna: Porta Marcella i Porta Bragadina. Zapadna vrata Sv. Nikole nisu sačuvana. Sva su gradska vrata oblikovana u kasnorenesansnom slogu, s oblim lukom u bunjatu flankiranim s dva polustupa toskanskog ili jonskog reda raščlanjena kamenim prstenovima. Polustupovi nose arhitrav s grbovima koji završava snažno istaknutim vijencem.

Za dataciju izgradnje renesansnog obrambenog pojasa pouzdani je izvor Knjiga izgradnje zidina koja se nalazi u Državnom arhivu u Rijeci, a sadrži zapise o isplatama troškova za gradnju pojedinih dijelova zidina. Knjiga pokriva raspon od 1514. do 1610. godine, kojom su zaključeni troškovi izgradnje, premda su radovi na uređenju pojedinih dijelova nastavljeni do 1689., godine uklesane na natpisu o dovršetku zidina. U radu se analiziraju faze izgradnje pojedinih segmenata, te grupe majstora koji su na njima radili. Prepoznate su kamenoklesarske obiteljske radionice Stošić, Zvonarić, Soldatić i Mladinić, kao i nekolicina domaćih i stranih majstora koji se pojavljuju u pojedinim fazama izgradnje. U toj se grupi majstora izdvaja Izidor Stošić koji se od 1521. do 1559. spominje kao protomajstor izgradnje, a na temelju narudžbe Gradskoga vijeća identificiran je kao graditelj Gradskog tornja sa satom. U prilogu rada objavljen je i prijepis značajnijih dijelova Knjige izgradnje zidina, s namjerom da se ista ubuduće pomnije analizira, a podaci sustavno obrade i objave.

 

Akumuliranjem upravne moći tijekom druge polovice 15. stoljeća, u gradu Cresu nastala je potreba za izgradnjom građevina koje će biti središta i ujedno simboli svjetovne i sakralne uprave. Te se zgrade koncentriraju na novonastalom dvojnom trgu u sjeverozapadnom kvadrantu srednjovjekovne povijesne jezgre.

Kneževa (Pretorska) palača uništena je 1854. godine, a pokušaj njezine rekonstrukcije temelji se na zajedničkim elementima triju crteža s kraja 19. i početka 20. stoljeća koje su objavili Lemessi, Tomaz i nepoznati autor, te na čitanje njezina kompleksnog tlocrta s prvog katastarskog plana grada Cresa iz 1821. godine. Glavno krilo palače je ono između istočnog dijela trga pred Zbornom crkvom i zapadnog pred gradskom ložom, pročeljem je okrenuto prema zapadu. Pročelje je rastvoreno s pet okomitih osi svijetlih otvora. Središnja je os u razini drugog kata bila naglašena triforom, pod kojom se, najvjerojatnije, nalazio pozlaćeni reljef lava Sv. Marka. U prizemlju su se nalazile prostorije u koncesiji obrtnika. Unutrašnje dvorište, za koje znamo da je bilo okruženo trijemom nalazilo se uz sjeverni dio istočne fasade, a u njemu se nalazilo i vanjsko stubište kojim se prilazilo kancelarijama i Svečanoj dvorani u drugom katu. Sjeverozapadno prigrađena glavnom pročelju bila je kula, moguće oblog tlocrta s velikim zapadnim šiljato svedenim ulazom. Kula je vjerojatno imala ulogu Gradske straže sa zatvorom. Na katastarskom planu Cresa iz 1821. vidljive su još i sjeverne prigradnje kompleksu palače za koje nije moguće utvrditi pripadaju li njezinu izvornom izgledu. Unutrašnjost glavnog krila funkcionalno je podijeljena na prizemne prostorije u koncesiji obrtnika i trgovaca, prostorije prvog kata s upravnim uredima, te na drugi kat koji je u potpunosti zauzimala Velika dvorana u kojoj su održavane sjednice Gradskog vijeća, ali i gradske svečanosti. U radu se analiziraju i podaci o pregradnjama i popravcima od 1514. godine kada u dokumentima nalazimo prvi spomen palače, do 1591. godine kada se popravlja Velika dvorana.

 

Gradska loža je sačuvana u potpunosti. Sa zapadne i istočne strane definiraju je po tri stupca kvadratnog tlocrta koji počivaju na visokom podnožju. Profilirani kapiteli nose trostrano krovište koje na sjevernoj strani nosi stup na visokoj šesterokutnoj bazi s profiliranim kapitelom. Južna je strana prislonjena uz susjednu građevinu.

Stara Gradska loža, koja se spominje u dokumentima, nalazila se u blizini crkve Sv. Marije, a prvi spomen nove, 'Velike' lože nalazimo u dokumentu iz 1550. godine. Pročišćeni visokorenesansni oblici do danas sačuvane lože mogli bi odgovarati upravo toj, Velikoj loži iz 1550. godine, premda ih je sigurnije povezati s visokorenensansnim oblicima gradskih vratiju nastalih tijekom devetog desetljeća 16. stoljeća.

 

Gradski satni toranj diže se nad Lučkim vratima i s njima čini jedinstvenu cjelinu ostvarenu smirivanjem bunjata od istaknutijeg u razini prizemnih vratiju, do veoma plošnog bunjata drugog kata. Istaknuta profilacija razdjelnog vijenca odvaja prvi kat tornja u čijem je donjem dijelu niša s lavom sv. Marka od drugog, nižeg, na kojem je smješten gradski sat. Nad glatkim potkrovnim vijencem nalazi se niska krovna balustrada oko otvorenog prostora za gradsko zvono. Na temelju odluke Gradskoga vijeća iz 1552. godine, gradnja tornja može se pripisati Sidru Stošiću, najaktivnijem creskom graditelju sredine 16. stoljeća. Stilska povezanost Lučkih vratiju s kopnenim vratima Marcella i Bragadina, nastalima 80-ih godina 16. stoljeća ostavlja otvorenim pitanje mogućih izmjena nakon 1552. godine.

 

Zborna crkva Sv. Marije Sniježne temeljito je rekonstruirana nakon razornog požara 1821. godine, no konzervativna je svijest građana uvjetovala faksimilnu restauraciju.[355][32] Riječ je o trobrodnoj bazilici s apsidom i dvije bočne kapele upisanima u začelni zid koji, slijedeći liniju glavne gradske prometnice oblikuje trapezoidni tlocrt crkve. Glavno pročelje dosljedno prikazuje bazilikalni presjek crkve, s trokutnim zabatom pred dvostrešnim glavnim brodom i bočnim krilima pročelja čiji obris prati kosine bočnih brodova. Elementi okomitog rastvaranja i raščlambe pročelja jesu renesansni portal i prozorska ruža smješteni u središnjoj osi. Središnju vertikalu smiruje široki vijenac profiliranih rubova, koji je na točkama koje odgovaraju raščlambi unutrašnjeg prostora crkve ukrašen plitkim pilastrima. Izrazitim rastvaranjem oblika portal priziva gotičke koncepte, no sva arhitektonska plastika pripada ranorenesansnom programu (ovuli, akant, kanelire), koji kulminira u skulpturi Gospe s djetetom bellinijevske fizionomije. Analizom elemenata zajedničkih s katedralom Sv. Nikole u Osoru, obje su građevine (unatoč razlikama u oblikovanju glavnog pročelja) svrstane u tip ranorenesansnih crkava s trodijelnim zabatom, s ishodištem u mletačkim crkvama nastalim u krugu M. Codussija i P. Lombarda.

Kombinacijom arhivskih podataka koje je objavila G. Duda-Marinellli, prethodnih istraživanja J. Gudelj, te odluka Gradskog vijeća i podataka pronađenih u Knjizi gradnje zidina, gradnja Zborne crkve pripisana je kameno-klesarskoj radionici obitelji Marangonić, koja je (jedina) aktivna u posljednjim desetljećima 15. i prvom desetljeću 16. stoljeća. Istoj su radionici na temelju usporedbe dekorativnog programa i kvalitete izvedbe, kao i činjenice da arhivski podaci u navedenom razdoblju ne prikazuju djelatnost konkurentske radionice, hipotetski pripisani i portali crkve i velikog klaustra franjevačkog samostana, kao i brojni elementi arhitektonske dekoracije svijetlih otvora stambenih objekata nastalih u prvim desetljećima 16. stoljeća. Buduća će pomnija analiza opusa klesarske radionice Marangonića riješiti to pitanje koje ovdje ostavljamo otvorenim. Otvorenim je ostao i odgovor na pitanje o suradnji Marangonića s Andreom da Bergamo, majstorom koji istodobno djeluje u Osoru, a čija je obitelj s Marangonićima i privatno vezana. Pretpostavljeno je da bi upravo da Bergamo mogao biti spona između mletačkih radionica i Marangonića čije je podrijetlo arhivskim podacima usmjereno ka Splitu.

 

U razdoblju obuhvaćenim ovim radom značajne promjene doživjeli su i franjevački samostan s crkvom Sv. Frane. Dogradnjom bočne kapele obitelji Petris,[356] crkva Sv. Frane najvjerojatnije dobiva i novo pročelje. Kapela je narudžba lokalne vlastelinske obitelji, a dekorativnim programom i konstrukcijom vezana je uz oblike Zborne crkve, te se hipotetski može pripisati radionici obitelji Marangonić. Gradnja 15. i 16. stoljeća uključuje i izgradnju Velikog klaustra koji je u kasnijim razdobljima radikalno izmijenjen.

 

Najopsežniji dio ovog rada obuhvaća katalog stambene arhitekture 15. i 16. stoljeća. Opisane su 24 kuće koje se u potpunosti ili barem većim svojim dijelom mogu sa sigurnošću datirati u to razdoblje. Nadamo se da će obrada građevina poslužiti budućem sustavnom istraživanju mnogih otvorenih pitanja o prostornoj organizaciji i dekorativnoj plastici stambene arhitekture. U okviru ovoga rada predložena je osnovna tipološka podjela stambenih zgrada na pučki tip kuće koji se organizacijom prostora i oblicima nastavlja na tradiciju srednjovjekovne kuće s vanjskim stubištem, te novu vlastelinsku kuću kakva se u Cresu pojavljuje u prvim desetljećima 16. stoljeća, a koja odvajanjem unutrašnjeg od vanjskog prostora napušta standardnu srednjovjekovnu shemu ispreplitanja unutrašnjeg i javnog prostora, koje je u Creskom urbanističkom rasteru sustavno provedeno kroz specifikum vanjskih stubišta s balatorom i pjacete.

 

Kao što je višekratno naglašeno, svrha je ove sinteze biti temeljem budućih istraživanja niza pitanja, problema i hipoteza koje su ovdje iznešene. U tom bi složenom zadatku trebala sudjelovati grupa stručnjaka različitih profila jer tek interdisciplinarno istraživanje, kakvo je provedeno na primjerima drugih dalmatinskih srednjovjekovnih cjelina, ispod creskih fasada možda može otkriti "kvarnerski Trogir".

Bibliografija

Izvori:

 

AfrC Arhiv franjevačkog samostana u Cresu

Statut Statuto di Cherso ed Ossero; Venezia 1640.

LdC Knjige Gradskog vijeća (1495 – 1807.), prijepis u: Lemessi 1979

LdF Libri delle fabbricha delle mura, JU-28.XXXVI/4, Državni arhiv u Rijeci

Misc Miscellanea, JU-28.XXX/103; 104, Državni arhiv u Rijeci

 

Literatura:

 

Alisi 1997 Alisi, A.: "Istria, citta minori", Trst, 1997.

Arslan 1986 Arslan W.: "Venezia gotica – l'architettura civileI", Milano, 1986.

Beritić 1962 Beritić, L.: “Obalna utvrđenja na našoj obali”, Zagreb, 1962.

Beuc 1953 Beuc, I.: “Osorska komuna u pravno povijesnom svjetlu”, Vjesnik državnog arhiva u Rijeci, I, Rijeka 1953.

Bochina-Antoniazzo

– Ferrari 1955 Bocchina-Antoniazzo, A. – Ferrari M.: "Case gotico veneziane in Istria", Trst, 1955.

Bonicelli 1869. Bonicelli, G.: “Storia dell’isola dei Lossini”, Trst, 1869.

Borić - Gudelj 2002. Borić, L., Gudelj J.: Kuća Marcello-Petris u Cresu", Peristil 44, 2002., u tisku

Botter 1950 Botter, M.: “Ossero, citta italiana dai nobili ricordi”, Pagine Istriane, a. I, n.4, ser III; Trieste, 1950.

Cavallini 1992 Cavallini, I: "Gli intermedi in laude di Sebastiano Quirini conte-capitano di Cherso dal 1586-1588" u "Most/The Bridge" 3, Zagreb, 1992.

Caprici 1907 Caprici, G.: “L’Istria nobilissima”, Trieste, 1907.

Cella 1951 Cella, A.: "Il Duomo di Cherso", Pagine Istriane, V., Trieste, 1951.

Crnković 1984 Crnković, N.: "Neke značajke statusa i ustrojstva osorske komune u doba mletačkog vladanja"; u "Izvori za povijest otoka Cresa i Lošinja", Otočki ljetopis Cres – Lošinj, Mali Lošinj, 1984.

Čoralić 1995 Čoralić, L.: "Nazočnost, djelovanje i život doseljenika s otoka Cresa, Krka I Lošinja u Mlecima (XV. – XVIII. st.)", Krčki zbornik, 33, Krk, 1995.

Čoralić 2001 Čoralić, L.: "U gradu svetoga Marka", Zagreb, 2001.

Ćus-Rukonić 1989 Ćus-Rukonić, J. "Heraldički Cres", Narodno sveučilište, Mali Lošinj, 1989.

Ćus-Rukonić 1991 Izvještaj o arheološkim istraživanjima na obalnoj liniji u Cresu 1990. godine i istraživanjima na trasi kanalizacije u Cresu – I. faza 1991. godine, rukopis

Ćus-Rukonić 1992 Ćus-Rukonić, J.: "Crkvica Sv. Ivana na Trgu Frana Petrisa u Cresu", u "Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske", 18/1992-93.

Ćus-Rukonić 1993 Ćus-Rukonić, J.: "Izvještaj o arheološkim istraživanjima na trasi kanalizacije u Cres (1. faza 2. etapa) izvršenim 1993. godine", rukopis

de Rossi 1660 de Rossi: “Decreti sinodali della diocesi di Ossero e Cherso”, Venezia, 1660.

Demonja 2000. Demonja, D.: "Franjevačke crkve na hrvatskoj obali do kraja 16. stoljeća", disertacija, Zagreb, 2000.

Dobrovict 1912 Dobrovict, M.F.:“Studio sulla fondazione del Convento di S. Francesco in Cherso”, Viterbo, 1912.

Duboković –

Nadalini 1960 Duboković – Nadalini, N.: "O građevinskom razvoju grada Hvara polovinom 15. stoljeća", PPUD, 12, Split, 1960.

Duda-Marinelli 1984 Duda-Marinelli, G.: "Cherso: studio del tracciato della cinta muraria medioevale" u AMSI , vol. XXXII della Nuova Serie (LXXXIV della Raccolta), Trieste, 1984

Duda-Marinelli 1986 Duda Marinelli, G: "Il Quattrocento a Cherso: considerazioni sul Duomo", u AMSI, vol. XXXIV della Nuova Serie (LXXXVI della Raccolta), Trieste, 1986.

Duda-Marinelli 1989 Duda-Marinelli, G.: "Le strade e le fortificazioni nella piana di Cherso" u AMSI LXXXIX, Trieste, 1989.

Duda-Marinelli 1997 Duda-Marinelli, G.: "Neglette sculture istirane", u AMSI, XCVIII, Trieste, 1997.

Duda-Marinelli 1992 Duda-Marinelli, G.: "Appunti sulla chiesa e convento di S. Francesco a Cherso", Trieste, 1992.

Dudan 1922 Dudan, Alessandro: “La Dalmazia nell’arte italiana” II., Milano, 1922.

Farlatti 1775 Farlatti, D.: “Illyrici sacri”, V., Venezia, 1775.

Fazinić 1980 Fazinić, A.: "Stambena arhitektura 15. do 19. stoljeća u Korčuli", Zagreb, 1980.

Fazinić 1980a Fazinić, A: "Gotičko stambeno graditeljstvo u Korčuli", Vijesti MK, 3, 1980.

Fillini – Tomaz 1988 Fillini, M. – Tomaz, L.: "Le chiese minori di Cherso", Venezia, 1988.

Fisković C. 1947 Fisković, C.:“Naši graditelji i kipari 15. i 16. st. u Dubrovniku”, Zagreb, 1947.

Fisković C. 1952 Fisković, C.: “Romaničke kuće u Splitu i Trogiru”, u "Starohrvatska prosvjeta", 2, Split, 1952.

Fisković C. 1959 Fisković, C.: “Naše urbanističko naslijeđe na Jadranu”, Almanah društva inženjera i teh., Split, 1959.

Fisković C. 1977 Fisković, C.: "Graditeljstvo grada Hvara u 16. stoljeću", Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 10, Zagreb, 1977.

Fisković C. 1981 Fisković, C.: “O starim dalmatinskim kaminima”; Bulletin, 1, Zagreb, 1981.

Fisković I. 1993 Fisković, I.: "Reljef renesansnog Dubrovnika", Dubrovnik, 1993.

Fortis 1771 Fortis, A.: “Saggio d’osservazioni sopra l’isola di Cherso ed Ossero”; Venezia, 1771.

Frey 1913 Frey, D.: “Der Dom von Sebenico und sein Baumeister Giorgio Orsini”: Jahrbuch des Kuknsthistorischen Institutes der K.K. Zentralkommissioin fuer Denkmalpflege, 7, 1913.

Fučić 1949 Fučić, B.: "Izvještaj o putu po otocima Cresu i Lošinju" u Ljetopis JAZU, 55, Zagreb, 1949.

Germar 1817 Germar, E. F.: “Reise nach Dalmatien”: Leipzig, 1817.

Grujić 1972 Grujić, N. "Metode istraživanja starih urbanih aglomeracija, u Radovi IPU, 1-2, Zagreb, 1972.

Grujić 1987 Grujić, N.: "Reprezentativna stambena arhitektura" u katalogu: "Zlatno doba Duborvnika", Zagreb, 1987.

Grujić 1993 Grujić, N.: “Klasični riječnik stambene renesansne arhitekture Dubrovnika”, Peristil 35/36, Zagreb 1992/93.

Grujić 1994 Grujić, N.: "L'edilizia civile sulla sponda orientale dell'Adriatico", u "Zbornik radova međunarodnog simpozija 'Gotika v Sloveniji", Ljubljana, 1994.

Grujić 1995 Grujić, N.: "Ranjinina kuća u Dubrovniku od XV. do XX. stoljeća", Peristil, 39, Zagreb, 1995.

Gudelj 1999 Gudelj, J.: "Zborna crkva Sv. Marije Sniježne u Cresu", diplomski rad, Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, mentor prof. dr. N. Grujić, Zagreb, 1999.

Gurlit – Kowalczyk

1916 Gurlit, C. – Kowalczyk G.; “Denkmaeler der Kunst in Dalmatien”, I-VI; Wien, 1916.

Ivančević 1959 Ivančević, R.: “Odnos antiknog i srednjovjekovnog rastera Poreča”, Peristil, 6-7, Zagreb, 1959.

Ivančević 1967 Ivančević, R.: “Staro i novo u arhitekturi i urbanizmu”, Život umjetnosti, 5, Zagreb 1967.

Ivančević 1986 Ivančević, R.: “Problem renesansne kupole osorske katedrale” Peristil 29, Zagreb, 1986.

Ivančević 1993 Ivančević, R.; "Trolisna pročelja renesansnih crkava u Hrvatskoj", Peristil 35/36, Zagreb, 1992/93.

Izvori 1984 "Izvori za povijest otoka Cresa i Lošinja", Otočki ljetopis Cres – Lošinj, Mali Lošinj, 1984.

Jackson 1887 Jackson, T.G.: “Dalmatia, the Quarner, and Istria”, vol III, Oxford, 1887.

Jurišić 1956 Jurišić, B.: "Toponimika zapadne Istre, Cresa I Lošinja", Anali LZ FNRJ, sv. 3, Zagreb, 1956.

Kečkemet 1978 Kečkemet, D.: “Estetski i funkcionalni vidovi dalmatinskih naselja", Peristil, 21, Zagreb 1978.

Kečkemet 1988 Kečkemet, D.: "Juraj Dalmatinac i gotička arhitektura u Splitu", Split, 1988.

Košuta 1953 Košuta, L.: “Glagoljski tekstovi u arhivu osorske općine”, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, I, Rijeka 1953.

Kozličić 1995 Kozličić, M.: "Kartogragfski spomenici hrvatskoga Jadrana", Zagreb, 1995.

Krota 1984 Krota, I.: "Izvori za povijest Cresa i Lošinja u HAR-u" u "Izvori za povijest otoka Cresa i Lošinja", Otočki ljetopis Cres – Lošinj, Mali Lošinj, 1984.

Kukuljević 1858 Kukuljević, I.: “Slovnik umjetnikah jugoslavenskih”, Zagreb, 1858-60.

Lemessi 1979 Lemessi, N .: “Note geografiche storiche artistiche”, vol. I. – IV.; Roma 1979.

Leonardelli 1885 Leonardelli, G.: “Le isole absirtidi”, Roma, 1885.

Marasović 1959 Marasović, T.: “Razvoj stambenih kuća u Splitu od ranog srednjeg vijeka do danas”, Zbornik Društva inžinjera i tehn. u Splitu”, Split 1959.

Marasović 1978 Marasović, T.: “Graditeljsko i kulturno naslijeđe", Split, 1978.

Matejčić 1990 Matejčić, I.: "Renesansna grupa Navještenja iz Pule", Peristil, 33, Zagreb, 1990.

Mitis I. 1911 Mitis, I.:“Avanzi di scultura veneziana a Cherso I.” Pagine Istriane, A. IX; Capodistria, 1911.

Mitis I 1912 Mitis, I.; “Avanzi di scultura veneziana a Cherso II.”; Pagine Istriane, a. X; Capodistria, 1912.

Mitis I 1913 Mitis, I.: "Scavi di S. Bartolomeo" u Pagine Istriane, 5-6, 1913.

Mitis S 1893 Mitis, S.: “Il governo della repubblica Veneta nell’isola di Cherso”, Maddaloni, 1893.

Mitis S 1899 Mitis, S.: “Note storiche sull’isola di Cherso”, Rivista dalmatica A I, v.1, Zara, 1899.

Mitis S 1925a Mitis, S.: “Storia dell’isola di Cherso-Ossero”, Poreč, 1925.

Mitis S 19225b Mitis, S.: "Ancora della famiglia Drasio (Drasa) e specialmente del sopracomito Collane", separat, Zadar, 1925.

Mitis S 1927 Mitis, S.: “La partizipazione di Cherso-Ossero alla civita italica”, Trieste, 1927.

Mitis S 1933 Mitis, S.:“Cherso ed Ossero sotto la Serenissima”, Parenzo, 1933-XI

Mohorovičić 1954 Mohorovičić, A.: "Prilog analizi razvoj historijske arhitekture na otocima Cresu i Lošinju”, u "Ljetopis JAZU", 59, Zagreb, 1954.

Mohorovičić 1956 Mohorovičić, A.: “Analiza razvoja urbanističke strukture naselja na otocima zapadnog Kvarnera”, u "Ljetopis JAZU", 61, Zagreb 1956.

Morini 1963 Morini, M.: “Atlante di storia urbanistica”, Milano 1963.

Nicolich 1871 Nicolich, M.: ”Storia documentata dei Lussini", Rovinj, 1871.

Nodari 1991 Nodari, M.: "Prilog poznavanju stambene arhitekture Dubrovnika u 15. i 16. stoljeću"; Likovna kultura Dubrovnika 15. i 16. stoljeća, Zagreb, 1991.

Orlini 1964 Orlini, A.: "Santa Maria Maggiore – collegiata della citta di Cherso", Padova, 1964

Orlini 1966 Orlini, A.: “Chiesa e Convento di S. Francesco a Cherso”, Padova, 1966.

Paoletti 1893 Paoletti, P.: “L’Architectura e la scultura del Rinascimento in Venezia”, Venezia, 1893.

Petricioli 1958 Petricioli, I.: “Dva stoljeća zadarskog urbanizma", URBS, Split, 1958.

Petris 1890 Petris, S.: “Lo Statuto dell’isola di Cherso ed Ossero”, Programma dell’I Ginnasio superiore di Capodistria, Kopar, 1890.

Petris 1892 Petris, S.: "Spoglio dei libri sonsigli della citta di Cherso", vol. I, vol. II (Cap, 1897.); Capodistria, 1892.

Petris 1907 Petris, S.: "La basilica di Ossero", u "Pagine Istriane", 4, Kopar 1907.

Planić-Lončarić

1980 Planić-Lončarić, M.; "Planirana izgradnja dubrovačkog područja", Zagreb, 1980

Planić-Lončarić

1989 Planić-Lončarić, M.: "Zajednički prostori stambenih zona srednjovjekovnog Dubrovnika", u "Radovi IPU", 12-13, Zagreb, 1989.

Planić-Lončarić

1990 Planić-Lončarić, M.: “Ceste, ulice i trgovi srednjovjekovnog Dubrovnika”; u PPUD, 29, Split, 1990.

Planiscig 1930 Planiscig, L.: “Die Bildhauer Venedigs in der ersten haelfte des Quattrocento”, Jahrbuch des Kunsthist. Sammlungen in Wien, 1930.

Pozzo-Balbi 1933 Pozzo-Balbi, L.: "L'isola di Cherso", Rim, 1933.

Prelog 1957 Prelog, M.: "Poreč, grad i spomenici", Beograd, 1957.

Prelog 1963 Prelog, M.:“Cres, građevni razvoj jednog malog, starog grada”; u "Radovi IPU", 1, Zagreb, 1963.

Prelog 1966 Prelog, M.: “Problem valorizacije u historiji umjetnosti naše zemlje”, " Život umjetnosti", 1, Zagreb, 1966.

Prelog 1963 Prelog, M.: “Prostorno planiranje i kulturna baština jadranske obale”, "Arhitektura", 93-94. zagreb, 1967.

Prelog 1972. Prelog, M.: “Dubrovački statut i izgradnja grada" (1272-1972), "Peristil", 14-15, Zagreb, 1971-72.

Prelog 1978a Prelog, M.: “Uz problematiku vrednovanja i revitalizacije povijesnih središta", Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 4, Zagreb, 1978.

Prelog 1978b Prelog, M.: “Urbanistički razvoj Dubrovnika”, Peristil, 21, Zagreb, 1978.

Prelog 1991 Prelog, M.: "O naseljima koja umiru", u "Prostor i vrijeme", Djela 1, Zagreb, 1991.

Radulić 1973 Radulić K.:“Obnova palače Grisogono u Zadru”, ČIP, I, Zagreb, 1973.

Sabljak – Vežić

1979 Sabljak, A. – Vežić, P.: "Obnova kuće Nassis u Zadru", u "Godišnjak zaštite spomenika kulture", 4/5, Zagreb, 1978-79.

Salata 1897 Salata, F.: “L’antica diocesi di Ossero e la liturgia slava”, Pula, 1897.

Schiavuzzi 1889 Schiavuzzi, B.: “Le epidemie di peste bubonica in Istra”, Poreč, 1889.

Schiavuzzi 1890 Schiavuzzi, B.: “La malaria in Istria”, Poreč, 1890.

Skok 1950 Skok, P.: "Slavenstvo i romanstvo na Jadranskim otocima", Zagreb, 1950.

Slukan-Altić 2000 Slukan-Altić, M.: "Stari zemljovidi otoka Cresa", Lubenice, 2000.

Stanojević 1973 Stanojević, G.: "Senjski uskoci", Beograd, 1973

Stieglitz 1845 Stieglitz: “Istrien und Dalmatien”, Stuttgart, 1845.

Stipčević 1997 Stipčević, E.: “O čudesa...”, Vijenac, 103-104, 1997.

Stražičić 1981 Stražičić, N.: Otok Cres – prilog poznavanju geografije naših otoka; Otočki ljetopis Cres – Lošinj, 4, Mali Lošinj, 1981.

Štefanac 1986 Štefanac, S.: “O arhitektonskim i kiparskim ukrasima osorske katedrale”,PPUD 26, str, 263-286, Split, 1986.

Toponimika 1956 Toponimika zapadne Istre, Cresa I Lošinja, Anali LZ FNRJ, sv. 3, Zagreb, 1956.

Urb 1988 "Cres – generalni urbanistički plan", Urbanistički institut SR Hrvatske, Zagreb, 1988.

Venturi et al. 1917 Venturi, A.; Pais, E; Molmenti, P , “Monumentale Dalmatia”; Milano 1917.

Venturi 1908 Venturi, A. “Storia dell’Arte Italiana”, Milano, 1908.

Vlahović 1968 Vlahović, J., “Le communita di Cherso e Ossero”, Rijeka, 1968.

PRILOG I.

 

Katalog stambenih zgrada druge polovice 15. i 16. stoljeća u gradu Cresu

Kataloška jedinica br. 1

 

Lokalitet:

Cres; kat. čest. 326, 327 (1 i 2), Pjaceta 16, 17 i 19

 

Lokacija:

Kuća se nalazi u jugoistočnom dijelu grada, na samom rubu srednjovjekovne gradske jezgre, u blizini nekadašnjih vratiju Sv. Martina iz kojih je izlazila otočna komunikacija u pravcu Osora. S okolnim zgradama na sjeveru i istoku tvori maleni gradski trg, Pjacetu, koja čitavom kompleksu služi kao zajedničko dvorište. Na zapadu je okrenuta prema Kutonjinoj ulici. U sklopu s ostalim zgradama istočno i sjeverno od nje tvori u hrvatskom srednjovjekovnom urbanizmu učestao tip stambeno-gospodarskog bloka. Kuća završava međusobno povezan niz stambenih objekata istočno od sebe čime spomenuti tip gradnje kombinira s tzv. tipom “gradnje u nizu” koji se u Jadranskim gradovima pojavljuje u kasnom srednjem vijeku. Kombinacija ta dva tipa urbanističkih rješenja govori u prilog tezi o nekoliko faza gradnje.

Gotičko-renesansnu obnovu (koju danas čitamo kao drugu fazu gradnje) doživjela je romanička kuća u kojoj je vjerojatno živio vlasnik čitavog gospodarskog bloka. Današnje vanjsko zajedničko dvorište (Pjaceta) s ostalim zgradama zapravo je proširenje prilaza koji je vodio u unutrašnjost bloka, a koji se nastavlja prema istoku. U ovom ću se opisu ipak ograničiti samo na gotičku pregradnju kuće iz druge polovice 15., te renesansnu iz prvih godina 16. stoljeća.

Južno je, glavno pročelje orijentirano prema križanju Kutonjine i Ulice Bernardina Rizzija, kao i fasade C i E. Ostale su fasade (A-sjever i B-zapad) okrenute prema zajedničkom dvorištu, Pjaceti i onome što je nekada bio prilaz u stambeno-gospodarski sklop. Svojim je stražnjim, istočnim dijelom kuća prislonjena na susjednu u nizu.

Namjena:

Stambena dvokatnica.

 

Dvorište i vrt:

Ulogu dvorišta preuzeo je maleni trg što ga kuća definira s obližnjim zgradama. O važnosti tog zajedničkog prostora svjedoči i stoljećima zadržano ime trga, Pjaceta.

Tlocrt:

Kuća je u katastarski plan upisana kao dvije jedinice (327/1 i 327/2) koje se odnose na manji i veći dio građevine koja tvori tlocrt u obliku slova “L”. Očito je riječ o kasnijoj podjeli, jer se sjeverna fasada okrenuta Pjaceti proteže duž obje jedinice. Južna fasada u svojoj zapadnoj trećini uliježe u pravome kutu prema sjeveru, te se opet ispravlja prema zapadu i tako tvori unutarnji kut slova “L”. Istočnom fasadom kuća je priljubljena uz susjednu.

Budući da je unutrašnjost kuće višestruko pregrađivana, nije moguće odrediti izvorni raspored prostorija.

U stambene prostorije prvoga i drugoga kata prvobitne, gotičke kuće ulazilo se vanjskim stubištem smještenim uz sjevernu fasadu. Renesansna je pregradnja kuću otvorila prema jugu, kada je glavni ulaz postao onaj smješten u prizemlju ulegnutog dijela južne fasade. Kroz taj se portal unutrašnjim kamenim stubištem ulazilo u stambene prostorije prvoga kata. Istovremeno je sjeverna baladura dobila funkciju stražnjeg ulaza kojim se izlazi na zajedničko dvorište.

Građa i tehnika:

Sjeverna fasada građena je nepravilnim tesancima različitih veličina utopljenima u vezivno tkivo. Zapadna fasada je u srednjem dijelu građena od pravilnih tesanaca. Snažne konzole koje nose prozorske klupčice upućuju na mogućnost da se ovdje nalazio balkon koji je kasnije uklonjen, nakon čega je taj dio zapunjen pravilnim tesancima.

Južna fasada u oba je dijela građena od pravilnijih tesanaca nejednakih veličina.

Fasada:

Sjeverna fasada širokim se zidnim plaštem doima monumentalno u odnosu na razmjerno malen trg prema kojem je okrenuta. Raščlanjena je u pet okomitih osi svijetlih otvora. Raspored prozorskih otvora identičan je na obje polovice fasade koje dijeli os ulaznih vratiju prvoga kata. Dojam težine širokoga pročelja naglašen je snažno istaknutim drvenim krovnim vijencem koji počiva na drvenim gredama.

Na sjevernoj je fasadi kompozicijski očita podjela na dva dijela koja danas odgovaraju kućnim brojevima 16 (istočni, trokatni) i 17 (zapadni, dvokatni).

U prizemlju se nalazi dva jednostavna pravokutna ulaza u prizemne gospodarske prostorije i jedan manji, naknadno otvoren. Dvostruko kameno stubište vodi na prvi kat prema pravokutnim vratima ukrašenima jednostavnim štapom. Zapadno od ulaznog portala je jednostavno profiliran pravokutni prozor, a dva jednaka njemu koja su se nalazila desno od njega u nepravilnim intervalima danas su zazidana. Nad sačuvanim prozorom je rasteretni luk kvadara.

Na prvom katu, u osi spomenutih prozora su dva lučno završena prozora s profiliranim prozorskim klupčicama na konzolama ukrašenima stiliziranim listovima. Doprozornici su kanelirani, ispunjeni u donjoj trećini, a završavaju lagano proširenim kaneliranim kapitelima. Kapiteli nose luk koji je u donjoj uvučenoj zoni ukrašen nizom zdepastih kanelira, a u gornjoj, istaknutoj nizom ovula. Između dva prozora, te desno od desnog sačuvani su kameni prstenovi s otvorima za štap.

Na drugom katu, u osi prethodnih prozora, zapadni je prozor identičan onima s prvog kata, dok istočni završava sedlastim gotičkim trolistom. Prozorska klupčica ovog prozora obrubljena je motivom dijamanta i počiva na konzolicama u obliku lavljih glava. Sa obje strane su kameni prstenovi, lijevi s jednim, a desni s dva kružna otvora.

Lijevo od njega je naknadno otvoren mali pravokutni prozor.

Istočni dio sjeverne fasade (kućni broj 16) rastvoren je sa šest prozora u tri zone na različitim razinama od zona s desne strane fasade. Prozori prvoga kata su pravokutni, uokvireni glatkim gredama, oni drugog kata su identični njima, no imaju rasteretne lukove, dok su prozori trećeg kata također pravokutni, ali uokvireni doprozornicima do trećine ispunjenim kanelirama.

Zapadnom fasadom, dugačkom svega 4,5 m završava niz zgrada koje zatvaraju južni dio trga. U razini prizemlja i prvoga kata izvedena je grubom građom s mnogo žbuke, dok je drugi kat sasvim ožbukan. Svijetli su otvori postavljeni u njezinoj središnjoj osi, a na desnom rubu duž prizemlja i prvoga kata iz zidne je plohe od razine prvoga kata do potkrovne grede istaknut je profil dimnjaka.

U prizemlju, pomaknut sjeverno od središnje osi je jednostavan pravokutni ulaz u konobu. Dovratnici su izvedeni od tankih glatkih kamenih greda.

Na prvom katu je u središnjoj osi otvoren je jednostavan pravokutni prozor s profiliranom kamenom strehom istaknutom iz zidne plohe. Dvije vrlo snažne konzole i duga kamena greda pod tim prozorom vjerojatno su nosile balkon. Nakon što je balkon uklonjen, otvor je ispunjen pravilnim tesancima koji danas uokviruju prozor.

Na drugom je katu sačuvan ostatak konzole prozorske klupčice centralnoj osi pročelja, a iznad balkona.

Uz južni rub fasade iz plohe je čitavom dužinom istaknuta zidna ploha sastavljena od pravilnih klesanaca, vjerojatno ostatak južnih srednjovjekovnih gradskih vratiju Sv. Martina[357]

Južno se pročelje, kao što je spomenuto, u zapadnoj petini svoje širine uvlači, tvoreći unutarnji kut “L” tlocrta zgrade čime je dinamiziran inače veoma pravilan ritam prozorskih otvora postavljenih u četiri okomite osi prvoga i drugoga kata. Tri dijela južne fasade imenovat ću slovima A (kratki zapadni odsječak okrenut prema jugu), B (prelomljeni odsječak okrenut prema zapadu) i C (ostale 4/5 fasade). Kvaliteta zidne građe, pravilna kompozicija i oštro klesana dekoracija svjedoče da je nakon pregradnje u renesansi, ovo bilo glavno i reprezentativno pročelje.

Odsječak A u prizemlju, a istočno od središnje osi ima naknadno otvoren ulaz glatkih greda. Prozor središnje osi prvog kata konstrukcijom i dekoracijom ponavlja shemu renesansnih prozora sa sjeverne fasade, no ovdje je riječ o kvalitetnijoj izvedbi dekoracije sigurnijim i oštrijim rezom dlijeta. Konzole prozorskih klupčica ukrašene su sprijeda motivom riblje krljušti, a sa strana uklesanim viticama. Kapiteli pilastara doprozornika u donjem su dijelu kanelirani a završavaju istaknutim lisnatim ornamentom. U polovici visine pilastara u medaljonima su uklesani grbovi obitelji Rodinis. Luk prozora je iznutra ukrašen kratkim kanelirama, dok izvana njihov ritam slijedi lisnata dekoracija.. Desno je naknadno otvoren mali pravokutni prozor.

Na drugom je katu otvoren identičan prozor nagrđen klima uređajem obješenim o prozorsku klupčicu, pa je detaljniji opis nemoguće dati.

Iznad tog prozora vidljivi su ostaci drvenih krovnih greda s oblim završecima, postavljenih u ne posve pravilnim razmacima.

Odsječak B u središtu prizemlja ima širok glavni portal ukrašen motivom štapa i jednostavno profiliranim i istaknutim nadvratnikom. Po sredini grede nadvratnika uklesan je grb obitelji Rodinis, vlasnika kuće, jednak onomu na doprozorniku prvoga kata fasade C. Grb je u obliku štita sa šiljkom među volutama. U polju štita je u gornjoj polovici šestokraka zvijezda iz čijeg donjeg kraka izvire vrpca koja se spaja s dva žbicama podijeljena kruga. S lijeve i desne strane grba su lijepom kapitalom izvedena slova F i R (odinis). Nad portalom uzidana kamena greda rasteretnog luka. Iznad portala u osi otvoren je prozor s jednostavnim lukom.

Na uglu kojeg tvore odsječci B i C isklesan je tročetvrtinski stupić.[358] Baza stupića nosi ukras široke “cik-cak” linije. Tijelo stupića je ispunjeno u donjoj trećini ispunjenim kanelirama. Kapitel je vitak i elegantan, a nosi prilično težak impost. I s kapitela i s imposta ukrasi su otučeni.

Odsječak C južne fasade možemo dodatno podijeliti na dva dijela, zapadni, dvokatni, koji je kraći i kvalitetnije zidan, te istočni. Na zapadnoj trećini tog dijela danas je zazidani ulaz s glatkim kamenim okvirom nad kojim se nalazi rasteretni luk. Iznad zazidanog ulaza na prvom i drugom katu otvorena su po dva prozora koji ponavljaju renesansne oblike i ukrase prozora s odsječka A.

Istočni dio, iako visinom jednak zapadnom, otvorima je raščlanjen je u tri zone.[359] U njegovom središtu, u razini prizemlja jednostavna su vrata između dva pravokutna prozora glatkih kamenih okvira koji nose rasteretni luk. Na prvom katu dva prozora ponavljaju oblik prizemnih, no zapadni na doprozorniku ima grbove obitelji Rodinis s vanjske, te rozete s unutarnje strane. Na drugom i trećem katu (drugi i treći kat na ovome dijelu fasade odgovaraju drugom katu na zapadnom dijelu) su u osima gore opisanih jednostavni pravokutni prozori glatkih okvira.

Istočna je fasada prislonjena uz susjednu kuću.

 

Krovište:

Složeno, pokriveno kupom kanalicom. Sjeverna streha počiva na drvenom potkrovnom vijencu kojeg nose okomito postavljene drvene grede zaobljenih vrhova.

 

Stanje

Kuća je pregrađena u stanove, pa je prilično teško odrediti izvorni unutarnji raspored prostorija. Kamena oprema unutrašnjosti nije sačuvana. Stupanj očuvanosti fasade je bolji u onim dijelovima koji su u 16. stoljeću pregrađeni (kvalitetniji klesanci), dok je stanje na gotičko-renesansnim fasadama iz 15. stoljeća prilično loše. Na sjevernoj fasadi je osobito stradala gotička trifora kojoj nedostaju čitavi dijelovi, a osim oštećenog dvostrukog stubišta koje je vodilo na glavni ulaz prvoga kata, stanje je pogoršano i zbog otpale žbuke. Na zapadnoj je fasadi uklonjen balkon. Kapitel ugaonog polustupića na uglu na kojem se prelama južna fasada je otučen, a na istoj je zazidan ulaz što je nekada vodio u konobu.

Osim šteta uzrokovanih vremenom i ljudskim nemarom, kuća Rodinis je unakažena i time što je na renesansnu prozorsku klupčicu obješen klima-uređaj.

 

Vrijeme i stil:

Gradnju kuće možemo podijeliti na dva,! ili možda tri razdoblja. Prva bi faza bila gradnja kuće u sklopu gospodarskog kompleksa, tip koji je čest jadranskim gradovima 11. i 12. stoljeća, međutim od te prve faze nemamo ostataka zbog temeljite pregradnje u 15. stoljeću u gotičko-renesansnom stilu. Iz tog su perioda sačuvane sjeverna, zapadna i istočni dio južne fasade. Reprezentativno južno pročelje kvalitetnijom tehnikom zidanja, pravilnim rasporedom arhitektonskih elemenata, te renesansnim dekorativnim repertoarom upućuju na 16. stoljeće, doba kada su se sklonost pravilnoj i harmoničnoj kompoziciji i renesansnim dekorativnim elementima u ovim krajevima potpuno udomaćili. Svi dekorativni elementi pripadaju korpusu onih koje dosljedno primjenjuje lokalna kameno-klesarska radionica koja je aktivna početkom 16. stoljeća.

Slova pored grba na glavnom portalu (FR) upućuju na Francesca Rodinisa, čiji je sin Lucijan kao pučanin, a zbog osobitih zasluga za cresku komunu 16. rujna 1571. imenovan plemićem.[360] Frane Rodinis zasigurno pripada onom sloju creskih pučana koji su obogativši se naglim razvojem Cresa u drugoj polovici 15. stoljeća bili u stanju od lokalne kameno-klesarske radionice naručiti ovako ambicioznu pregradnju stare obiteljske kuće. Usporedbom sa susjednom palačom Rodinis (kataloški broj 2) koju datiramo natpisom na luneti portala u 1505. godinu, ovu kuću sasvim sigurno možemo datirati prijelazom 15. u 16. stoljeće.

 

Valorizacija

Iako nije sačuvana u svojem izvornom stanju i negdašnjem sjaju, jasno je da je riječ o jednoj od važnijih creskih gotičko-renesansnih kuća. Svojom monumentalnošću i domišljatom upotrebom arhitektonskih elemenata gotičke provenijencije do izražaja osobito dolazi sjeverna gotička fasada s lijepim cvjetnogotičkim trolisnim prozorom koji stoji u kontrapunktu sa smirenim oblicima dvaju renesansnih prozora.

No, elegancijom i skladom osobito se ističe ugaoni prostor kojeg tvori prijelom južne fasade, a koji svjedoči o visokoj razini tehnike zidanja na ovim prostorima u doba renesanse, ali i o razvijenoj kulturi stanovanja građana.

U okviru povijesnoumjetničkih istraživanja grada, kuća Rodinis je izuzetno značajna zbog dvije jasno razgraničene građevne faze koje nam govore o razvoju gotičko-renesansnog stila karakterističnog za hrvatsku umjetnost na Jadranu u drugoj polovini 15. stoljeća, a koji se tijekom prve polovine 16. stoljeća postupno pretvara u stil zrelih renesansnih odlika. To je dovoljan razlog da se pomnom istraživanju unutrašnjosti i zaštiti ove palače pristupi što prije.

Kataloška jedinica br. 2

 

Lokalitet:

Cres; kat. čest. 313/1 i 313/2; Ulica B. Rizzija 2

Lokacija:

Kuća se nalazi se u jugoistočnom dijelu grada, južno od kuće opisane pod kataloškim brojem 1[361], s kojom tvori skupinu kuća koji je pripadao obitelji Rodinis.[362] Središte četvrti nalazi se u točki susreta ugla južne i jugoistočne fasade kuće Rodinis 1 s uglom sjeverne i zapadne fasade kuće Rodinis 2. Treći rub središta čini ugao sjeverne i istočne fasade kuće koja se nalazi nasuprot kući Rodinis 2. Sva tri ugla ovog prostora su ukrašena vitkim polustupićima s kapitelima. Za razliku od kuće Rodinis 1 koja je nastala u posljednjem nizu kuća tik uz južni trakt srednjovjekovnih zidina, ova je kuća nastala na prostoru na koji se grad širi početkom 16. stoljeća, izvan južnih gradskih vratiju Sv. Martina. Tada nastaje i ulični potez B. Rizzija koji započinje pred ovom kućom, nakon čega zakreće prema istoku i kroz renesansna gradska vrata: 'Porta Marcella'[363] izlazi na prostranu poljanu (Prato) pred istočnim rubom grada.

Namjena:

Stambena trokatnica.

 

Dvorište i vrt:

Dvorište ograđeno zidom nalazi se s južne strane zgrade i nepravilnog je, trapezoidnog oblika. Obzirom da je tijekom vremena doživjelo promjene, teško je ustanoviti je li kuća izvorno imala ili vrt. Za razliku od kuće Rodinis 1 koja koristi

rno imala ili vrt. Za razliku od kuće Rodinis 1 koja koristi zajedničko dvorište za susjednim kućama, a koje je rješenje tipično za cresku urbanističku strukturu, ova kuća svojim zapadnom i sjevernom fasadom okrenuta prema uskim ulicama. Uzimajući u obzir reprezentativnost kuće, vrlo je vjerojatno da je dvorište već tada postojalo, i to na mjestu gdje se ono nalazi danas.

Tlocrt:

Pravilnom četverokutu zgrade s južne je strane dodano trapezoidno dvorište koje obilazi ulica Bernardina Rizzija. Obzirom da je unutrašnjost kuće u stoljećima nakon izgradnje pregrađeno u stanove, nije moguće detaljnije govoriti o unutrašnjem rasporedu. U prizemnom prostoru koji se nalazi između glavnog portala i unutrašnjih kamenih stepenica prislonjenih uz istočnu fasadu, vidljivi su ostaci drvenih greda na konzolama na temelju čega pretpostavljam da je zid koji se ovdje vjerojatno nalazi od vremena izgradnje kuće, dijelio maleno predvorje od konobe koja se nalazila u sjevernom dijelu prizemlja. U konobu se ulazilo kroz danas zazidana vrata na sjevernoj fasadi. Nije moguće pouzdano zaključiti da se konoba nalazila i južno od predvorja. Prema prostorijama na katu vode kamene stube, no teško je reći pripadaju li originalnoj gradnji ili su se na njihovom mjestu nalazile drvene stube, no komunikacija između prizemlja i katova u svakom se slučaju odvijala unutrašnjim stubištem, po čemu ova kuća stoji kao jedan od najranijih primjera tipa patricijske ili građanske kuće s početka 16. stoljeća čija je konstrukcija bez balature u potpunosti zatvorena od vanjskog prostora.

Građa i tehnika:

U donjem sjevernom dijelu glavnog zapadnog pročelja, otpala žbuka je otkrila velike pravilne klesance. Zbog dobrog stanja žbuke na ostalim dijelovima kuće, teško je zaključiti jesu li takvi blokovi primijenjeni u svim dijelovima. Obrada elemenata arhitektonske dekoracije glavnog, zapadnog pročelja je na visokom stupnju zanatske vještine. Svi su klesani oštro i proporcionalno.

Fasada:

Glavna je zapadna fasada okrenuta prema ulici Bernardina Rizzija koja od Pjacete vodi prema gradskim bedemima. Oživljena je pravilnim ritmom svijetlih otvora u pet okomitih osi, i središnje postavljenim ulaznim portalom. Portal je glatkih kamenih greda na unutarnjem rubu uokviren štapom, s vanjskom jednostavnom profilacijom. Na nadvratniku je pod istaknutim vijencem pravilnom kapitalom ispisan natpis: SIT.NOME.DNI.BENEDICTUM. Nad vijencem je otvoren pravokutni svijetli otvor zatvoren željeznim rešetkama i uokviren glatkom kamenom gredom s ukrasom štapa, na kojoj je u gornjoj polovici u dva reda pravilnom kapitalom ispisano: DEUS.IN.O.SALVVM ME.FAC ET.AB.INIMICIS.MEIS.LIBERA.ME.R.INIS.

Širina doprozornika svijetlog otvora odgovara širini dovratnika portala, a tako je i s profiliranim vanjskim rubom koji teče čitavom visinom portala i otvora nad njim; prekinut je spomenutim vijencem nad nadvratnikom. Nad svijetlim otvorom, a u čitavoj njegovoj širini postavljena je luneta sa školjkom koja nosi grb. Školjka je kanelirana, a između zaobljenih vrhova rebara umetnute su kuglice. Grb obitelji Rodinis je u obliku štita u čijem polju je zvijezda u gornjoj polovini i vrpcom povezani kotači sa žbicama u donjoj. Riječ je o jednostavnijoj interpretaciji grba na glavnom portalu kuće Rodinis 1. Školjka je uokvirena jednostavnim tankim lukom nad kojim je glatka kamena greda luka. U tjemenu luka isklesan je datum 1505 ADI 21 APRIL[364] pri čemu su obje brojke 5 izvedene tako da naliče slovu S. Luk završava ranije spomenutim vanjskim profiliranim rubom koji neprekinut teče s dovratnika, a koji se u donjoj četvrtini lunete prelama prema unutrašnjosti iz koje točke započinje tvoriti luk.

Ugao zapadne i sjeverne fasade u razini prizemlja označen je uklesanim polustupom. Polustup počiva na plitkoj bazi ukrašenoj tordiranim kanelirama. Tijelo mu je sastavljeno od jasno razdijeljenih zaobljenih klesanaca. Kapitel je kompozitni i vitak; kratko rezano akantusovo lišće u donjem je dijelu plitko priljubljeno uz kapitel, no u točki u kojoj nadrasta volute prirodno se razlistava i pada preko prstena kojim su volute povezane. Spirale voluta stupnjevito su izbačene u prostor.

Sjeverno i južno od portala otvorena su dva kvadratna prozora glatkih kamenih greda.

U razini lunete portala, na prvome katu, u osima prizemnih spomenutih otvorena su još dva pravokutna neukrašena prozora a uz sjeverni i južnu rub fasade u pravilnim razmacima još po dva. Tako se fasada stupnjevito i pravilno rastvara od prizemlja prema prvome katu.

Najreprezentativniji su prozori drugoga kata, no ovdje je sustav rastvaranja fasade prekinut u južnome dijelu jer je prva os južne polovice pročelja u razini drugoga i trećega kata ispunjena punim zidom.[365] Otvoreni su u pravilnom ritmu četiri okomite osi.

Profilirane prozorske klupčice tri sjeverna prozora drugoga kata ukrašene su s prednje strane motivom riblje krljušti, dok je klupčica krajnjeg južnog glatka. Počivaju na konzolama od kojih one prva dva sjeverna prozora i krajnjeg južnog imaju volute sa stiliziranim lisnatim ornamentom čiji je povijeni vrh ukrašen motivom riblje krljušti. Konzole trećeg prozora gledano sa sjevera, ukrašene su u donjim trećinama ispunjenim kanelirama.

Doprozornici svih osim drugog prozora gledajući sa sjevera, ukrašeni su u donjoj trećini ispunjenim kanelirama, a istim su motivom ukrašene i kapitelne zone doprozornika svih prozora osim drugoga sa sjevera kojem su kapitelne zone glatke. Sva četiri prozora drugoga kata završavaju lučno. Lukovi su podijeljeni u tri zone: u unutrašnjoj su isklesane zdepaste kanelire, u srednjoj najužoj niz bisera, dok je istaknuta vanjska zona lukova prozora drugoga kata najšira i ukrašena ovulima.

Prozori trećega kata rasporedom slijede one drugoga, no ukrasom su nešto jednostavniji. Prozorske klupčice i trbušaste konzole su glatke, doprozornici kanelirani s istaknutim kapitelnim zonama ukrašenim lisnatim ornamentom, dok su im lukovi ukrašeni tek jednostavnom profilacijom.

Nad prozorima trećega kata izveden je lagano povijeni luk krovnoga vijenca.

Sjeverna je fasada okrenuta prema Kutonjinoj ulici, sučelice južnoj fasadi kuće Rodinis 1. Za razliku od glavnog, zapadnog pročelja, raspored njezinih prozorskih otvora slijedi logiku organizacije unutrašnjeg prostora. U središnjoj osi fasade u razini prizemlja je vrlo širok prozorski otvor glatkih greda ukrašenih štapom i manjim grbom obitelji Rodinis, vrlo sličnim onome s nadvratnika glavnog portala. Zapadno od tog prozora danas su zazidana vrata s ukrasom štapa. U njihovoj gornjoj polovini naknadno je otvoren kvadratni prozor.

Na drugom su katu tri prozora u pravilnim razmacima. Sasvim zapadno je pravokutan, uokviren glatkim gredama. Srednji je nešto širi, kvadratnog oblika, obrubljen štapom, dok je krajnjem istočnom prozoru dodana razmjerno velika prozorska klupčica s donje strane ukrašena redom dijamantnih zubaca.[366] Trbušaste konzole klupčice su jednostavno profilirane.

Na drugom su katu, u osima prozora prvoga kata, otvorena tri prozora od kojih su krajnji južni i sjeverni lučno završeni. Kapiteli njihovih glatkih doprozornika ukrašeni su kanelirama, a lukovi su plitko profilirani. Srednji prozor drugog kata je pravokutan, uokviren neukrašenim kamenim gredama.

U razini trećega kata, narušavajući ritam prozora prva dva, otvorena su dva prozora s jednostavno profiliranim prozorskim klupčicama na profiliranim trbušastim konzolama. Raspored otvora na ovom dijelu fasade ukazuje na izmjene koje je objekt doživio tijekom stoljeća, no jasno je da je riječ o manje reprezentativnom licu objekta, postavljenom na početku male slijepe ulice (Kutonjina) sa zgradama koje su, po svemu sudeći, pripadale obitelji Rodinis.

Istočna je fasada kuće prislonjena uz susjedne objekte. Uz južni je dio prislonjen nešto niži objekt, pa su na tom mjestu otvorena tri manja pravokutna prozora, koji su, sudeći po nereprezentativnom smještaju i veličini otvora najvjerojatnije bili namijenjeni kuhinji i prostorijama za poslugu.

Južna je fasada okrenuta dvorištu koje je ograđeno novijim uličnim zidom. Na prvom i drugom katu u središnjoj okomitoj osi otvorena su po dva neukrašena pravokutna prozora. Naglasak ovog dijela zgrade počiva na velikom balkonu trećega kata kojeg nose četiri konzole. Zgrada se prema balkonu otvara velikom dvostrukim lučnim otvorom čiji su dovratnici i lukovi su izvedeni od glatkih kamenih greda.

 

Krovište:

Složeno četverostrešno, pokriveno kupom kanalicom.

Stanje

Kuća je od izgradnje do danas imala sudbinu vrlo slični ostalim gotičkim, renesansnim i baroknim kućama većih dimenzija u gradu Cresu. Sve su (osim palače Marcello – Petris koja je restaurirana u izvornom obliku) pregrađivane u manje stanove pri čemu se do neprepoznavanja promijenio unutarnji raspored prostorija. No, činjenica da su neprekidno bile u stambenoj funkciji pridonijela je relativnom očuvanosti izgleda njihovih fasada.. Kuća Rodinis 2 je, osim na nekim dijelovima fasade s kojih je otpala žbuka, u relativno dobrom stanju.

Vrijeme i stil:

Za razliku od kuće Rodinis 1 kod koje mogu jasno prepoznati najmanje dvije faze izgradnje (ona iz druge polovice 15. i ona iz 16. st.), kuća Rodinis 2 je stilski sasvim ujednačena, pa se na temelju datuma uklesanog na glavnom pročelju (21. travnja 1505.) sasvim pouzdano može datirati u prvo desetljeće 16. stoljeća. Tako sa sigurnošću možemo reći da su već početkom stoljeća renesansni dekorativni oblici u gradu Cresu u potpunosti istisnuli gotičke.

Valorizacija

Tijekom 15. i 16. stoljeća, u vrijeme naglog ekonomskog i političkog procvata grada Cresa, izgrađeno je nekoliko reprezentativnih palača koje strožom primjenom novouvezenih tendencija u strukturi i dekoraciji građevina odudaraju od ustaljenog tipa creske kuće. Monumentalne proporcije južnog pročelja okrenutog prema uskoj ulici B. Rizzija, nepostojanje vanjskog stubišta kojim bi prvi kat kuće komunicirao s ulicom, dosljedna primjena elemenata iz repertoara renesansne arhitektonske dekoracije govore o novom tipu stambenog objekta koji se u urbanom tkivu Cresa pojavljuje u 16. st. i kojim se ne samo lokalna vlastela, već i novoobogaćeni pučani (Rodinis!) povodi za novim arhitektonskim koncepcijama koje se ne žele i ne mogu povinovati ustaljenoj tradiciji creske kuće očitovanoj u skromnim proporcijama, nepravilnom tlocrtu i intimnoj komunikaciji s okolnim zgradama i tkivom grada. U tom smislu kuća Rodinis 2 stoji na početku razvoja jedne nove koncepcije stambenog objekta koja unutar povijesne jezgre grada ipak neće dublje zaživjeti, niti bitnije narušiti urbanističku cjelinu s karakterističnom nepravilnom i gustom mrežom ulica stisnutih između kuća odmjerenih proporcija visoke ambijentalne vrijednosti.

Kataloška jedinica br. 3

 

Lokalitet:

Cres; Riječka 1; kat. čest. 422/1, 2, 3, 4, 5

Lokacija:

Kuća je smještena na križanju glavne prometne osi povijesne jezgre grada Cresa koja teče u smjeru sjever-jug i jedne od mnogih poprečnih ulica koje je sijeku u pravcu istok-zapad. Ovaj je dio grada, nastao oko romaničke crkve Sv. Izidora sve do 15. stoljeća bio središtem povijesne gradske jezgre, no u vrijeme pregradnje kuće u obliku u kakvom je vidimo danas, gradsko je središte pomaknuto prema sjeveroistoku, tj. prema novom trgu smještenom između zborne crkve sa zvonikom i gradskog tornja.

Namjena:

Stambena trokatnica

Dvorište i vrt:

Uz sjeverni rub istočne fasade vidljivi su ostaci dvorišta zidom odijeljenog od ulice.[367] U zidu koji se nastavlja na plohu sjeverne fasade nalazi se masivan lučno završeni portal s profiliranim bazama dovratnika koji pripada baroknoj pregradnji kuće.

U dvorištu koje je danas zidom podijeljeno na dvije katastarske čestice vidljivi su ostaci trijema u vidu središnjeg stupca i južnog pilastra koji su uzidani u noviji sagrađen zid koji površinu dvorišta danas dijeli na dva dijela, nalaze se dva stupca arkade jednokrilnog trijema. Stupac počiva na visokoj šesterokutnoj bazi ukrašenoj ukladama, a uz njegovo je tijelo priljubljen polustup na na čijem je tijelu uklesana uklada. Visoki je kapitel ukrašen širokim, do jedne trećine ispunjenim kanelirama. Nad njima je vijenac pravilnih zubaca i istaknuti impost ukrašen češerom i lišćem. Južno je od njega pilastar na plitkoj dvostrukoj bazi. Tijelo stupca ukrašeno je ukladom. Nad kaneliranim kapitelom su pravilni zupci i profilirani impost. Stupac i pilastar su danas uzidani u spomenuti zid, u koji su utopljeni i ostaci luka kojeg su nosili.[368] Zapadno od trijema, uz sjeverni rub istočne fasade priljubljeno je vanjsko stubište oslonjeno na luk pod kojim se nalazi ulaz u konobu. Sjeverni krak luka počiva na konzoli s prednje ukrašenoj dvorednim stiliziranim lišćem od kojih gornji nosi ukras dvostruke kruške s prstenom.

Južno je dvorište manje je reprezentativno i smješteno pred srednjom trećinom južne fasade, dok su bočne trećine zakrivene susjednim kućama. Pripadalo je dijelu kuće u kojem su se nalazile kuhinja, spremišta i prostorije za sluge. Uličnim zidom s neukrašenim ulaznim portalom odvojeno je od male slijepe ulice koja od glavne gradske prometnice izlazi u smjeru zapad – istok. U istočnom je dijelu dvorišta smještena velika kvadratna cisterna. Kruna bunara se danas nalazi u prizemlju kuće.

U zapadnom dijelu prizemlja nalazi se ulaz u konobu smješten ispod nape kamina koja je izbačena iz plohe fasade. Svod nape počiva na dva stupca s naglašenim kapitelnim zonama. U istočnom je kraju smješteno vanjsko stubište okomito na fasadu koje završava kvadratnim podestom pred ulaznim portalom prvoga kata, a čiji je istočni rub povezan s terasom smještenom susjednim jednokatnim objektom.

Zapadno je dvorište zidom odvojeno od ulice G. Moise. Južna je četvrtina zida koji je zapravo pročelni zid konobe, uklonjena je, te se kroz taj prolaz ulazi u široko vanjsko stubište koje vodi do podesta koji se proteže čitavom širinom zapadne fasade. Na sjevernoj polovici uličnog zida otvoren je pravokutni prozor konobe s okomito slaganim kamenim kvadrima u bunjatu u funkciji rasteretnog luka..

Sjevernu polovicu dvorišta zauzima spomenuta prizemna konoba na čijem je ravnom krovu prostrana terasa, dok je u polovici smještenoj južno od stubišta vrt. Južna polovica podesta počiva na širokom luku pod kojim je ulaz u prizemne gospodarske prostorije.

Tlocrt:

Veliki kompleks palače Moise jedan je od najmonumentalnijih objekata pregrađivanih u 16. stoljeću u Cresu. Danas je razdijeljen u čak 7 katastarskih čestica. U pravokutni tlocrt kuće položen u smjeru zapad – istok, sa sjeveroistočne strane urezano opisano dvorište s ostacima lože i stubama koje vode u prvi kat zgrade, a kuća posjeduje i južno dvorište gospodarske namjene, kao i glavno zapadno, dograđeno u baroku.

Iako je tijekom vremena kuća pregrađena u stanove, na planu što ga je 1990. godine sačinio Građevinski institut Fakulteta graditeljskih znanosti u Rijeci, mogu se uočiti elementi prvobitne gradnje.

Glavni je ulaz u stambene prostorije prvoga kata smješten na zapadnoj fasadi na kraju spomenutog stubišta palaču sa zapadne strane. Iz portala, čitavom dužinom prvoga kata prolazi hodnik koji dijeli sjevernu i južnu grupu prostorija. U sjevernom su dijelu su sačuvane tri velike, međusobno povezane prostorije koje povezuje reprezentativna sjeverna fasada, a njima se osim iz zapadnog baroknog, može prići i iz istočnog dvorišta s ložom i stubištem nad lukom. Krajnja istočna prostorija je s hodnikom povezana portalom uokvirenim ukrasom na štap. Tri prostorije u južnom dijelu prvoga kata manje su, i okrenute gospodarskom dvorištu, a gajfum i dimnjak istaknuti iz zidne plohe upućuju da se tu nalazila kuhinja, spremišta i prostorije za sluge. Tom se dijelu kuće može prići stubama iz južnog dvorišta. U prizemlju, kao i na drugom i trećem katu danas više nije moguće prepoznati originalni raspored prostorija.

 

Građa i tehnika:

Zapadna neožbukana trećina sjeverne fasade, kao i ulični zid pred zapadnom terasom građeni su od ujednačenih pravilnih klesanaca među diskretno istaknutim sljubnicama. U južnome dvorištu na mjestima na kojima je otpala žbuka vidljiva je gruba obrada ziđa od lomljenog kamena s mnogo vezivnog materijala. U donje dvije trećine zapadne fasade, zid je građen manjim uslojenim klesancima, dok su u gornjoj trećini kameni blokovi veći. Za pretpostaviti je da su pravilnim klesancima zidani samo reprezentativni dijelovi zapadne i sjeverne fasade, te istočni trijem.

 

Fasada:

Zapadna fasada iako postavljena pred monumentalnim uličnim portalom nije komponirana u strogim osima. Portal prvoga kata kojem se prilazi spomenutim stubištem, ukrašen je profiliranim nadvratnikom s izmjenično postavljenim zupcima nad kojim je otučeni grb u obliku konjske glave smještene unutar vijenca. U štitu grba prikazana je poprečna greda iznad koje je lav uzdignutih šapa stoji na plamenim jezičcima koji izlaze iz donje polovice štita. Lav u desnoj šapi drži šesterokraku (“Davidovu”) zvijezdu. Na vrhu štita su vitice s palmetom, a sa strana ukrasne vrpce. Riječ je o grbu obitelji Moise.[369] Sjeverno od portala dva su pravokutna prozora uokvirena glatkim gredama. Južno od njega otvoren je portal nešto manjih dimenzija, čiji je nadvratnik također ukrašen vijencem izmjenično postavljenih zubaca i grbom u obliku štita podijeljenog na četiri pravokutna polja smještenom u vijencu lišća i grožđa. To je grb obitelji Petris. Uz južni rub zapadne fasade nalaze se dva prozora od kojih je prvi veličinom jednak spomenutim prozorima sjeverno od većeg portala. Na njegovom sjevernom doprozorniku vidljivi su ostaci otučenih kanelira. Drugi je prozor kvadratnog oblika i ukrasa natprozornika identičnih onima s dva portala: izmjenično postavljeni zupci nad kojima je grb obitelji Petris u vijencu.

Prozori drugoga kata uokvireni su glatkim kamenim gredama, a krase ih stepenasto profilirane strehe zakošenih rubova. Prozori nisu otvoreni u pravilnim razmacima; prvi sjeverni nalazi se u osi istog na prvome katu, drugi je pomaknut južno od osi glavnog portala, dok je treći u osi manjeg portala. Četvrti je prozor u osi krajnjeg južnog prvoga kata.

Takav ritam slijede i prozorski otvori trećega kata, osim što su prva dva sjeverna pomaknuta nešto južnije. Prvi, drugi i četvrti prozor sa sjevera imaju prozorske klupčice na konzolama ukrašenim stiliziranim lisnatim ornamentom u donjoj, i volutama u gornjoj zoni. Treći prozor sa sjevera uokviren je glatkim gredama.

Sjeverna je fasada ukrasima, te rasporedom i brojem otvora reprezentativna i monumentalna. Svijetlim je otvorima na razini prvoga, drugoga i trećega kata rastvorena u 7 okomitih osi. Okrenuta je ulici Zagrad koja na ovome mjestu izvire iz glavne gradske prometnice u smjeru zapad – istok.

Istočna se polovica fasade nastavlja na zid koji od ulice razdvaja opisano dvorište s trijemom.. Dvije su istočne trećine pročelja u zonama prvoga i drugoga kata pregrađene u doba baroka, kada je barokizirano osam prozorskih otvora i dvorišni portal. Taj je dio podijeljen u četiri okomite prozorske osi. Od elemenata koji bi u ovome dijelu fasade mogli pripadati renesansnoj gradnji (premda je to zbog nepostojanja stilskih karakteristika teško zaključiti) treba spomenuti prizemni ulazni portal smješten u istočnom dijelu barokiziranog dijela fasade, između dva kvadratna prozora. Portal je, kao i prozori uokviren glatkim gredama ukrašenima motivom štapa. Zapadno je otvoren još jedan neukrašen kvadratni prozor, postavljen u nešto nižoj razini od spomenutih. Na krajnjem zapadnom rubu ovog dijela fasade, smještena su nešto veća vrata čije su grede također ukrašene motivom štapa, s profiliranom strehom iznad nadvratnika.

U razini prvoga i drugoga kata otvorena su po četiri barokna prozora glatkih greda koji leže na duboko profiliranim prozorskim klupčicama na barokno izvijenim konzolama. Snažno profilirane skošene strehe istaknute su iz zidne plohe.

Na trećem katu ovog dijela pročelja otvorena su četiri renesansna prozora. Prva tri istočna nalaze se u osima baroknih, dok je četvrti blago pomaknut prema zapadu, tako da mu desni doprozornik zadire u neožbukani dio, tj. u posljednju trećin sjeverne fasade koja je baroknom pregradnjom ostala neizmjenjena. Sva su četiri spomenuta prozora identična, a u usporedbi s baroknima niži su i jednako široki. Pravokutni su, uokvireni su glatkim gredama. Plitko profilirane kamene klupčice zakošenih rubova počivaju na konzolama ukrašenima stiliziranim lišćem u donjim i volutama u gornjim zonama.

Potkrovni je vijenac u barokiziranom dijelu fasade načinjen od glatke kamene grede koja počiva na kamenim konzolama.

Zapadna trećina sjeverne fasade nije zahvaćena kasnijim promjenama i na njoj možemo očitati elemente izvorne izgradnje. Na zapadnom rubu prizemlja su danas zazidana široka vrata neukrašenih kamenih greda s rasteretnim lukom koja su vodila u konobu. U zapuni tih vrata otvoren je uzak prozorčić. Istočno od tih vratiju je kvadratni prozor nad kojim je rasteretni luk.

Razine katova ovog dijela fasade odgovaraju razinama istočne dvije trećine fasade. Na prvom katu ovog dijela nalaze se tri prozora. Dva rubna su postavljena u osi spomenutog ulaza prizemlja i prozorčića, dok je srednji na jednakom razmaku od oba.

Rubni prozori završavaju lučno. Doprozornici su s vanjske strane ukrašeni dvostrukim ukladama u čijim su polovicama uklesani medaljoni s grbovima obitelji Petris. Na polovici unutrašnje strane doprozornik istočnog prozora ima četverolisni medaljon sa stiliziranim ljiljanima umetnutima između listova, dok zapadni ima motiv šestokrake 'Davidove' zvijezde.[370] Kapitelne zone oba prozora ukrašene su kanelirama i plitkom su profilacijom odijeljene od luka na kojem u donjem nizu teče red kanelira, a u gornjem istaknutom rubu red ovula.

U zoni drugoga kata u osima lučno svedenih prozora prvoga kata, otvorena su dva pravokutna prozora uokvirena neukrašenim gredama. Nadvratnici nose profilirane vijence u širini prozora.

Raspored otvora trećeg kata nije pravilan. Nešto zapadnije od osi istočnoga prozora prvoga kata otvoren je pravokutan prozor glatkih kamenih greda. Zapadno od njega, a pomaknut istočno od osi desnog prozora drugoga kata, otvoren je prozor identičan onima s trećeg kata istočnog, barokiziranog dijela fasade (neukrašene, glatke kamene grede, stepenasto profilirane prozorske klupčice, konzole ukrašene stiliziranim lišćem i voluticama). Pod krovom se čitavom dužinom ovog dijela fasade proteže glatka kamena greda potkrovnog vijenca.

Istočna je fasada prislonjena uz susjedni objekt.

Uz zapadni dio južne fasade prislonjen je susjedni objekt, dok je uz istočni dio fasade prigrađena prizemna prostorija kvadratnog tlocrta. Otvorena je ostala samo središnja trećina okrenuta južnome dvorištu. U razini prvoga kata iz plohe fasade izbačena je napa s dimnjakom koji je istaknut iz zidne plohe duž čitave osi. Napa se lukom oslanja na jednostavne stupove neukrašenih glavica. U napi kamina je otvoren kvadratni prozorčić. Između zapadnog stupa nape i objekta koji sa zapadne strane zatvara dvorište, a u razini međukata otvoren je pravokutni prozor glatkih kamenih greda koji pod doprozornikom ima neobičan plitki ukras u obliku naopako postavljenog “kruništa”. Iznad njega, a između prvoga i drugoga kata, lijevo od luka kamina nalazi se neuokviren pravokutan prozor. Na istočnom rubu dvorišta, tik uz zid prizemnog objekta koji dvorište zatvara s istočne strane nalazi se vanjsko stubište s kvadratnim podestom pred ulazom na prvi kat. Prvih se nekoliko stepenica stupnjevito sužava definirajući širinu ostatka stubišta. S istočne se strane podest proširuje nad prostorom spomenutog prizemnog kvadratnog objekta. Ulazni portal je visok budući da je nad nadvratnikom svijetli otvor. U zoni prvoga kata, a istočno od portala otvoren je vrlo visoki prozor glatkih kamenih greda. Uz istočni rub ovoga dijela terase nalaze se vrata s profiliranim nadvratnikom koji znatno izlazi iz plohe zida.

Neujednačen ritam svijetlih otvora ponavlja se i u zoni drugoga kata. Tik uz ravan krov objekta koji je prislonjen uz zapadni dio južne fasade nalazi se manji prozor u obliku vodoravno položenog pravokutnika, uokviren glatkim gredama. Istočno od njega, pored dimnjaka nalazi se prozor stupnjevito profiliranih glatkih okvira koji leži na profiliranoj i skošenoj prozorskoj klupčici na konzolama ukrašenima s dva niza stiliziranog lišća. Nadprozornik je također profiliran, zakošenih bočnih strana. Uz istočni rub dimnjaka iz zidne je plohe izbočen gajfum. Nosi ga luk na zidanim konzolama. Pokriven je dvostrešnim krovom s manjim dimnjakom. Istočno od gajfuma, u osi glavnog ulaznog portala, nalazi se pravokutni prozor glatkih greda. Istočni rub fasade završava s dva prozora oblikovana identično spomenutom koji se nalazi zapadno od dimnjaka.

U trećem su katu otvorena tri identična prozora. Prvi s zapadni se nalazi u osi manjeg prozora u obliku položenog pravokutnika, drugi uz sam dimnjak, dok se treći nalazi u osi krajnjeg zapadnog prozora drugoga kata. Sva su tri prozora uokvirena glatkim gredama. Imaju prozorske klupčice koje počivaju na konzolama identičnim onima s drugoga kata – ukrašene s dva niza stiliziranog lišća.

Zapadna trećina vijenca odgovara izvornom izgledu građevine i izvedena je u glatkoj kamenoj gredi. Nad ostale dvije trećine koje odgovaraju barokiziranom dijelu sjeverne fasade, vijenac je od nešto tanje kamene grede koja počiva na kubičnim kamenim konzolama.

 

Krovište:

Četverostrešno, u dobrom stanju zbog nedavne obnove kupom kanalicom. Jugoistočna je četvrtina je duža od sjeveroistočne, jer krov prati tlocrt u kojem je u pravilan četverokut sa sjeverozapadne strane urezano spomenuto dvorište s ostacima trijema.

 

Stanje

Unatoč nastanjenosti, kuća Moise danas je u vrlo zapuštenom stanju. Nekadašnja velika zapadna prostorija sjeverne polovice prvoga kata u koju se ulazilo kroz glavni portal danas služi kao predvorje hodniku iz kojega se ulazi u stanove. Pod te dvorane se na mjestima urušava. Stanje je kritično i u vrlo zapuštenom sjeveroistočnom dvorištu u kojem je trijem pregradnjom potpuno devastiranan. Fasada južnog dvorišta otpada, a ugrožavaju je i biljke što rastu iz oštećenih dijelova. U boljem su stanju reprezentativna sjeverna i istočna fasada, te prizemne prostorije sjeveroistočnog dijela zgrade u kojima je otvorena ugostiteljska radnja.

1990. godine se namjeravalo započeti s obnovom, pri čemu je SIZ stambeno komunalne djelatnosti Cres-Lošinj od Građevinskog instituta Fakulteta graditeljskih znanosti Sveučilišta u Rijeci naručio Plan rekonstrukcije i adaptacije, no zbog nedostatka sredstava taj projekt još uvijek nije izveden.

 

Vrijeme i stil:

Elementi arhitektonske dekoracije na zapadnoj fasadi i zapadnoj trećini sjeverne fasade, (lučni prozori s grbovima na doprozornicima, grbovi u vijencima lišća i grožđa, kanelire, zupci, stupac i pilastri sjeveroistočnoga dvorišta, te lijepo tesani uslojeni kameni kvadri fasade, kuću Moise datiraju u vrijeme u kojem su renesansni oblici u potpunosti nadjačali i istisnuli gotičke. Ako pouzdano znamo da su se gotički oblici u Dalmaciji bili veoma omiljeni do u sam osvit 16. stoljeća, a istovremeno kuću Rodinis 2 na kojoj gotičkih elemenata gotovo uopće nema na temelju natpisa datiramo u 1505. godinu, gradnju kuće Moise svakako možemo uvrstiti u prvo desetljeće 16. stoljeća. Ostaje otvorenim pitanje datacije barokne pregradnje dvije istočne trećine sjeverne fasade kada su izmijenjeni prozori i potkrovni vijenac.

 

 

Valorizacija

Poput kuće Rodinis 2 koju datiramo u isto desetljeće, kuća Moise predstavlja reprezentativni tip renesansne patricijske gradske kuće koja se zatvorenošću odvojenošću unutrašnjeg, privatnog prostora od vanjskog, javnog odudara od specifičnog tipa pučke kuće uklopljene u creski urbanistički sustav. Riječ je o kući koja je položajem na križanju glavne gradske arterije i jedne od sporednih ulica, dominira južnim dijelom grada ističući se nad skromnim dvokatnicama okrenutima intimnim zajedničkim “dvorovima” i uskim, zamršenim ulicama.

Kao još jednu posebnost kojom se ističe iz creske arhitektonske matrice, valja spomenuti i ložu sjeveroistočnog dvorišta. Ona predstavlja jedinstven primjer takvog tipa privatnog dvorišnog prostora u Cresu u kojem se kao specifičan tip razvijalo dvorište zajedničko za nekoliko kuća koje u pravilu nastaje proširenjem jedne od sporednih komunikacija.

Svi ti elementi kuću Moise svrstavaju u jedan od najvažnijih stambenih objekata grada Cresa nastalih u osvit Novog vijeka.

Kataloška jedinica br. 4

 

Lokalitet:

Cres, kat. jed. 670/1,2; Ribarska 1[371]

 

Lokacija:

Kuća se nalazi u jugozapadnom dijelu srednjovjekovne gradske jezgre, glavnim zapadnim pročeljem okrenuta prema nepravilnom trgu zatvorenom prema luci zgradom fontika, današnjim hotelom Zagreb. Južna fasada okrenuta je prema Ribarskoj ulici, nekadašnjoj kontradi Sv. Marka. istočna je fasada prislonjena uz susjednu zgradu, dok sjeverna s okolnim zgradama zatvara maleno, zajedničko dvorište iz kojeg se u kuću moglo ući kroz stražnji ulaz

 

Namjena:

Stambena dvokatnica, izgrađena kao kuća obitelji Marcello-Petris, ubrzo promijenila vlasnike. U 19. stoljeću pregrađena u objekt s više stambenih jedinica. Nakon restauracije, 60-ih godina u zgradi je smješten Muzej grada Cresa. U tijeku je temeljita restauracija nakon koje se u zgradu vraća postav gradskog muzeja.

 

Dvorište i vrt:

Sa sjeveroistočne strane objekta, okruženo susjednim sjevernim objektima, te istočnim dijelom sjeverne fasade kuće Marcello-Petris nalazi se malen zajednički prostor, proširenje ulice kojom se prilazilo u sva tri okolna objekta, a koji je mogao biti reducirana verzija već spomenute creske pjacete. Iz tog se prostora stubištem ulazilo u sjeverni ulaz u gospodarsko prizemlje, a stubištem kroz stražnji ulaz u prvi kat. Prostor pjacete nije reprezentativan kao ni spomenuti ulazi koji su zasigurno imali funkciju ulaza za služinčad.

 

Tlocrt:

Kuća je u danas važeći katastarski plan, upisana kao tri katastarske jedinice, za razliku od onog iz 1821., te onoga iz 1873. gdje je upisana kao kat. čest. 571. Kuća je nakon 1871. godine kao i sve ostale reprezentativne plemićke kuće u gradu Cresu doživjela obimnu preraspodjelu unutrašnjeg prostora. Tlocrt objekta je u obliku nepravilnog trapezoida, s dužom južnom i užom sjevernom fasadom koja je djelomično prekrivena susjednim objektom. Unutrašnjost koja je restauracijom 60-ih godina vraćena u prvobitno stanje, jedini je creski primjer organizacije unutrašnjeg prostora jedne patricijske kuće iz 15. 16. stoljeća. Zapadnu polovicu objekta u sve tri etaže zauzima veća dvorana koja svojom površinom odgovara dvjema manjim jednakim prostorijama u istočnom dijelu kuće. Veće su dvorane okrenute reprezentativnom, zapadnom pročelju palače ukrašenom gotičkim biforama sasvim sigurno služile rezidencijalnim potrebama vlasnika, dok su manje prostorije u stražnjem dijelu kuće, onom na koje se naslanjaju susjedni, istočni i sjeverni objekti, te manje dvorište korištene kao pomoćne prostorije, kuhinja[372], te prostorije za poslugu. Sve tri prostorije u prizemlju kuće bile su namijenjene gospodarsko-skladišnim djelatnostima o čemu svjedoče posebni ulazi u taj dio objekta.

 

Građa i tehnika:

Osim u sjevernom dijelu glavne zapadne fasade koji je zidan lomljencima utopljenima u žbuku, sve su fasade zidane pravilnim klesanim kvadrima i predstavljaju jedan od najkvalitetnije zidanih objekata u gradu Cresu na prijelazu 15. u 16. stoljeće.

Uzroci današnjim uleknućima ziđa mogu se potražiti u rahlosti tla na kojem kuća leži, a koje je dijelom možda i nasipano, te u kasnijim pregradnjama i nestručnim restauracijama 30-ih i 60-ih godina ovoga stoljeća.

 

Fasada:

Reprezentativno zapadno pročelje s južnom, fasadom B definira ugao stambenog bloka. Pročelje je arhitektonskom plastikom najraskošnije ukrašeno u svojem južnom dijelu, nezakrivenom susjednim objektima i otvorenom prema trgu s fontikom. Kameni portal ima profilirani okvir s nizom zubaca koji su pri dnu dovratnika povijeni i čine tipično renesansni povrat profilacije. Na sredini nadvratnika je kameni grb obitelji Bocchina[373], a nad nadvratnikom kameni rasteretni luk također ukrašen profilacijama i zupcima. Strogo u osi portala na drugoj i trećoj etaži otvorene su gotičke bifore. Na dva profilirana pilastra s kapitelima ukrašenim dvorednim lišćem počiva veliki profilirani polukružni luk kojeg sijeku dva u tjemenu prekinuta luka što izviru iz središnjeg poligonalnog stupića bifore. Na taj su način nastala dva šiljata luka unutar kojih kameni nosevi daju svijetlim otvorima oblik triloba. Polja između lukova ukrašena su okulusima s upisanim četverolistima; bočni okulusi presječeni su plastično naglašenim pravokutnim okvirom bifore. Sjecišta lukova označena su romboidnim medaljonima s lisnim ukrasima. Prozorske klupčice bifora počivaju na konzolama s lisnim ukrasom i u liniji su profiliranih vijenaca koji dijele katove. Okvirom također teče niz zubaca prekinut kapitelima pilastara

Sjeverni dio zapadnog pročelja koji je smješten u uskom prolazu između kuće Marcello- Petris i susjedne, zapadne kuće ne slijedi reprezentativnost južnog dijela pročelja. Zidan je lomljencem, a kameni okviri otvora prizemlja i prvog kata su glatki. U prizemlju se nalazi još jedan portal, mnogo manjih dimenzija, načinjen od grubo obrađenih kamenih kvadara. Na nadvratniku ovog portala uklesan je grb nepoznate obitelji po kojemu se taj portal datira u XVII. st.[374] Uz taj portal nalazi se mali prozorski okvir u obliku položenog pravokutnika. Kameno stubište koje zauzima čitav prostor između kuća vodi do podesta s kojeg se ulazi u prvi kat kuće Marcello-Petris i susjedne kuće. Vrata prvoga kata imaju glatke kamene dovratnike i jednostavno profiliran nadvratnik nad kojim je rasteretni luk bez dekoracije. Nalaze se u polovici visine prizemlje što govori o tome da je dalje prema prvom i drugom katu vodilo unutarnje stubište. Na okomici zidne plohe gdje završavaju pravilni klesanci južnog dijela pročelja, a započinju lomljenci sjevernog dijela prekida se i vijenac prvoga kata ukrašen kratkim, zdepastim kanelirama. Sjeverno od točke prekida vijenca, a u njegovoj visini otvoren je veliki pravokutni svijetli otvor glatkih kamenih greda pod neukrašenim rasteretnim lukom. U njegovoj osi na razini drugoga kata nalazi se bifora zaključena polukružnim lukovima ukrašenima nizom kratkih kanelira u donjoj i profilacijom u gornjoj, istaknutoj zoni. Bifora ima središnji stupić s lisnatim kapitelom, a doprozornici su oblikovani kao pilastri ukrašeni u donjoj trećini ispunjenim kanelirama. Bifora počiva na razdjelnon vijencu drugoga kata koji teče gotovo čitavom širinom fasade prekidajući se nešto sjevernije od spomenutih svijetlih otvora. Pod krovom pokrivenim kanalicama smještene su jednostavno profilirane drvene konzole.

Glavno je pročelje naglašeno dvjema prozorskim osima, južnom, koju čine gotičke bifore, te sjevernom koju čini jednostavni pravokutni prozor i renesansna bifora. Tu vertikalu smiruju horizontalni vijenci u dijelu pročelja vidljivom s trga. Prekid vijenca prvoga kata, te neukrašenost ulaznog i svijetlog otvora sjevernog dijela prvoga kata uzrokovane su smještajem susjedne jednokatnice koja zakriva taj dio pročelja pogledu s trga.

Ugao zapadne i južne fasade naglašen je s tri vitka superponirana stupića s lisnatim kapitelima. Spomenuti profilirani vijenci prvoga i drugoga kata ukrašeni kratkim zdepastim kanelirama nastavljaju se na južnoj fasadi. U prizemlju južne fasade, u daljnjem tekstu fasade B, danas postoji pet svijetlih otvora, troja vrata i dva prozora koji nisu smješteni u strogo organiziranoj osi otvora gornjih katova, pa možemo pretpostaviti da prizemlje južne fasade originalno nije ovako izgledalo, već su ti otvori otvarani u kasnijim razdobljima, a u skladu s potrebama gospodarskog i skladišnog prostora koji je razdijeljen među više korisnika. Svi su otvori s glatkim kamenim gredama, osim srednjih širih vratiju nad čijim je nadvratnikom postavljen plastično izbačen vijenac s otučenim grbom Čitavom širinom prvoga i drugoga kata u četiri su osi raspoređene polukružno zaključene monofore koje u dekorativnom programu slijede spomenutu renesansnu biforu sa zapadne fasade.

Istočnom je dijelu južne fasade restauracijom 60-ih godina vraćen netom opisani izvorni izgled, no na snimcima stanja prije restauracije vidljive su promjene etaža koje je čitav istočni dio kuće morao doživjeti u između 1821. i 1873. godine.[375] Razina poda drugog kata je spuštena, te je između nekadašnjeg prvoga i drugoga kata umetnuta još jedna etaža čime je istočni dio kuće postao trokatan. Tada su monofore prvoga kata izgubile zaključni luk, snižene su i završene natprozornikom glatke kamene grede s rasteretnim lukom u opeci. Monofore drugog kata tada su zatvorene, svaka je od novonastalih etaža otvorena parom jednostavnih pravokutnih prozora.

Prilikom pregradnje istočnog dijela kuće, izmijenjen je i izgled sjeverne fasade otvaranjem po dva kvadratna prozora glatkih kamenih greda u razini drugog i trećeg kata, dok je originalni stražnji ulaz iz zajedničkog dvorišta na prvi kat zadržan u svojem izvornom obliku jednostavnog portala s bastonom koji teče dovratnicima i nadvratnikom, te lukom koji je u tjemenu i na bočnim završecima ukrašen palmetama. Do njega vodi vanjsko stubište s malim podestom ispod kojeg se nalazi jednostavan pravokutan ulaz u prizemne prostorije.

Istočna je fasada priljubljena uz susjedni objekt.

 

Krovište:

Izvorno je krovište bilo četverostrešno, prekriveno kupama kanalicama, no pregradnjom je u 19. stoljeću krovište istočnog dijela kuće povišeno i izvedeno kao dvostrešno, prekidajući liniju zapadnog dijela.

 

Stanje:

Premda je kuća Marcello-Petris primjer jednog od najmonumentalnije zamišljenog i kvalitetnije građenog stambenog objekta u gradu Cresu s početka 16. stoljeća, zgrada se do suvremene restauracije nalazila u veoma lošem stanju koje je bilo uzrokovano rahlošću vjerojatno nasipanog tla na kojem počivaju temelji kuće, mnogim nekvalitetnim pregradnjama, te nestručnim restauratorskim intervencijama 30-ih i 60-ih godina ovoga stoljeća. Hrvatski je restauratorski zavod godine 2000. pristupio temeljitoj restauraciji prilikom koje su učvršćeni zidovi, te je riješen problem ugrožene statike građevine. Sanacija vanjskih fasada u ljeto je 2001. godine privedena kraju, a preostali se radovi izvode u unutrašnjosti.

 

Vrijeme i stil:

Datacija nastanka kuće Marcello-Petris, kao i konačna definicija naručitelja njezine izgradnje ključna je za rješavanje čitavog niza do sada otvorenih pitanja oko pojave renesansnog stila u arhitekturi grada Cresa.

U lokalnoj tradiciji, kao i kod mnogih autora koji su je spominjali ova se kuća spominje kao palača Petris[376][12],! ili pak kao palača Arsan[377]. Kako je riječ o objektu koji je nekoć bio u vlasništvu jednog od odvjetaka glasovite creske plemićke obitelji Petris, tradicija hoće da je upravo u njoj rođen i renesansni filozof Frane Petris za što do sada nikakva arhivska istraživanja nisu dala čvrstih dokaza. Identitet naručitelja, biskupa A. Marcello-Petris definiran je u članku koji je u tisku (Borić-Gudelj 2002).

Kuća o kojoj je riječ jedan je od najranijih i najreprezentativnijih primjera patricijskog stambenog objekta mješovitog gotičko-renesansnog stila u Cresu. Stoga tražeći njezinog naručitelja moramo očekivati osobu koja će biti u kontaktu s novim strujanjima koja na prijelazu 15. u 16. st. dolaze iz Venecije, a istovremeno će i financijski biti dovoljno moćna da poduzme takvu gradnju. Konačno, naručitelj će na tijelu zgrade morati ostaviti i grb koji će svjedočiti o njegovoj narudžbi. Sve ove kriterije zadovoljava biskup Antun Marcello Petris, franjevački provincijal Dalmacije, Istre i Epira, provincijal Veneta, te nakon 1517. general franjevačkog reda, a čiji se grb nalazi na drugoj monofori prvog kata južnog pročelja kuće Marcello-Petris.

Kako je o ulozi ovoga biskupa u stilskim strujanjima početka 16. stoljeća u gradu Cresu više govora u istoimenom poglavlju ove radnje, na ovome ću mjestu spomenuti samo činjenicu da je za točniju dataciju ove kuće ključna činjenica da biskup u gradu

Cresu učestalo boravi između 1499. i 1510. godine nakon čega tek povremeno navraća zauzet mnogobrojnim dužnostima. Dvojnim imenom Marcello-Petris kojim naglašava plemenito podrijetlo svoje majke, biskup Antonio i njegov brat fra Ivan, gvardijan krčkog samostana služe se tek iza 1502. godine od kada datira punomoć bratu Ivanu u kojoj se potpisuje s "Ego fr. Antonius Marcellus chersinas". Kako spomenuti grb na južnoj fasadi kombinira heraldičke znakove obitelji Marcello i Petris, zaključujemo da je biskup palaču mogao naručiti za boravka u Cresu, točnije između 1502. i 1510. godine.

Premda se na zapadnom pročelju pojavljuju dekorativni elementi dva stila, gotike i renesansne, svi su proizvod iste radionice što pokazuje vrsta upotrijebljenog kamena, jednake profilacije, te niz zubaca koji u neprekinutom nizu uokviruju i portal i bifore. Sačuvana desna konzola ugla portala jednako je rezana kao i lisnati ukras konzola pod prozorskim klupčicama bifore prvoga kata. Gotičke bifore koje šiljasti luk tvore presjekom polukružnih jedinstvene su u gradu Cresu, ali i na čitavom prostoru sjevernog dijela hrvatske obale jer ćemo na polifore takve konstrukcije mrežišta naići, osim u Veneciji u kojoj se pojavljuju već u trećoj četvrtini 15. st[378], tek u Hvaru i Korčuli.[379] Kako sva ostala arhitektonska plastika na kući Marcello-Petris slijedi već opisane obrasce renesanse koje je usvojila lokalna radionica, zaključujemo da bifore zapadnoga pročelja imaju ulogu naglaska reprezentativnosti s trga vidljivog dijela palazzeta koji nastaje po narudžbi jednog od najistaknutijih članova obitelji Petris. Takvu su zadaću u očima biskupa samo provjereni oblici cvjetne gotike s laguna, a nikako renesansni dekorativni repertoar dosljedno primijenjen na ostalim dijelovima fasade.

 

Valorizacija:

Kuća Marcello-Petris dominantnim smještajem u urbanom tkivu Cresa, reprezentativnošću glavnog pročelja na kojem nastaje u ovom gradu jedinstvena kombinacija gotičkog i renesansnog dekorativnog repertoara najpoznatiji je i najvažniji primjer stambene arhitekture prijelaza 15. na 16. stoljeće na zapadnom Kvarneru. Upravo nam ona služi kao ishodišna točka istraživanju djelovanja lokalne kameno-klesarske radionice koja cvjeta u prvim desetljećima 16. stoljeća potaknuta mnogobrojnim narudžbama lokalnog plemstva u gradu koji je netom doživio gospodarski procvat pod mletačkom upravom.

Činjenica da je zapadno pročelje palače Petris jedini primjer primjene kombinacije gotičkog i renesansnog stila u Cresu može poslužiti i kao koristan doprinos raspravama o specifičnostima mješovitog gotičko-renesansnog stila koji na području mletačke Dalmacije živi još duboko u 16. stoljeće. Lokalna radionica koja u svim ostalim narudžbama dosljedno primjenjuje novi, renesansni dekorativni program, na primjeru spomenutih bifora od njega odstupa, te koristeći motive cvjetne gotike potvrđuje vjerovanje da samo takvi oblici mogu izraziti poštovanje koje je biskup Antonio Marcello-Petris uživao u gradu Cresu.

Restauracijom koju 2001. godine Hrvatski restauratorski zavod privodi kraju, kući Marcello-Petris vratit će se funkcija kojoj služi već tri desetljeća: gradskog muzeja.

Kataloška jedinica br. 5

 

Lokalitet:

Cres, kat. čest. 339, Veli dvor 9

 

Lokacija:

Kuća je smještena južno od srednjovjekovne povijesne jezgre, u posljednjem redu građevina koje su graničile s južnim potezom fortifikacija iz 16. stoljeća, a u sklopu sa susjednima glavnom, sjevernom fasadom zatvara zajedničko dvorište: Veli dvor. Izvorno su sve ostale fasade bile zatvorene; bočne zatvaraju susjedni objekti, dok je južna bila prislonjena uz zidine.[380]

Namjena:

Stambena dvokatnica.

 

Dvorište i vrt:

Zajedničko dvorište (pjacetu) kuća dijeli sa susjednim objektima.Veli dvor je dvorišna površina položena u smjeru istok – zapad, s manjim pravilnim krakom na zapadu, i većim nepravilnog peterokutnog tlocrta na istoku. Služi kao zajedničko dvorište za čak 9 objekata od kojih samo dva[381][17] zadržala izrazite kompozicijske i stilske odlike arhitekture 15. i 16. stoljeća.

 

Tlocrt:

Kuća jednostavnog, pravilnog, pravokutnog tlocrta. Glavna sjeverna fasada i južna, nekada prislonjena uz gradske zidine, čine šire stranice pravokutnika. Komunikacija trga pred zgradom i stambenih prostorija prvoga kata ostvarena je jednokračnim stubištem s podestom, dok je komunikacija među stambenim prostorom prvoga i drugoga kata ostvarena drvenim stubištem prislonjenim uz istočni zid prostorije. Izvorna organizacija prostora pregradnjama je izgubljena, no na temelju širine pročelja mogla bi se zamisliti kao dvostanična, barem u zoni prvoga kata.

Građa i tehnika:

Na mjestima na kojima je otpala žbuka vidljivi su nepravilno pritesani kameni blokovi utopljeni u mnogo morta. Primjetno je nekoliko slojeva neuredno nanošene žbuke.

 

Fasada:

Izvorno je jedina otvorena fasada bila ona sjeverna. Jednokračnim stubištem prvi kat komunicira sa zajedničkim dvorištem. Stubište završava podestom kvadratnog tlocrta koji je natkriven drvenom krovnom konstrukcijom koja počiva na dva stupca postavljena na parapetu ograde podesta. Stupci su kvadratnog presjeka, istaknutih baza i kapitelnih zona koje su jednostavnom profilacijom odvojene od tijela stupca. Ulaz u stambene prostorije prvoga kata sastavljen je od glatkih kamenih greda dovratnika i nadvratnika.

Nad prvom trećinom stubišta vidljivi su ostaci izvornog, danas zazidanog ulaza u prizemne prostorije koji se sastoje od dijelova dovratnika i čitavog nadvratnika glatkih kamenih greda, a uz krajnji desni rub fasade naknadno je otvoren još jedan koji je i danas u upotrebi. U osi ranijega, a u razini ulaznog otvora prvoga kata, manji je vodoravno položen pravokutni prozor glatkih kamenih greda, a nad njim se nalaze ostaci vrha sedlastog prozorskog luka ukrašenog izmjenično postavljenim zupcima.

Jedini svijetli otvor drugoga kata, elipsoidni je okulus glatkih zaobljenih kamenih greda.

Potkrovna zona fasade naglašena je povijenim potkrovnim vijencem.

Istočna i zapadna fasada oslonjene su o susjedne objekte, a južna je bila zatvorena gradskim zidinama.[382]

Krovište:

Dvostrešno, položeno okomito na pročelje. Pokriveno kupom kanalicom.

 

Stanje

Iako je kuća danas nastanjena, sjeverna je fasada u veoma lošem stanju. Nekoliko slojeva žbuke, kao i zapune svijetlih i ulaznih otvora svjedoče o mnogim promjenama koje je doživio izvorni koncept prostora. Južna fasada koja je otvorena nakon rušenja južnog poteza zidnoga plašta u 19. stoljeću u mnogo je boljem stanju i nedavno je ožbukana.

 

Vrijeme i stil:

Sklop objekata koji okružuju Veli dvor nastao je na prijelazu 15. u 16. stoljeće , kada se grad počinje širiti prema jugu, istoku i sjeveru. Ostaci gotičkog prozora sedlastoga luka ukrašenoga izmjeničnim zupcima datiraju ovu kuću u posljednja desetljeća 15. stoljeća, netom prije etabliranja lokalne kameno-klesarske radionice koja će u dosljedno primjenjivati renesansni dekorativni program. Rušenjem gradskih zidina i otvaranjem južne fasade, u drugoj polovici 19. stoljeća, kuća je detaljno pregrađena, kojom je prilikom izmijenjen raspored unutrašnjih prostorija, a otvaranjem južne fasade, i zapunom tada nepotrebnih svijetlih otvora, sjeverna je fasada izgubila svoju reprezentativnost.

 

Valorizacija

Skladnim odnosom proporcija i ritma arhitektonskih elemenata sjevernoga pročelja i malenog trga: Velog dvora ova kuća ostvaruje visoku ambijentalnu vrijednost, pa je što skorije potrebno pristupiti sanaciji dotrajalih zidova i trijema na podestu prvoga kata.

 

Kataloška jedinica br. 6

 

Lokalitet:

Cres, kat. čest. 350, Ulica Alberta Fortisa 8

 

Lokacija:

Kuća je smještena u jugozapadnom dijelu grada koji je nastao proširenjem gradskog areala u drugoj polovici 15. stoljeća. Glavnim dvorišnim portalom kouminicra s ulicom Alberta Fortisa koja četvrt povezuje s gradskom lukom, a sporednim, stražnjim dvorišnim portalom sa zajedničkom trgom: Velim dvorom. Prema Velom dvoru je okrenuta i nezakrivena južna polovica istočne fasade, no komunikacija je ostvarena samo prozorima.

Namjena:

Stambena dvokatnica. Pregradnjom je istočna polovica dobila treći kat.

 

Dvorište i vrt:

Kuća sa susjednim sjevernim, i dva zapadna objekta definira usko (2 x 5m) dvorište[383][19] zidom odvojeno od ulice Alberta Fortisa, s kojom komunicira glavnim portalom na sjeveru i Velog dvora prema kojem je otvorena manjim, sporednim portalom na jugu. Dvorište je trapezoidnog tlocrta sa širom sjevernom stranom, položeno u smjeru sjever-jug, popločano velikim kvadratnim kamenim pločama.

Tlocrt:

Kuća je pravokutnog tlocrta, položena u smjeru istok-zapad. Komunikacija između dvorišta i stambenog dijela prvoga kata ostvarena je jednokračnim vanjskim stubištem s podestom. Organizacija unutrašnjeg prostora prvoga i drugoga kata pregradnjama je znatno izmjenjena, no dispozicija otvora upućuje na zaključak da se radilo o jednostaničnom prvom katu s prostorijom za dnevni boravaka, te dvo- ili trostaničnom drugom katu s kuhinjom i prostorijama za spavanje.

Građa i tehnika:

U razini prizemlja južne, i na zapadnoj fasadi, na mjestima na kojima je otpala žbuka, vidljivi su pravilni klesani kameni kvadri vezani mortom. Sve su ostale fasade ožbukane. Kasnija dogradnja trećega kata izvedena je u opeci.

 

Fasada:

Zapadna, ujedno i glavna fasada podijeljena je u dvije vertikalne osi svijetlih otvora, u razini prvoga kata naglašene podestom pred glavnim ulazom i gotičkim prozorom sjeverno od ulaza. Jednokračno stubište položeno u pravcu sjever - jug vodi do podesta pred glavnim ulazom prvoga kata. Podest je prislonjen uz južni ogradni zid dvorišta u kojem je u razini prvoga kata otvoren pravokutan svijetli otvor glatkih kamenih greda. Istih je karakteristika i glavni ulaz prvoga kata. Sjeverno od njega, nalazi se svijetli otvor cvjetnogotičkih stilskih karakteristika. Jednostavno profilirana prozorska klupčica obrubljena motivom dijamanata počiva na jednako ukrašenim konzolama. Doprozornici su glatki, s kapitelnim zonama naznačenim jednostavnim profilom uz donji, i dvostrukim profilom i redom dijamanata uz gornji rub. Iz njihovih unutrašnjih polovica izlazi sedlasti gotički luk na vanjskom rubu ukrašen motivom izmjeničnih zubaca.

U razini drugoga kata, a u osi svijetlih otvora prvoga, otvorena su dva pravokutna prozora glatkih kamenih greda. a nad njima, dužinom čitave fasade izveden je povijeni potkrovni vijenac.

Sjevernom je fasadom kuća prislonjena uz susjedni objekt[384] s kojim definira istočni rub dvorišta.

Istočna polovica kuće pregradnjom je doživjela izmjenu razina katova, na način da je drugi kat snižen, a nad njim je u opeci izveden treći kat. Sjeverna polovica ove fasade prislonjena je uz susjedni sjeveroistočni objekt. U središnjoj osi južne polovice ove fasade, spomenutom su pregradnjom otvorena dva svijetla otvora glatkih kamenih greda, a u novoj razini trećega kata, manji kvadratni tavanski prozor istih karakteristika.

Južna je fasada u središnjoj osi naglašena prizemnim širokim ulazom u konobu glatkih kamenih greda i ravnog nadvratnika pod rasteretnim lukom, nad kojim su u zonama prvoga i drugoga kata izvedeni pravokutni prozori bez izrazitih stilskih karakteristika. Sjeverno od ulaza u konobu, otvoren je manji pravokutni prozor. Na zapadni rub južne fasade, u visini prvoga kata, nastavlja se južni ogradni zid dvorišta. U razini nadvratnika ulaza u konobu južne fasade ugrađena je drvena greda koja je mogla činiti nadvratnik portala kojim bi dvorište komuniciralo s Velim dvorom. U njegovoj osi, u razini prvoga kata južne fasade i podesta pred glavnim ulazom zapadne fasade, otvoren je manji pravokutan prozor glatkih kamenih greda kojim je podest otvoren prema Velome dvoru.

Krovište:

Dvostrešno, položeno u pravcu istok – zapad. Pokriveno kupom kanalicom.

 

Stanje

Građevinskim intervencija kuća je u potpunosti izmijenila unutarnji raspored prostorija, a u istočnom dijelu i izvornu podjelu etaža. Na mjestima otpale žbuke, otkriva se čvrsta građa ziđa izvedena u pravilnim kamenim kvadrima vezanima mortom. Unatoč relativno zadovoljavajućem stanju, potrebno je izvršiti zaštitu arhitetonske dekoracije koja na mjestima pokazuje znakove propadanja (cvjetno gotički prozor na zapadnoj fasadi).

 

Vrijeme i stil:

Smještaj kuće u jugozapadnom dijelu grada koji nastaje proširenjem gradskoga teritorija u drugoj polovici 15. stoljeća, te stilske karakteristike cvjetno-gotičkog prozora na zapadnoj fasadi, izgradnju objekta smještaju u drugu polovicu 15. stoljeća, a prije etabliranja renesansnog stila koje će se dogoditi u prvom desetljeću 16. stoljeća.

 

Valorizacija:

Spomenuto dvorište koje je od gradske prometnice odvojeno vlastitim zidom jedan je od rijetkih primjera takve vrste u gradu Cresu i ovome kompleksu daje vrijednost urbanističke specifičnosti unutar sustava koji sklopove kuća organizira oko zajedničkoga dvorišta javnog karaktera. Na taj način privatiziran prostor dobiva i određenu ambijentalnu vrijednost. Stilski je vrijedan detalj prozor s odlikama razvijene cvijetne gotike. Objekt ima urbanističku i ambijentalnu vrijednost sa stilski vrijednim detaljima.

Kataloška jedinica br. 7

 

Lokalitet:

Cres, kat. čest. 416/1,2; Ulica Giovannija Moise br. 2

 

Lokacija:

Kuća je smještena u jugozapadnom dijelu srednjovjekovne gradske jezgre, na glavnoj gradskoj prometnici koja je povezivala južna i sjeverna gradska vrata. Dio je povećeg nepravilnog stambenog bloka kojeg čine zgrade različitih dimenzija, arhitektonskih koncepata i stilova. U tom bloku samo dva objekta sadrže stilske i kompozicijske odlike 15. i 16. stoljeća.[385]

Namjena:

Stambena dvokatnica.

 

Dvorište i vrt:

Zapadnom je fasadom kuća okrenuta prema zatvorenom dvorištu čije izlomljene konture definira 8 okolnih objekata koji čine spomenuti stambeni blok. Dvorište je tek s gradskom prometnicom vjerojatno komuniciralo na južnoj strani bloka, no u 19. je stoljeću tu komunikaciju prekinula novogradnja, pa je u njega moguće ući samo kroz konobe dvaju objekata.[386]

Tlocrt:

Trapezoid, neznatno šireg glavnog pročelja, otvorenog prema ulici Sv. Sidra. Prostorna organizacija temeljito je izmijenjena. Komunikacija među katovima morala se odvijati drvenim unutrašnjim stubištem.

Građa i tehnika:

Kuća je nedavno ožbukana, pa građu zida nije moguće utvrditi.

Fasada:

Glavna je istočna fasada okrenuta prema ulici Giovanni Moise. Fasada je izvorno bila podijeljena u dvije okomite osi svijetlih otvora. Kontrapunkt okomitoj naglašenosti smješten je tek u potkrovnom vijencu. Južnu okomitu os u zoni prizemlja čini portal glatkih kamenih greda, pri čemu je greda nadvratnika produžena od desnog dovratnika koji je pomaknut kada je zapunjen prozorski dio dućanskog otvora. Po sredini prizemnog dijela fasade nalazi se naknadno probijen ulaz u prizemne prostorije, a na krajnjem sjevernom rubu fasade, tik uz susjedni objekt, nalazi se portal čiji položaj uz sam rub kuće, činjenica da nema funkciju, već je među dovratnicima probijen položeni pravokutnik prozora, te razlika u zapuni ziđa uokolo portala ukazuju da je prenesen s nekog drugog objekta, a ovdje je postavljen zbog reprezentativnosti uličnog položaja fasade. Dovratnici i nadvratnik profilirani su svom dužinom, a bogato je profilirana i streha nad nadvratnikom. Nad strehom je postavljena kanelirana školjka koja nešto grubljom izradom i izostankom dekorativnih kuglica na širim krajevima žlijebova odudara od ostalih creskih primjera ovog renesansnog dekorativnog elementa.[387]

U osi nekadašnjeg dućanskog otvora, na južnom kraju glavnoga pročelja, otvoreni su u zonama prvoga i drugoga kata prozori glatkih kamenih greda pod blago istaknutim strehama, postavljeni nad jednostavno profilirane i lagano istaknute prozorske klupčice koje nose glatke, jednostavne konzole. Identični su prozori otvoreni u osi postavljenoj nešto južnije od spomenutog naknadno uzidanog portala, tj., sukladno južnoj osi pročelja. Nad središnjim kasnije otvorenim prizemnim ulazom, iz zidne plohe u razini prvoga i drugoga kata ističe se linija dimnjaka bez njegovog proširenog kaminskog dijela.

Istaknuti potkrovni vijenac počiva na neukrašenim kamenim gredama.

Sjeverna i južna fasada sljubljene su sa susjednim objektima.

Zapadna fasada je okrenuta prema spomenutom zajedničkom dvorištu koje je danas zatvoreno susjednim objektima i kojem mi nije bio moguć pristup.

Krovište:

Dvostrešno, položeno u pravcu istok – zapad.

 

Stanje:

Nedavnim je intervencijama kvaliteta stambenog prostora poboljšana, no gruba žbuka vizualno nije usklađena s estetskim vrijednostima stilskih dekorativnih elemenata prozorskih klupčica i streha. Gubitkom izvorne organizacije prostora, prizemni je dućanski otvor izgubio funkciju, te je zazidan. Nelogična pozicija naknadno ugrađenog renesansnog portala[388] koji također nema funkciju, te probijanje prozora unutar njegovih gabarita kvare izvorno pravilnu kompoziciju svijetlih otvora ove fasade.

 

Vrijeme i stil:

Pravilna kompozicija svijetlih otvora u dvije vertikalne osi, dućanski otvor u prizemlju, te jednostavne stilske odlike arhitektonske dekoracije prozorskih otvora (prozorske strehe i klupčice tek neznatno istaknute iz zidne plohe) govore u prilog pregradnji nekog zasigurno postojećeg ranijeg objekta[389] koja se odvila u doba jenjavanja primjene ranorenesansnog dekorativnog programa - tijekom druge polovice 16. ili početkom 17. stoljeća. Naknadno ugrađen portal bogate renesansne profilacije, istaknute strehe i rustično obrađene školjke morao je nastati u okviru lokalne kameno-klesarske radionice tijekom prve polovice 16. stoljeća.[390]

 

Valorizacija:

Skladnim proporcijama i utišanim slogom arhitektonske dekoracije, kuća je u izvornom stanju imala ambijentalnu vrijednost. Osobite je pozornosti vrijedan naknadno uzidani portal koji ulazi u korpus ostvarenja lokalne kameno-klesarske radionice iz prve polovice 16. stoljeća, no neprimjereno i nefunkcionalno postavljen.

 

Kataloška jedinica br. 8

 

Lokalitet:

Cres, kat. čest. 421, Ribarska 38

 

Lokacija:

Ugaona kuća stambenog sklopa nepravilnog oblika smještenog u jugozapadnom dijelu srednjovjekovne gradske jezgre, na križanju glavne gradske arterije (u ovome dijelu pod današnjim nazivom Ulica Giovannija Moise) i Ribarske ulice koja u smjeru zapad - istok povezuje gradsku luku s novim gradskim predjelom, nastalim u 16. stoljeću: Zazidom. Južnom fasadom graniči s kućom opisanom pod kataloškim brojem 7, dok joj se istočna fasada nalazi nasuprot zapadnoj fasadi i dvorištu kuće Moise (kataloški broj 4).

 

 

Namjena:

Stambena dvokatnica.

 

Dvorište i vrt:

Nema

Tlocrt:

Pravokutnik, položen u smjeru: sjeverozapad - jugoistok. Nepostojanje vanjskog stubišta navodi na datiranje renesansne pregradnje kasnije od druge polovice 16. stoljeća, kada se ovakav način komunikacije vanjskog i unutarnjeg prostora gubi. Razlog tomu mogla bi biti i izloženost glavne fasade glavnoj gradskoj komunikaciji.[391]

U nekoliko pregradnji koje je kuća doživjela tijekom stoljeća izvorna je unutarnja organizacija prostora nestala, no na temelju svijetlih otvora možemo zaključiti kako je prizemlje bilo organizirano u dvije prostorije (istočni i sjeverni dućanski otvori), kao i prvi i drugi kat (dvije vertikalne osi svijetlih otvora).

 

Građa i tehnika:

Svjež nanos grube žbuke onemogućava uvid u građu zida.

Fasada:

Istočna fasada dvjema pravilno koncipiranim vertikalnim osima svijetlih otvora ponavlja shemu susjedne istočne fasade prethodno opisane kuće. Južnu os u zoni prizemlja tvore danas zazidan portal glatkih kamenih greda dovratnika i nadvratnika, a sjevernu ostaci glatkih kamenih greda segmentnog luka i dovratnika također zapunjenog portala kojim se ulazilo u prizemne prostorije. U te dvije osi, u zonama prvoga i drugoga kata otvoreni su prozori glatkih kamenih greda doprozornika i jednostavno profiliranih streha blago istaknutih iz zidne plohe. Jednostavno profilirane istaknute prozorske klupčice počivaju na glatkim povijenim konzolama. Jedinu vodoravnu silnicu fasade ostvaruje povijeni krovni vijenac, nad kojim je recentna dogradnja izvela još jedan kat.

Pregradnjom kuće i zazidavanjem prizemnih ulaza, istočna je fasada izgubila funkciju pročelja, a preuzela ju je sjeverna, okrenuta prema Ribarskoj ulici. Tako je jedini ulaz u kuću ostao onaj nekoć dućanski u istočnom dijelu sjeverne fasade. Sastavljen je od glatkih kamnih greda i jednostavno profiliranog nadvratnika po sredini kojega se nalazi štit otučenog grba. Prozorski dio dućanskog otvora danas je zapunjen. Osim ovoga, jedini danas vidljivi svijetli otvor ove fasade nalazi se u zon drugoga kata zapadnoga dijela. To je prozor koji oblicima dosljedno prati već opisane s prvoga i drugoga kata istočne fasade.[392]

Južna i zapadna fasada priljubljene su uz susjedne objekte.

 

Krovište:

Dvostrešno, položeno u pravcu istok – zapad.

Stanje:

Tijekom vremena kuća je doživjela znatnu izmjenu izvorne organizacije unutarnjeg i vanjskog koncepta, pri čemu su zapunjeni istočni portali, te prozorski dio dućanskog otvora na sjevernoj fasadi.

Kuća je nedavno obnovljena i ožbukana slojem grube žbuke koji kao i kod prethodnog kataloškog primjera odudara od materijala i stila u kojem su izvedeni svijetli otvori.

 

Vrijeme i stil:

Kada govorimo o izvornom konceptu organizacije prostora, kao i u prethodnom primjeru, ovdje je riječ o pregradnji starijeg objekta koja se morala dogoditi krajem 16. ili početkom 17. stoljeća, u trenutku jenjavanja šire primjene ranorenesansnog dekrativnog repertoara.

 

Valorizacija

Odmjerene proporcije i nenaglašena, no prisutna dekoracija svijetlih otvora na ovom su objektu ostvarile dojam ambijentalne vrijednosti koja je narušena zapunom dućanskih otvora i portala prizemlja istočne i sjeverne fasade, te nelogičnom odlukom da se na istočnoj fasadi zapune svi osim jednog prozora.

 

Kataloška jedinica br. 9

 

Lokalitet:

Cres, kat. čest. 664, Ribarska 31, Ribarska 23

 

Lokacija:

Kuća je smještena na jugoistočnom kraju nepravilnog bloka zgrada koji se nalazi jugoistočno od crkve Sv. Sidra, tj. središta srednjovjekovne gradske jezgre. Južna fasada je otvorena prema križanju Ribarske ulice i Ulice Sv. Sidra, glavne gradske arterije. Suhim je prolazom u razini prvoga kata a iznad komunikacije unutrašnjeg dvorišta bloka s Ribarskom ulicom povezana sa susjednom, zapadnom kućom koja nosi secesijske stilske odlike.

Namjena:

Stambena dvokatnica.

 

Dvorište i vrt:

Nema

Tlocrt:

Nepravilna pačetvorina koja se zapadnom fasadom prilagođava prolazu u unutrašnji prostor stambeno-gospodarskog bloka zgrada. Komunikacija prizemlja i prvoga kata ostvarena je vanjskim stubištem koje priljubljeno uz zapadnu fasadu vodi do sjeverne fasade suhog prolaza unutar kojeg su smještena ulazna vrata stambenog prostora prvoga kata. Komunikacija između prvoga i drugoga kata tekla je unutrašnjim drvenim stubištem smještenim s unutrašnje strane sjeverne fasade.

Građa i tehnika:

Zbog nedavno ožbukane fasade nije moguće utvrditi građu zida.

 

Fasada:

Glavna je južna fasada, otvorena prema Ribarskoj ulici. Kompozicija je organizirana u dvije vertikalne osi svijetlih otvora, od kojih je izvorno u zoni prizemlja počinjala samo istočna os, portalom glatkih kamenih greda dovratnika i nadvratnika ukrašenih kontinuiranim ukrasom štapa na unutranjem rubu. U zapadnoj osi pročelja, naknadno je otvoren prozor glatkih kamenih greda. U zoni prvoga kata, u obje su osi otvorena dva pravokutna prozora koji počivaju na jednostavno profiliranim kamenim klupčicama koje nose konzole s prednje strane ukrašene jako stiliziranim lisnatim ornamentom. Kamene grede doprozornika istočnog prozora ukrašene su jednostavnim ukladama, dok su uklade doprozornika zapadnog prozora ukrašene u donjoj trećini ispunjenim kanelirama. U obje su vertikalne osi pročelja otvorena dva pravokutna prozora glatkih kamenih greda, dimenzijama identični onima s prvoga kata.

Zapadna fasada je kombinirana sa suhim prolazom smještenim u razini prvoga kata njezinog južnog ruba. U sjevernom dijelu prizemlja smješten je prizemni portal uokviren glatkim gredama s ukrasom štapa. Uz njegov južni dovratnik smješteno je stubište koje vodi do suhog prolaza iz kojeg se ulazi u portal ulaza prvoga kata zapadne fasade. Portal je uokviren glatkim gredama. Prozorski otvori prvoga i drugoga kata otovreni su u dvije okomite osi: sjevernoj nad portalom prizemlja u kojem su po jedan prozor glatkih greda na svakome katu, i južnoj u kojoj je jedan prozor u osi portala prvoga kata.

U suhom prolazu je s južne strane otvoren manji kvadratni prozor glatkih okvira, dok je sa sjeverne strane zatvoren samo parapetom.

 

Krovište:

Dvostrešno, položeno u pravcu sjever – jug.

 

Stanje

Nedavnim je popravkom zidova i ožbukavanjem kuća temeljito obnovljena, i danas je u veoma dobrom stanju.

 

Vrijeme i stil:

Dekorativni repertoar visoke renesanse prisutan na doprozornicima i prozorskim klupčicama prozora prvoga kata u vidu udlaga, kanelira, lisnatih ukrasa na konzolama, datira obnovu već postojeće kuće (portal s ukrasom “na štap”).

 

Valorizacija

Kuća visoke urbanističke i ambijentalne vrijednosti koju ostvaruje zanimljivo rješenje vanjskog stubišta i suhog prolaza. Vrijedni stilski detalji na prozorima prvoga kata južne fasade.

Kataloška jedinica br. 10

 

Lokalitet:

Cres, kat. čest. 658, Ulica Sv. Sidra 24, Ribarska 29

 

Lokacija:

Kuća se nalazi jugozapadno od pročelja romaničke crkve Sv. Sidra, na mjestu nekadašnjeg središta srednjovjekovne gradske jezgre koje je činio trg pred crkvom. Izlomljenom linijom istočne fasade, ona vjerojatne slijedi nekadašnju liniju trga koji je značajno smanjen produživanjem romaničke crkve krajem 14. ili početkom 15. stoljeća.

Sjeverozapadna fasada se otvara prema prolazu koji iz prostora nekadašnjeg trga komunicira s razvedenim prostorom zajedničkog dvorišta velike grupe kuća koje čine zamršen urbanistički splet najstarije gradske jezgre.

Zapadna i južna fasada priljubljene su uz susjedne objekte.

Namjena:

Stambena dvokatnica.

 

Dvorište i vrt:

Nema

Tlocrt:

Prilagođavajući se obrisu nekadašnjeg trga pred crkvom Sv. Sidra, kuća je prelamanjem istočne fasade u prvoj petini dobila tlocrt nepravilnog peterokuta. Pregradnjama je izgubljen svaki trag izvorne organizacije unutrašnjeg prostora, no na temelju kompozicije svijetlih otvora istočne i sjeverozapadne fasade možemo pretpostaviti da su stambeni prostori prvoga i drugoga kata bili organizirani dvostanično, te da je prizemni prostor izvorno služio kao konoba, da bi kasnijim pregradnjama dobio stambenu namjenu, kada je jedinstven prostor pregrađen.

Građa i tehnika:

Ispod sloja žbuke mjestimično se naziru pravilno klesani kameni kvadri srednje veličine (cca 100 x 40 cm). Od pravilnih su kamenih klesanaca izrađeni i segmenti polustupova ugrađenih na mjestu uvučenog prizemnog dijela širokog kuta u kojem se lomi istočna fasada.

 

Fasada:

Istočna fasada se slijedeći liniju nekadašnjeg trga pred crkvom Sv. Sidra u prvoj južnoj petini lomi pod tupim kutom. U tom djelu fasade svijetli su otvori postavljeni u središnjoj osi. U razini prizemlja otvorena su široka vrata konobe glatkih kamenih greda dovratnika i nadvratnika, a u njihovoj osi u razini prvoga i drugoga kata dva vertikalno pravokutna prozora s okvirima istih karakteristika.

Na mjestu prelamanja istočne fasade u razini prizemlja ugao kuće je uvučen zbog olakšavanja kolnog prometa, a uvučeni je dio ukrašen polustupom izrađenim u bunjatu, od kamenih prstenova neujednačenih dimenzija, a završava neukrašenom kapitelnom zonom u obliku lijevka.

Ostatak istočne fasade rastvoren je jednom vertikalnom osi svijetlih otvora: u razini prizemlja otvoren je vodoravni pravokutni prozor skošenih kamenih greda. U razini prvoga kata nalazi se kvadratni prozorom čija jednostavno profilirana klupčica počiva na konzolama koje su s prednje strane ukrašene stiliziranim lisnatim motivom nad kojim je vodoravno postavljen ukras u obliku dvostruke kruške s prstenom po sredini. Kanelire doprozornika su ispunjene u donjoj trećini, a natprozornik čini glatka kamena greda. Treći je kat je u istoj osi rastvoren manjim kvadratnim prozorom glatkih kamenih greda.

Na uglu sjeverozapadne i sjeveroistočne fasade prizemlje je uvučeno, a ugao je naglašen još jednim polustupom u bunjatu, identičnim već opisanome.

Glavni se ulaz u stambene prostorije prvoga i drugoga kata nalazi na sjeveroistočnoj fasadi. Jednokračno stubište postavljeno okomito na fasadu vodi do manjeg kvadratnog podesta pred portalom glatkih kamenih greda. Nad podestom, u razini drugoga kata dograđena je svodna konstrukcija suhoga prolaza kojim kuća komunicira sa susjednom.

Krovište:

Dvostrešno, postavljeno okomito na glavnu, istočnu fasadu.

 

Stanje

Nedavnom je restauracijom kuća obnovljena i nalazi se u veoma dobrom stanju. Stupanj očuvanosti stilske dekoracije renesansnog prozora prvoga kata istočne fasade razmjerno je visok u usporedbi s drugim primjerima iz te skupine u gradu Cresu.

Vrijeme i stil:

Pravilan ritam kompozicije svijetlih otvora istočnog pročelja, te renesansni dekorativni program izveden na prozoru prvoga kata sjeverne trećine istočne fasade (kanelire, stilizirano lišće, kruškoliki ukrasi) upućuju na prvu polovicu ili sredinu šesnaestoga stoljeća kao vrijeme pregradnje starije kuće koja je morala postojati u gusto izgrađenom srednjovjekovnom gradskom tkivu oko crkve Sv. Sidra.

 

Valorizacija

Kuća visoke ambijentalne i urbanističke vrijednosti narušene gubitkom funkcije trajne nastanjenosti. Renesansni prozor prvoga kata sjeverne trećine istočnoga pročelja vrijedan je u okvirima razvoja renensanse u Cresu kao jedinstven primjer kombinacije stiliziranog lisnatog ornamenta i kruškolikih elemenata.

 

Kataloška jedinica br. 11

 

Lokalitet:

Cres, kat. čest. 634/1, Sv. Sidar 14

 

Lokacija:

Kuća je smještena na zapadnoj strani glavne gradske prometnice u njezinom središnjem dijelu koji povezuje crkvu Sv. Izidora sa zbornom crkvom Sv. Marije Snježne, odnosno srednjovjekovno i renesansno središte povijesne jezgre grada Cresa.

Namjena:

Stambena dvokatnica.

 

Dvorište i vrt:

Nema.

Tlocrt:

Nepravilan četverokut uže sjeverne strane. Ulaz u konobu smješten je pod jednokračnim stubištem kojim se dolazi do podesta pred ulazom u prvi kat. Prvi je kat izvorno bio pregrađen u dvije prostorije, od kojih je manja, južna služila kao kuhinja. Na njezinom južnom zidu nalazi se u potpunosti očuvan segmentno nadsveden otvor kamina na jednostavnim konzolama. Dva prozorska otvora drugoga kata ukazuju na nekadašnje dvije prostorije i u toj etaži.

Građa i tehnika:

Pravilno klesani kameni kvadri na glavnom fasadi, dok je za sporedne, kao i za pregradne zidove korišten priklesan kamen utopljen u mnogo morta.[393] Dotrajale stropne grede prizemlja nedavnom su restauracijom u potpunosti obnovljene.

 

Fasada:

Glavna fasada, ujedno i jedina otvorena jest istočna. Čitavom širinom je otvorena prema ulici Sv. Sidra, a za širinu vanjskog stubišta uvučena je od linije susjednih kuća. Kompozicija je vodoravno naglašena u zoni prvoga kata razmjerno velikim renesansnim prozorima, dok stroga organizacija okomitih osi svijetlih otvora ne postoji. U južnom dijelu prizemlja, ispod podesta na vrhu stubišta otvorena su vrata konobe sastavljena od glatkih kamenih greda s ukrasom štapa. U središtu grede nadvratnika isklesan je grb u obliku štita.[394] U sjevernom dijelu fasade, još jedan ulaz u prizemlje glatkih kamenih greda, vjerojatno otvoren prilikom kasnije pregradnje prizemlja u dvije prostorije. Vanjsko stubište priljubljeno uz fasadu, vodi na kvadratni podest pred glavnim ulazom prvoga kata koji je uokviren glatkim kamenim gredama. Sjeverno od njega otvorena su dva jednaka lučno završena prozora čiji su doprozornici čitavom dužinom ukrašeni u donjoj trećini ispunjenim kanelirama. Kapitelne su zone od tijela odvojene jednostavnim vijencem. Iz unutrašnje polovice istaknutih imposta izlaze pravilni lukovi koji su u donjoj zoni ukrašeni kanelirama, a u gornjoj, izbačenoj u prostor snažnom profilacijom. Tjemena lukova ukrašena su dvostrukom volutom sa središnjim ukrasom palmete, a vanjske polovice imposta ukrašeni su jednostrukim volutama iz kojih izlaze lisnati ornamenti. Sjeverni prozor ima profiliranu skošenu prozorsku klupčicu koja leži na jednostavnim plitko profiliranim konzolama. Prozori drugoga kata nisu otvoreni u vertikalnim osima onih prvoga kata, južni je otvoren u osi ulaza prvoga kata, a sjeverni u osi između dva opisana prozora. Oba su glatkih kamenih greda s neznatno istaknutim i jednostavno profiliranim prozorskim klupčicama.

Pod strehom je istaknuta neukrašena drvena potkrovna greda koja leži na drvenim konzolama skošenih završetaka.

Sjeverna, zapadna i južna fasada prislonjene su uz susjedne objekte.

 

Krovište:

Dvostrešno, postavljeno okomito na glavno pročelje. Kupa kanalica.

 

Stanje

Nedavnom je obnovom kuća u potpunosti zaštićena. Prizemlje i prvi kat su u funkciji restorana. Kuća je ožbukana, a drvene stropne grede prizemlja koje leže na kamenim konzolama zamijenjene su novima. Obnovljen je i kamin u južnoj prostoriji prvoga kata, te mu je vraćena funkcija krušne peći. Ozbiljne zamjerke mogu biti upućene vlasniku koji je kanelirane doprozornike i lukove prozora prvoga kata prebojao žutom bojom.

 

Vrijeme i stil:

Bogat dekorativni program izveden na dva prozora prvoga kata istočne fasade koji u potpunosti ulazi u okvir ostvarenja lokalne kamenoklesarske radionice s početka 16. stoljeća. Grb nadvratnika ulaza u konobu na kojem su uklesana slova E.D, upućuje na za za sada nepoznatog pripadnika obitelji Draža.

 

Valorizacija

Kuća predstavlja jedini primjer stambenog objekta smještenog na glavnoj gradskoj arteriji koji je zadržao vanjsko stubište kojim prvi kat komunicira s prizemljem. Ambijentalnu vrijednost naglašavaju i stilski vrijedni detalji ukrasa prozora prvoga kata koji pripadaju korpusu djela nastalih u krugu creske kameno-klesarske radionice koja je djelovala u prvoj polovici 16. stoljeća.

Kataloška jedinica br. 12

 

Lokalitet:

Cres; kat.čest. 630; Sv. Sidar 10

 

Lokacija:

Kuća je smještena na zapadnoj liniji kuća uz glavnu gradsku prometnicu Sv. Sidra, prema kojoj je okrenuta istočnom fasadom, dok južnom zatvara malenu pjacetu, danas Ulica kapetana Draže, nepravilno oblikovan zapadni odvojak spomenute prometnice koji kao zajedničko dvorište služi kućama koje ga okružuju. Ulica kapetana Draže se iz južnog ruba pjacete nastavlja prema Ribarskoj ulici, definirajući zapadni rub nepravilnog stambenog bloka. Sjeverna i zapadna fasada prislonjene su uz susjedne objekte.

Namjena:

Stambena trokatnica.

 

Dvorište i vrt:

Maleno zajedničko dvorište pred južnom fasadom zapravo je proširenje uske ulice koja se pod pravim kutom odvaja od ulice Sv. Sidra. Kuća s dvorištem komunicira preko portala u zapadnom dijelu južne fasade na kojem su primjetni ostaci dućanskog otvora. U zapadnom dijelu dvorišta vide se tragovi nekadašnjeg popločenja oblucima organiziranima u dijagonalno presječene kvadrate.

Tlocrt:

Nepravilan četverokut, duže zapadne i južne stranice. Istraživanje unutrašnjeg rasporeda prostorija nije mi bilo omogućeno, no prvobitna organizacija unutarnjeg prostora vjerojatno je izgubljena u kasnijim pregradnjama. Na temelju činjenice da ne postoji vanjsko stubište, zaključujemo kako je komunikacija među etažama bila organizirana unutrašnjim drvenim ili kamenim stubištima. A množina tri prozorske osi na južnom i dvije na sjevernom pročelju govore o mogućem postojanju tri prostorije u razini prvoga i drugoga kata.

Građa i tehnika:

U razini prizemlja i prva dva kata kuća nije ožbukana, pa su vidljivi veoma pravilno klesani blokovi među pravilnim nenaglašenim sljubnicama, po kojima ova kuća uz kuću Rodinis 2 (kat. br. 2) i kuću Moise (kat. br. 4) pripada grupi najkvalitetnije zidanih objekata stambene namjene koji se mogu datirati u 16. stoljeće.

U XX. je stoljeću u cigli dograđen i treći kat.

 

Fasada:

Glavna je istočna fasada okrenuta ulici Sv. Sidra. Vertikalna os južne polovice istočne fasade pravilno je organizirana s jednim širim vodoravno položenim pravokutnim prozorom glatkih greda[395], i po jednim okomito položenim pravokutnikom prozora prvoga i drugoga kata. Nepravilnu sjevernu os istočnoga pročelja čine u razini prizemlja portal glatkih greda ukrašenih ukrasom 'na štap', nadvratnikom s grbom u štitu[396]. Nad nadvratnikom je otvoren vodoravno položen pravokutni svijetli otvor glatkih greda. u razini između prizemlja i prvoga kata, nešto južnije od ulaznog portala otvoren je jedan prozorski otvor, a u razini prvoga kata, ali pomaknut nešto sjevernije, još jedan. Oba su bez ikakvih stilskih obilježja, dimenzijama identični onima s južne osi.

Treći kat je recentna dogradnja izvedena u opeci.

Južna je fasada okrenuta prema omanjem zajedničkom dvorištu (proširenje Ul. kapetana Draže). Može se podijeliti u dvije kompozicijske cjeline koje odgovaraju zapadnoj i istočnoj polovici fasade. Zapadna je pravilno organizirana u dvije pravilne vertikalne osi svijetlih otvora pri čemu ona rubna započinje portalom prizemlja na kojem je vidljivi ostatak nadvratnika naknadno zazidanog prozora dućanskog otvora. U razini prvoga, drugoga i trećega (naknadno dozidanoga) kata pravilno su raspoređeni prozorski otvori glatkih kamenih greda. Istočna polovica fasade u razini prizemlja pri istočnome rubu ima otvoren jedan prozor glatkih skošenih greda, dok su dva identična onima na zapadnoj polovici pročelja otvorena u nešto zapadnijoj osi te polovice.

Ugao južne i istočne fasade naglašen je vitkim tročetvrtinskim stupićem. Baza je ukrašena tordiranim kanelirama i prestenom odvojena od tijela stupića na kojem se jasno razaznaju sljubnice ugaonih kamenih blokova u kojima je isklesan. Prstenom odvojen kapitel ukrašen je do trećine ispunjenim kanelirama, a impost vješto isklesanim ovulima.

 

Krovište:

Dvostrešno, okomito na glavnu, istočnu fasadu. Pokriveno kupom kanalicom.

 

Stanje

Veoma kvalitetna građa i način zidanja velikim klesancima uz malo morta, pridonijela je dobroj očuvanosti ove kuće kojoj nije naštetila ni dogradnja masivnog trećeg kata. Osim na zapadnog dijela sjeverne fasade kuće Moise (kat. br. 3), ovo je jedini primjer neožbukane fasade 16. stoljeća na kojem se može uočiti kvalitetna kamena građa i način zidanja pravilnim klesancima s malo morta vidljivoga u neispupčenim sljubnicama.

 

Vrijeme i stil:

Iako osim grba na nadvratniku glavnog portala na istočnoj fasadi ne nalazimo nikakve stilske oznake, način zidanja identičan kućama pod kat. br. 2 i 3 koje datiramo u prvu polovicu 16. stoljeća, smješta ovu građevinu u isto vremensko razdoblje, s mogućnošću pomaka prema kraju stoljeća kada zamire živa aktivnost lokalne radionice.

Premda nepostojanošću organiziranog ritma i neodstatkom stilske dekoracije svijetlih otvora odudara od grupe patricijskih kuća 16. stoljeća, njezine razmjerno velike dimenzije, zatvorenost prema okolnom prostoru, nepostojanje vanjskoga stubišta kojim komunicira sa zajedničkom dvorištem, te identifikacija naručitelja gradnje (plemićka obitelj Draža) govore u prilog njezinu uvrštavanju unutar okvira tog tipa stambene arhitekture 16. stoljeća.

 

Valorizacija:

Kao jedan od nekoliko sačuvanih primjera patricijske kuće 16. stoljeća ova kuća osim ambijentalne posjeduje i visoku urbanističku vrijednost koja je narušena neprimjerenom dogradnjom trećega kata u cigli.

Kataloška jedinica br. 13

 

Lokalitet:

Kat. čest. 322

 

Lokacija:

Istočni dio dobro sačuvane Pjacete, jednog od najboljih primjera specifične pojave creskog urbanizma, trga manjih dimenzija koji okolnim objektima služi kao zajedničko dvorište . Nalazi se u blizini natkrivenog prolaza koji s Pjacete vodi prema vrtovima smještenima između jugoistočnog dijela grada i renesansnih gradskih zidina. Kuća je u nizu stambenog bloka Rodinis.

 

Namjena:

Nekada stambeni objekt, danas kuća za odmor u funkciji samo tijekom ljetnih mjeseci.

 

Dvorište i vrt:

Nema, funkciju dvorišta preuzeo je istočni krak Pjacete.

 

Tlocrt:

Pravokutni, zaobljenog sjeveroistočnog ugla. Sa zapadne i istočne strane prigrađen susjednim objektima, s južne strane od susjednog objekta odvojem prolazom od 50 cm. Dvokatnica jednostaničnih etaža, s konobom u prizemlju u koje se ulazi kroz široka vrata iz dvorišta. Vanjskim je stubištem ostvarena komunikacija s ulazom prvoga kata. Lijevo od prizemnog ulaznog otvora uz fasadu je prislonjeno kameno stubište susjednog, istočnog objekta. Na jugozapadnom unutarnjem zidu nalaze se ostaci kamina s napom, dok su unutrašnje drvene stepenice na zaobljenom SI uglu komunicirale s prostorijom na drugom katu.

 

Građa i tehnika:

Ziđe je grubo, sastavljeno od nepravilnog kamena, ponegdje od lomljenca utopljenog u mnogo vezivnog materijala. Mjestimično ožbukano.

Fasada:

Jedina otvorena fasada je sjeverna, otvorena prema zajedničkom dvorištu. Uz prizemni dio fasade, desno od svijetlog otvora konobe, prigrađeno je kameno stubište koje vodi do podesta pred ulazom u prvi kat. Prostor ispod kosine stubišta zazidan je kamenim ziđem. Kamena ploča podesta prilikom preuređenja objekta zamijenjena je armirano-betonskom. Pod stubištem ulaz u konobu dovratnika i polukružnog nadvratnika izvedenih u glatkim kamenim gredama koje ne izlaze iz ravnine ziđa. Na zaobljenom dijelu ziđa, otvoren je manji kvadratni prozor zacementiranih rubnih dijelova.

Zona prvoga kata rastvorena je s dva svijetla otvora, pravokutnim ulaznim vratima za visinu praga uzdignutima od ploče podesta i prozorom. Vrata nisu u osi s ulaznim vratima konobe. Uske grede dovratnika ne izlaze iz ravnine ziđa, a između njih vodoravno je postavljen po jedan kameni kvadar koji duboko zadire u plohu fasade vezujući kameni okvir vratiju s okolnim ziđem, dok je nadvratnik sastavljen od jedne vodoravno postavljene kamene grede. Dovratnike i nadvratnik ukrašava ukrašeni su oblim ugaonim štapom.

Nešto više, istočno od spomenutih vratiju nalazi se prozorski otvor koji počiva nad plitkom prozorskom klupčicom stepenaste profilacije. Oštećeni glatki doprozornici su neprofilirani, s kapitelima ukrašenima stiliziranim lišćem nad kojim je rubna profilacija. Prozorski otvor završava s dvije, u tjemenu luka spojene glatke lučne grede ukrašene jednostavnom profilacijom.

U zoni drugoga kata, u srednjem dijelu fasade, a van osi i jednog od spomenutih svijetlih otvora otvoren je prozor drugoga kata. Danas raspuknuta, stepenasto profilirana klupčica identična je onoj s prozora prvoga kata. Doprozornici su jednostavne kamene grede s ugaonom užljebinom. Obli jednostavni gornji dio sastavljen je od dva komada kamena spojena u tjemenu luka.

 

Krovište:

Krovište je jednostrešno, pokriveno kupom kanalicom pod kojim se na završnom dijelu fasade nalazi red konzolno postavljenih opeka.

Stanje

Objekt je djelomično obnovljen 60-ih godina uz nestručne intervencije (armirano-betonski podest i probijanje manjeg kvadratnog prozora na najvidljivijem dijelu prizemlja). Stanje očuvanosti je osrednje.

 

Vrijeme i stil:

Smještaj u jugoistočnom dijelu grada koji nastaje širenjem grada izvan prvog srednjovjekovnog obrambenog pojasa, te dekorativni elementi svijetlih otvora sjeverne fasade smještaj ovaj objekt u okvire renesanse 16. stoljeća.

 

Valorizacija

Kuća je dio urbanističkog sklopa visoke ambijentalne vrijednosti.

Kataloška jedinica br. 14

 

Lokalitet:

Kat. čest. 321, Pjaceta 13

 

Lokacija:

Istočni dio dobro sačuvane Pjacete, jednog od najboljih primjera specifične pojave creskog urbanizma, trga manjih dimenzija koji okolnim objektima služi kao zajedničko dvorište. Nalazi se u blizini natkrivenog prolaza koji s Pjacete vodi prema vrtovima smještenima između jugoistočnog dijela grada i renesansnih gradskih zidina. Kuća je u nizu stambenog bloka Rodinis.

Namjena:

Nekada stambeni objekt, danas u funkciji kuće za odmor tijekom ljetnih mjeseci

 

Dvorište i vrt:

Nema, funkciju dvorišta preuzeo je istočni krak Pjacete.

 

Tlocrt:

U obliku nepravilnog četverokuta tako da je uža strana okrenuta prema dvorištu, a šira prema kratkoj komunikaciji koja s južne strane zatvara stambeni blok Rodinis. Čitav prizemni dio zauzima konoba, dok su u gornjim etažama prostorije odijeljene. Zbog kasnijih pregradnji nemoguće je odrediti izvornu prostornu dispoziciju prostorija.

 

Građa i tehnika:

Mnoštvo grubih i nepravilnih lomljenaca utopljenih u mnogo vezivne građe pokrivene grubom žbukom koja je na velikom dijelu fasade otpala. Na mjestima je zid obnavljan opekom.

 

Fasada:

Sjeverna fasada kuće je jedina vidljiva, otvorena prema uskom kraku Pjacete. Stubište koje vodi do podesta ulaznih vratiju prvoga kata u potpunosti je prizidano je uz susjedni, zapadni objekt. Podest zauzima čitavu širinu fasade, a sa sjeverne je strane ograđen niskom ogradom od opeke. U osi podesta, u razini prizemlja široki je ulaz u konobu. Dovratnici i segmentni luk potpuno su prežbukani, kao i ziđe ispod stubišta.

Ulazna vrata prvoga kata smještena su u osi prizemnog ulaza. Dovratnici i polukružni luk gornjeg dijela sastavljeni su od glatkih kamenih greda koje ne izlaze iz ravnine ziđa.

U zoni drugoga kata otvoren je prozorski otvor pomaknut istočnije od osi ulaznih vratiju. Prilično istaknuta prozorska klupčica stepenasto je profilirana, a počiva na dvije rubno ugrađene konzole koje su u donjem dijelu ukrašene blago povijenim, širokim stiliziranim lisnatim ornamentom. Na prednjem dijelu konzole izvan lista izrađen je zavinuti svitak koji nad sobom nosi ravnu profilaciju. Doprozornici su izrađeni od kamenih greda ukrašenih ukladama, a kapitelna im je zona kanelirana s jednostavnom profilacijom u gornjem i donjem dijelu. Glatke grede polukružnog je luka ovoga prozora na vanjskom dijelu ukrašene su lisnatim ornamentom.

Sa obiju strana spomenutog prozora, a u visini prozorske klupčice u ziđe su ugrađene po dvije plitke, s prednje strane oblo završene konzole. Uzidane su asimetrično i nije jasna njihova funkcija.

Južna fasada okrenuta je prema Kutonjinoj ulici koja s južne strane zatvara stambeni blok Rodinis. Šira je od sjeverne, a u razini prizemlja izgrađena je koso, kontraforno.[397]

U zoni prvoga kata, fasada je rastvorena s dva pravokutna prozorska otvora. Istočni je obrubljen rustičnim, monolitnim gredama dok je zapadni očito kasnijeg datuma. I zona drugoga kata otvorena je dvama svijetlim otvorima postavljenima u osima onih s prvoga kata, no okviri su im jednostavni i kasnijeg datuma.

Krovište:

Dvostrešno, pokriveno kupom kanalicom. Na sjeverozapadnoj je fasadi izbačena streha koju nose tri drvene grede od kojih je tek ona srednja pritesana u obliku jednostavne konzole. Dimnjak se nadovezuje na liniju fasade, nad njenim južnim rubom.

 

Stanje:

Premda nastanjena, kuća se nalazi u veoma lošem stanju, žbuka je s većeg dijela fasade otpala, kameni okviri prozora su potamnili i ljušte se.

 

Vrijeme i stil:

Kao i kod objekta susjednog objekta, smještaj unutar stambenog bloka Rodinis koji nastaje tijekom 2/2 15., a razvija se tijekom 16. st. smješta ovu kuću u grupu objekata pučke, rustične renesansne arhitekture.

 

Valorizacija

Objekt visoke ambijentalne vrijednosti koji sa sjevernom fasadom koja se uvlači pred linijom fasade susjednog, zapadnog objekta dinamizira zapadni uski krak Pjacete.

Kataloška jedinica br. 15

 

Lokalitet:

Cres; kat. čest. br. 464, Zagrad 31

 

Lokacija:

Zagrad je dio grada[398] nastao tijekom 16. stoljeća izvan prstena srednjovjekovnih fortifikacija, na čijoj je liniji smještena ova kuća. Zauzima čeono mjesto u nizu od četiri objekta koji s istočne strane zatvaraju dvorište zajedničko za 9 objekata koji ga okružuju. Dvorištu se s južne strane, a ispod dvokatnog suhog prolaza koji povezuje dvije susjedne kuće, prilazi ulicom Zagrad koja potom s istočne strane obilazi kuću, te se nastavlja pravocrtno pružati prema sjeveru.

Namjena:

Stambena dvokatnica nekada je u prizemlju imala prostorije gospodarske namjene.

 

Dvorište i vrt:

Pred glavnom, sjevernom fasadom nalazi se Pjaceta – zajedničko dvorište okruženo s 9 stambenih objekata, koji, kao i kuća o kojoj je ovdje riječ, s dvorištem komuniciraju putem vanjskih stubišta koja vode na prvi kat. Pravokutnog je tlocrta, položena u pravcu sjever – jug, s pravokutnim zapadnim slijepim odvojkom.

U središnjem dijelu dvorišta naziru se ostaci popločenja oblucima poredanima u dijagonalno presječene kvadrate.

Tlocrt:

Pravokutnik položen u pravcu sjever – jug. Sa sjeverne strane, usporedno s fasadom dograđeno je jednokračno stubište s kvadratnim podestom. U razini prizemlja, sudeći[399][35] po svijetlim otvorima nalazile su se dvije prostorije, od kojih se u južnu ulazilo kroz dva dućanska otvora prizemlja na južnoj i istočnoj fasadi, a u sjevernu kroz lučni otvor smješten pod vanjskim stubištem zapadnog prizemlja.

U stambene prostorije prvoga kata ulazi se spomenutim zapadnim vanjskim stubištem, dok se između prostorija prvoga i drugoga kata komunikacija odvija pretpostavljenim unutarnjim stubištem. Na zapadnom slivu krova, u središnjoj osi južne polovice kuće dograđena je dvostrešna altana otvorena sjevernim kvadratnim prozorčićem.[400]

Građa i tehnika:

Pod mjestimično otpalom žbukom naziru se nepravilni lomljenci utopljeni u mnogo morta, dok su uglovi kuće ojačani pravilnim klesancima.

 

Fasada:

Kompozicija zapadne fasade nepravilna je i podređena funkcionalnom osvjetljenju unutarnjeg prostora. Njezinom plohom. dominira jednokračno vanjsko stubište koje završava kvadratnim podestom pred glavnim ulazom prvoga kata. Ispod podesta otvoren je široki lučno zaključen ulaz u konobu uokviren glatkim kamenim gredama. Južno od ulaza prvoga kata maleni je kvadratni prozor, a vertikalnoj osi ulaza, u razini drugoga kata jedan je prozorski otvor uokviren neukrašenim gredama.

U središnjoj osi ove fasade, u razini drugoga kata danas je zapunjen prozor glatkih kamenih greda, s čije je desne strane sačuvan kameni prsten.

Uz zapadni rub fasade, pod samom strehom, uzidan je kao spolij desni rub prozorske klupčice ukrašene pravilnim zupcima u funkciji prstena. Tragovi pod mjestimično otpalom žbukom upućuju na mogućnost da je na ovome mjestu bila uzidana čitava prozorska klupčica[401].

Potkrovni vijenac čini dotrajala drvena greda koja počiva na okomito izbačenim drvenim konzolama skošenih vrhova.

Južna je fasada okrenuta ulici Zagrad komponirana pravilno s naglašenom središnjom osi. Naglim otvaranjem prolazniku koji prođe ispod susjednog suhog prolaza, unatoč skromnim dimenzijama ostvaren je stanovit dojam monumentalnosti. U prizemlju je otvoren je ulazni portal gospodarske prostorije s otvorom 'na koljeno' koji je naknadno pregrađen na način da su glatkim kamenim gredama desnog dovratnika i lijevog doprozornika prozor i portal otvoreni. Ravna greda nadvratnika ukrašena je motivom štapa u donjem, i pravilnim zupcima i profilacijom u gornjem rubu. Po sredini nadvratnika ugrađen je grb u obliku štita s palmetom.[402]

U osi dućanskog otvora u razini prvoga kata otvoren je prozorski otvor s neznatno sniženim lukom koji na vanjskome rubu nosi ukras izmjeničnih zubaca. Glatki doprozornici počivaju na klupčici bez konzola, koja je s vanjske strane u gornjem rubu ukrašena motivom dijamantnih šiljaka.

U razini drugoga kata, u osi prethodno opisanih svijetlih otvora nalazi se pravokutni, vertikalno položeni prozor uokviren glatkim gredama doprozornika koje u središnjem dijelu imaju uklesane otučene kružnice koje su mogle nositi grbove. Snažno istaknuta skošena prozorska klupčica leži na konzolama koje su s prednje strane ukrašene motivom stiliziranog lišća u donjoj i bočno postavljenim volutama u gornjoj, po dva bočno postavljena svitka u gornjoj zoni.

Potkrovni je vijenac izveden od okomito postavljenih opeka.

Istočna fasada nepravilnom kompozicijom svijetlih otvora pokazuje nekoliko slojeva pregradnje ove kuće. Uz krajnji južni rub otvoren je prizemni ulaz neukrašenih dovratnika čiji produženi štapom ukrašeni nadvratnik naznačuje da se ovdje nalazio još jedan dućanski otvor prizemlja. U njegovoj okomitoj osi, u razini prvoga kata vidljivi su ostaci profilirane strehe prozora. Uz južni rub, iz fasade je izbočen lučno nadsveden stražnji zid kamina koji se u zoni drugoga kata sazuje u dimnjak pravokutnog profila utopljen u plohu zida.

U središnjoj osi fasade, u razini drugoga kata nalazi se prozor glatkih kamenih greda, uz koji je sa sjeverne strane sačuvan kameni prsten.

Sjeverna je fasada priljubljena uz susjednu kuću.

 

Krovište:

Dvostrešno, položeno u pravcu zapad, istok. Pokriveno kupom kanalicom. Kamena greda potkrovnog vijenca položena je na okomito postavljene opeke.

Na južnom dijelu zapadnog sliva krova dograđena dvostrešno pokrivena altana otvorena zapadnim kvadratnim prozorčićem kojem je nadvratnik sačinjen od oblog drvenog trupca, a potkrovna greda od daske koja leži na tri okomito postavljene drvene grede.

 

Stanje

Kuća se danas nalazi u veoma dotrajalom stanju. Trajno je nastanjena, te joj je potrebna izolacija zidova, ožbukavanje, kao i zamjena drvene građe. Obnova bi trebala uključiti i ponovno otvaranje zapunjenih gotičkih prozora na zapadnoj i istočnoj fasadi.

 

Vrijeme i stil:

Perimetri zidova činili su gotičku kuću koja je bila posljednja u nizu unutar istočnog pojasa srednjovjekovnih gradskih zidina za koje je možda bila i vezana. Toj fazi pripada zapadna balatura s prizemnim lučno nadsvedenim ulazom i dva prozora sa sedlastim lukovima koji su danas zapunjeni, te krovna altana. Prvu je pregradnju doživjela u prvoj polovici 16. stoljeća kada su otvoreni dućanski i prozorski otvori južne fasade koji dekorativnim programom (redovi pravilnih zubaca, stilizirano lišće na konzolama, ukras u obliku svitaka) i rustičnom izvedbom ulaze u okvir proizvoda lokalne kameno-klesarske radionice s početka 16. stoljeća. Neka od kasnijih intervencija mogla je zapuniti gotičke prozore, te otvoriti neke od svijetlih otvora čije neukrašene grede onemogućavaju dataciju.

 

Valorizacija

Visoku urbanističku vrijednost ova kuća ostvaruje naglim otvaranjem središnje vertikalne osi svijetlih otvora južne fasade prema prolazniku koji joj prilazi ispod susjednog dvokatnog suhog prolaza, te specifičnom komunikacijom zapadne fasade s pjacetom koja je ostvarena balaturom. Krovna altana jedini je sačuvani primjer tog arhitektonskog detalja u gradu Cresu. Stilski su veoma vrijedni detalji zapunjenih gotičkih prozora sa sedlastim lukovima, te rustično shvaćena renesansna dekorativna i konstrukcijska rješenja svijetlih otvora na južnoj fasadi.

 

Kataloška jedinica br. 16

 

Lokalitet:

Cres; kat. čest. 288/1,2; Zagrad bb; Klančić rof 20

 

Lokacija:

Kuća se nalazi u u uglu kojeg ulica Zagrad tvori zaobilazeći kuću opisanu pod kataloškim brojem 15. U razini prvoga i drugoga kata, prema zapadu je produžena suhim prolazom koji je spojen sa susjednom kućom. Sjevernom je fasadom okrenuta prema ulici Zagrad, a južnom pema pjaceti koja je zapravo proširenje ulice u povijesnim izvorima poznate kao kuntrada Sv. Jelene, po istoimenoj crkvici koja se nalazila u blizini.

Namjena:

Stambena dvokatnica s gospodarskim prostorijama u prizemlju.[403]

Dvorište i vrt:

Nema.[404]

Tlocrt:

Izduženi pravokutnik položen u smjeru sjever – jug kojemu je sa zapadne strane u razini prvoga i drugoga kata dograđen jednostanični suhi prolaz. Komunikacija među katovima odvija se unutrašnjim stubištem.[405] Sudeći po svijetlim otvorima prvoga i drugoga kata, prostor je vjerojatno bio organiziran u dvije prostorije: sjevernu i južnu. U južnoj prostoriji prvoga kata nalazio se kamin čija je segmentno nadsvedena izbočina vidljiva na fasadi. Segmentno nadsvedena izbočina kamina s dimnjakom vidljiva je na zapadnoj polovici zida prvoga i drugoga kata.

Podnica suhoga prolaza počiva na luku koji je učvršćen oblim drvenim trupcima.

Građa i tehnika:

Priklesano kamenje utopljeno u mnogo morta. Uglovi kuće ojačani su izmjenično postavljenim pravilnim klesancima. Za potporu svoda suhoga prolaza upotrijebljene su neobrađene oble drvene grede.

 

Fasada:

Glavna, sjeverna fasada okrenuta je uglu kojeg ulica Zagrad tvori obilazeći kuću pod kataloškim brojem 15. Okomito je komponirana u jednoj vertikalnoj centralno postavljenoj osi svijetlih otvora, dok vodoravne podjele nema.

Ulazni je portal uokviren glatkim gredama dovratnika i snažnim nadvratnikom koji natkriljuje i prozor koji je otvoren lijevo od portala. Greda nadvratnika u donjoj je zoni ukrašena ukrasom 'na štap', a u gornjoj profilacijom koja je na bočnim rubovima skošeno izbačena u prostor, a nad njom, pod otpalom žbukom vidljiv je rasteretni luk izveden u opeci. Središnja zona nadvratnika je glatka sa slovima i brojkama uklesanima u dvije zone iznad i uokolo središnje postavljenog grba:

- u gornjoj zoni AD 7. F. 1511.

- u donjoj zoni grb u razvedenom štitu unutar kojega su od dna prema vrhu uklesani zidarska žlica, čekić i kutomjer. Lijevo od grba uklesano slovo 'I', a desno slovo 'M'. Desno od slova ?'I', naknadno su nespretno urezana slova 'Z' i 'B'.

U osi ulaznog portala, na prvome katu nalazi se prozorski otvor postavljen na profiliranoj prozorskoj klupčici koja počiva na dvije konzole s prednje strane u odnjoj zoni ukrašene stiliziranim lisnatim ornamentom, a u gornjoj zoni bočno postavljenim ukrasom svitaka na kojima je isklesan motiv riblje krljušti . Doprozornici su u središnjem dijelu ukrašeni rozetama, dok su kapitelne zone naznačene zdepastim kanelirama.

U istoj okomitoj osi, u razini drugoga kata otvoren je prozorski prozorski otvor uokviren neukrašenim gredama.

Suhi je prolaz sa sjeverne strane potpuno zatvoren, a u njegovoj središnjoj osi ugrađena je odvodna cijev dimnjaka pravokutnog profila utopljena u plohu zida, a od ostatka zida razlikuje se samo građom od opeke.

Zapadna je fasada slobodna samo u razini prizemlja koje je u cijelosti zatvoreno.

Južna je fasada tijekom stoljeća doživjela temeljite promjene, pa je od izvorne kompozicije ostalo tek nekoliko fragmenata na temelju kojih se ona može rekonstruirati. Na krajnjem zapadnom rubu južne fasade u razini prvoga kata iz zida je izbočen nadsvođeni kamin koji počiva na neukrašenim konzolama, a u njegovom zidu je otvoren maleni kvadratni prozor. Istočno, u razini kamina otvoren je prozor neukrašenih kamenih greda. Po sredini istočne polovice južne fasade u razini prvoga i drugoga kata nalaze se dvije prozorske klupčice čijim se proozorskim otvorima pod svježim slojem žbuke ne nazire traga. Obje počivaju na glatkim konzolama, jednostavnoga su profila, lagano istaknute iz zidne plohe.

Južna fasada suhoga prolaza u središnjoj je osi otvorena u prvom katu kvadratnim, a u drugom pravokutnim, vodoravno položenim svijetlim otvorom.

Istočna je fasada u sjevernoj polovici zakrivena susjednom kućom s kojom dijeli vanjsko stubište kojim komunicira s proširenim dijelom nekadašnje kuntrade Sv. Jelene. Stubište i podest zajednički su i ovoj i susjednoj, istočnoj kući. Ulaz prvoga kata uokviren je glatkim kamenim gredama, a takvi su i prozor prvoga kata, zapadno od ulaza, te prozor drugoga kata postavljen u središnjoj osi fasade.

Krovište:

Dvostrešno, okomito na glavno, sjeverno pročelje. Pokriveno kupom kanalicom.

 

Stanje

Sjeverna fasada, izvorno glavna u veoma je lošem stanju. Na većem je dijelu žbuka otpala, te je vidljiva građa zida. Nadvratnik ulaznoga portala pocrnio je zbog djelovanja atmosferalija, dok su dijelovi kaneliranih doprozornika prozora prvoga kata otučeni. Suhi prolaz, kao i južna fasada nedavno su obnovljeni i u dobrom su stanju.

 

Vrijeme i stil:

Datum uklesan na nadvratniku ulaznoga portala (7. travnja 1511.) sa sigurnošću datira izgradnju kuće. Najvjerojatnije je riječ o gradnji iz temelja, jer se ova čestica nalazila na mjestu srednovjekovnog prstena gradskih zidina. Kuća je pripadala graditeljskoj obitelji Marangonić koja je činila jezgru kameno-klesarske radionice formirane na gradnji zborne crkve Sv. Marije, a koja je i nakon dovršetka gradnje, na prijelazu stoljeća radila na gradnji i ukrašavanju patricijskih kuća. Renesansni dekorativni repertoar izveden na prozoru prvoga kata sjeverne fasade koji je datiran natpisom na nadvratniku može poslužiti kao polazište za dataciju čitavog niza sličnih ukrasa koje u Cresu nalazimo na renesansnim građevinama stambene, sakralne i javne namjene.[406]

 

Valorizacija

Visoku urbanističku vrijednost kuće ostvaruje jedan od rijetkih primjera suhoga prolaza, dok su stilski značajni elementi natpis na dovratniku ulaznog portala, te renesansna dekoracija klupčice i dovratnika prozora prvoga kata sjeverne fasade.

 

Kataloška jedinica br. 17

 

Lokalitet:

Cres, kat. čest. 471; Zagrad 37

 

Lokacija:

Kuća je smještena u istočnom dijelu povijesne jezgre, na jednom od zajedničkih dvorišta – slijepih ogranaka koje tvori ulica Zagrad nastala na istočnoj liniji srednjovjekovnog obrambenog prstena grada Cresa, te je vjerojatno nastala renesansnom pregradnjom već postojeće srednjovjekovne romaničke ili gotičke kuće koja se nalazila uz istočnu liniju srednjovjekovnog fortifikacijskog prstena.

Namjena:

Stambena dvokatnica.

 

Dvorište i vrt:

Zajedničko dvorište koje dijeli sa susjednim objektima slijepi je ogranak ulice Zagrad. Kuća je prema njemu okrenuta jedinim slobodnim, sjevernim pročeljem. Dvorište je popločano kamenim kvadratnim pločama, a pred kućama koje definiraju njegov sjeverni i zapadni rub nalaze se gredice s ukrasnim biljkama.[407]

Tlocrt:

Kuća je trapezoidnog tlocrta, blago produžene južne i zapadne fasade. Prizemlje zauzima jednostanična prostorija – konoba. Stubištem u obliku slova 'L' kojemu je donja polovica postavljena usporedno sa zapadnom fasadom, a gornja okomito na nju, ulazi se u stambene prostorije prvoga kata. Danas je veoma teško odrediti prvobitnu dispoziciju prostorija prvoga i drugoga kata, no prema dimenzijama kuće i svijetlim otvorima može se pretpostaviti da su ti prostori bili organizirani u dvije prostorije.

Drugi je kat za desetak centimetara uvučen od profila prizemlja i prvoga kata, te moguće da je dograđen na stariji, romanički ili gotički objekt.

Građa i tehnika:

Kuća je nedavno ožbukana, te nije moguće odrediti građu, no dimenzije i rustična izvedba dekorativnih elemenata svijetlih otvora pretpostavljaju da je zidana od priklesanog kamenja utopljenoga u mnogo vezivnog tkiva. Okviri prozora i vrata klesani su od vapnenca loše kvalitete koji se počeo odvajati u slojevima.

 

Fasada:

Jedina je otvorena fasada ona glavna, sjeverna dok su ostale zakrivene okolnim kućama. Njezinom zapadnom polovicom dominira stubište u obliku slova 'L' koje vodi do kvadratnog podesta pred ulazom prvoga kata, a zapadnom prizemni dućanski otvor i po jedan prozor prvoga i drugoga kata postavljeni u njegovoj osi.

Na istočnom rubu prizemlja otvoren je dućanski otvor uokviren ukrasom štapa, kojem je prozorčić zazidan. U njegovoj okomitoj osi, na prvome je katu otvoren lučno nadsveden prozorski otvor glatkih greda. Tjeme luka je spušteno i nespretno izvedeno.

U njegovoj osi, a u razini uvučenoga drugoga kata otvoren je prozor čija profilirana prozorska klupčica počiva na konzolama ukrašenima lisnatim ornamentima. Doprozornici su profilirani, ukrašeni ukladama. Po sredini uklade istočnog doprozornika uklesan je grb u obliku štita s osmerokrakom zvijezdom[408], dok je medaljon zapadne uklade otučen, a uništene su i kapitelne zone doprozornika. Luk prozora danas je utopljen u žbuku, a od ukrasa čitljiv je samo vanjski niz stiliziranih palmeta. U visini luka, s obje strane prozora uzidani su kameni prstenovi. Zapadno od njega, otvoren je još jedan pravokutni prozorski otvor glatkih okvira.

Zapadna je fasada otvorena prema vrtu koji je ograđen zidom, no nije mi bilo dopušteno razgledati je.

Južna i istočna fasada prislonjene su uz susjedne kuće.

 

Krovište:

Dvostrešno, pokriveno kupom kanalicom.

 

Stanje

Kuća je nedavno ožbukana i njezini su zidovi u prilično dobrom stanju. Kameni okviri prozora prvoga i drugoga kata su otučeni i utopljeni u žbuku, te zahtijevaju čišćenje i obnovu pod stručnim nadzorom.

 

Vrijeme i stil:

Položaj kuće uz rub srednjovjekovnog obrambenog prstena govori u prilog teoriji da je početkom 16. stoljeća obnovljena kuća koja je zbog gusto naseljenog srednjovjekovnog gradskog tkiva morala postojati. Uleknuće zida drugoga kata u odnosu na prvi kat i prizemlje upućuje na zaključak da je tom prilikom jednokatnici dodan drugi kat, a kuća je tada dobila nov dućanski otvor u prizemlju, prozore prvoga i drugoga kata, a vjerojatno i novo kameno stubište kojim stambeni prostor prvoga i drugoga kata komunicira sa zajedničkim dvorištem. Ono predstavlja jedan od rijetkih primjera u Cresu sačuvanih složenog oblika vanjskog stubišta u obliku slova 'L'.

Dekoracija prozorskih klupčica, doprozornika i lukova[409] u potpunosti proizlazi iz renesansnog programa kojeg koristi lokalna kameno-klesarska radionica, no spljošteno tjeme prozorskog luka i rustična, gotovo nemarna obrada ukrasa upućuju na vrijeme zamiranja radionice krajem 16. stoljeća, ili pak na ruku slabijeg majstora – učenika.

 

Valorizacija

Urbanističku i ambijentalnu vrijednost ostvaruju 'humane' proporcije pročelja u odnosu na zajedničko dvorište, specifična 'zaklonjenost' od gradske komunikacije kojom je stvoren ugođaj intimnog svakodnevnog prostora koji je istovremeno 'polu-javan' jer ga koriste i ostale kuće koje definiraju pjacetu.

Neobičan 'spljošteni' luk prozora i rustična izvedba dekoracije prozora imat će osobito mjesto u budućem istraživanju djelatnosti lokalne kameno-klesarske radionice aktivne od kraja 15. do kraja 16. stoljeća.

 

Kataloška jedinica br. 18

 

Lokalitet:

Cres; kat. čest. 623; Sv. Sidar 4

 

Lokacija:

Kuća je glavnim barokiziranim pročeljem okrenuta sučelice južnoj fasadi zborne crkve Sv. Marije Sniježne, dok je sporedno, istočno pročelje zadržalo ulaznu funkciju kroz stubište koje komunicira između stambenih prostorija prvoga kata i manjeg dvorišta zajedničkog susjednim zgradama koje je zapravo zapadni odvojak glavne gradske prometnice Sv. Sidra, od koje je zatvoren uličnim portalom.

Namjena:

Stambena jednokatnica.

 

Dvorište i vrt:

Zajedničko dvorište veoma je nepravilnog tlocrta zbog peterokutnog tlocrta kuće koja ga omeđuje s jugoistočne strane. U zapadnome su djeli vidljivi ostaci izvornog popločenja oblucima složenima u dijagonalno presječene kvadrate. Uz sjeverni rub dvorišta uz fasade, na mjestima na kojima ne ometaju komunikaciju, pred fasadama su gredice sa začinskim i ukrasnim biljem.

Tlocrt:

Pravokutan, postavljen u pravcu jugoistok – sjeverozapad.

Prizemni prostor konobe je jednostaničan, a prostor prvoga kata razdijeljen je u južnu i dvije sjeverne prostorije u koje se prilazi s trga pred zbornom crkvom. Raspored prostorija prvoga kata je identičan: jedna južna i dvije sjeverne prostorije.

Građa i tehnika:

Kuća je nedavno temeljito ožbukana, te nije moguće odrediti građu zida.

 

Fasada:

Izvorno glavna fasada bila je ona istočna, okrenuta zajedničkom dvorištu, koja je i nakon barokne pregradnje kuće zadržala funkciju komunikacije unutarnjeg i vanjskog prostora. Otvorena je u južnoj polovici, dok je u sjevernoj zakrivena susjednom kućom. Uz sjeverni rub južne polovice vanjskim se stubištem postavljenim okomito na fasadu dolazi do podesta kvadratnog tlocrta s recentnom ogradom u opeci koji pred ulaznim portalom prvoga kata uokvirenim glatkim gredama. Sjeverno od njega je prozor južne prostorije prvoga kata. Prozor je uokviren glatkim gredama, položen je na profiliranu klupčicu u gornjoj zoni ukrašenu redom dijamanata. Klupčica počiva na identično ukrašenim konzolama. U osi prozora, na drugome katu u zid su usađene nešto jače konzole koje su morale nositi ogradu balkona.[410]

Sjeverna je fasada okrenuta južnoj lađi zborne crkve, te je zbog reprezentativnosti položaja komponirana pravilnim ritmom prizemnih otvora portal – prozor – portal – prozor, i dva prozora otvorena u osi između portala i prozora. Na zapadnom rubu fasade zapunjen je kvadratni renesansni prozor uokviren s četiri profilirane kamene grede. U zapunu je naknadno ugrađen ukras dvostruke školjke. Drveni potkrovni vijenac također pripada recentnoj obnovi kuće i počiva na profiliranim drvenim gredama postavljenima okomito na fasadu.

 

Krovište:

Složeno trostrešno, pokriveno kupom kanalicom.

 

Stanje:

Prilikom nedavne obnove, fasade su temeljito ožbukane. Gotički prozor istočne fasade je u dobrom stanju. Ograda vanjskoga stubišta i podesta pred istočnom fasadom izvedena u opeci, u neskladu je s ambijentom dvorišta i tradicionalno primjenjenim materijalima.

 

Vrijeme i stil:

Kuća koja je, sudeći prema smještaju, morala postojati još u romaničko doba, krajem 15. stoljeća temeljito je obnovljena. Tom je prilikom nastao gotički prozor istočne fasade, a reprezentativno sjeverno pročelje rastvoreno je pravilnim ritmom inače neukrašenih svijetlih otvora.

 

Valorizacija

Ambijentalna vrijednost istočne fasade narušena je ogradom podesta i stubišta izvedenom u opeci. Skromne dimenzije sjevernog pročelja pravilnim su ritmom svijetlih otvora dobile izgled skromne monumentalnosti i time se prilagodile zahtjevima glavnog gradskog trga nastalog u renesansi pred zbornom crkvom.

 

Kataloška jedinica br. 19

 

Lokalitet:

Cres; kat. čest. 493; Pod Urom 14

 

Lokacija:

Kuća je smještena u središtu grada, sučelice jugoistočnom uglu zborne crkve Sv. Marije. Zapadnom je fasadom okrenuta glavnoj gradskoj prometnici, koja se u ovome dijelu zove Pod Urom, a južnom fasadom bezimenoj sporednoj slijepoj ulici koja iz nje izvire prema istoku. Nezakrivenim dijelim sjeverne fasade okrenuta je manjem zajedničkom dvorištu koje dijeli s kućom koja je u tom dijelu zakriva.

Namjena:

Stambena trokatnica s gospodarskim prostorijama u prizemlju.

 

Dvorište i vrt:

S manjim dvorištem pravokutnoga tlocrta, položenim u smjeru istok – zapad, kuća komunicira nezakrivenim dijelom sjeverne fasade. Dvorište je s glavnom prometnicom povezano andronom koji prolazi ispod kuće opisane pod kataloškim brojem 21. Popločano je kamenim kvadratnim pločama.

Tlocrt:

Kuća je razvedenog, u osnovi pravokutnog tlocrta sa sjeverozapadnim uleknućem u koji je 'ušla' kuća opisana pod kataloškim brojem 20. Prizemni otvori zapadne fasade pripadaju zapadnoj gospodarskoj prostoriji prizemlja, dok istočnu polovicu zauzima u Cresu jedinstveno rješenje cisterne smještene u nadzemnoj prostoiji.[411] Stambenim prostorima prvoga kata prilazi se vanjskim stubištem kojeg kuća dijeli sa susjednom, a koje završava baroknom loggiom na sjevernoj fasadi. Drveno unutrašnje stubište smješteno uz južnu stijenu riješena je komunikacija između stambenih prostorija prvoga i drugoga kata.

Izvorna prostorna dispozicija unutrašnjih prostorija, zbog čestih pregradnji nije čitljiva.

Građa i tehnika:

Pod otpalom zapadnom fasadom vidljivo je priklesano kamenje utopljeno u mnogo morta. Zid cisterne smještene u istočnoj polovici prizemlja izveden je u pravilnim klesancima. Stupac i stup lođe prvoga kata, kao i kruna bunara grubo su klesani u kamenu prosječne kvalitete, a od sličnog su materijala izvedeni i kameni okviri prozora i vrata zapadne i sjeverne fasade.

Fasada:

Glavna je zapadna fasada okrenuta ulici Pod Urom, smještena nasuprot začelnom zidu zborne crkve. Svijetli su otvori u razini prizemlja organizirani u dvije pravilne okomite osi, dok je u polovici drugoga kata otvoren samo jedan prozor.

U sjevernoj polovici prizemlja otvoren je ulaz uokviren neukrašenim gredama, a južno od njega kvadratni prozor.

U osi ulaznog portala i prizemnog prozora, na prvome su katu dva pravokutna prozora glatkih greda i plitko profiliranih natprozornika.

U središnjoj osi fasade, na drugome je katu otvoren lučno završen prozorski otvor koji počiva na profiliranoj klupčici skošenog donjeg dijela ukrašenog oštro rezanim lisnatim ornamentom i s prednje strane identično ukrašenim konzolama. Doprozornici su glatki, a kapitelne zone ponavljaju lisnati ornament klupčica. Zaobljene grede lukova neznatno su približene čime je stvoren dojam blage zašiljenosti skošenog luka koji je u donjoj zoni ukrašen motivom pravilnih zubaca, a u gornjoj zoni nizom palmeta.

Južna je fasada priljubljena uz susjedni objekt.

Sjeverna fasada s dvorištem komunicira vanjskim stubištem priljubljenim uz istočnu fasadu objekta opisanog pod kataloškim brojem 20. Istočni dio prizemlja zauzima zidom zatvorena cisterna, a u zapadnom dijelu postavljeno stubište završava u lođi prvoga kata koja je rastvorena zidanim lukom koji počiva na zapadnom stupcu s profiliranom bazom i četvrtastim kapitelom, i istočnom stupiću jednakih baza i kapitela. U sjeveroistočnom uglu lođe nalazi se četverostrana bunarska kruna prizemne cisterne. Ulazni portal glatkih greda smješten je u zapadnom dijelu lođe.

Razinu drugoga kata, iznad lođe, rastvaraju dva prozora glatkih greda.

 

Krovište:

Dvostrešno, postavljeno okomito na glavno, zapadno pročelje, pokriveno kupom kanalicom.

 

Stanje

Zapadna fasada je u veoma lošem stanju; na većem je dijelu otpala žbuka, a elementi stilske dekoracije su zbog atmosferskih utjecaja porcnjeli. Stanje je mnogo bolje u unutrašnjem dvorištu i loži.

 

Vrijeme i stil:

Renesansni prozor postavljen na drugom katu zapadne fasade, a koji po izboru i izvedbi elemenata stilske dekoracije pripada opusu lokalne kameno-klesarske škole aktivne u prvim desetljećima 16. stoljeća, navodi na zaključak o renesansnoj pregradnji kuće koja je zbog svojeg smještaja na sjeverozapadnom rubu povijesne gradske jezgre ovdje zasigurno morala postojati. Barokna lođa okrenuta prema zajedničkom dvorištu koju kuća dijeli sa susjednom, barokna je pregradnja datirana u 1726. godinu.[412]

 

Valorizacija

Osim stilski vrijednog prozora koji je produkt renesansne kameno-klesarske radionice, unutrašnje dvorište s vanjskim stubištem koje vodi do barokne lođe, te konstrukcijski jedinstvena cisterna smještena u prizemnoj prostoriji, s krunom bunara u lođi prvoga kata imaju visoku urbanističku i arhitektonsku vrijednost.

 

Kataloška jedinica br. 20

Lokalitet:

Cres; kat. čest. 494; Pod Urom 16

 

Lokacija:

Kuća je glavnim, zapadnim pročeljem okrenuta nasuprot ravnom začelnom zidu zborne crkve Sv. Marije Snježne na glavnoj gradskoj prometnici koja u ovome dijelu nosi ime Pod Urom. Istočna linija ulice u ovome dijelu ne slijedi inače pravilan tok prometnice, već se širi prema istoku slijedeći nekadašnji pravac ulice kojeg je narušila renesansna pregradnja starije crkve Sv. Marije.

Namjena:

Stambena dvokatnica s gospodarskim prostorijama u prizemlju.

 

Dvorište i vrt:

Andronom koji je otvoren u sjevernoj polovici zapadne fasade, ulazi se u zajedničko dvorište koje pripada ovoj i trima susjednim kućama. Dvorište je popločeno pravokutnim kamenim pločama. Vanjsko stubište prislonjeno uz istočnu fasadu kuće vodi do podesta s malenom lođom putom kojega se ulazi na prvi kat kuće. U sjeveroistočnom uglu dvorišta odložen je renesansni kapitel iz crkve Sv. Marije[413] koji služi kao postolje vazi s cvijećem. Tijelo kapitela je šesterokutno, ukrašeno u donjoj trećini ispunjenim kanelirama nad kojima je vijenac pravilnih zubaca.

Tlocrt:

Kuća ima trapezoidni tlocrt šire zapadne i južne fasade, Jugoistočnim uglom 'prodire' u prostor kuće opisane pod prethodnim kataloškim brojem s kojom dijeli dvorište. U dvorište se ulazi kroz bačvasto nadsvedeni andron koji je otvoren u sjevernoj polovici prizemlja. U konobu se ulazi kroz portal prizemlja zapadne fasade.

Vanjsko stubište kojim se ulazi u stambene prostorije prvoga kata položeno je uz istočnu fasadu u dvorištu. Stubište završava lođom u čijem se sjeveroistočnom dijelu nalazi kruna bunara[414], a iz koje se ulazi u stambene prostorije ove i kuće br. 20. Unutrašnjost prvoga i drugoga kata temeljito u kasnijim su stoljećima temeljito pregrađivane, te je nemoguće utvrditi izvorni raspored prostorija. Nije očuvan ni kameni namještaj kuće.

Građa i tehnika:

Lomljenci utopljeni u mnogo morta. Uglovi kuće ojačani su pravilno klesanim, izmjenično postavljenim kamenim blokovima.

 

Fasada:

Glavna, zapadna fasada je komponirana u dvije okomite osi svijetlih otvora. U sjevernoj polovici u razini prizemlja otvoren je ulazni portal androna ukrašen bastonom, a uz južni rub fasade manji porta glatkih greda. U osi portala androna, na prvome katu otvoren je pravokutni prozor neukrašenih okvira, a u osi manjeg južnog portala pravokutni prozor glatkih greda koji počiva na plitko profiliranoj klupčici u donjoj zoni ukrašenoj redom dijamantnih ukrasa. Konzole su s prednje strane ukrašene stiliziranim lisnatim ornamentom.

U razini trećega kata, u sjevernoj je osi otvoren prozor neukrašenih okvira, a u južnoj lučno završen prozor koji počiva na profiliranoj klupčici skošenog donjeg dijela ukrašenog stiliziranim lisnatim ornamentom i s prednje strane identično ukrašenim konzolama. Doprozornici su glatki, a kapitelne zone ponavljaju lisnati ornament klupčica. Zaobljene grede lukova neznatno su približene čime je stvoren dojam blage zašiljenosti skošenog luka koji je u donjoj zoni ukrašen motivom pravilnih zubaca, a u gornjoj zoni nizom palmeta.[415]

Istočnoj fasadi, koja čiji je manji sjeverni, i veći južni dio zakriven susjednim kućama, prilazi kroz spomenuti andron u osi kojega su u razini prvoga i drugoga kata dva pravokutna prozora neukrašenih greda. Čitavu južnu polovicu fasade zauzima vanjsko stubište koje vodi na baroknu lođu kuće opisane pod brojem 20. Iz lođe se ulazi u stambene prostorije kroz portal glatkih okvira na čijem je nadvratniku rimskim brojkama uklesano MLCCXXII.

Sjeverna i južna fasada prislonjene su uz susjedne objekte.

Krovište:

Sniženo četverostrešno, pokriveno kupom kanalicom.

 

Stanje

Glavna, zapadna fasada je u veoma lošem stanju. S velikog je dijela žbuka u potpunosti otpala i otkrila starije nanose žbuke. Kameni okviri glavnog portala i renesansnog prozora na drugom katu na mjestima su otučeni i pocrnjeli. Stanje istočne fasade je zbog zaklonjenosti od izravnog utjecaja atmosferalija nešto bolje.

 

Vrijeme i stil:

Sudeći po lokaciji (sjeverni rub povijesne jezgre grada Cresa) ovdje je još u doba romanike morala postojati stambena zgrada, postavljena sučelice glavnoj apsidi (ili apsidama?) crkve koja je prethodila zbornoj crkvi Sv. Marije kakvu danas znamo. Ta je romanička (ili gotička?) kuća pregrađena krajem 15. ili početkom 16. stoljeća kojom prilikom je na zapadnoj fasadi otvoren ulaz u andron i renesansni prozor drugoga kata (ostali svijetli nisu stilski označeni, no zasigurno su već tada postojali). Ulazni kompleks istočne fasade (stubište – lođa – ulaz u prostorije prvoga kata) posljednju je rekonstrukciju doživio 1726. godine, kojom je prilikom pregrađena lođa dobila barokne stupce i stup.[416]

 

Valorizacija

Unutrašnje zajedničko dvorište koje andronom komunicira s gradskom komunikacijom prilično je rijedak primjer u gradu Cresu[417], te u sklopu s baroknom lođom postiže visok stupanj urbanističke i ambijentalne vrijednosti.

Renesansni prozor drugoga kata zapadne fasade spuštenim i lagano zašiljenim lukom pripada ostvarenjima lokalne kameno-klesarske radionice s početka 16. stoljeća, i kao takav ima stanovitu stilsku vrijednost.

 

Kataloška jedinica br. 21

 

Lokalitet:

Cres; kat. čest. 594; Osorska 10, 12

 

Lokacija:

Kuća je zapadnom fasadom okrenuta prema malom zajedničkom dvorištu koje je uličnim zidom odvojeno od Osorske ulice koja je zapadni odvojak glavne prometnice. Smještena je po sredini sjevernog ruba pretposljednjeg sjeverozapadnog stambenog bloka srednjovjekovne jezgre.

Namjena:

Stambena dvokatnica.

 

Dvorište i vrt:

Dvorište koje kuća dijeli sa susjednim jugozapadnim objektom uličnim je zidom koji se nastavlja na zapadni rub sjeverne fasade ograđeno od Osorske ulice. U dvorište se ulazi kroz monumentalan renesansni portal čiji su dovratnici i nadvratnik na unutarnjem rubu ukrašeni neprekinutim nizom povijenih palmeta u plitkom reljefu,, dok je vanjski rub u donjoj zoni ukrašen nizom pravilnih zubaca, a u gornjoj ovulusa. Vanjski rub ukrasa dovratnika na visokom je nadvratniku uklesan u njegovoj sredini, razdvajajući natpis u dva niza, u kojem je kapitalom ispisano: DI LABIIS INIU..IS… …LI…G..A DOLOSA SERUE ME DOMINE. Između riječi 'serue' i 'me Domine' uklesan je grb u obliku štita smješten gornjoj polovici renesansnog vijenca od lišća i voća. Štit dvostruko povijenog gornjeg ruba je podijeljen u dvije okomite plohe, od kojih je lijeva prazna, dok su na desnoj dvije dijagonalne pruge.[418] Nadvratnik završava profiliranom strehom ukrašenom s dva reda pravilnih zubaca.

Tlocrt:

Kuća je pravokutnik, položen u smjeru istok zapad, kojemu je sa sjeverne strane u visini prvoga kata prigrađen suhi prolaz nad Osorskom ulicom koji počiva na zidanome svodu. Vanjsko je stubište postavljeno okomito na zapadnu fasadu, priljubljeno uz susjednu, jugozapadnu kuću. Stambene prostorije prvoga kata su dvostanične, dok su prostorije smještene u suhome prolazu jednostanične.

Građa i tehnika:

Najnoviji sloj žbuke potpuno je prekrio građu zida.

 

Fasada:

Glavna je zapadna fasada, okrenuta prema zajedničkom dvorištu. Uz južni rub prizemlja nalaze se vrata u konobu uokvirena glatkim gredama, a do njih je kameno vanjsko stubište zaštićeno zidanom i ožbukanom ogradom na čijem je donjem kraju postavljena cementna kugla. Stubište završava podestom koji počiva na svodu izgrađenom pred ulazom u konobu. Iz podesta se kroz portal glatkih greda sa svijetlim otvorom nad nadvratnikom ulazi u stambene prostorije prvoga kata. Vanjsko stubište i podest služe ulazu u stambene prostorije i susjedne, jugozapadne zgrade. Stubište je u sjevernoj polovici prošireno terasom koja vodi do kojom se prilazi prostorijama smještenim u suhom prolazu na čijoj je zapadnoj fasadi ulazni portal glatkih greda. Terasa je u ovome dijelu zaštićena betonskom ogradom u čiju je sredinu ugrađen spolij gotičke bifore – mrežište između dvije polovice susjednih lukova ukrašenih motivom izmjeničnih zubaca i ostatka pravokutnog okvira bifore ukrašenog istim motivom.

U razini drugoga kata je u osi portala zapadne fasade jedan prozorski otvor, sjeverno od njega drugi, te na južnom rubu suhoga prolaza treći. Svi su uokvireni glatkim gredama.

Sjeverna je fasada slobodna samo u razini prizemlja ispod suhog prolaza i potpuno je zatvorena.

Istočna fasada kuće priljubljena je uz susjedni objekt, dok je istočna fasada suhoga prolaza rastvorena u razini prvoga kata pravokutnim prozorom uokvirenim profiliranom kamenom gredom kojom na doprozornicima i natprozorniku na vanjskom rubu teče niz pravilnih zubaca. Pod profiliranom i istaknutom strehom, a na sredini natprozornika nalazi se grb obitelji Petris-Bocchina u obliku štita smještenog u vijencu lišća i voća. U njegovoj osi, a u razini drugoga kata nalazi se još jedan neukrašenih greda.

 

Krovište:

Dvostrešno, položeno okomito na sjevernu fasadu. Pokriveno kupom kanalicom.

 

Stanje

Kuća je nastanjena i u dobrom je stanju. Renesansni dvorišni portal je pocrnio, a zbog loše kvalitete kamena nalazi se u veoma lošem stanju, te mu je potrebna obnova.

 

Vrijeme i stil:

Kuća je u katalog koji obuhvaća stambene objekte nastale u 15. i 16. stoljeću ušla isključivo na temelju spolija koji su iskorišteni prilikom barokne pregradnje. Riječ je o dvorišnom portalu i fragmentu bifore ugrađenom na ogradi terase suhoga prolaza.

Monumentalni renesansni portal veličinom i bogatom dekoracijom ne uklapa se u skučen prostor dvorišta, a pripadao je kući obitelji Petris-Bocchina koja se vjerojatno nalazila u blizini.[419] Njegov dekorativni program (pravilni zupci, ovulusi, stilizirane palmete, grb u vijencu od lišća i voća, natpis u kapitali) pripada razdoblju visoke renesanse, na temelju čega možemo zaključiti da je kuća Petris-Bocchina pripadala tipu patricijske kuće kojem pripadaju i objekti opisani pod kataloškim brojevima 2, 3, 4 i 12.

Ukoliko se i gotička bifora čiji je fragment uzidan u ogradu suhoga prolaza nalazila na toj kući, možemo je zamisliti kao patricijsku kuću s glavnom fasadom rastvorenom reprezentativnom gotičkom biforom i ostalim svijetlim otvorima renesanse dekoracije (po čemu bi bila slična kući Marcello-Petris), te prostranim dvorištem ograđenim zidom u kojem je bio smješten opisani renesansni portal.

 

Valorizacija

Fragment gotičke bifore je uz bifore kuće Marcello-Petris jedini sačuvani primjer takvoga svijetlog otvora u gradu Cresu, pa uz renesansni portal posjeduje visoku stilsku vrijednost.

Visoka urbanistička vrijednost kuće ostvarena je kompozicijom vanjskog stubišta s terasom, te suhim prolazom nad Osorskom ulicom.

Kataloška jedinica br. 22

 

Lokalitet:

Cres; kat. čest. 569; Ulica Ante Tentora 14

 

Lokacija:

Kuća se nalazi na jugoistočnom uglu krajnjeg sjeveozapadnog pravilnog stambenog bloka srednjovjekovne jezgre grada[420], na križanju glavne gradske prometnice (u ovome dijelu Ulica Ante Tentora) i Osorske ulice koja iz nje izlazi pod pravim kutom i vodi do lijevkastog trga pred Mandračem.

Namjena:

Stambena dvokatnica s prizemnim gospodarskim prostorom.

Dvorište i vrt:

Kuća sjevernom fasadom definira južni rub manjeg zajedničkog dvorišta kojeg dijeli sa susjednim objektima. Dvorište je zidom koji se nastavlja na istočnu fasadu kuće odvojeno od glavne prometnice. Zid je u sjevernom dijelu prekinut, te nije moguće reći je li se ovdje nalazio dvorišni portal.

Tlocrt:

Kuća je pravokutnog tlocrta, položena u pravcu istok – zapad. U prizemni gospodarski prostor sastavljen od dvije prostorije ulazi se kroz portale istočne i sjeverne fasade. Vanjskim stubištem postavljenim uz sjevernu fasadu prilazi se do ulaznog portala prvoga kata. Sudeći po svijetlim otvorima, stambeni je prostor prvoga i drugoga kata bio također raščlanjen u istočnu i zapadnu prostoriju.

Građa i tehnika:

U prizemlju južne fasade vidljivi su veoma pravilno slagani klesanci. Na ostalim fasadama, osobito u središnjim dijelovima upotrijebljeno je priklesano kamenje utopljeno u mnogo vezivnog materijala. Naknadne su zapune svijetlih otvora izvedene u opeci lošije kvalitete. Kamen upotrijebljen na gotičkom prozoru istočne fasade loše je kvalitete, te se pod utjecajem atmosferalija ljušti. Velike su površine istočne fasade pocrnjele.

 

Fasada:

Reprezentativna fasada je ona istočna, okrenuta prema glavnoj prometnici. Komponirana je u jednoj okomitoj središnjoj osi u kojoj se nižu prizemni portal uokviren glatkim gredama koji je danas zapunjen opekom, gotički prozor sedlastog luka na prvome katu i nad njim manji kvadratni prozor. Reprezentativni gotički prozor prvoga kata leži na profiliranoj klupčici ukrašenoj redom dijamanata u gornjoj zoni. Klupčicu nose konzole u obliku stiliziranih lavljih glava.[421] Doprozornici su glatki, s kapitelnim zonama naznačenima u donjoj zoni profilacijom, a u gornjoj zoni redom dijamanata. Iz njih izlazi sedlasti luk s unutrašnje strane ukrašen nizom izmjeničnih zubaca, a s vanjske strane redom dijamanata. Tjeme luka završava dvostrukom volutom s grbom nepoznate obitelji u obliku štita u kojem je u donjoj zoni zvijezda a u gornjoj polumjesec. Mali kvadratni prozor drugoga kata leži na ravnoj gredi porzorske klupčice bez konzola.

Sjeverna fasada otvorena je prema zajedničkom dvorištu i njezinom kompozicijom dominira vanjsko stubište

 

Krovište:

Dvostrešno, okomito na istočnu fasadu.

Stanje

Premda trajno nastanjena, fasade kuće su u veoma lošem stanju. Istočna i južna fasada nisu ožbukane, a klesanci su pod utjecajem atmosferalija pocrnjeli. U veoma lošem stanju je i gotički prozor sedlastog luka na lavljim konzolama. Kamen je potamnio i ljušti se, te mu je potrebna temeljita obnova čiju nužnost nameće i činjenica da je ovo jedini primjer u potpunosti očuvanog prozora sedlastog luka s klupčicom na lavljim konzolama u gradu Cresu.

 

Vrijeme i stil:

Reprezentativni gotički prozor datira moguću pregradnju ranijeg objekta u drugu polovicu 15. stoljeća, prije pojave renesansnih dekorativnih elemenata na zbornoj crkvi 70-ih i 80-ih godina, a koji će se u stambenoj arhitekturi ustaliti tek s prvim desetljećem 16. stoljeća.

 

Valorizacija:

Objekt predstavlja dobar primjer pučke srednjovjekovne kuće s reprezentativnom fasadom okrenutom prema glavnoj prometnici, dok je vanjsko stubište kojim se prilazi stambenim prostorijama prvoga kata u zajedničkom dvorištu koje je u ovom slučaju dvorišnim zidom odvojeno od prometnice.

Gotički prozor jedinstvenošću dekoracije (lavlje konzole) i relativno dobrom očuvanošću je vrijedan u okviru istraživanja stilskih mijena na razmeđu 15. i 16. stoljeća.

 

Kataloška jedinica br. 23

 

Lokalitet:

Cres; kat. čest. 576; Ulica Creskog Statuta 12

 

Lokacija:

Glavna je fasada kuće smještena zajedničkom dvorištu kojem se prilazi kroz andron iz Ulice Creskog Statuta koja je nastala u 16. stoljeću na nova gradska ulica, a povezuje istočna gradska vrata (porta Marcella) s Mandračom.

Namjena:

Stambena dvokatnica.

 

Dvorište i vrt:

U dvorište koje kuća dijeli sa susjednim objektima ulazi se kroz andron, smješten u prizemlju kuće koja dvorište definira sa sjeverne strane. Ovakvo rješenje prilaza zajedničkom dvorištu jedino je sačuvano u gradu Cresu. Andron je nadsveden križnim svodom zidanim u opeci, oslonjenim na skošene konzole.

Dvorište ima tlocrt pravokutnika položenog u pravcu sjever – jug, a iz njega se ulazi u kuće koje ga definiraju sa zapadne, južne i istočne strane. Popločeno je pravokutnim kamenim pločama.

Tlocrt:

Kuća je blago trapezoidnog tlocrta zbog zapadne fasade koja je nešto šira od istočne. Kako mi pristup unutrašnjosti nije bio moguć, nisam mogao odrediti organizaciju prostorija. Na istočnom dijelu sjeverne fasade u razini prvoga kata iz zida je istaknut kamin u opeci koji se u razini drugoga kata sužava u dimnjak.

Građa i tehnika:

Na mjestima otpale žbuke na sjevernoj fasadi vidljivi su pravilni kameni blokovi. Fasade je mjestimično zapunjena opekom.

 

Fasada:

Glavna, sjeverna fasada okrenuta je prema opisanom zajedničkom dvorištu. Svijetli su otvori organizirani u jednoj, središnje postavljenoj okomitoj osi. U razini prizemlja otvor je glatkih greda. U razini prvoga kata, u osi prizemnog otvora nalazi se lučno završen prozor glatkih doprozornika u čijim su danas otučenim zonama kapitela vidljivi ostaci kaneliranog ukrasa. Vanjski rub luka prozora je izbačen i s vanjske strane gladak, dok je s unutrašnje strane ukrašen nizom palmeta. Unutrašnjim, uvučenim rubom luka teče niz kratkih kanelira.

Doprozornici su naknadnom intervencijom produženi za dvije trećine visine, a tada je spuštena i profilirana prozorska klupčica ukrašena nizom dijamanata. Izvorno prozorski otvor tom je intervencijom preuzeo funkciju vratiju koja vode na balkon. Prozoru je nakon toga zapunom u opeci vraćen prvobitni izgled, ali je prozorska klupčica ostavljena na izmijenjenom položaju.

Istočno od prozora, u razini prvoga kata nalazi se spomenuta izbočina kamina.

U razini drugoga kata, pomaknut zapadnije od svijetlih otvora prizemlja i prvoga kata, nalazi se prozor glatkih greda kojoi počiva na zaobljenoj prozorskoj klupčici.

Istočna i južna fasada priljubljene su uz susjedne objekte.

Svijetli otvori zapadne fasade novijeg su datuma, te nije moguće raspoznati prvobitnu organizaciju i izgled.

Krovište:

Dvostrešno, položeno okomito na glavnu, sjevernu fasadu. Pokrivenu kupom kanalicom.

 

Stanje:

Sjeverna je fasada u razini prizemlja nedavno pokrivena slojem grube žbuke, no u gornjim je etažama žbuka gotovo u potpunosti otpala oktrivajući naknadne intervencije u vidu zapuna trošnih dijelova fasade opekom.

 

Vrijeme i stil:

Elementi stilske dekoracije prozora prvoga kata sjeverne fasade morfološki (kanelire, palmete)i izvedbeno pripadaju korpusu djela lokalne kameno-klesarske škole s počeka 16. stoljeća, kada je kuća najvjerojatnije sagrađena, no zbog položaja unutar posljednjeg sjeverozapadnog bloka srednjovjekovne gradske jezgre, treba ostaviti otvorenom mogućnost renesansne pregradnje neke već postojeće kuće.

 

Valorizacija:

Jedinstven primjer dvorišta s andronom nosi stanovite urbanističke i ambijentalne vrijednosti, dok se stilski izdvaja prozor lokalne renesansne kameno-klesarske radionice kojem je, kao i čitavoj sjevernoj fasadi, nužno potrebna temeljita obnova.

 

Kataloška jedinica br. 24

 

Lokalitet:

Cres, kat. čest. 51; Žrtava fašizma 1

 

Lokacija:

Kuća se nalazi u sklopu krajnjeg zapadnog nepravilnog stambenog bloka burgusa, u četvrti Rialto, pred Vratima Sv. Nikole. Strma ulica Rialto povezuje zapadna vrata renesansnog obrambenog pojasa s Mandračem i osnovna je prometnica burgusa. Njezin najzapadniji sjeverni odvojak je i Ulica žrtava fašizma.

Kuća je prema gradskom prostoru otvorena veoma uskom uličnom fasadom stiješnjenom u širokom kutu u kojem se lomi stambeni blok kojega je dijelom. Ostale su fasade priljubljene uz susjedne objekte.

Namjena:

Stambena dvokatnica.

 

Dvorište i vrt:

Nema

Tlocrt:

Kuća je nepravilnog peterokutnog tlocta, nastalog na način da je jugoistočni ugao odsječen čime je nastala glavna fasada okrenuta prema Ulici žrtava fašizma. Ostale fasade, koje su nekoć bile slobodne, u kasnijim su vremenima zatvorene susjednim objektima.

Građa i tehnika:

Žbuka koja je otpala u središnjem dijelu glavne, jugoistočne fasade, oktrila je ziđe od uslojenih pritesanih kamenih blokova utopljenih u mnogo vezivnog materijala.

 

Fasada:

Jedina danas otvorena fasada, ona je uska jugoistočna. Svijetli su otvori komponirani u samo jednoj osi. U razini prizemlja nju čine vrata glatkih greda, otvorena u jugozapadnom rubu, dok su u središnjoj osi prozori prvoga i drugoga kata. Prozor prvoga kata počiva na profiliranoj prozorskoj klupčici čiji je donji rub ukrašen nizom pravilnih zubaca, a oslonjena je na konzole u donjoj zoni ukrašene lisnatim ornamentom, a u gornjoj dvostrukom bočno postavljenom volutom. Doprozornici su ukrašeni u donjoj trećini ispunjenim kanelirama, a isti je motiv ponovljen u reduciranom obliku na kapitelnim zonama. Luk prozora je ukrašen stupnjevitom profilacijom. Bočna su ishodišta luka, kao i njegovo tjeme naglašeni volutama s palmetom; bočne su volute jednostruke, a tjemena dvostruka. Luk je kasnijom intervencijom zapunjen opekom, te je prozor arhitravno završen glatkom gredom.

U razini drugoga kata, u osi renesansnog prozora otvoren je pravokutni prozor glatkih greda.

 

Krovište:

Dvostrešno, paralelno s glavnom, jugoistočnom fasadom. Pokriveno kupom kanalicom.

 

Stanje:

Kuća danas nije naseljena, zidovi su u veoma lošem stanju, te joj je potrebna temeljita obnova.

 

Vrijeme i stil:

Prozor prvoga kata jugoistočne fasade proizvod je lokalne kamenoklesarske radionice prve polovice 16. stoljeća. Kako je ovo jedini primjerak produkta te radionice na području burgusa, u kojem na početku 16. stoljeća uglavnom živi stanovništvo koje tek usvaja urbanu matricu života, on zorno svjedoči o urbanizaciji koju srednjovjekovno predgrađe doživljava uključivanjem u gradski prostor početkom 16. stoljeća.

 

Valorizacija:

Kuća prosječne urbanističke i ambijentalne vrijednosti. Renesansni prozor koji dosljedno primjenjenim elementima arhitektonske dekoracije odskače od uobičajene sheme načina ukrašavanja svijetlih otvora u predgrađu nosi stanovite stilske vrijednosti u okviru proučavanja djelovanja spomenute kameno-klesarske radionice i procesa urbanizacije predgrađa grada Cresa na početku 16. stoljeća.

Prilog II.

 

Popis majstora zaposlenih na gradnji zidina prema redosljedu njihovog spominjanja na folijima "Libbro de conti della fabbrica dele Mura di Cherso per essecutiem della deliberation del Senato 1509. 24 Septembris", DARi, XXXVI/4

 

|12’ |1521. 9. 2. |m.o Sidro Stossich |

|  |  |Deputati della fabbricha delle mura: Bartolo de Bocchina et Luca de Rodinis |

|  |1521. 27. 3. |m.o Tiberio |

|14 |1529. |Sidar Stossich |

|16 |1526.[422] |Sidar Stossich |

|21 |1520. |  |

|21’ |1517. 28. 3. |m.o Marco _____________ Razanjin |

|  |  |m.o ______________ Zulio, Zuane? murador |

|  |  |Marco et m.o _________ |

|22 |1521. 17. 12. |m.o Marco et ___________ |

|23’ |  |m.o __________ (Piero?) murador |

|24’ |1514. 24. 7. |ibidem |

|25. |1514. 6. 2. |ibidem et Bartolomeo et Paolo |

|  |  |_________ de pago (?) |

|  |  |m.o ______ Proficis |

|  |  |m.o Marco |

|  |  |m.o Bartolomeo de ________ (Fabia) |

|25’ |1514. 28. 2. |m.o Jeronimo da Sebenico |

|  |  |m.o Piero |

|  |  |m.o Marco |

|26 |1514. 29. 6. |  |

|26’ |1514. 28. 7. |m.o Piero et m.o Marco |

|27 |1525. 25. 4. |m.o Piero murador |

|  |  |________ da Pago |

|27’ |  |m.o Piero murador |

|28 |1525. 25. 8. |Piero murador |

|28’ |  |ibidem |

|  |  |m.o ___________ (Basiol?) |

|29 |1525. 3. 7. |m.o Piero |

|29’ |1525. 24. 3. |m.o Piero murador |

|31’ |1517. 30. 12. |  |

|32 |1517. / 1518. |Marangon _________________ |

|  |  |m.o mr.o __________________ |

|  |  |m.o __________________ |

|  |  |Mr.o ___________________ |

|  |  |Marangon Zorzi Zidarich |

|32’ |1518. 15. 6. |Michele Marangonich |

|  |  |Zorzi Zidarich |

|  |  |Gaudenzio |

|  |  |m.o __________ _________ |

|  |  |Mr.o da ______________ |

|  |  |Mr.o ____________ (orologio delle monache) |

|33 |1519. 1. 3. |Mr.o _______________ (Sidarich?) |

|  |  |m.o Isidoro |

|  |1519. 5. 7. |m.o Fabrizio da ________ (Grado?) |

|34’ |1518. 5. 6. |Mr.o Gasparinich |

|  |1518. 9. 6. |M.o _____ (Favro?) Gasparinich |

|  |  |Mr.o _____________ |

|  |  |Mr.o Piero Zuonarich |

|35 |  |m.o Sidro |

|  |  |m.o Piero |

|35’ |1518. 1. 6. |m.o Sidro Stossich |

|  |  |m.o Sidarich |

|36’ |1520. 22. 4. |Mr.o ______________ |

|  |  |Mr.o ______________ |

|  |  |Mr.o Sidarich |

|40’ |1524. 28. 1. |m.o Sidro Stossich |

|41’ |  |m.o Sidro Stossich |

|42 |1517. 4. 7. |m.o Sidro Stossich |

|42’ |1525. 28. 1.[423] |Arhomag.o Sidarich |

|  |  |Mr.o Bagatella |

|  |  |m.o Piero Zuonarich |

|  |  |m.o Sidro Stossich |

|  |1525. 3. 8. |m.o __________ (Simun?) Gajdinich |

|  |1525. 4. 8. |ibidem |

|43’ |1525. 4. 8. |m.o __________ tagliapiera, Cons |

|44 |1525. 26. 8. |m.o Martino tagliapiera |

|  |1525. 5. 8. |m.o Frano Gasparinich, Cons |

|44’ |1525. |m.o F. Gasparinich |

|45 |1525[424] |  |

|46 |1525. 12. 12.[425] |m.o Sidro Stossich |

|46’ |1526. 12. 1. |m.o Frano Gasparinich |

|  |1526. 18. 4. |M.o Sidro Stossich |

|49 |1526. |  |

|51 |1527. 12. 3. |m.o Mathio tagiaprea, 2 parzi da pozzo al Prado; L. 30 |

|  |1527. 17. 4. |ibidem L. 62 |

|  |1527. 20. 4. |ibidem L. 31 |

|51’ |1527. |ibidem L. 42 |

|  |1527. 13. 6. |m.o Sidro Stossich za radove na Pratu… |

|  |1527. 11. 6. |…al San Marco… |

|  |1527. 29. 6. |Sidru Stossichu per far ___________ al S. Marco L. 21 |

|  |1527. 9. 8. |Mr.go ___________ (Vrachinich?) per gro al mollo porto al S. Marco… |

|52 |1527. 3. 9. |m.o Mathio tagliapiera |

|52’ |1527. 18. 12. |m.o Sidro Stossich |

|  |1527. 22. 12. |m.o Mathio gro al Prado |

|  |1527. 28. 12. |ibidem |

|  |1527. 28. 12. |Sidar Stossich |

|53’ |1527. 18. 12. |  |

|54.’ |1534. 22. 9. |_____ Zorzi Zuonarich et Piero (?) |

|55 |1536. 8. 10. |  |

|55’ |1535. 13. 6. |  |

|56 |1535. 13. 6. |Sidro Stossich[426] |

|56’ |  |Sidar |

|57’ |1535. travanj |  |

|58 |1535. 10. 4. |Sidar, |

|58’ |1536. 30. 3. |ibidem |

|59 |  |ibidem |

|60 |  |ibidem |

|61 |  |ibidem |

|63 |1537. |  |

|64’ |1538. |  |

|  |1538. 12. 3. |Mg.ro Zampiero Marangon |

|65 |1538. 12. 3. |m.o Sidro Stossich |

|66’ |  |  |

|67 |1538. 20. 6. |m.o Francesco da pozzo taiapiera |

|67’ |1539. |  |

|68 |  |Sidar |

|  |  |m.o _____________ radi u S. M.o |

|69 |1540 |m.o Francesco Gasparinich |

|  |  |m.o Togomiro _____________________ |

|  |  |m.o Andrea da Bergamo[427] |

|70 |1541. 9. 4. |m.o Sidro Stossich |

|  |  |_______________ |

|72’ |1542. /43. |  |

|73 |  |Sidar per far la porta della Rassa |

|73’ |  |ibidem |

|74’ |1544. |Nečitko |

|75’ |  |Sidar |

|76’ |1545. |Sidar 4x |

|77 |1546. |  |

|78 |1547. |Sidar |

|79’ |1548.[428] |  |

|80 |1550. 11. 10.[429] |Zapis o zgradi koju je Zuane de Papia ostavio Fontiku |

|80’ |1581. 17. 6. |  |

|81 |1581. 17. 6. |m.o Zampiero Zuonarich |

|  |  |m.o Francesco stossich q.m Sidro |

|  |  |m.o Nicolo de Curciola |

|  |  |m.o Francesco Stossich q.m Giacomo |

|  |1581. 3. 6. |Nikola Bragadin, zapisi o gradnji na Pratu |

|81’ |[430] |  |

|83 |1582. 13. 3. |m.o Zampiero Zuonarich et compagni muradori rade na fabbrica della Girsiola (crkvica sv. Uršule?) |

| | |– mr.o Marco Soldatich tagiapiera; [431] |

|84’ |  |Mco Lombado |

|85 |1584. 13. 7. | Not. Piero Francesco de Petris |

|  |  |m.o Zorziju Zuonarichu |

|  |  |m.o Fran.o Stossich |

|  |  |m.o Nicola da Curzola |

|  |  |m.o Zampiero Zuonarich L. 30 |

|  |  |m.o Mateo da Rovigno____ dlli miera setanta de piee per la porta L. 155 |

|  |1584. 25. 5. |Zuani Zuonarichu L. 264 p. mura |

|  |  |Francescu Stosichu L. 162 |

|  |  |Nicola da Curzola L. 162 |

|  |  |Zampieru Zuonarichu L. 122 |

|  |  |A ___ Zuane Spechieto per molo del suo _____ per haver _________ capiere per la porta L. 122 |

|86’ |  |m.o Battista taipaiera per far l’arma Lombarda qual fo’messa sopra la porta L. 62 |

|87 |1585. 13. 3. |A m.o Battista taia piera et compagni a calto della favera delle parte come apar nel instrumento |

| | |d’accordo L. 372 |

|  |  |A Jacopo Corazina per far le catene per la porta L. 92 |

|  |  |A m.o Battista taia piera per refar l’arma del cl.mo S.or conte et cap.o Lombardo L. 122[432] |

|89 |  |m.o Fran.o Stossich et Marco Soldatich per la fattura della porta posta al Prado |

|  |  |m.o Marc’_______ __________ per fatura di S. Marco della arme[433] |

|91 |1587. 21. 12. |Francesco Stossich, murator L 12 |

|  |  |m.o Matteo Gapich per tanta __________ condotta in piu _______ per la fabbrica, oltra una sua |

| | |_________ scontata cara m.o ____ L. 28 |

|  |  |Zuane Zuonarich L. 36 |

|  |  |Vito Stossich L. 16 |

|  |  |m.o Francesco Stossich il Vecchio L. 30 |

|  |  |m.o Andrea Gismondin |

|  |  |A Zuanpiero Zuonarich, muraro, scalle piscio L. 90 |

|  |  |Zampiero Zuonarich e Francesco Stossich _______ _______ fatta al _________ (baloardo?) L 150 I L |

| | |132 |

|91’ |1581. 16. 8. |m.ro Lodovico Matulich muraro |

|  |  |Gesmondin muraro |

|  |  |m.ro Nicolo Stosich muraro p. giornata quattro alla merl. et riadura L. 8 |

|  |  |pieraq cotta ferarasa 2000 mandata dalli Ambasciatori da Venetia L. 34 |

|  |  |piera cotta padovana 1800 _____ a Cherso in piu volte |

|  |  |piera da Moise de Petris L. 5 |

|  |  |condutura di sabia et calcine pagata a fr.o Giurgiaco |

|92 |1583. 28. 2. |dovoz pijeska |

|92’ |  |m.ro Franco Palcich p. tanta calcina[434] |

|93’ |1588. 9. 5. |primitak novca od raznih građana[435] |

|95’ |1587. 17. 2. |mr.o Marco Soldatich - fattura delle due collone base et capitelli L. 60, stupovi su za corte di |

| | |palazzo, |

| | |isti radi i na balconi di camera sopra la corte dell palazzo, |

| | |scaletta dell palazzo |

|  |1587. 1. 3. |... pergola |

| | |... parte di scale |

| | |... quattro finestre del portico |

| | |sve Marco Soldatich |

|96 |1587. 5. 4. |mr.o Marco Soldatich |

| | |corte dell palazzo |

| | |scalla |

| | |balconi tre |

|96’ |1587. 21. 2. |Zuane Gapich p. indorar il S. Marco L. 68 (reljef lava Sv. Marka na Pretorskoj palači) |

|97 |1588. 23. 5. |  |

|97’ |1599. |  |

|98 |1599. 27. 1. |mr.o Lodovico Matulich |

| | |mr.o Francesco Stossich |

| | |mr.o Franc.o Palcich |

| | |mr.o Andrea Gesmondin |

|  |1599. 21. 2. |m. Lodovico Malagigi |

|  |1599. 9. 3. |m. Franc.o Palcich |

| | |Paolo Mladinich |

| | |Luca Mladinich |

|  |1599. 9. 4. |Andrea Gesmondin |

| | |mr.o Franco Stossich |

| | |mr.o Marco Radoca tagiapiera |

| | |mr.o Gasparo Zuonarich |

| | |mr.o Franco Palcich |

| | |mr.o Andrea Gesmondin |

| | |mr.o Franco Palcich |

| | |mr.o Franco Stossich |

|99 |ibidem |mr.o Marco Soldatich |

|101 |  |Stossich, Soldatich, Gesmondin |

|102 |14. 7. 1600. |Fra. Stosscih |

| | |L. Matulich |

| | |A Gesmondin |

| | |Gasparo Zuonarich |

|102' |  |ukupne isplate: |

| | |a)      m.ro Marco Palcich |

| | |m.ri Luca et Paolo Mladinich |

| | |mr.o Marco Soldatich |

| | |mr.o Lodovico Matulich |

| | |L. 3313 |

| | |b)      mr.o Franco Stossich |

| | |mr.o Gasparo Zuonarich |

| | |mr.o Sidro Zuonarich |

| | |mr.o Andrea Gesmondin |

| | |L. 3720 |

| | |c)      m.ro Andrea Gesmondin |

| | |L. 1916 |

| | |d)      m.ro Marco Soldatich |

| | |L 389 |

| | |  |

| | |Ukupno isplaćena svota: L. 9338 |

|103 |  |la torre della porta qualsi e da livello dalla fronte di for a sopra la porta |

| | |spominje i ostale traktove zida |

| | |Andrea Gesmondin |

| | |Lodovico Matulich |

| | |total L 9334 |

|103' |1602. |  |

|104 |1602. |coridor da garbin |

| | |coridor da tramontana |

| | |m.o Andrea Gesmondin |

| | |L. 768 |

|107 |1602 |la SARASINASCA[436] sopra la porta di S. Nicolo |

|107' |1610. 4. 7. |Qui seguita un'aggionta doppo Sig.ta datta sopra la pub.ca Loggia ditti ducati 1130 |

|110' |1603. 20. 1. |spominje se svota od 1130 dukata, ali ne i na što se ta svota odnosi |

|111 |1603. 25. 4. |mro Andrea Gesmondin muraro |

| | |mro Frano Stossich et compagni murari |

|111' |1603. 26. 5. |mro Andrea Gesmondin per far zapar le fondanza del baloardo |

| | |L 33 |

| | |mro Franco Stossich muraro |

| | |mro Mathio Soldatich a far terrapienar il balloardo app.o S. Spirito |

| | |Gesmondin per far disaricar i legname et ferraglia et portarli al marangon |

|112 |1603. 1. 6. |spominju se radovi sulla porta sopra il torrion app.o s. Spirito |

|113 |1603. 3. 7. |mro Fran.o Stossich e compagni |

| | |… spesi di piombo p. impiombar la porta al prado L. 1141 |

| | |p. contadi al favro p. comprar il cadena… della porta picola della terra p. reffar occhietti, et |

| | |riffar chiodi p. la detta |

| | |mr.o Fran.o Stoccich et mro. Marco Soldatich p. suo fatura et p. far de porta |

| | |mro Marco Soldatich il tagiapiera p. conto delli scolini detti torrioni |

|113' |1604. 19. 3. |razni sitni troškovi (ključevi za vrata pored kule, prijevoz, drvo, itd |

| | |mro. Andrea Gesmondin p. fattura della porta app.o i fauri del prado |

|114 |1604. 4. 8. |mro Andrea Gesmondin p. riffar il molo della porta del Mergo |

| | |mro. Franco Stossich p. la porta del grado (?) |

| | |m.o A. Gesmondin … p. il volto ala porta delli fauri, et far la banchetta al molin dalla porta del|

| | |mergo, et la banchetta grande del prado |

| | |m.o Marco Soldatich …p. far la lagha? di sopra la banchetta |

| | |pienra cotta congata p. far il moleo dalla torre sopra la porta del mergo |

| | |coppi da Pisan p. coprar il detto torrion |

| | |mr.o Mathio Soldatich p. far i.feridar alla porta del prado |

| | |A. Gesmondin … da Canal et ___ p. far li molli ? della parte del prado |

|114' |1604. 24. 9. |m.ro And.a Gesmondin et m.ro Marco Soldatich a buon conto del torrion, cioe della Muoglia? alla |

| | |parte del Mergo |

| | |mr.o A. Gismondin, a buon conto del Muro dalla torre, sopra la porta del Mergo L. 120 |

|115 |1609. 9. 2. |Gesmondin… p. la porta del torrion …. Sabba? |

| | |Gismondin p. lavorar coperto il torrion, sopra la porta del mergo |

| | |mro Marco Soldatich tagiapiera… p. una arma posta al torrion sopra la porta del Mergio L18 |

| | |mr.o A. Gismondin p. far la porta dalla torre del detto (?) al torrion del Mergo |

| | |Soprastante della fabbrica: Gasparo Solis |

|119 |1610. |And.ea… p. far la tore app.o S. Spirito |

| | |… Fran.o Stosci et compagni … nella cortina del muro dal torrion del mare fino quello di S. |

| | |spirito, et quello del S. spirito fino la porta grande del Prado |

|119' | |m.ro Andrea Gismondin (spominje se posebno, moguće kao protomajstor) |

| | |m.ro Franc.o Palcich |

| | |mr.o Luca Mladinich |

| | |mr.o Paolo suo fratello |

| | |mr.o Mathio Soldatich |

| | |mr.o Lodovico Matulcih |

| | |mr.o Franc.o Stossih |

| | |mr.o Gasparo Zuonarich |

| | |mr.o Gasparo Zuonarich molo |

| | |mr. Gesmondin |

| | |  |

| | |mr.o Marco Soldatich |

| | |  |

| | |još nekoliko zapisa do 1612, spom. Paolo Mladinich |

|  |  |zapisi do 1620. rjeđi, mogući popravci i dovršenja velikih radova koji su praktično zaključeni sa |

| | |4. 7. 1510. |

 

 

-----------------------

[1] Stilski obilježen lokalizam pjaceta u ovom kontekstu pretpostavljam uobičajenom corte (M. Planić Lončarić), ili zajedničko dvorište. Na ovome mjestu valja naglasiti da takav urbanistički sustav svoje ishodište ima u Veneciji.

[2] Izrada arhitektonskih snimaka organizacijski na ovom stupnju istraživanja nije bila moguća.

[3] Lemessi 1979, V. I-IV. Ovdje valja istaknuti kako u ovom opsežnom djelu nisu objavljene sve odluke sa sjednica Vijeća, već samo one koje je autor smatrao bitnima u kontekstu prikaza creske svakodnevice od 16. do 18. stoljeća. Velik je nedostatak ovako ambicioznog rada i to što odluke, osim bitnijih izuzetaka, nisu objavljene na originalu, već u autorovom prijevodu na standardni talijanski jezik, uz mjestimično opsežne komentare.

[4] Fortis 1771

[5] Jackson 1887 v. III.

[6] Petris 1892

[7] Mitis S 1893, 1899, 1926, 1927, 1933

[8] Beuc 1953

[9] Stražičić 1981

[10] Izvori 1984

[11] Crnković 1984

[12] Planić Lončarić 1981 i 1986

[13] Grujić 1972

[14] Duda Marinelli 1984, 1986

[15] Položaj grbova na fasadi zborne crkve, tumačenje grba fra Antuna Marcello-Petris, i sl.

[16] Ivančević 1986 i 1993; Štefanac 1986

[17] Farlati 1775, v. V.

[18] Gudelj 1999

[19] Duda-Marinelli 1992

[20] Demonja 2000

[21] Fučić 1949

[22] Mohorovičić 1954

[23] Mohorovičić 1956

[24] Bocchina-Antoniazzo - Ferrari 1953.

[25] Prelog 1957

[26] Sabljak – Vežić 1979; Vežić 1980

[27] Kečkemet 1988

[28] Fazinić 1980

[29] Grujić 1987, 1993, 1994, 1995; Nodari 1991

[30] Križman1979, str. 37-40

[31] Stražičić1984, str. 114

[32] Slukan-Altić 2000., str. 4

[33] Još je otvoreno pitanje je li na ovome mjestu postojao plovni kanal (P. Skok, I. Beuc., A. Mohorovičić), ili su se brodovi manjeg gaza oblicama prebacivali preko uske prevlake (N. Stražičić, B. Fučić). Kopanjem jarka za polaganje cijevi novog vodovoda preko niskog terena na području Jaza 1976. godine naišlo se na nedirnutu podlogu lomljivog vapnenca, što isključuje mogućnost da je ovdje nekoć postojao kanal (Stražičić 1981, str. 117)

[34] Deanović 1981.

[35] Farlati 1775, str. 210

[36] Mohorovičić 1956., str. 471

[37] Fučić 1990, str. 26

[38] Cella 1913., str. 3-4; Mohorovičić 1956, str. 478; Beuc 1953, str. 5-7, 19

[39] Rukopis: Izvješće o zaštitnom arheološkom istraživanju u prizemlju zgrade u Ulici Kapetana draže 3 u Cresu, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Rijeci, lipanj 1998.; N. Stražičić u monografiji o otoku Cresu spominje vidljiv dio rimskog natpisa ugrađen kao prag u vrata srednjovjekovnog zida, Stražičić 1981, str. 117

[40] Gotovo nevjerojatnom zvuči teza da Rimljani nisu valorizirali dobro zaštićenu luku u podnožju već postojećeg naselja, za što kao dobar primjer mogu poslužiti slučajevi Tarsatice i Flanone. Jedini koji lociraju rimsko naselje na mjestu današnjeg naselja jesu S. Scarpa, Studi geografici sull'isola di Lussino, Bologna, 1941. i M. Božičević, putujemo Jadranom, Zagreb, 1965., prema N. Stražičić, ibidem.,str. 117

[41] Suić 1976.

[42] Pozzo–Balbi1933, str. 7

[43] Fučić 1990, str. 40

[44] Beuc 1953, str. 38

[45] Mohorovičić 1956, str. 479

[46] Novak, G.: Povijest Dalmacije, Zagreb, 2000.

[47] Dragozetići, Filozići, Niska, Predošćica, Orlec, Belej, Srem, Punta Križa, Mohorovičić 1956, str. 480

[48] Skok 1950, str. 33-36

[49] 1240. godine prve obitelji naseljavaju do tada nenastanjeni otok Lošinj

[50] O čemu i danas postoji svijest u narodnoj predaji stanovnika Beloga, vjeruje se da se kralj Bela IV. pred tom provalom sklonio upravo u Beli, a jednoj antičkoj glavi ta predaja pripisuje lik samoga kralja

Dokazi o udjelu hrvatskog življa u sveukupnom stanovništvu srednjovjekovnoga Cresa nalaze se i u sljedećim dokumentima:

U nepoznatom dokumentu iz 1224. kojeg navodi N. Stražičić u navedenom djelu spominju se hrvatske obitelji i njihove kuće u centru grada Cresa oko crkve Sv. Marije.

Isti navodi kako 1271. vlada u Veneciji dopušta osorskom knezu da povede sa sobom osobu koja poznaje hrvatski jezik, a 1312. naređuje se da osorski knez među svojim službenicima obavezno drži i osobu koja govori hrvatski (Stražičić 1981, str. 122)

[51] Vlahović 1968

[52] Stražičić 1981, str. 122

[53] Statut, str. 103

[54] Beuc 1953, str. 57

[55] Fortis 1771, str. 7 – Osor naziva 'un cadavere di citta'u kojem živi tek 250 stanovnika, dok za grad Cres 1771. godine donosi podatak o njih 3000, u isto vrijeme čitav otok broji 6400 stanovnika – prema Mitis 1899, str. 75

[56] Mitis 1899, str. 7

[57] "Questi sono Statuti dell'isola de Cherso e d'Ossero commenzadi in tempo del spettabel e zeneroso homo misier Giacomo Dolfin, olin honorevol Conte d汥慬搠瑥慴䤠潳慬‬⁥敲潣穮摡⁩⁥楦楮楤椠整灭敤灳瑥慴敢⁥敺敮潲潳栠浯業楳牥倠汯潍潲楳楮栠湯牯癥汯猠畳捣獥潳Ⱳ椠焠慵楬愠汬⁡楓湧牯慩渠獯牴⁡畦湲慭摮摡⁩数⁲汥渠扯汩栠浯潳敤瑴Ɐ攠搠灯潣普牥慭楤瀠牥焠敵汬⁡楓湧牯慩‬⁥敲敭摮摡⁩数⁲汥渠扯汩栠浯楳牥匠整晦湡敤倠瑥楲⁳敤䌠敨獲Ɐ攠畱污焠敵汬⁩牰獥湥潴搠灡湩䌠湯敳潩搠⁥桃牥潳‬⁡楤搠浯湥来⁡潤搠⁥灁楲敬ella detta Isola, e reconzadi e finidi in tempo del spettabel e zeneroso homo misier Polo Morosini honorevol so successor, i quali alla Signoria nostra furno mandadi per el nobil homo sodetto, e dopo confermadi per quella Signoria, e remendadi per el nobil homo sier Steffano de Petris de Cherso, el qual quelli presento dapo in Conseio de Cherso, a di domenega do de Aprile 1441. siando zudesi sier Zuanne de Bocchina e sier Biasio de Colombis", Statut, str. 103

[58] Dvanaestoricu pučana bira četvorica de boni homini koje izabire Knez. Pučani u vijeću sjede 6 mjeseci. U Vijeću su u manjini.; Mitis 1899, str. 19

[59] Mitis 1899, str. 5

[60] Stražičić 1891, str. 140

Vlahović 1995, str. 18

[61] Stražičić 1981, str. 140

[62] Vlahović 1968, str. 18

[63] podaci o dvogodišnjoj kugi u Cresu 1451. u neobjavljenim dokumentima u posjedu S. Mitisa kada je čitavo stanovništvo bilo prisiljeno napustiti grad; Mitis 1933, str. 35

[64] 1551. godine zbog gladi, Gradsko vijeće u Veneciji za 200 lira kupuje ječam i grah, Lemessi 1979, LdC 29.6.1551.

[65] Vlahović 1968, str. 84

[66] Mitis 1899, str. 27

[67] Tako je jedan odvjetak građanske obitelji Rodinis stekao dovoljno financijske snage za pregradnju svoje stare gotičke kuće i izgradnju nove u njezinom susjedstvu

[68] Stražičić 1981, str. 143

[69] Opširnije o zgradi fontika za žito u poglavlju o građevinama javne namjene

[70] A. Fortis cresko ulje ocjenjuje najkvalitetnijim na području Serenissime.

[71] Stražičić 1981, str. 142

[72] Petris 1892, str. XLVII

[73] Petris 1892, str. LXXII.; cijena takve nominacije iznosila je 500 dukata, uz obvezu pristanka četiri petine prisutnih plemića. Tako u Vijeće 15. srpnja 1520. ulaze obitelji Gapić i Zudinis. Kako bi privuklo naseljavanje u zamrli Osor, Gradsko vijeće Osora 1625. smanjuje tu cijenu na 200 dukata, imenujući plemenitima obitelji Čubranić i Fericioli, 1634. Sforza, 1651. Zambelli, 1656. Biondi, itd. Oni će u Creskom Vijeću unatoč tome i dalje biti smatrani pučanima.

[74] Lemessi 1979 III., 2.1.1627.

[75] Lemessi 1979. I., "L'anno 1529, a' 25 d'Aprile, nacque Fran.co Patricio in Cherso terra d'una delle antiche Absinidi in Liburnia, nel Quarnaro, la qual terra o isola Plinio chiama Crexa, Tolomeo Crepsa: di padre Stefano Fabricio, huom primo tra la nobiltà, e di madre Maria. Ma che nobiltà può essere in terra piccola e povera ? Vero e' che la casa pretende, per l'arma che e' un quartiere azuro e bianco attraversato di una croce rossa, di venire di Bosina, del sangue reale. Che questa arma portava, il testimoniano certe antiche carte di navigare, che a quel regno la piantano così fatta; il quale fu distrutto da Pleomer secondo intorno agli anni 1460; overo per lo cognome credono venir da Siena. Certo è che un Stefanello venne di Bosina, con quanto potè portare da quella ruina, e comperò gran parte de'pascoli dell'isola, che sono poi state le ricchezze e il sostegno della casa."

[76] Vlahović 1968, str. 93

[77] Ćus-Rukonić 1989, str. 2

[78] Borić-Gudelj 2002

[79] Ćus-Rukonić 1989, str. 9

[80] Lemessi 1979, I., str. 79

[81] Mitis 1899

[82] Cavallini 1992

[83]Nedovoljno je sigurna tvrdnja Duda-Marinelli 1984, u kojoj opisuje sustav četvero gradskih vrata kojima se otvarao romanički Cres: Vrata sv. Klare (porta Tramontana) na sjeveru, Vrata sv. Martina na jugu, porta Pretoria na zapadu, na mjestu luka renesansnog satnog tornja, te Porta Decumana na istoku, prema Pratu. Ulični potezi koji vode prema ovim vratima doista formiraju sustav cardo – decumanus, no njihovi su potezi veoma nepravilni i ispresjecani gustom nepravilnom mrežom sporednih ulica. Za posljednja dvoja vrata, osim pretpostavki nastalih usporedbom sa drugim naseljima istoga tipa, u arhivima do danas nije nađeno dovoljno dokaza.

[84] Mohorovičić1956., str. 476

[85] Usmena informacija gđe.Ćus-Rukonić, višeg kustosa Muzeja grada Cresa

[86] Prelog 1991

[87] Stražičić 1981, str. 24

[88] Mohorovičić 1956, str. 477

[89] Duda Marinelli1989, str. 58

[90] Liber tertius instrumentorum Chersii, 1484. spominje se Matteo lapicida u kupoprodajnom ugovoru kuće koja je murata, cupata, solerata, cum suis scaus et puteo, a nalazi se u predjelu Zagrad, izvan zidina, prema Duda Marinelli 1984, str. 307

[91] Crkvica Sv. Klare (kasnije Sv. Barbare) danas je desakralizirana i nalazi se u sastavu stambenog objekta.

[92] Duda-Marinelli 1984., str. ???

[93] djelomično u skladu sa srednjovjekovnim odrednicama strana svijeta, koje su za 15 stupnjeva pomaknute od suvremenih (scirocco, garbin, bora greco).

[94] 1126. do 1358. cresko-lošinjskim arhipelagom gospodare mletački knezovi Morosin; Pozzo-Balbi 1933, str. 17

[95] Skok1950

[96] U romaničkoj gradskoj jezgri opus incertum primjetan je na starijem dijelu kuće Rodinis 1, te na nekoliko kuća u ulici Sv. Sidra

[97] Navedeni kpoprodajni ugovor u kojem se spominje Matteo lapicida;

4. ožujka 1486. Giovanni calafat kupuje vrt u blizini ulice Sant'Elena extra muros verso bora;

1486. knez i kapetan Pasquale Malipiero daje majstoru Paulu Fabru koncesiju za teren koji sa sjevera graniči sa gradskim zidom, na jugu sa javnim zemljištem, a na sjeveroistoku sa via consortal, javnim putom – sve u predjelu Zagrad;

26. 6. 1486. knez i kapetan Michele Steno daje koncesiju praznog terena južno od ulice sv. Marka, teren na sjevernoj strani graniči sa izvorom vode Rivolus koji je tekao južnim rubom prvog fortifikacijskog pojasa.

[98] Duda Marinelli 1989, str. 307, 308

[99] 21. 10. 1506. koncesija za kovačnicu u burgusu, kod crkve Sv. Jurja

[100] 29. 6. 1498. "… proptem ornamentum huius loci et ut amplior et equalior efficiatur ac pro amovento aliquali fetore muretur ac murari debeat Rivus ipsae plateae."

[101] Libri dei consigli della magnifica coumunita di Cherso, PARi, također u Lemessi 1979 I-III.

25. 4. 1498. odluka o popravku puta koji vodi prema benediktinkama, riječ je o dijelu puta sv. Martina

11. 10. 1500. čišćenje i popravak Puteum novum (neubiciran), puta Sv. Jelene (zapadno od grada), te puta koji vodi prema franjevačkom samostanu (put Sv. Martina)

2. 1. 1516. odobrava se izdatak 4 dukata za popravak ceste koja vodi od vrata Sv. Martina prema jugu

6. 4. 1518. Građani se zadužuju za popločavanje gradskih ulica pred svojim kućama, a za pomoć onima koji to nisu u stanju, kao i za ,popravak i iskopavanje odvodnih kanala određuje se odbor kojeg čine plemići Petrisso de Petris, Francesco da Drasa, Gasparo de …, i Francesco de Zutinis

24. 1. 1552. odluka o uređenju i čišćenju puta prema Osoru

3. 6. 1558. Popravak cesta prema Osoru, Belome i Lubenicama koje se moraju osposobiti za jahanje i kolni promet

[102] 22. 3. 1545. traži se da ulica mora biti dovoljno široka da se njome može jahati i voziti kola (cavalcar et charizar);

[103] Statut grada Cresa, čl. 236 – 242

[104] 2. 1. 1550. To su Zanetto iz Raba, Francesco Veronese, Zuane Foietta i Biasio Mayer

[105] Ćus-Rukonić 1991, str. 7

[106] Fortis1771, str 41

[107] 7. 5. 1553. Gasparo de Proficis i Constantino de Cypro izabrani za nabavku sredstava za dovršenje cisterne

[108] 15. 10. 1531. Šimunu calegaru i njegovom sinu Luki odobrava se izgradnja dva mline u Pisklu, uz obvezu nezagađivanja vode, i fiksnu cijenu od 12 solada po vreći žita

24. 2. 1545. Petrissio de Petris se zadužuje za organizaciju čišćenja izvora Piskl, kako bi građani vodu mogli koristiti

[109] Mitis1933, str. 32

[110] Lemessi 1979 I., LdC 19.4.1562.

[111] Ćus-Rukonić 1991, str 8

[112] Planić–Lončarić 1980., str. 9-14

[113] Planić-Lončarić 1980, str. 13

[114] Kataloške jedinice br. 1, 4, 9, 10,

[115] Kataloške jedinice br. 2, 3, 4, Draža, Petris-Bocchina

[116] Kuće Rodinis I, Marcello-Petris, Draža, Petris-Bocchina

[117] Kuće Rodinis II, Moise

[118] U lokalnom govoru "uskot".

[119] Mohorovičić 1954, str. 478

[120] Beritić 1962

[121] Ćus-Rukonić 1990.

[122] Duda Marinelli 1984., str. 301

[123] Lemessi 1979 I., str. 142

[124] Lemessi 1979 I., str. 216 - 29. 6. 1552., opširnije u poglavlju o arhitekturi javnoga karaktera

[125] Duda-Marinelli 1984., str. 303

[126] Podaci iz Libri instrumentorum ovdje prema čitanju Duda-Marinelli 1984, str. 307

[127] Duda.Marinelli 1984, str. 313

[128] Duda-Marinelli 1984, str. 314

[129] Ćus-Rukonić 1991

[130] Svakako je potrebno istražiti spomenute ostatke zida u blizini nekadašnje crkve Sv. Jelene, na kojem bi se mjestu nalazila jugoistočna ugaona kula.

[131] Duda-Marinelli 1984

[132] Prema mapi objavljenoj u prilogu diplomskog rada dipl. arh. Vladimira Medarića, rukopis u Muzeju grada Cresa kojeg je ljubazno ustupila Jasminka Ćus-Rukonić.

[133] Sudeći po relativno širokom uličnom potezu koji i danas vodi od Ulice Creskog statuta do mjesta kule Turion, i u njoj su se morala nalaziti gradska vrata kojima bi se izlazilo prema obradivim površinama sjeverno od grada. To su vjerojatno ona vrata koja se u izvorima pojavljuju pod imenom Porta del Mergo, jer je od njih mogla izlaziti prometnica prema Mergu, pristaništu u kojem je pristajala skela koja je povezivala otoke Cres i Krk.

[134] Sadašnji je prikaz lava Sv. Marka postavljen 1934. godine na mjestu onoga koji je otučen u nemirima nakon pada Mletačke Republike, Ćus-Rukonić 1989, str. 15

[135] Pozzo-Balbi 1933, str. 87

[136] LdF f. 85, 86', 87, pri čemu treba imati na umu da bi se ovi radovi mogli odnositi i na vrata Bragadina, koja su također smještena na Pratu, iako su ta trebala biti dovršena već 1581. godine.

[137] Ćus-Rukonić 1989, str. 13

[138] Ovaj je lav, kao i onaj sa vrata Marcella, replika starijega otučenog u nemirima iza 1797. Postavljen je 1934. godine.

[139] LdF f. 81

[140] LdF f. 114', 115

[141] Un incontro tutto da riccordare…" La voce del popolo, 27. kolovoza 2001.

[142] LdF f. 111' mro Matthio Soldatich plaćen je a far terrapienar il balloardo app.o S. Spirito

[143] LdC od 29. 6. 1506. zapadni trakt starih zidina opisuje kao "aperta a parte maris et careat menis sitque absque aliquo fortilitio, cum maximo discrimine et periculo incolarum abitantium in hoc loco, his precipue temporibus in quibus prope insulam per nonullos piratas facta fuerunt naviglia depredata".

[144] Lemessi 1979. (1.) str. 129 ff.

[145] DARi JU-28.XXXVI/4, riječ je o 119 folija uvezanih u knjigu. Ispis imena u prilogu II. ovoga rada.

[146] Prilog br. III.

[147] Lemessi 1979 I., LdC 11. 10. 1500. "qua itur ad Puteum novum; illa qua itur ad S. Franciscum et alia qua itur ad S. Helenam”

[148] Lemessi 1979 I., LdC 2. 1. 1506. ‘pallos positos pro riparatione et fortificatione huius loci’

[149] Lemessi 1979 I., LdC 2. 1. 1508. publico incanto … crollate proprio nel giorni precedenti…"

[150] Lemessi 1979 I., , str. 160 - 29. 6. 1520. Grad podiže optužnicu u Veneciji protiv kancelara Tiberija Lippa koji se vratio u Veneciju, otuđivši 200 dukata namijenjenih gradnji zidina. Ovo je jedini podatak koji indirektno govori o malim svotama koje je Venecija odobrila za provedbu ovako ambicioznog građevinskog zahvata.

[151] Ćus-Rukonić, J.; usmena informacija o nalazima pri arheološkim istraživanjima 1991. godine

[152] LdF f. 24, 25', 26, 26'

[153] Nekoliko je prvih folija djelomično uništeno.

[154] LdF f. 44

[155] LdF f. 12' - 27. 3. 1527.

[156] LdF f. 21' - 28. 3. 1517.

[157] LdF f. 21' – 1520.;

[158] LdF f. 21' – 28. 3. 1517; f. 22 – 17. 12. 1521.; f. 25 – 6. 2. 1514.; f. 25' – 28. 2. 1514.; f. 26' – 28. 7. 1514.

[159] LdF f. 23' – 17. 12. 1521.; f. 25' – 28. 2. 1514.; f. 26' – 28. 7. 1514.; f. 27 – 25. 4.; f. 28. 25. 8. 1525.; f. 29 – 3. 7. 1525., f. 29 – 3. 7. 1525.; f. 29' – 24. 3. 1525.; f. 35. – nečitak datum; f. 42 ' – 28. 1. 1525.; 54' – 22. 9. 1534.

[160] LdF f. 25 – 6. 2. 1514.

[161] LdF f. 25 – 6. 2. 1514

[162] LdF f. 25' – 28. 2. 1514.

[163] LdF. f. 51 – 12. 3., 17. 4., 20. 4. 1527.; f. 51 – 12. 3. 1527.; f. 52 – 3. 9. 1527.; f. 52' – 22. 12. 1527. ; 28. 12. 1527. kada dobiva čak 20 dukata za dovršenje cisterne na Pradu. O toj cisterni u Knjigama Gradskoga vijeća nema spomena.

[164] LdF f. 51' – 13. 6. 1527.

[165] LdF f. 51' -

[166] LdF f. 56 – 13. 6. 1535; f. 57. – travanj 1535.; f. 58. 10. 4. 1535.; f. 58' – 30. 3. 1536.; f. 59 – 65 (za godinu 1538.)

[167] LdF f. 69 – 1540. (datum nečitak)

[168] Lemessi 1979 I., LdC 12. 8. 1543, 14. 8. 1543.

[169] Lemessi 1979 I., LdC 17. 11. 1543.

[170] Vidjeti poglavlje o javnoj arhitekturi.

[171] LdF f. 102'

[172] Lemessi 1979 I., str. 216: 'con miglior animo perficere la torre del horologio, la qual senza rispetto de spesa alcuna l'ha reduta bella et honorevole del modo che si vede, che forsi una tal no si trova in Dalmatia'

[173] Lemessi 1979 I., LdC 2.7.1557.

[174] Lemessi 1979, v. I., str. 251

[175] Vidjeti prilog II. Povremeno se pojavljuje i stanoviti Frane Stošić sin pok. Jakova zvan Palčić kojeg ne treba pomiješati sa ovdje spomenutim koji se godine 1585. navodi kao sin pok. Sidra. Moguće je da je u posljednjim godinama koje sam naveo zbog smrti Frane Stošića pok. Sidra, Frane Palčić naveden bez razlikovnog nadimka.

[176] LdF f. 81

[177] LdF f. 85

[178] LdF f. 89

[179] Lemessi 1979 I., str. 416

[180] LdF f. 32'

[181] LdF f. 32, 32'

[182] LdF f. 35'

[183] LdF f. 36'

[184] LdF f. 42' 'archomag.o Sidarich'

[185] LdF f. 34'

[186] LdF f. 85

[187] LdF f. 85 i f. 91

[188] LdF f. 81

[189] LdF f. 83; riječ je o gotičkoj crkvici na Pratu, s današnjim titularom Sv. Marije Magdalene, Fillini-Tomaz 1988, str. 33

[190] LdF f. 85

[191] LdF f. 98 i f. 102

[192] LdF f. 95', 96

[193] LdF f. 99 i f. 102'

[194] LdF f. 111'

[195] LdF f. 113

[196] LdF f. 113

[197] LdF f. 114

[198] LdF f. 115

[199] LdF f. 119'

[200] LdF f. 114 i f. 119'

[201] LdF f. 91

[202] LdF f. 98, f. 102. f. 102'

[203] LdF f. 104', 'coridor da garbin… coridor da tramontana'

[204] LdF f. 111' 'per zapar le fondanza del baloardo…' (dalje nečitko)

[205] LdF f. 113 'fattura della porta app.o i fauri del Prado'

[206] LdF f. 114 'mro Andrea Gesmondin p. riffar il molo della porta del Mergo… banchetta al molin dalla prta del Mergo, et la banchetta grande del Prado… p. far li molli della parte del Prado

[207] LdF f. 115 '…p. lavorar coperto il torrion, sopra la porta del Mergo… p. far la porta dalla torre del detto (?) al Torrion'

[208] LdF f. 119 'And.ea p. far la tore app.o S. Spirito'

[209] LdF f. 102', f. 119

[210] LdF f. 25', 28. veljače 1514.

[211] LdF f. 34, 5. srpnja 1519.

[212] LdF f. 42', 3. kolovoza 1525.

[213] LdF f. 69, 1540.

[214] LdF f. 69, 1540.

[215] LdF f. 18, 17. lipnja 1581.; f. 85, 25. svibnja 1584.

[216] LdF f. 119'

[217] Natpis mi je poznat samo prema reprodukciji objavljenoj u Lemessi 1979, vol. II., str. 158: PERANDEO BARBO CHERSI & AUXERI PRAESES IN AMORE & IUSTITIA PAR PATER MOENIA HAEC PRO CIVIBUS AD SECURITATEM REDVXIT DVXIT PACE… EX EO SOLO …. ARBOR DE BONA SPELECTOR VADE MEMORIAM… AN. DNI 1689

[218] Unutrašnji dio Mandrača je preuzak i odviše često zatrpan nanosima mulja da bi mogao vršiti ulogu pristaništa većih plovila.

[219] Lemessi 1979 III.

[220] Ćus-Rukonić 1993, str. 143

[221] Lemessi 1979 III.

[222] Slukan-Altić 2000, kat. br. 23

[223] Lemessi 1979 I., LdC 2. 1. 1514.

[224] ibidem LdC 25. 7. 1518.

[225] ibidem LdC 24. 2.1535.

[226] ibidem LdC 2.1.1540.

[227] ibidem LdC 31.1.1544.

[228] ibidem LdC 2.2.1550.

[229] ibidem LdC 8.3.1551.

[230] ibidem LdC 6.1.1576.

[231] ibidem LdC 29.6. 1586.

[232] ibidem LdC 1.1.1587.

[233] Cavallini 1992

[234] Lemessi 1979 I, LdC 21.10.1587.

[235] LdF f. 95' "fattura delle due collone base et capitelli p. corte di palazzo L. 60 … balconi di camera sopra la corte dell palazzo…scaletta dell palazzo", veliki su dijelovi folija uništeni i nečitki

[236] ibidem "pergola…parte di scalle.. quattro finestre del portico"

[237] ibidem: "corte del palazzo… scalla…balconi tre", tinta je u daljnjem tekstu nečitko izblijedila

[238] LdF f. 95, tekođer i Lemessi 1979 I, LdC 5.5.1596.

[239] ibidem LdC 102.1591. 'il Pergolo della salla di sopra del Palazo per molti inconvenienti, che potriano occorer alle creature nostre, che concorono in gran quantita li giorni di festa in essa salla, nella qual a tempi di carnevale, et di fiera si redduce il ballo et ogni festa pub.ca giusta il consuet.o della Citta, essendo la piana d'esso Pergollo ch. guarda in piazza di molta altezza senza ripparo alcuno, si come hanno tutti li altri Pergoli, et che la salla p.ta piove da tutti i canti co. pericolo di far guastar la travamenta et render inhabitabile essa salla, et ch. simlm.te le fenestre della camera dell'Audientia dove si rende ragione sono tutte fracassate et rotte senza vezi'

[240] Kanelirani kapitel koji se nalazi u dvorištu kuće opisane pod kataloškim brojem 20 mogao bi biti jedan od kapitela tog trijema.

[241] Duda-Marinelli 1986, str. 50: Libro quinto d'Instrumenti, 8. 5. 1550; "… in casa solita abitazione in contrada Santa Maria Maggiore, sopra la loggia parva"

[242] Lemessi 1979 I., LdC 15.9.1504.

[243] ibidem LdC 24.2.1535.

[244] Duda-Marinelli 1986, str. 50

[245] ibidem LdC 16.10.1558.

[246] Na fotografiji iz 1906. ovdje se nalazi niša s lavom Sv. Marka, dok su u kartušama sa strane grbovi.

[247] Efekt koji je karakterističan za toskanske renesansne palače.

[248] Lemessi 1979 I, LcD 26.11.1497.

[249] Vlahović 1995, str. 19

[250] Lemessi 1979 I, LcD 23.4.1505.

[251] ibidem, LdC 29.9.1526.

[252] ibidem, LdC 10.9.1542.

[253] ibidem, LdC 25.8.1549.

[254] ibidem LdC 29.6.1552.; " …con miglior animo perficere la torre del horologio, la qual senza rispetto de spesa alcuna l'ha seduta bella et honorevole dal modo che si vede, che forsi una tal no si trova in Dalmatia."

[255] Fasada 18,5m; južni zid 30,4 m; sjeverni zid 33,6m; začelni zid 18,8m. Na ovome se mjestu zahvaljujem kolegici Jasenki Gudelj s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu na ustupljenim podacima iz njezina diplomskoga rada. (Gudelj 1999) U tom je radu po prvi puta izvršena usporedna analiza creske zborne crkve i osorske katedrale, čime je ukazano na smjer u kojem sva buduća istraživanja trebaju biti temeljena.

[256] Osorska katedrala ima trolisni završetak koji 'kulisno' zakriva stvaran bazilikalni presjek, Štefanac 1986, str. 264, Ivančević 1993, Indikativne su i usporedbe s Firentinčevim portalom na Tremitima kojeg bi creski i osorski portal bili plošna projekcija.

[257] Ivančević 1986, str. 58.; Gudelj 1999.

[258] Liku Gospe u lokalnoj se tradiciji traži uzora u Madonni degli alberelli, Giovannija Bellinija, Gudelj 1999

[259] Duda Marinelli 1986, str. 54

[260] Pročelje zborne crkve je stradalo prilikom udara groma u zvonik 15. siječnja 1659. (Duda Marinelli, 1986, str. 68), kada su uništeni mijehovi orgulja, srušen dio sakristije i krsnog zdenca koji se nalazio na početku sjevernog broda. Tom je prilikom obnavljano i pročelje, što je najvjerojatniji uzrok razlici u boji kamena na zabatu (svjetlija) i donjem dijelu pročelja (tamnija). Moguće je da tom prilikom radijalni stupići rozete nisu obnavljani.

[261] Motiv koji je u gradu Cresu veoma čest, od ugaonih polustupića sa gotiziranog pročelja romaničke crkve Sv. Izidora, te renesansnih palazetta Marcello-Petris, Rodinis1, Rodinis 2, Draža.

[262] Za detaljnije opise grbova viddjeti Ćus-Rukonić 1989, str. 31

[263] Na sjevernoj u kojoj je kapela Sv. Stjepana, grb obitelji Petris čija je ovo obiteljska kapela, na južnoj grb s oslikanim prizorom jelena iz psalma 42, slikarija novijeg datuma., Ćus-Rukonić 1989, str. 31

[264] Gudelj 1999

[265] Zvonik je izvorno imao kupolu koja je 1659. uništena udarom groma i rušenjem gornjih katova

[266] Cella 1851, str.

[267] ibidem, str.

[268] ibidem, str.

[269] Srednjovjekovna je zidna građa mogla biti upotrijebljena i prilikom posljednje pregradnje nakon požara 1826. godine.

[270] Cella 1951, str. 254

[271] ibidem

[272] ibidem

[273] ibidem

[274] Duda-Marinelli 1986, str. 61; Gudelj 1999

[275] Duda.Marinelli 1997., str. 635; Gudelj 1999

[276] LdC 9. 7. 1495., Lemessi 1979, v. I

[277]Ivančević 1986

[278] Gudelj 1999

[279] Farlati 1751, str. 210 – Farlati navodi kako je biskup Nigris izgradio baziliku gotovo do vrha. Činjenica da na Creskoj crkvi ne nalazimo Giustijev grb, već samo Nigrisov moto (doduše bez grba za koji je na pročelju bila pripremljena pravokutna ploča nad natpisom) možda dovršenje creske crkve smješta u period zadnjih mjeseci Nigrisova biskupovanja, dakle tijekom 1485. godine.; Gudelj 1999

[280]ibidem, str. 210

[281]LdC 6.4. 1518., Lemessi 1979 I.

[282] LdC 2.1.1544., Lemessi 1979 I.

[283] Duda-Marinelli 1986, str. 68

[284] Lemessi 1979 I.:

25.10.1545. Jakov pok. Frane de Draža i Jakov barbitonsor nadglednici su popravka Sv. Marije Velike, te se zadužuju za vođenje knjige troškova

2.1.1549. Odluka o nabavci 200 koza od čijeg će se prihoda (uz prihode stada od 460 koza bratovštine Sv. Lovre) financirati nastavak izgradnje zborne crkve i sakristije.

2.1.1554 Odlučuje se iznajmiti stado i pašnjak u vlasništvu bratovštine sv. Blaža od kojeg će se prihoda financirati radovi na Sv. Mariji Velikoj, a dio će ići i u sacro monte di pieta.

8.4.1554. iz fontika se izdvaja 100 dukata (sic!) za radove na Sv. Mariji Velikoj

2.1.1557 Za procjenitelje radova na katedrali imenuju se Sidar Stošić i Juraj Sidarić, a predložen je i Toma lapicida

26. 8. 1571. Među pristutnima na sjednici Vijeća spominje se i posuppo della fabricha de Sta Maria

29. 6. 1581. Imenuje se odbor sastavljen od plemića i pučana Petra Frane Petrisa, Donata Draže, Frane Donatisa, Andrije Pastranea, Gašpara Solisa i Jakova Ferizuola koji će nadgledati izgradnju crkve Sv. Marije

[285] Duda Marinelli 1986, str. 60

[286] Lemessi 1979, I. 29.6.1583.

[287]Lemessi 1979 I LdC 29. 6. 1585. Andrija Proficis, Ivan Petris, Nadal Carbolin, Gašpar Solis, a majstor Frane Stošić je oslobođen zbog poslovnih obaveza

29. 6. 1586. Ivan Jakov Draža, Stjepan Draža, Ivan Franin i Polović

[288] Lemessi 1979 I, LdC 21.10.1587.

[289] Cella 1951

[290] Lemessi 1979 I, LdC 19.3.1600.

[291] Lemessi 1979 I, LdC 26. 1. 1659. narudžba 100 bačava vapna parunu Nikoli Malabotiću

[292] Orlini 1964, str. 22

[293] ibidem, str. 27

[294] Gudelj 1999

[295] U dvorištu kuće opisane u prilogu pod kataloškim brojem 20, pronašao sam kapitel većih dimenzija ukrašen nizom u donjoj trećini ispunjenim kanelirama. Dvorište u kojem se nalazi smješteno je u kući nasuprot začelnom zidu zborne crkve, a njegove dimenzije odgovaraju dimenzijama arkature Sv. Marije Velike. Dva kapitela starije arkature nalaze se u današnjoj crkvi; jedan kao postolje raspela sa strane glavnog oltara, a drugi kao nosač stijega. Oba su kompozitna, i nalik novima. Ostaje otvorenim pitanje gdje se nalazio kanelirani kapitel iz dvorišta. Moguće je da kapiteli srednjega broda nisu bili jednaki.

[296] Ivančević 1986

[297] Realna je bojazan kako se mnogi važni arhivski dokumenti nalaze u privatnim zbirkama u Italiji. Postoji nada da će poboljšanjem veza esula s hrvatskim istraživačima na svjetlo dana izići novi važni podaci.

[298]Duda-Marinelli 1986, str. 61, isti je članak izvor za sve ovdje navedene dokumente u kojima se spominju majstori koji su radili na izgradnji Sv. Marije Sniježne.

[299] ibidem, str. 63

[300] Obitelj Gapić pripada creskoj vlasteli, a najpoznatiji pripadnik obitelji svakako je Ivan Gapić, slikar, suradnik braće Zuccari – jedan od našoj javnosti nepoznatih Schiavona.

[301] LdF f. 32'

[302] Duda-Marinelli 1986., str. 63

[303] Štefanac 1986, str. 274: PONTIFEX HVIVS INSVLAE DIGNVS MARCVS NIGRO HOC EPISCOPIVM TOTVM SOLO AEQVATVM REAEDIFICAVIT OPER JOANNIS PERGAMENI IN VTRAQVE ARTE PERITI ANNO DNI NCCCCLXXXI

[304] ibidem. str. 63. "Die sabati mercuri 25 giugno 1550. In erra Fluminis gli infrascritti compratori, in apotheca posta in plathea, presenti: doinus Batista Tingulo de Arimino e ser Troylo figlio di ser Giovanni quondam Pietro Ricamatori ambo duis abitatoris Fluminis: testis rogatis: ser Simon quondam ser Giovanni da Bergomo, Fluminis abitator et donna Caterina eius uwor figlia di Antonio Buchina quondam Andrea quondam ser Nicolino civis Chersino."

[305] ibidem, str. 63

[306] Gudelj 1999

[307] Premda je rez creskih kapitela s dupinima plići od onih radionice Marka Andrijića

[308][65] Štefanac 1986

[309][66] Štefanac 1986, str. 278

[310] ibidem, kapiteli osorske katedrale i crkve San Michele in Isola su veoma slični.

[311] Gudelj 1999

[312] Ivančević 1986

[313] Gudelj 1999

[314] Farlati 1751, str. 211

[315] Gudelj 1999

[316] Štefanac 1986, str. 279; Matejčić 1992

[317] Matejčić 1999

[318] Gudelj 1999

[319] Kako je već pokazano na grupi Navještenja.

[320] Gudelj 1999

[321] ibidem

[322] Ćus-Rukonić 1989, str. 7; Bunarska kruna koja je restaurirana 1835. godine, ovaj je izgled dobila 1614., a nastala je na mjestu starije koju je sagradio fra Toma Sinković 1560. godine (Duda-Marinelli 1992, str. 36)

[323] ibidem, str. 8

[324] ibid, str. 8

[325] AfrC, MM, sv. 1

[326] Farlati 1751, str. 184

[327] Orlini 1966, str. 11

[328] AfrC kod. C1, str. 11/61

[329] Farlati 1751, v. 1., str. 184

[330] AfrC kod. C2

[331] Vlahović 1955, str. 14

[332] O tom znamenitom Cresaninu više podataka prilogu ovoga rada, u sklopu kataloškog broja 4.

[333] Fra Josip Vlahović, jedan od malobrojnih pripadnika creske franjevačke zajednice koji već duže vrijeme istražuje povijest Cresa, susretljivo me izvijestio da je kapela stradala u požaru 1880. godine nakon čega je obnovljena. Faktura arhitektonske dekoracije doista djeluje pomalo tvrdo i kruto, neorenesansno, no imajući u vidu sklonost cresana faksimilnoj obnovi stradalih objekata (zborna crkva) i uklopljenost dekorativnih oblika kapele Petris u opus obitelji Marangonić, vjerujem da se može zaključiti da je obnova i u ovom slučaju dosljedno prenijela starije oblike. Ovom prilikom zahvaljujem fra Josipu na svim informacijama i susretljivosti.

[334] Lemessi I, LdC 20.6.1536

[335] ibidem, LdC 29.6.1544.

[336] ibidem, LdC 7.5.1553.

[337] ibidem, LdC 23.5.1557.

[338] Pod samostanom se očito nalazi izvor žive pitke vode koju su građani, osobito u razdoblju bujica vjerojatno obilato koristili.

[339] AfrC kod. E

[340] Duda-Marinelli 1992, str. 35 U sjeveroistočnom uglu klaustra sačuvan je kapitel u donjoj zoni ukrašen kanelirama s grbom u obliku štita u čijoj je desnoj polovici isklesan labud. Grb je nepoznate obitelji. (Ćus-Rukonić 1989, str. 6). Kanelire bi mogle biti dokazom da je riječ o jednom od kapitela Velikoga klaustra prije obnove 1671.

[341] Duda-Marinelli 1992, str. 35

[342] Orlini 1966

[343] Vlahović 1968, str. 18

[344] Vidjeti poglavlje o izgradnji obrambenog sustava

[345] Vlahović 1968, str. 23

[346] Kod ovog tipa kuća nisam naišao na primjere izvornog kamenog unutrašnjeg stubišta.

[347] Kako je pojam 'palača' za ovakve stambene objekte pomalo preuzetan, a talijanizam 'palazzeto' nezgrapan, koristim termin 'vlastelinska kuća'. Cresani su svoje gradske plemiće zvali 'vlastelom'. (Fučić 1990, str. 43)

[348] Redni brojevi kojima su označene kuće odnose se na redni broj kataloške jedinice u prilogu ovome radu.

[349] Portali glatkih greda dovratnika i nadvratnika s ukrasom štapa javljaju se u dalmatinskim gradovima kroz veoma široko razdoblje, od 14. do 18. stoljeća (Fisković 1952)

[350] Kat. br. 16: oznake kamenoklesarske radionice!

[351] Detaljniji opis u poglavlju o franjevačkom samostanu.

[352] O Marangonićima više u poglavlju o Zbornoj crkvi.

[353] Kako je već spomenuto, o urbanističkom je rasteru povijesne jezgre Cresa pisao B. Fučić, G. Duda-Marinelli je u člancima objavljenima 80ih godina, osim analize urbanističkog rastera pokušala identificirati konture srednjovjekovnih fortifikacija i tokove unutargradskih i vangradskih prometnica. Zborna crkva Sv. Marije Sniježne u literaturi nije sustavno obrađena, i postoje tek monografije publicističke razine, a na isti je način obrađen i samostanski kompleks Sv. Frane. Osim sporadičnih osvrta na kuću Marcello-Petris, stambena arhitektura grada Cresa do sada nije sustavno obrađivana.

Takvo stanje istraženosti arhitekture i urbanizma grada Cresa, ovaj je rad učinilo prvim pokušajem sustavnog prikaza promjena koje je grad doživio u 15. i 16. stoljeću.

[354] Prema usmenoj informaciji J. Ćus-Rukonić, sondiranjem ispod cvjećarne u ulici Sv. Sidora otkriveni su ostaci antičkih zidova.

[355] Premda je u pojedinim dijelovima arhitektonske plastike arkature glavnog broda moguće posumnjati u neorenesansnu sklonost pretjeranom naglašavanju iste

[356] Koja je u literaturi zbog kasnije pridodanih oltara bila 'čitana' kao tri kapele

[357] Duda Marinelli, 1986

[358] Nasuprot njemu, na mjestu na kojem se Kutonjina ulica susreće sa ulicom B. Rizzija, na uglovima su kuća ugrađena još dva polustupića. Onaj točno nasuprot opisanom je nešto širi, snažnijeg, otučenog kapitela, dok je na trećem uglu (na kući opisanoj pod kataloškim brojem 2) najljepši, sa kapitelom lisnatog ukrasa. Osim kanelira na prvom polustupiću svi su dekorativni elementi, kao i njihova struktura izrazito gotičkih karakteristika. Ovakvi su ugaoni stupići veoma čest motiv u creskom graditeljstvu 15. i 16. stoljeća. Vjerojatno je najraniji primjer onaj izveden na gotičkom pročelju romaničke crkve Sv. Sidra, a nalazimo ga i na patricijskim kućama Marcello-Petris, Draža i Rodinis.

 

[359] Naknadnom je intervencijom snižen strop prvoga kata, te je dodan treći kat. Ovaj dio fasade paralelan je sa trokatnim istočnim dijelom sjeverne fasade koji pripada kućnom broju 16.

[360] Lemessi, 1979. v. I, str. 321

Ćus-Rukonić, J, 1989, str. 56

[361] Radi lakšeg uspoređivanja, u čitavom ću radu kuću pod kataloškim brojem 1 nazivati 'Rodinis 1', a kuću o kojoj je ovdje riječ 'Rodinis 2'

[362] Dokaz da je čitav blok zgrada kojeg čine kuće u nizu što počinju kućom Rodinis 1, kao i one što počinju kućom Rodinis 2, je još jedan grb te creske obitelji što sam ga pronašao na ogradnom zidu dvorišta kuće u Kutonjinoj ulici br. 4. Tu ulicu čine dva navedena niza zgrada. Čelne kuće niza su reprezentativne (Rodinis 1 i 2), dok one koje slijede pripadaju korpusu pučke arhitekture koju je bez izrazitijih stilskih oznaka arhitektonske dekoracije prilično teško datirati. Pogledati katalošku jedinicu br. 3.

[363] Otvaranjem ovih vratiju, novonastaloj je jugoistočnoj četvrti znatno olakšan prilaz. Sve gradske četvrti nastale izvan srednjovjekovnog pojasa zidina za razliku od onih u povijesnoj jezgri imaju jasno organiziran i logičan sustav uličnih komunikacija.

[364] Od svega četiri reprezentativnija objekta stambene arhitekture koje možemo smjestiti u period koji je tema ovog rada, samo ovaj ima uklesan datum po kojem ga možemo točno datirati.

[365] Na fasadi nije moguće ustanoviti jesu li ovdje postojali prozori.

[366] Na temelju stilske različitosti ove klupčice od ostalih elemenata arhitektonske dekoracije kuće, te njezine neproporcionalnosti u odnosu na prozor kojem pripada pretpostavljam da je prenesena sa neke starije gotičke građevine.

[367] Riječ je o jedinom primjeru privatnog, zidom zatvorenog, dvorišta u gradu Cresu. Jedinstven je i trijem kojeg nisu imale niti kuće patricijskih obitelji bogatijih od obitelji Moise.

[368] Za pretpostaviti je da je postojao i treći, krajnji sjeverni stupac koji iz kojeg bi do srednjeg stupca sa šesterokutnom bazom izlazio drugi luk.

[369] Zanimljivo je da je ovo jedini primjer grba obitelji po kojoj se čitav objekt naziva. Ostali grbovi (njih 8) pripadaju jednoj grani obitelji Petris. Plemićka obitelj Moise je podrijetlom iz Senja, a prema arhivskim dokumentima 1438. godine Andrea Moisevich dolazi u Cres gdje ženbi jednu plemkinju iz roda Petrisa. (Ćus-Rukonić 1989, str. 21)

[370] Potrebno je istražiti u kakvoj je vezi motiv Davidove zvijezde i prezimena obitelji Moise, sa eventualnim vjerovanjem o židovskim korijenima te obitelji. Neobično je da se u 16. stoljeću, u vrijeme još uvijek zahuktalog srednjovjekovnog antisemitizma, na doprozornicima najreprezentativnijeg pročelja ističu simboli pripadnosti židovskoj rasi.

[371] Borić-Gudelj 2002

[372] U južnoj manjoj prostoriji prvog kata vidljivi su ostaci konzola kamina ukrašenih volutama i motivom ribljih krljušti, a u sjevernoj prostoriji prvog kata nalazi se kuhinjsko pilo glatkih kamenih greda.

[373] J. Ćus-Rukonić, Heraldički Cres, Mali Lošinj, 1989., str. 21

[374][ ibidem, str. 20

[375] Austrijski katastarski plan iz 1821. godine kuću Marcello-Petris prikazuje kao jednu katastarsku česticu, dok je na onome iz 1873. kuća razdijeljena na zapadnu i istočnu česticu, tako da gabariti istočne čestice u potpunosti odgovaraju dijelu u kojem je izmijenjen broj i visina etaža.

[376] Mitis 1912. Trieste – Capodistria, str. 16-21

Bocchina Antoniazzo – Ferrari 1955, str. 84-85

Arslan 1976-77., str. 316.

Lemessi 1979 I, str. 55

[377] Prema predaji creskog stanovništva, po čemu se može pretpostaviti da se u blizini nalazio arsenal za brodove

Duda Marinelli 1984., str. 303-318

Duda Marinelli 1986.str. 34

[378] E. Arslan 1986, str. 205-206, navodi primjere palača Giovanelli, Franchetti i Pisani-Moretta

[379]N. Duboković – Nadalini: O gradjevinskom razvoju grada Hvara polovinom XV. st, PPUD, 12, Split, 1960, str. 164-171;

Cvito Fisković: Graditeljstvo grada Hvara u XVI st, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 10, Zagreb, 1977, str. 455-469;

[380] Ili je pak bila okrenuta prema rovu koji je mogao prolazio između zadnjeg reda kuća i zidnoga plašta.

[381] Osim ovoga, objekt pod kataloškim brojem 6, koji je nekada, stražnjim portalom svojega dvorišta komunicirao sa Velim dvorom.

[382] Kuća je najvjerojatnije doživjela temeljitu pregradnju nakon rušenja gradskih zidina 1862. godine, kada je dobila nove svijetle i ulazne otvore na do tada nepostojećoj južnoj fasadi. Tom je prilikom sjeverna fasada okrenuta Velome dvoru izgubila na značaju, pa su zapunjeni prozor sedlastoga luka i izvorni ulaz u prizemne prostorije.

[383] Ovo bi bi uz objekte pod kataloškim brojem 20, 21, i 24, bio jedan od rijetkih creskih primjera dvorišta zatvorenog tipa, zidom odvojenoga od javne komunikacije

[384] Objekti koji sa ovom kućom okružuju zajedničko dvorište, temeljitim su pregradnjama i potpunim ožbukavanjem izgubili eventualne prvobitne stilske karakteristike.

[385] Osim ove, to je kuća opisana pod kataloškim brojem 8.

[386] U dvorište nisam imao pristupa.

[387] Kataloška jedinica br. 2 i poglavlje o franjevačkom samostanu.

[388] Upotreba renesansnog spolija na pročeljima okrenutima prometnim punktovima vidljiva je i kod objekta obrađenog pod kataloškim brojem 21

[389] Gusta izgradnja srednjovjekovnoga Cresa zasigurno je uvjetovala postojanje romaničkog ili gotičkog objekta na ovome mjestu.

[390] O toj radionici više riječi u poglavlju o gradnji zborne crkve Sv. Marije Sniježne

[391] Premda u Statutu, kao n i u Knjigama Gradskoga Vijeća nisam pronašao podataka koji bi određivali dozvoljenu širinu stubišta i balkona, ili pak zabranu njihove izvedbe.

[392]Za pretpostaviti je da bi se pod višestrukim nanosima žbuke moglo pronaći još svijetlih otvora.

[393] Usmena informacija vlasnika kuće.

[394] U štitu sniženi rožnik, s lijeve strane grba uklesano slovo D, a sa desne slovo E. Objavljeno u J. Ćus-Rukonić, 1989, str. 32

[395] Ove grede 'svježim' izgledom i neoštećenošću odudaraju od ostalih na ovoj fasadi, što upućuje na zaključak da je otvaranje tog prozorskog otvora prizemlja jedna od novijih intervencija na kući.

[396] U štitu snniženi rožnik, sa lijeve strane grba u pravilnoj kapitali uklesano je slobo B, a sa lijeve slovo D, grb obljavljen u Ćus-Rukonić, 1989., str. 33

[397][ Ova je skošenost jedan od dokaza za tvrdnju da je ovom linijom tekao jugoistočni potez prvog, romaničkog pojasa gradskih zidina, o čemu je bilo riječi u istoimenom poglavlju.

[398] Danas je Zagrad naziv ulice nastale na liniji srednjovjekovnog obrambenog sustava.

[399] Pristup unutrašnjosti kuće nije mi bio omogućen.

[400] Ova je altana ujedno i jedini sačuvani primjer tog arhitektonskog detalja u gradu Cresu.

[401] Funkciju ovoga spolija nisam mogao protumačiti.

[402] Grb jedne grane obitelji Petris; J. Ćus – Rukonić, 1989. str. 29

[403] Na nadvratniku dućanskog otvora sjeverne fasade uklesan je grb u obliku štita sa vertikalno postavljenim zidarskim simbolima: zidarskom žlicom, čekićem i kutomjerom, lijevo i desno od njega inicijali I i M, a iznad grba datum 7. F. 1511. Na prijelazu 15. u 16. stoljeće u Cresu je veoma aktivna kameno-klesarska obitelj Marangonić. Vrlo je vjerojatno da je u ovom slučaju riječ o njihovoj kući u kojoj je u prizemnim prostorijama poslovala kameno-klesarska radionica, ili jedan njezin ogranak. Vidjeti poglavlje 8.

[404] Istočna fasada vanjskim stubištem komunicira sa proširenjem ulice Sv. Jelene koje uvjetno možemo smatrati pjacetom.

[405] Unutrašnjost kuće nisam imao prilike istražiti.

[406] Vidjeti poglavlje o zbornoj crkvi, franjevačkom samostanu i stambenoj arhitekturi.

[407] Iza zida koji se nastavlja na zapadni rub glavne fasade vidljiv je prazan prostor u kojem je smješten vrt, no nisam dobio informacije o vlasniku vrta, niti mi je bilo dopušteno razgledati ga.

[408] Grb nepoznate obitelji, cf. Ćus-Rukonić, 1989., str. 29

[409] Palmete, lisnati ornamenti, medaljoni po sredini uklada na doprozornicima.

[410] Ili su ovdje uzidane naknadno s nepoznatom drugom svrhom.

[411] Prema informaciji stanara kuće, cisterna prodire još dva metra ispod razine tla, te se u vrijeme plime zna ispuniti slanom vodom.

[412] Detaljnije o dataciji lođe u opisu kuće pod kataloškim brojem 20.

[413] Vidjeti poglavlje o zbornoj crkvi

[414] Cisterna koja pripada kući opisanoj pod kataloškim brojem 19.

[415] Prozor je gotovo identičan onome sa drugoga kata susjedne, zapadne fasade kuće opisane pod kataloškim brojem 20, s tom razlikom da je na ovom prozoru lisni ornament prozorske klupčice stiliziran.

[416]Opis lođe pod kataloškim brojem 20.

[417] Osim ovoga pronašao sam ga još samo u kući pod kataloškim brojem 24

[418] Riječ je o grbu obitelji Petris-Bocchina,

[419] U gusto izgrađenom gradskom tkivu danas je veoma teško pronaći dvorišni prostor pred kojim je dvorišni portal takvih dimenzija morao stajati.

[420] Pravilnost ovog stambenog bloka u odnosu na ostale u srednjovjekovnoj jezgri ostavlja otvorenim pitanje je li čitav bio izgrađen u srednjem vijeku, ili je nastao tek širenjem grada na prijelazu 15. u 16. stoljeće.

[421] Ovo je jedini primjer sačuvanih konzola u obliku lavljih glava. Dvije romaničke konzole veoma stiliziranih ljudskih glava nalaze se ugrađene u istočni zid jedne kuće na pratu. Treći primjer konzola u obliku glava čudovišta jesu one koje nose bočne pilastre oltarne pale zborne crkve.

[422] 1526. L.d.C. 2. 1. Gradi se kameni most nad lukom kod vratiju prema sv. Frani, te se podiže palisada u Mandraču (drvena subkonstrukcija Rive)

[423][Iste godine u nekoliko navrata isplateZorziju Chersulichu za prijevoz pijeska barkama

[424] Uglavnom podaci o dovozu pijeska

[425] Lošiji rukopis

[426] nerijetko se spominje pri nabavkama vapna I pijeska (kojeg češće prodaju građani, a isplata se pijeska računa “po tovaru jedne barke”

[427]] Isplaćeni za rad na zidinama DE GARBIN

[428] Čini se da ovih godina opada intenzitet gradnje, manje je zpaisa, od majstora spominju uglavnom Sidra Stossicha

[429] Novo rasplamsavanje aktivnosti

[430] Popravak Porporele, sa Merga se donosi šljunak (također iz Punta Grassa)

[431] Koja je to crkvica? Zuonarich biva isplaćen za gradnju I opremanje te crkve. Je li to sv. Uršula?

[432] Sveukupni troškovi za izradu vratiju L. 1980

[433] tekst veoma nečitak, čini se da je riječ o nekim isplatama za još neke radove na novim vratima na Pratu

[434] 1583. mnogo dovoženja pijeska i ostalog materijala

[435][ isto 94, 94’, na 95 total L. 1924, soldi 3

[436] Pomična rešetka ulaznih vratiju, prema

................
................

In order to avoid copyright disputes, this page is only a partial summary.

Google Online Preview   Download