PRIJEDOR - 'SREBRENICA U KONTINUITETU'
PRIJEDOR - "SREBRENICA U KONTINUITETU"
Autor Emir Ramić
S A D R Ž A J
1. KRATKA HISTORIJA PRIJEDOR
1. a. ANTICKI PERIOD I PERIOD BOSANSKOG KRALJEVSTVA
1. b. PERIOD OSMANLIJA
1. c. AUSTROUGARSKA OKUPACIJA
1. d. JUGOSLOVENSKA FEDERACIJA
2. GENOCID NAD NESRPSKIM STANOVNIŠTVOM APRILA 1992
2. a. NAJMRAĆNIJI DIO HISTORIJE PRIJEDORA JE PERIOD OD 30.4. 1992. DO SADA
2. b. KONTEKST PREUZIMANJA OPĆINE PRIJEDOR
2. b. KONTEKST PREUZIMANJA OPĆINE PRIJEDOR
2. c. UVOD U PREUZIMANJE OPĆINE PRIJEDOR
2. d. PREUZIMANJE GRADA PRIJEDORA
2. e. PRIJEDOR NAKON PREUZIMANJA – OSNIVANJE KRIZNOG ŠTABA
2. f. INCIDENT NA HAMBARINAMA I POČETAK NAPADA NA SUSJEDNA PODRUČIJA
2. g. NAPAD NA PODRUČIJE KOZARCA
2. h. POSTUPANJE SA NE-SRBIMA
3. LOGORI
3. a. LOGOR OMARSKA
3. b. LOGOR KERATERM
3. c. LOGOR TRNOPOLJE
4. ZAPIS ZA NEZABORAV PRIJEDORSKOG GENOCIDA
4. a. PRIJEDORCID
4. b. POGLEDATI ISTINI U OČI JE PREDUSLOV POVRATKA U PRIJEDOR. PROBLEM JE MEĐUTIM ŠTO PRIJE TOGA TREBA POGLEDATI ISTINI I PRAVDI U OČI
4. c. PRIJEDOR – GRAD KOLEKTIVNE KRIVICE
4. d. ELITOCID
5. PRIJEDOR - SREBRENICA U KONTINUITETU
5. a. STRUKTURALNI ASPEKTI VELIKOSRPSKOG ZLOČINA U PRIJEDORU
5. b. PRIPREME ZA AGRESIJU I GENOCID
5. c. MEMORANDUM SANU - PLATFORMA ZLOČINA AKTIVNO UČEŠĆE SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE U ZLOČINU
5. d. AKTIVNO UČEŠĆE SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE U ZLOČINU
5. e. NEČASNA ULOGA SRPSKIH POVJESNIČARA I NOVINARA U ZLOČINU
5. f. VOJNI NAPADAJ NA CIVILE
5. g. TVORNICE SMRTI
5. h. ETNIČKO ČIŠČENJE - TERMINOLOŠKA KAMUFLAŽA ZLOČINA
5. i. URBICID, EKOCID, ETNOCID, KULTUROCID
5. j. ELITOCID
5. k. MEHINO SVJEDOČENJE O ZLOČINIMA U LOGORU SMRTI
5. l. ROY GUTMAN IZ KNJIGE SVJEDOK GENOCIDA
6. MEMORICID
6. a. "MUSLIMANI! GDJE VAM JE DŽAMIJA?", NAPISALI SU ZLOCINCI NA RUŠEVINAMA DREVNE ČARŠIJSKE DŽAMIJE U PRIJEDORU
6. b. GIORDANO BRUNO I NJEGOVA DJECA – PROF. DR. FERID MUHIĆ
7. SPISAK PORUŠENIH DUHOVNIH DOBARA NA PODRUČIJU PRIJEDORA
8. ZLOČIN U PRIJEDORU JE TAČKA PREKO KOJE SE NE MOŽE PREĆI
9. POUKE I PORUKE GENOCIDA U PRIJEDORU
10. IZVRŠIOCI ZLOČINA GENOCIDA U PRIJEDORU
11. U BOSANSKOJ KRAJINI JE IZVRŠEN GENOCID
12. ZLOČIN U KOZARCU
12.a . KOZARAC – SIMBOL ZLOČINA PROTIV ČOVJEČNOSTI, RATNOG ZLOČINA, GENOCIDA i AGRESIJE
HISTORIJA GRADA KOZARCA
12. b. ZLOČIN NAD KOZARČANIMA I KOZARCU
12. c. POUKE I PORUKE GENOCIDA U KOZARCU
12. d. KOZARAC - SIMBOL BOŠNJAČKE I BH NADE
12. e. KOZARAC SIMBOL LJUBAVI ISTINSKIH GRAĐANA PREMA SVOJIM RODNIM MJESTIMA
12. f. ODLOMAK IZ KNJIGE KOZARAC VEHIDA GUNIĆA
13. VELIKA TRAGEDIJA KOJU NE SMIJEMO ZABORAVITI I OPROSTITI
13. a. LJUDSKA I CIVILIZACIJSKA BUDUĆNOST MORA BITI PRINUĐENA DA SEBE ODREDI PREMA GENOCIDU U PRIJEDORU13. b. 13. 13. b. REKLI SU O GENOCIDU U PRIJEDORU
14. GENOCID U PRIJEDORU – OLIČENJE SRPSKO-CRNOGORSKE MRŽENJE
14. a. GENOCID U PRIJEDORU – OLIČENJE BEZUMLJA, MRŽNJE, NETOLERANCIJE, NELJUDSKOSTI
14. b. ISTINA O GENOCIDU U PRIJEDORU
14. c. U FUNKCIJI GENOCIDA U PRIJEDORU FORMIRAJU SE SPECIJALNE SRPSKE JEDINICE
14. d. PRIJEDOR – SIMBOL PATNJE BOŠNJAKA
14. e. PRIJEDORČANI PONAVLJAJU SVOJU ZAKLETVU
15. DAN KADA JE PRIJEDOR PRETVOREN U GROBNICU BOŠNJAKA, A SVIJET NIJEMO ŠUTIO PRED NALETOM SRPSKO-CRNOGORSKIH FAŠISTA
15. a. BILANS SRPSKIH BARBARA U PRIJEDORU
15. b. KOLIKO SMO KRIVI ZA PRIJEDORSKU TIŠINU
15. c. ELITOCID, LOGORI, SILOVANJA
15. c. ELITOCID, LOGORI, SILOVANJA
15. e. OD DANAS RAĐAŠ SAMO SRPSKU DJECU15. f. BITI 1992. GODINE BOŠNJAK U PRIJEDORU BILO JE JEDNAKO STRAŠNO KAO BITI JEVREJ U BERLINU 1941. GODINE
1. KRATKA HISTORIJA PRIJEDOR
1.a. ANTICKI PERIOD I PERIOD BOSANSKOG KRALJEVSTVA
Područje gdje se danas nalazi grad Prijedor kao i čitava dolina Sane je zbog svoje klime i plodnosti, u prošlosti oduvijek bilo primamljivo za sve osvajače koji su prolazili kao i za sve narode koji su u stalnim pomjeranjima tražili najpogodnije mjesto za naseljavanje. To nam govore mnogobrojni predmeti nađeni na arheološkim iskopinama u i oko Prijedora. Ti tragovi su naročito brojni na lijevoj obali Sane u području današnjih bošnjačkih sela Zecovi i Hambarine. Mnogi predmeti iskopani na ovim lokalitetima čuvaju se (valjda još uvijek) u gradskom muzeju u Prijedoru i zemaljskom muzeju u Sarajevu. Istraživanja govore da je ovaj dio Bosne i Hercegovine bio naseljen Ilirskim plemenima Japodima i Mezijima. Prostor oko Bihaća je naročiti bio poznat po Japodima, čije se vjersko središte nalazilo u Privilici kod Bihaća, sa kojima je Rim 171 god. p.n.e počeo dugogodišnji rat, a prostror oko današnjeg Prijedora je bio naseljen pripadnicima plemena Mezeja. To je bilo Ilirsko pleme, a u dubokoj starini i najmoćnije. Jedna njihova grana se početkom II Milenija p.n.e. iselila u Malu Aziju, gdje se u XIII stoljeću p.n.e spominju kao učesnici trojanskoga rata. U periodu od oko 500 godina nezavisne Bosanske drzave i Bosanskog kraljevstva ovaj kraj je često mijenjao vlasnike. Jedno vrijeme je pripadao Bosni, pa hrvatskim banovinama, pa Mađarima, u to doba najačoj državi, da bi se za Kralja Tvrtka I stanje stabilizovalo i od tada čitav ovaj dio pripada Bosni i Hercegovini, što je i sada slučaj. Svim tim velikim previranjima je uzrok bilo veliko rudno bogatstvo ovih krajeva kao i veoma plodna zemlja. Ali pošto pisanih, kao i materijalnih tragova o nekom značajnijem naselju u daljoj prošlosti nema pa se po tome da zaključiti da Prijedor kao organizovano naselje spada u red relativno mladih gradova u Bosni i Hercegovini.
1.b. PERIOD OSMANLIJA
Prvi pisani trag o Prijedoru potiće iz izvještaja o Tursko-austrijskom ratu 1683. Vrlo pogodan položaj pogodovao je brzom razvoju Prijedora kao trgovinskog i zanatskog centra, jer su se ovdje ukrštali mnogi putevi za trgovinu između največih sila tog vremena Turske i Austrougraske. 1717 godine poslije Karlovačkog mira Prijedor uz nekoliko drugih naselja u Krajini, kao što su Kozarac ili Novi (sada Bosanski Novi) dobija svoju Kapetaniju. Grad bijaše izgrađen na jednom otocčicu koji opasivaše rijeka Sana i Jendek (Berek-Zabljak), kanal koji ljudska ruka iskopa na močvarnom tlu. Na otočicu Svinjarici, gdje ono ranije domorodci držahu svinje, niče tvrđava. Oko nje se stvori podgrađe, varoš. Otočić Svinjarice (Stari Grad), rukavac Sane, Berek i podjela na otočku "Tursku varoš" i obalnu "Srpsku varoš" dovede nas do predanja o nastanku Pridora, o Suhom Pridoru (na lijevoj) i Mokrom Pridoru (na desnoj obali), o korijenu rijeći prodrijeti i rijeći koja je kod Hambarina mijenjala korito. Pridor vremenom posta Prijedor sa mahalama Grad, Zagrad, Ograde, Čaršija (oko mosta na Bereku), Majkovaca, Urije i Puharska. Uoći posljednjeg austro-ugarskog rata (1789-1791), jedan austrijski uhoda napisao je sljedeće o Prijedoru: "To je utvrđeno mjesto od pedeset do šezdeset turskih kuća. Put vodi preko polja i kroz nešto pošumljeniji predio duž Sane, na čijoj se lijevoj obali nalazi jedan slab čardak... Tu se širina doline mijenja u prosjeku do dvjesta, do trista koraka i opkoljena je brijegovima: zapadni su strmi i šumoviti, a istočni nastanjeni i dobro obrađeni i ispresjecani su malim ali dubokim dolinicama. Grad se sastoji iz jednog izduženog, nepravilnog četverokuta, čija je istočna strana duga sto trideset koraka. Zapadna strana je na vodi, gdje se nalazi samo jedna okrugla, sindrom pokrivena kula... Kuće su kao i džamija, od drveta. Jedino je kapetanov stan utvrđen jednim, pedeset koraka dugim, dvije stope debelim i osam stopa visokim zidom.". Ovaj zapis o Prijedoru se nalazi u bečkom ratnom arhivu. Predanje kazuje o Crnom Paši, Hadži Paši, koji se na povratku sa hadžiluka naseli ovdje. Dopade mu se šumoviti teren, zanosnost Sane, livade. Uz pomoć vojske rastjera hajduke na Kozari. Vremenom nikoše drvene kuće i drvena utvrda od iskrčene šume. Od Paše nastaše Hadžipašići, Pašići, Alipašići, pa Kapetanovići. Za njima doseliše Suljanovići, Crnalići, Babići, Rešići, Egići, Grozdanići. Predanje pominje sumu Lug u kojoj se nastani Hadži-Paša na mjestu današnjeg Prijedora. On bijasš bivši aga na Udbini. Njegovi potomci bijahu kapetani pridorski. Prijedor imaše samo tri kapetana: Hadži-Šaban, Ibrahim-kapetan i Mehmed-kapetan. Prvi se javlja kad i ime Prijedora uz kupoprodaju čifluka u selu Ramanovći, pa poslije na mahzaru Porti sa 16 zapovjednika i vojnika svoje kapetanije da se ostavi izvjesni Mustafa Muhlisi Muftić na položaju kadije kostajničke bekije, te do učešća u "dubićkom" ratu, kad I umrije u Kulen Vakufu 1795. Sin mu Ibrahim-kapetan umrije od kuge 1815. Njega posjeti francuski konzul Farkad Stariji iz Travnika 1810. Ibrahimov sin Mehmedkapetan nadživje ukidanje kapetanija. Bi jedan od rijetkih za koga se drži da se nije prikljucio pokretu Gradaščevića, ali mu sinovi (dvojica) ne propustiše učešće u bici protiv Latasa kod Kozarca.
1.c. AUSTROUGARSKA OKUPACIJA
Novija historija Prijedora počinje sa okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske -Monarhije 1878 godine i povlačenjem Turske sa ovih prostora. To je značilo veliku promjenu i raskid sa starim načinom života. Ta promjena i gubitak sigurnosti odlaskom Turaka bio je razlog za iseljavanje mnogih familija u Tursku, što je dovelo do velike promjene u demografskoj strukturi stanovništva ovdašnjeg kraja. Dolazak Austrougarske je propratio brži razvoj ovog kraja i modernizacija. Ubrzo poslije okupacije sagrađena je i katolička crkva, tačnije1898 godine kao i 1915 pruga Prijedor-Sanski Most-Srnetica i dalje preko Drvara za Knin i Split. Početkom 20 vijeka se otvara i pilana pomoću koje se vršila eksploatacija drveta po kome je ovaj kraj bio poznat. Čitav predio oko Prijedora bio još od davnina poznat po rudnim bogatstvima, što pokazuju nalazišta u Ljubiji, Tomašici , Starom Majdanu i Sasinama, tako da je Austrougarska monarhija 1916 godine u Ljubiji otvorila rudnik željezne rude. Poslije velikog požara u prošlom stoljeću koji je uništio skoro kompletnu staru čaršiju, Prijedor se razvija arhitektonski kao moderan grad sa svim infrastrukturnim komponentama. Iz doba austrougarske lijepo je spomenuti i jednu legendu vezanu za gradnju male kapelice na staroj pilani u Kozarcu. Ta pilana je otvorena kao i mnoge druge širom Bosne i Hercegovine radi eksploatacije šumom bogate Bosne I Hercegovine. Vlasnik pilane, izvjesni bogataš iz Austrije se za vrijeme rada pilane i nastanio u Kozarcu. Tu se on i zagledao u jednu lijepu Kozarčanku, bogami i ona u njega. Ali pošto je ona bila muslimanka, a on katolik i uz to još Austrijanac i okupator, njeni roditelji kao i čitava okolina su bili protiv te veze. Vlasnik pilane je htio i da oženi lijepu djevojku ali roditelji ni da čuju. Ona je u međuvremenu i zatrudnila sa njim. Ne znajući šta da radi sa sobom i još nerođenim djetetom, nemogavši se boriti protiv roditelja i mahale, odlučila se na očajnićki korak. Pope se na stijenu iznad pilane i baci se. To je i bio kraj ljubavi između nih dvoje. Austrijanac kad je saznao dade, u spomen te velike ljubavi, napraviti predivnu malu kapelicu na jednom proplanku na lijevoj obali Starenice, riječice koja tuda protiće. Kad gradnja bi gotova onako razočaran prodade pilanu i svo imanje i vrati se nazad u Austriju. Stijenu sa koje se djevojka bacila narod prozva " djevojačka stijena ". Ta stijena i kapelica ostadoše jedina uspomena na taj period.
1.d. JUGOSLOVENSKA FEDERACIJA
Iz doba bivše Jugoslavije nemamo baš puno podataka o značajnijim događajima prije 1942. Tu bi bilo važno spomenuti period drugog svjetskog rata I Prijedorsku rezoluciju u kojoj Bošnjački intelektualci i ulema traže od tadašnje vlade NDH da se prekine sa zločinima nad pravoslavnim stanovništvom. To je bio jedinstven primjer pored ostalih rezolucija iz Sarajeva, Banjaluke, Tuzle ... pobune protiv fašizma u ondašnjoj Evropi. Pored toga 1942 u i oko Prijedora se odigrala jedna od najkrvavijih bitaka u Drugom svijetskom ratu - II ofanziva – Kozara koja je dovela do velikog stradanja stanovništva. Za vrijeme tog rata grad Prijedor biva 3 puta zauziman od strane partizana i ponovo osvajan od Nijemaca i Ustaša. Kao priznate antifašiste iz toga doba valja spomenuti Esada Midžića po kome ime nosi srednjoškolski centar, Dr. Mladena Stojanovića po kome naziv nosi medicinski centar i jedna od osnovnih škola, a ciji spomenik istiće ispred zgrade opštine kao i Muharema Suljanovića. Dan grada Prijedora je 16 maj, što je bio dan prvog oslobođenja od Nijemaca u Drugom svijetskom ratu. Velika razaranja grad je doživio pred sam kraj rata, koja su nastala kao rezultat neselektiranog bombardovanja od strane Amerikanaca u završnim operacijama rata.
2. GENOCID NAD NESRPSKIM STANOVNIŠTVOM APRILA 1992
2.a. NAJMRAĆNIJI DIO HISTORIJE PRIJEDORA
Ovaj datum se može slobodno nazvati datumom smrti onakvog grada kakvog smo mi nekada znali. U noći uoći 1. maja "Međunarodnog praznika rada" Prijedor je osvanuo preplavljen avetima prošlosti obučenim u kojekakve maskirne uniforme I okićene simbolima za koje smo mislili da su zauvijek iza nas. A na radio Prijedoru je odzvanjalo zvanično saopštenje uz "Marš na Drinu" da je "srpski narod preuzeo vlast u Prijedoru i načinio istorijski korak ka ostvarenju svoga sna o Velikoj Srbiji". Taj san smo nažalost mi svi odsanjali otvorenih očiju igrajući glavne uloge junaka iz Spielbergove Shindlerove liste. A film kao da nije imao kraja. Mnogi od nas su prošli tada svoj put za Bleiburg i mnogi od tih putnika se nikad nisu vratili. Te noći, kada se u obično sve spremalo za sutrašnje roštijanje na Pilani, Bešića poljani, Rasavcima, Staroj pilani i ostalim prijedorskim izletistima, u Prijedor su ušli tenkovi i transporteri tzv. JNA i zajedno sa njom gomile ljudskog otpada koje su se nazivale "arkanovcima", "belim orlovima", "šešeljovcima" i koje su donijele užas i razaranje na ulice ovoga nekad mirnog i pitomog grada. Sa njihovim dolaskom nestao je i Prijedor onakav kakav je bio i kakav nikad više neće moći biti kao i mnogi mirni dobri ljudi koji su Prijedoru davali dušu. Rezultat svega toga je: 15.000 građana Prijedora se vodi kao ubijeni i nestali, 35.000 u izbjeglištvu, većina sela u okolini su do temelja spaljena kao i kompletno područje Kozarca. Mnogi od tih nestalih se danas pronalaze po mnogim jamama u okolini grada, a najvećio dio kriju rudokopi Omarske, Ljubije i Tomašice. Preko 30 džamija i nekoliko katoličkih crkava ja porušeno. Starog grada nema više i nema više ko da prolazi kejom, nečuje se više ezan sa munare čaršijske džamije niti kandilji označavaju kraj još jednog ispostenog dana Ramazana. Nema ko da dođe na ponočku ili da zapali svijeću, nema ko da prouci Fatihu a ako je kojim slučajem neko i ostao nema više gdje. Nažalost, umjesto po nekim lijepim stvarima, nas grad će zauvijek ostati poznat po najzloglasnijim logorima Omarskoj, Keratermu i Trnopolju i po najvećem broju ratnih zločinaca. Mnoge građevine su srušene ali najtužnije od svega je to što je Prijedoru ubijena duša i njegov duh koji su činili ljudi kojih više nema. Sada poslije pogroma Bošnjaka, Prijedor i kompletno područje općine, iako još uvijek na obalama Sane, se nalazi na neprirodnoj granici "Republike Srpske" i Federacije Bosne i Hercegovine. A samo Sana mirno teće i čuva istinu o prošlosti i postojano čeka neku ljepšu budućnost i nada se nekim sretnijim vremenim, a i nekim boljim ljudima da koraćaju njenim obalama. Prije izbijanja rata, razne etničke skupine u općini Prijedor složno su živjele u zajedništvu, uz limitirane znakove podjele. Bilo je dosta mješovitih brakova i prijateljstava koja su premoščavala etničke granice. Jedan svjedok opisao je odnose u Prijedoru kao simbol "bratstva i jedinstva bivše Jugoslavije uopšte, jer u poređenju sa drugim gradovima u Bosni i Hercegovini ovdje nije bilo većih međunacionalnih sukoba".
2.b. KONTEKST PREUZIMANJA OPĆINE PRIJEDOR
Zategnutost zbog događanja u Bosni I Hercegovini pogoršana je propagandom i političkim manevrima, sredstvima koja je Milošević zagovarao kako bi ravnotežu snaga u bivšoj Jugoslaviji promijenio u korist Srbije. Već smo spomenuli propagandnu aktivnost u općini Prijedor, ali vrijedi ponoviti iskaz Muharema Nezirevića, Bošnjaka i bivšeg glavnog urednika prijedorskog radija. On je svjedočio o tome kako su dvojica novinara Radio Prijedora, koji su bez njegovog odobrenja otišli da izvještavaju o ratu, pokupljeni oklopnim vozilom i vračeni sa fronta u uniformama. Nezirević tvrdi da njihovi izvještaji nisu bili objektivni; Hrvate su nazivali ustašama koji prijete da će napraviti vijenac od prstiju srpske djece. Novinari su ipak uspjeli objaviti svoje izvještaje. Dalje je izjavio da su skoro svi zaposleni u radio stanici bili Srbi, koji su naposljetku počeli da ignoriraju njegove naloge, tako da ih je, dok je još imao odgovornost, jedino mogao kontrolisati ograničavajući im vrijeme emitovanja. Takva propaganda postajala je sve djelotvornija, budući da pojedinci u općini Prijedor već u proljece 1992. nisu više mogli primati TV programe iz Sarajeva, već jedino one iz Beograda, Novog Sada, Banja Luke i sa Pala. Kao što smo već rekli, takva propaganda imala je polarizirajući utjecaj širom bivše Jugoslavije, a općina Prijedor nije bila izuzetak. U ovakvoj situaciji osnovane su i nastavile da rade političke stranke u Prijedoru, kao i u ostatku Jugoslavije.Prema izjavi Mirsada Mujadžića, predsjednika općinskog odbora SDA u Prijedoru od njegovog osnivanja u avgustu 1990, bilo je nekoliko pokušaja saradnje sa ostalim strankama u vremenu do 18. novembra 1990, kada su održani izbori za općinsku skupštinu u Prijedoru. U tu svrhu održan je jedan zajednički miting, ali je lokalno rukovodstvo SDS oštro kritikovano zbog svog učešća, što je zaustavilo svaku daljnju saradnju. SDA je takodje predlozila zajednicki plakat za izbore sa porukom "Živjeli smo i dalje čemo živjeti zajedno", sa namjerom da pokaže da su skladni međunacionalni odnosi mogući u novoj demokratiji. Na plakatu se srpski symbol nalazio između hrvatskog i muslimanskog. HDZ je pozitivno reagovala i postavila plakate u područjima gdje su dominirali Hrvati. SDS, koja je usmeno prihvatila plakat, odbila je da ga istakne u srpskim područjima. U etnički mješanim zajednicama muslimani su postavili plakate, ali su ih srpski aktivisti cijepali. Kao što smo već rekli, s približavanjem izbora SDS nije skrivala svoju podršku Miloševićevoj politici, uključujući i pjevanje nacionalističkih srpskih pjesama na mitinzima i širenje propagande koja je promovisala mržnju prema ne-Srbima. SDA je i službeno i nezvanično upozoravala rukovodstvo SDS na ovakvo ponašanje, ali im je rečeno da to nije službena politika, nego ponašanje nekolicine neodgovornih pojedinaca. S približavanjem izbora, srpska propaganda je postajala sve žešća. U prijedorskoj skupštini općine, za koju su održani izbori u novembru 1990, bilo je 90 mjesta, a općina Prijedor dijelila se na pet glasačkih jedinica. Svaka stranka imala je na listiću ukupno 90 kandidata. Nakon izbora, SDA je dobila 30 mjesta, SDS 28, HDZ 2, a 30 mjesta su dobile druge stranke, takozvane opozicione stranke, kao što su Socijaldemokrati, Savez liberala i Reformske snage. Kao pobjednička stranka, SDA je imala pravo da prva odabere ljude za ključne funkcije vlasti i da oformi organe vlasti na nivou općine. U tom smislu, vođe SDA, HDZ i SDS donijele su odluku na nivou republike da se opozicione stranke iskljuće iz formiranja vlade. Tako je, prema tvrdnji SDA, ako bi se postupilo prema rezultatima izbora SDA imala pravo da imenuje ljude na 50% funkcija, dok bi SDS i HDZ imale pravo na preostalih 50%. SDS je, međutim, insistirala na 50% mjesta za sebe. Vođeni su pregovori, uključujući i improvizovani sastanak između Srđe Srdića, predsjednika prijedorskog opcinskog odbora SDS, Radovana Karadžića, predsjednika SDS, i Mirsada Mujadžića, predsjednika općinskog odbora SDA Prijedor. Radovan Karadžić je savjetovao lokalnom SDS da nađu rješenje I stranke su se konačno dogovorile da će SDS dobiti 50%, a da će SDA dati HDZ jedan dio od svojih 50%. Ovaj dogovor postignut je u Skupštini općine u Prijedoru u januaru 1991. Kao posrednik, tom sastanku prisustvovao je i Velibor Ostojić, tadašnji vršilac dužnosti ministra za informacije u vladi Republike Bosne I Hercegovine i jedan od Karadžićevih povjerenika. Nakon postizanja dogovora, iskrsle su poteškoće između SDA i SDS oko podjele vaznih funkcija u organima vlasti, iako je bilo dogovoreno da će i predsjednik općine Prijedor i načelnik milicije biti iz SDA. Bilo je joć šest važnih funkcija u miliciji, koje su uzeli Srbi. Odbijeni su svi argumenti za etničku ravnotežu na tim funkcijama, kao i na drugim funkcijama u društvenim i privatnim firmama i institucijama. SDS je uporno podržavala svoje kandidate i štitila tadašnje stanje, po kojem su Srbi drzali oko 90% funkcija u finansijskim institucijama, te društvenim i javnim preduzečima.
2.c. UVOD U PREUZIMANJE OPĆINE PRIJEDOR
U podržavanju stvaranja velike Srbije, koja je iz teorije počela prelaziti u stvarnost nakon izbora 1990, SDS je brzo počela osnivati zasebne strukture vlasti. U Prijedoru je SDS, prema uputama centralne SDS, potajno osnovala odvojenu srpsku skupštinu, čiji je prvi predsjednik bio zamjenik predsjednika zvanične skupstine općine, kao i odvojenu miliciju i jedinicu službe bezbijednosti, koje su bile u bliskoj vezi sa srpskim funkcionerima izvan općine. To se dogodilo oko šest mjeseci prije preuzimanja grada Prijedora, a njihovo postojanje skrivano je od ne- Srba. Planiranje preuzimanja, koje je obuhvatalo i osnivanje srpskog Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP), odvijalo se u kasarni u Prijedoru uz učešće svih zaposlenih Srba iz legitimnog SUP-a u Prijedoru. U ovu pripremu uključeno je I neovlašteno vraćanje nezakonitog oružja zaplijenjenog od Srba i pomaganje srpske vojske u zaobilaženju kontrole pri ulasku u kasarnu u Prijedoru. Veza između zasebnih srpskih struktura vlasti u Prijedoru i onih izvan Prijedora postala je očita kada se srpska skupština u Prijedoru priključila Autonomnoj regiji Krajini, dijelu Republike Srpske koji je SDS smatrala dijelom buduće "nove Jugoslavije". Srpsko rukovodstvo kasnije je priznalo da je preuzimanje unaprijed planirano i da je predstavljalo dio koordinirane akcije. Otprilike godinu dana kasnije, načelnik milicije je u razgovoru za Kozarski vjesnik izjavio da je milicija "blisko sarađivala" sa vojskom i političarima, te da je primao upute iz štaba milicije u Banja Luci i iz Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, jer je to bila združena akcija političara, milicije i vojnih vlasti. Na političkom planu, posljednji sastanak Skupštine općine Prijedor prije preuzimanja bio je vrlo buran. SDS je htjela ostati sa Srbijom kao dio Jugoslavije, naglašavajući da svi Srbi trebaju ostati u jednoj državi. Zbog ovog neslaganja sa ne-Srbima, koji su željeli da se povuku iz federacije, SDS je predložila podjelu općine Prijedor. Proglasila je 70% teritorije srpskom i objavila kartu na kojoj je općina podijeljena između Srba i muslimana. Muslimanima su dodijeljena okolna sela i dio grada Prijedora u kojem su živjeli uglavnom muslimani, dok je centralni dio grada Prijedora, uključujući sve institucije i skoro svu industriju, bio rezerviran za Srbe. Muslimani su se bunili, s tim da je predsjednik lokalnog SDA predložio da izvjesna područja, uključujući i sam grad Prijedor, ostanu neutralna, naglašavajući da bi stvarno provođenje takve podjele u svakom slučaju bilo veoma teško zbog velike izmiješanosti raznih etničkih grupa.
2.d. PREUZIMANJE GRADA PRIJEDORA
Dana 30. aprila 1992. SDS je bez prolijevanja krvi zauzela grad Prijedor, uz pomoć vojnih i policijskih snaga. Samo preuzimanje izvršeno je u ranim jutarnjim satima, kada su naoružani Srbi zauzeli položaje na kontrolnim punktovima po cijelom Prijedoru, sa vojnicima i snajperistima na krovovima glavnih zgrada. Vojni položaji vidjeli su se po cijelom gradu, a srpska zastava sa četiri čirilična slova "s" vijorila se na zgradi općine. Vojnici JNA, u raznolikim uniformama, zauzeli su sve najvažnije institucije, kao što su radio stanica, dom zdravlja i banka. Ušli su u zgrade, izjavili da su preuzeli vlast i objavili da mijenjaju naziv općine Prijedor u "Srpska općina Prijedor". Muharem Nezirević, u to vrijeme glavni urednik Radio Prijedora, pozvan je u radio stanicu rano ujutro 30. aprila 1992. Kada je došao, radio stanicu je bila opkolila vojska, a Milomir Stakić, koji je prije preuzimanja bio potpredsjednik skupštine općine, a zatim je postao predsjednik skupštine srpske općine, preko radija je objasnio šta se dogodilo i šta SDS namjerava uraditi sa općinom Prijedor. Izgovor za preuzimanje bio je telefaks koji je 29. aprila 1992. prenijela beogradska televizijska stanica, u smislu da je vođa teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine dao instrukcije lokalnim teritorijalnim odbranama da napadaju i ometanju JNA za vrijeme povlaćenja iz te Republike, iako su vlasti iz Sarajeva odmah izjavile da je faks lažan i javno ga demantovale. Uprkos ovoj prividnoj spontanosti, de facto srpske vlasti Prijedora, uključujući Milomira Stakića, jasno su izjavile da preuzimanje nije bilo spontana reakcija na telefax nego završna faza dugo pripremanog plana.
2.e. PRIJEDOR NAKON PREUZIMANJA – OSNIVANJE KRIZNOG ŠTABA
Osnovan je lokalni Krizni štab (Krizni štab Prijedor), koji je proveo niz odluka Kriznog štaba ARK. Pored restrikcija vezanih za život ne-Srba, o kojima čemo govoriti kasnije, odmah je uspostavljena kontrola nad dva lokalna sredstva za javno informisanje, Radio Prijedorom i Kozarskim vjesnikom, kojima je širenje propagande od tada postalo glavna funkcija. Štab je takođe bio zadužen za mobilizaciju, te su do sredine maja 1992. skoro svi Srbi mobilizirani ili u redovnu vojsku, ili u rezervu ili u miliciju. Istovremeno su upučivani i pozivi na predaju oružja, koji su, iako upučeni stanovništvu uopšte, provođeni samo prema muslimanima i Hrvatima, od kojih se većina odazvala iz straha od kazne. Istovremeno je mobilizacija Srba omogučavala distribuciju oružja srpskom stanovništvu.
2.f. INCIDENT NA HAMBARINAMA
Kao rezultat povećane međunacionalne napetosti, razne grupe postavljale su blokade na cestama i kontrolisale ih. Jedna takva muslimanska blokada nalazila se u Hambarinama, a incident koji se tamo odigrao 22. maja 1992. poslužio je kao izgovor za napad srpskih snaga na to podrućje. Jedan automobil kojim je upravljao Hrvat i u kojem su se nalazila četiri uniformisana Srbina, koji su možda bili pripadnici neke paravojne jedinice, zaustavljen je na kontrolnom punktu i putnicima je naređeno da predaju oružje. Izgleda da su odbili, te je došlo do pucnjave, u kojoj su ubijena dva Srbina i jedan musliman. Nakon incidenta, krizni štab općine Prijedor objavio je putem prijedorskog radija ultimatum stanovnicima Hambarina I okolnih sela da vlastima u Prijedoru predaju ljude koji su bili na kontrolnom punktu, kao i sve oružje. U ultimatumu je rečeno da će, ako se zahtjev ne ispuni do sljedećeg dana u podne, uslijediti napad na Hambarine. Vlasti u Hambarinama odlučile su da ne ispune uslove ultimatuma, te su nakon isteka roka Hambarine napadnute. Nakon nekoliko sati artiljerijskog granatiranja, srpske oružane snage ušle su u ovo područje uz podršku tenkova i drugog naoružanja, a nakon kratke sporadicne borbe lokalne vođe sakupile su i predale većinu oružja. Do tada su mnogi stanovnici već pobjegli u druga podrućja pod muslimanskom ili hrvatskom vlašću, krečući se ka sjeveru, prema drugim selima, ili ka jugu, prema šumi, koja je takođe granatirana. Jedan broj stanovnika naposletku se vratio u Hambarine, tada već pod srpskom kontrolom, iako samo privremeno, jer je 20. jula 1992. došlo do posljednjeg većeg čišćenja općine, kada je iz Hambarina i obližnje Ljubije etnički očišćeno oko 20.000 ne-Srba.
2.g. NAPAD NA PODRUČIJE KOZARCA
Nakon preuzimanja Prijedora došlo je do zategnutosti između novih srpskih vlasti I Kozarca, u kojem se nalazila velika koncentracija muslimanskog stanovništva općine Prijedor. U širem području Kozarca živjelo je oko 27.000 ne-Srba, a od 4.000 stanovnika gradića Kozarca, 90% su bili muslimani. Kao posljedica ove zategnutosti, etnički mješane kontrolne punktove su dopunjavali i kasnije ih zamijenili srpski kontrolni punktovi postavljeni na raznim mjestima sirom podrućja Kozarca, kao i neslužbena stražarska mjesta koja su uspostavili naoružani muslimanski građani. Vođeni su pregovori između delegacije građana Kozarca I Kriznog štaba općine Prijedor, ali bezuspješno. Dana 22. maja 1992. iskljućene su telefonske linije i postavljena je blokada Kozarca što je veoma otežavalo ulazak I izlazak iz Kozarca. Teritorijalnoj odbrani Kozarca upućen je ultimatum kojim se tražilo da se TO Kozarca i milicija obavežu na lojalnost i priznaju podređenost novim vlastima u srpskoj općini Prijedor, te da predaju svo oružje. Proširile su se glasine o egzodusu Srba iz Kozarca. Oko dva sata poslijepodne 24. maja 1992, nakon što je u podne istekao ultimatum i nakon objave putem prijedorskog radija, napadnut je Kozarac. Napad je zapoćeo teškim granatiranjem, nakon čega je uslijedio prodor tenkova i pješadije. Nakon granatiranja srpska pješadija je ušla u Kozarac i počela paliti kuće jednu za drugom. Objavljeno je da je do 28. maja 1992. uništeno oko 50% Kozarca, dok je preostala šteta nastala u razdoblju između juna i avgusta 1992. Nakon što je grad očišćen od stanovnika, kao i u ostalim pretežno muslimanskim podrućjima, vojnici su krali i pljačkali sve dok Kozarac, prema opisu nekoliko svjedoka, nije ostao "bez života". Prilikom napada na Kozarac pazilo se da se ne nanese šteta srpskoj imovini. Azra Blažević je svjedočila da su poslije postizanja sporazuma koji je dozvoljavao ljudima da napuste Kozarac 26. maja 1992. vojnici povezani sa srpskim snagama naredili jedinoj Srpkinji koja je ostala u bolnici da pokaže svoj stan, kako ga ne bi oštetili. Predočeni su dokazi o upotrebi natpisa "srpska kuća - ne diraj" na srpskoj imovini, a srpska pravoslavna crkva je, za razliku od džamije, preživjela napad i kasnije uništavanje. Isto tako, pretežno srpska sela kao što su Rajkovići i Podgrađe ili nisu granatirana uopšte, ili su granatirana samo slučajno. Dana 26. maja 1992. postignut je sporazum koji je dozvoljavao ljudima da se predaju i napuste grad. Dana 27. maja 1992. visoki vojni oficiri sastali su se radi instrukcija o napadu na Kozarac. General potpukovnik Talić, kao komandant Banjalučkog korpusa, 5. korpusa bivše JNA, obavješten je da je 800 ljudi ubijeno prilikom napada na Kozarac i da je 1.200 zarobljeno. U jedinicama korpusa ubijena su četiri vojnika, a petnaest je ranjeno. Pukovnik Vladimir Arsić komandovao je 343. mehanizovanom brigadom, koja je bila angažovana u napadu, a major Radmilo Zeljaja bio je direktno zadužen za napad. Obojica su bili bivši oficiri JNA. Napad na Kozarac, kao i sve aktivnosti vezane za aktivnu borbu, morao je u skladu sa procedurom vojnog zapovjednistva odobriti general-potpukovnik Talić, koji je jedini mogao narediti da se jedinice angažuju u borbenim dejstvima. Za vrijeme napada Civilno stanovništvo potražilo je zaklon na raznim mjestima, a sa ulaskom u Kozarac srpske pješadije, koja je tražila da ljudi napuste svoja skloništa, formirale su se duge kolone civila koji su odvođeni na mjesta gdje su sakupljani i razdvajani. Za razliku od Hambarina, nesrpskom stanovništvu nije dozvoljeno da se nakon napada vrati u Kozarac, te su, uz nekoliko izuzetaka, muškarci odvedeni u logore Keraterm ili Omarsku, a žene i starci u logor Trnopolje. Do kraja ljeta podrućje je napušteno, s tim da su mnoge zgrade koje nisu oštećene za vrijeme napada naknadno opljačkane i uništene. Vremenom su se malobrojni srpski stanovnici vratili i Srbi raseljeni sa drugih podrućja doselili su se u Kozarac. Danas su općina Prijedor i gradić Kozarac ogronmom večinom srpski; političke vođe i funkcioneri u policiji su Srbi.
2.h. POSTUPANJE SA NE-SRBIMA
Odmah nakon osnivanja, Krizni štab ARK počeo je donositi odluke o postupanju sa ne-Srbima. Predsjednik Kriznog štaba ARK, Radoslav Brđanin, imao je ekstremna gledišta u pogledu velike Srbije i prihvatanja drugih nacionalnosti na toj teritoriji. Njegov stav, koji se neprekidno ponavljao u sredstvima javnog informisanja, bio je da se na teritoriji koja je imala biti Velika Srbija može prihvatiti najviše dva posto ne-Srba. Da bi obezbijedio ovaj postotak on je na banjalučkom radiju zagovarao direktnu borbu, uključujući i ubijanje ne-Srba. Isto tako, Radislav Vukić, predsjednik općinskog odbora SDS u Banja Luci i predsjednik regionalnog odbora SDS, kao i izabrani član glavnog odbora SDS za Bosnu i Hercegovinu, bio je takođe ekstremista koji je putem medija objavio svoju odluku da ne dozvoljava ženama ne-Srpkinjama da se porađaju u banjalučkoj bolnici. Takođe je izjavio da sve mješovite brakove treba razvesti i poništiti, a da djeca iz mješovitih brakova "valjaju samo za pravljenje sapuna". Stavovi koje su ova dvojica istaknutih srpskih vođa iznosili, a koji su svojevremeno smatrani ekstremnim, do 1992. postali su prevladavajući stavovi rukovodstva SDS, a njihovo prihvatanje bilo je preduslov za napredovanje u SDS. Na pojedince izvan SDS koji se nisu slagali sa sve ekstremnijim stavovima rukovodstva SDS vršeni su razni pritisci, između ostalog otpuštani su s posla, prijetilo im se, premlaćivani su, a u kuće ili pod automobile im je postavljan eksploziv. Političarima i iz SDS i iz drugih stranaka koji se nisu slagali sa ovom politikom prijetilo se povredama ili smrću, te su mnogi od njih stoga napustili ovo podrućje. Nakon više mitinga za mir širom Banja Luke, a koji su na kraju obustavljeni blokadom na kontrolnim punktovima je u početku čuvala paravojna jedinica Srpske odbrambene snage, da bi poslije na ovim punktovima bile rezervne snage policije, do proljeća 1992. ućutkano je svako otvoreno neslaganje sa politikom SDS. Sredstva javnog informisanja izvještavala su samo o politici SDS i sve su prisutniji bili izvještaji iz Beograda, u kojima su se iznosili ekstremni stavovi i propagirao koncept Velike Srbije. U skladu sa tom politikom, Krizni štab ARK poćeo je primjenjivati ekstremna ogranićenja na kretanje i život ne-Srba. Te odluke bile su obavezujuće širom teritorije ARK, uključujući i općinu Prijedor, a Krizni štab ARK je provjeravao da li općinski krizni štabovi ili drugi nadležni organi provode njegove odluke. Do maja 1992. ne-Srbi koji su živjeli na teritoriji ARK bili su u izuzetno teškoj situaciji. Kao i za Srbe koji se nisu odazvali pozivu za mobilizaciju, ogranićena im je sloboda kretanja i uveden policijski sat. Mjere koje su se posebno odnosile na ne-Srbe obuhvatale su otpuštanje s posla, zabranu otvaranja i vođenja privatnih firmi, napad na izvjesne objekte, kao I gubitak socijalnog i zdravstvenog osiguranja kao posljedicu nezaposlenosti. Samo oni koji su bili lojalni Republici Srpskoj imali su pravo na odgovorna mjesta, a lojalnost je definirana u junu 1992. kao prihvatanje SDS kao "jedinog pravog predstavnika srpskog naroda". Pored toga, česta je bila taktika terora, kao što je bio "crveni kombi", veliki crveni kombi sa osam pripadnika rezervne policije u policijskim uniformama koji su se vozali po Banja Luci i od građana tražili lične isprave. Lica koja bi uhapsili, pretežno muslimani i Hrvati, nisu odvođena u zatvor nego u zgradu posebno namijenjenu za premlaćivanja. Crveni kombi, koji je bio u upotrebi od maja do kraja 1992, postao je simbol straha. Postoji opsežna dokumentacija o poteškoćama kroz koje je prolazilo nesrpsko stanovnistvo u ARK. U jednom izvještaju iz 1993. godine Međunarodni komitet Crvenog krsta (MKCK) konstatovao je da se manjinsko civilno stanovništvo u Banja Luci prebija, da mu se prijeti i da ga se pljačka. Kulturni i vjerski simboli ne-Srba sirom ovog podrućja bili su cilj uništavanja, a kao još jedna mjera za minimalizaciju nesrpskog stanovništva u ovom podrućju osnovana je državna agencija da pomogne razmjenu nesrpskog stanovništva za Srbe. Nakon svog osnivanja u maju 1992, Krizni štab općine Prijedor provodio je ove restriktivne mjere protiv ne-Srba, koji su otpuštani s posla, kojima je uskračivana potrebna dokumentacija i čijoj djeci nije dozvoljeno da pohađaju osnovnu i srednju školu. Ne-Srbi više nisu ispunjavali uslove za rukovodeća mjesta i konačno su morali otići skoro sa svih mjesta. Optuživanje I propaganda protiv muslimana i Hrvata, uključujući i uvrede na nacionalnoj osnovi, mogli su se čuti na radiju, a ne-Srbima nije dozvoljavano da putuju izvan općine. Kretanje ne-Srba u krugu općine takođe je bilo onemogućeno, a kontrolisano je policijskim satom i blokadama na kojima su pregledavane lične isprave, te ako osoba nije bila Srbin, jednostavno je bilo uskratiti joj prolaz. Kontrola kretanja protezala se i na privatne stanove, korištenjem evidencije u koju su muslimani I Hrvati morali unositi kretanje pojedinaca u stambenim zgradama, a dnevno su vršeni pretresi skoro svih stanova muslimana i Hrvata. Dodatna ogranićenja obuhvatala su i blokiranje telefonskih linija i djelomićno isključivanje električne struje ne-Srbima. U cijeloj općini džamije i ostale vjerske institucije bile su cilj uništavanja, a oduzimana je imovina muslimana i Hrvata vrijedna milijarde dinara. Nakon neuspjelog pokušaja manje grupe slabo naoružanih ne-Srba da 30. maja 1992. povrate kontrolu u Prijedoru, ne-Srbima u Prijedoru naređeno je da bijelim krpama oznaće svoje kuće u znak predaje. Na kraju su podijeljeni u dvije grupe: muškarce između 12 i 15 ili 60 do 65 godina, i žene, djecu i starce. Muškarci su uglavnom odvedeni u logore Keraterm i Omarska, a žene u logor Trnopolje. Pored toga, uništen je stari dio grada Prijedora, poznat kao Stari Grad, u kojem su živjeli uglavnom muslimani. Nakon čišćenja Prijedora, svi preostali ne-Srbi su morali nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli razlikovati. Ne-Srbi su živjeli u strahu, jer su ih bivši prijatelji prijavljivali vlastima, a nestanak ne-Srba postao je svakodnevna pojava. Za one koji su bili zatvoreni u logorima u tom podrućju, od kojih su velika večina bili ne-Srbi, stanje je bilo užasno, s tim da su, kako čemo kasnije opisati, surova premlaćivanja, silovanja i mućenje bili uobičajeni, a životni uslovi stravični. Dok je prije sukoba u općini Prijedor bilo oko 50.000 muslimana I 6.000 Hrvata, nakon čišćenja ostalo je samo oko 6.000 muslimana i 3.000 Hrvata i oni su živjeli u vrlo teškim uslovima. Pozivani su da obavljaju teške i opasne poslove, teško im je bilo kupiti hranu, zlostavljani su i ubijani neprekidno. Čak je 1994. MKCK izvijestio kako je potvrđena smrt devetorice muslimanskih civila u dva dana u općini Prijedor. Kao rezultat ovih teškoća, Visoki komesar za izbjeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) i MKCK tražili su od vlasti bosanskih Srba dozvolu za evakuaciju preostalih ne-Srba sa općine Prijedor te su, kad im je to odbijeno, odlućili bliže pratiti kako se postupa sa manjinama u Prijedoru. U Kozarcu je bila dobro poznata ovakva atmosfera diskriminacije i neprijateljstva prema ne-Srbima koju je širilo srpsko rukovodstvo u cijelom ovom regionu. Nakon preuzimanja grada Prijedora i prije napada na Kozarac, Srbi su preko policijskog radija neprekidno govorili o uništavanju džamija i svega sto pripada "balijama", nazivajući muslimane tim pogrdnim nazivom, kao i o potrebi da se unište same "balije".ne bi oštetili. Predoćeni su dokazi o upotrebi natpisa "srpska kuća - ne diraj" na srpskoj imovini, a srpska pravoslavna crkva je, za razliku od džamije, preživjela napad i kasnije uništavanje. Isto tako, pretežno srpska sela kao sto su Rajkovići i Podgrađe ili nisu granatirana uopšte, ili su granatirana samo slučajno. Dana 26. maja 1992. postignut je sporazum koji je dozvoljavao ljudima da se predaju i napuste grad. Dana 27. maja 1992. visoki vojni oficiri sastali su se radi instrukcija o napadu na Kozarac. General potpukovnik Talić, kao komandant Banjalučkog korpusa, 5. korpusa bivse JNA, obavješten je da je 800 ljudi ubijeno prilikom napada na Kozarac i da je 1.200 zarobljeno. U jedinicama korpusa ubijena su četiri vojnika, a petnaest je ranjeno. Pukovnik Vladimir Arsić komandovao je 343. mehanizovanom brigadom, koja je bila angažovana u napadu, a major Radmilo Zeljaja bio je direktno zadužen za napad. Obojica su bili bivši oficiri JNA. Napad na Kozarac, kao i sve aktivnosti vezane za aktivnu borbu, morao je u skladu sa procedurom vojnog zapovjednistva odobriti general potpukovnik Talić, koji je jedini mogao narediti da se jedinice angažuju u borbenim dejstvima. Za vrijeme napada Civilno stanovništvo potražilo je zaklon na raznim mjestima, a sa ulaskom u Kozarac srpske pješadije, koja je tražila da ljudi napuste svoja skloništa, formirale su se duge kolone civila koji su odvođeni na mjesta gdje su sakupljani i razdvajani. Za razliku od Hambarina, nesrpskom stanovništvu nije dozvoljeno da se nakon napada vrati u Kozarac, te su, uz nekoliko izuzetaka, muškarci odvedeni u logore Keraterm ili Omarsku, a žene i starci u logor Trnopolje. Do kraja ljeta podrućje je napušteno, s tim da su mnoge zgrade koje nisu ostećene za vrijeme napada naknadno opljačkane i uništene. Vremenom su se malobrojni srpski stanovnici vratili i Srbi raseljeni sa drugih podrućja doselili su se u Kozarac. Danas su općina Prijedor i gradić Kozarac ogronmom većinom srpski; političke vođe i funkcioneri u policiji su Srbi. Odmah nakon osnivanja, Krizni štab ARK poćeo je donositi odluke o postupanju sa ne-Srbima. Predsjednik Kriznog staba ARK, Radoslav Brđanin, imao je ekstremna gledista u pogledu velike Srbije i prihvatanja drugih nacionalnosti na toj teritoriji. Njegov stav, koji se neprekidno ponavljao u sredstvima javnog informisanja, bio je da se na teritoriji koja je imala biti Velika Srbija može prihvatiti najviše dva posto ne-Srba. Da bi obezbijedio ovaj postotak on je na banjalučkom radiju zagovarao direktnu borbu, uključujući i ubijanje ne-Srba. Isto tako, Radislav Vukić, predsjednik općinskog odbora SDS u Banja Luci i predsjednik regionalnog odbora SDS, kao I izabrani član glavnog odbora SDS za Bosnu i Hercegovinu, bio je takođe ekstremista koji je putem medija objavio svoju odluku da ne dozvoljava ženama ne-Srpkinjama da se porađaju u banjalučkoj bolnici. Takođe je izjavio da sve mješovite brakove treba razvesti i poništiti, a da djeca iz mješovitih brakova "valjaju samo za pravljenje sapuna". Stavovi koje su ova dvojica istaknutih srpskih vodja iznosili, a koji su svojevremeno smatrani ekstremnim, do 1992. postali su prevladavajući stavovi rukovodstva SDS, a njihovo prihvatanje bilo je preduslov za napredovanje u SDS. Na pojedince izvan SDS koji se nisu slagali sa sve ekstremnijim stavovima rukovodstva SDS vršeni su razni pritisci, između ostalog otpuštani su s posla, prijetilo im se, premlaćivani su, a u kuće ili pod automobile im je postavljan eksploziv. Političarima i iz SDS i iz drugih stranaka koji se nisu slagali sa ovom politikom prijetilo se povredama ili smrću, te su mnogi od njih stoga napustili ovo podrućje. Nakon više mitinga za mir širom Banja Luke, a koji su na kraju obustavljeni blokadom na kontrolnim punktovima je u početku čuvala paravojna jedinica Srpske odbrambene snage, da bi poslije na ovim punktovima bile rezervne snage policije, do proljeća 1992. ućutkano je svako otvoreno neslaganje sa politikom SDS. Sredstva javnog informisanja izvještavala su samo o politici SDS i sve su prisutniji bili izvještaji iz Beograda, u kojima su se iznosili ekstremni stavovi i propagirao koncept Velike Srbije. U skladu sa tom politikom, Krizni štab ARK poćeo je primjenjivati ekstremna ogranićenja na kretanje i život ne-Srba. Te odluke bile su obavezujuće širom teritorije ARK, uključujući i općinu Prijedor, a Krizni štab ARK je provjeravao da li općinski krizni štabovi ili drugi nadležni organi provode njegove odluke. Do maja 1992. ne-Srbi koji su živjeli na teritoriji ARK bili su u izuzetno teškoj situaciji. Kao i za Srbe koji se nisu odazvali pozivu za mobilizaciju, ogranićena im je sloboda kretanja i uveden policijski sat. Mjere koje su se posebno odnosile na ne-Srbe obuhvatale su otpuštanje s posla, zabranu otvaranja i vođenja privatnih firmi, napad na izvjesne objekte, kao i gubitak socijalnog i zdravstvenog osiguranja kao posljedicu nezaposlenosti. Samo oni koji su bili lojalni Republici Srpskoj imali su pravo na odgovorna mjesta, a lojalnost je definirana u junu 1992. kao prihvatanje SDS kao "jedinog pravog predstavnika srpskog naroda". Pored toga, česta je bila taktika terora, kao što je bio "crveni kombi", veliki crveni kombi sa osam pripadnika rezervne policije u policijskim uniformama koji su se vozali po Banja Luci i od građana tražili lične isprave. Lica koja bi uhapsili, pretežno muslimani i Hrvati, nisu odvođena u zatvor nego u zgradu posebno namijenjenu za premlaćivanja. Crveni kombi, koji je bio u upotrebi od maja do kraja 1992, postao je simbol straha. Postoji opsežna dokumentacija o poteškoćama kroz koje je prolazilo nesrpsko stanovnistvo u ARK. U jednom izvještaju iz 1993. godine Međunarodni komitet Crvenog krsta (MKCK) konstatovao je da se manjinsko civilno stanovništvo u Banja Luci prebija, da mu se prijeti i da ga se pljačka. Kulturni i vjerski simboli ne-Srba širom ovog podrućja bili su cilj uništavanja, a kao još jedna mjera za minimalizaciju nesrpskog stanovništva u ovom podrućju osnovana je državna agencija da pomogne razmjenu nesrpskog stanovništva za Srbe. Nakon svog osnivanja u maju 1992, Krizni štab općine Prijedor provodio je ove restriktivne mjere protiv ne-Srba, koji su otpuštani s posla, kojima je uskraćivana potrebna dokumentacija i čijoj djeci nije dozvoljeno da pohađaju osnovnu i srednju školu. Ne-Srbi vise nisu ispunjavali uslove za rukovodeća mjesta i konačno su morali otići skoro sa svih mjesta. Optuživanje I propaganda protiv muslimana i Hrvata, uključujući i uvrede na nacionalnoj osnovi, mogli su se čuti na radiju, a ne-Srbima nije dozvoljavano da putuju izvan općine. Kretanje ne-Srba u krugu općine takođe je bilo onemogućeno, a kontrolisano je policijskim satom i blokadama na kojima su pregledavane lične isprave, te ako osoba nije bila Srbin, jednostavno je bilo uskratiti joj prolaz. Kontrola kretanja protezala se i na privatne stanove, korištenjem evidencije u koju su muslimani I Hrvati morali unositi kretanje pojedinaca u stambenim zgradama, a dnevno su vršeni pretresi skoro svih stanova muslimana i Hrvata. Dodatna ograničenja obuhvatala su i blokiranje telefonskih linija i djelomično iskljućivanje električne struje ne-Srbima. U cijeloj općini džamije i ostale vjerske institucije bile su cilj uništavanja, a oduzimana je imovina muslimana i Hrvata vrijedna milijarde dinara. Nakon neuspjelog pokušaja manje grupe slabo naoružanih ne-Srba da 30. maja 1992. povrate kontrolu u Prijedoru, ne-Srbima u Prijedoru naređeno je da bijelim krpama oznaće svoje kuće u znak predaje. Na kraju su podijeljeni u dvije grupe: muškarce između 12 i 15 ili 60 do 65 godina, i žene, djecu i starce. Muškarci su uglavnom odvedeni u logore Keraterm i Omarska, a žene u logor Trnopolje. Pored toga, uništen je stari dio grada Prijedora, poznat kao Stari Grad, u kojem su živjeli uglavnom muslimani. Nakon čišćenja Prijedora, svi preostali ne-Srbi su morali nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli razlikovati. Ne-Srbi su živjeli u strahu, jer su ih bivši prijatelji prijavljivali vlastima, a nestanak ne-Srba postao je svakodnevna pojava. Za one koji su bili zatvoreni u logorima u tom podrućju, od kojih su velika većina bili ne-Srbi, stanje je bilo užasno, s tim da su, kako čemo kasnije opisati, surova premlaćivanja, silovanja i mućenje bili uobićajeni, a životni uslovi stravični. Dok je prije sukoba u općini Prijedor bilo oko 50.000 muslimana I 6.000 Hrvata, nakon čišćenja ostalo je samo oko 6.000 muslimana i 3.000 Hrvata I oni su živjeli u vrlo teškim uslovima. Pozivani su da obavljaju teške i opasne poslove, teško im je bilo kupiti hranu, zlostavljani su i ubijani neprekidno. Čak je 1994. MKCK izvijestio kako je potvrđena smrt devetorice muslimanskih civila u dva dana u općini Prijedor. Kao rezultat ovih teškoća, Visoki komesar za izbjeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) i MKCK tražili su od vlasti bosanskih Srba dozvolu za evakuaciju preostalih ne-Srba sa općine Prijedor te su, kad im je to odbijeno, odlućili bliže pratiti kako se postupa sa manjinama u Prijedoru. U Kozarcu je bila dobro poznata ovakva atmosfera diskriminacije i neprijateljstva prema ne-Srbima koju je širilo srpsko rukovodstvo u cijelom ovom regionu. Nakon preuzimanja grada Prijedora i prije napada na Kozarac, Srbi su preko policijskog radija neprekidno govorili o uništavanju džamija i svega što pripada "balijama", nazivajući muslimane tim pogrdnim nazivom, kao i o potrebi da se unište same "balije".
3. LOGORI
Nakon preuzimanja Prijedora i susjednih podrućja srpske snage su zatvorile hiljade muslimanskih i hrvatskih civila u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Osnivanje ovih logora bilo je dio velikosrpskog plana da se ne-Srbi protjeraju sa opštine Prijedor. Logori su uglavnom osnivani i vođeni ili po direktivama srpskih kriznih štabova ili u saradnji sa njima, oružanim snagama i policijom. Tokom zatočenja, žene i muskarci zatvorenici podvrgavani su teškom zlostavljanju, između ostalog premlačivanju, seksualnom zlostavljanju, mućenju i pogubljenjima. Podvrgavani su ponižavajućem psihološkom zlostavljanju tako što su prisiljavani da pljuju na muslimansku zastavu, pjevaju srpske nacionalističke pjesme ili dižu tri prsta u znak srpskog pozdrava. Zatvorenike su čuvali vojnici, milicija, lokalne jedinice srpske vojske ili TO, ili mješovite grupe njihovih pripadnika koji su nosily uniforme i obično bili naoružani automatskim puškama i drugim ličnim naoružanjem. Psovali su zatvorenike, nazivajući ih "balijama" ili "ustašama", kao što je već pomenuto. Pripadnicima paravojnih organizacija i lokalnim Srbima rutinski je dozvoljavan pristup u logore da zlostavljaju, tuku i ubijaju zatvorenike.
3.a. LOGOR OMARSKA
Možda je najzloglasniji od logora, sa najgroznijim uslovima, bio logor Omarska. Nalazio se na mjestu bivšeg rudnika željezne rude Ljubija, oko dva kilometra južno od sela Omarska. Logor je postojao od 25. maja 1992. do kraja avgusta 1992, kada su zatvorenici prebaćeni u Trnopolje i druge logore. U Omarskoj je bivalo i do tri hiljade zatvorenika, uglavnom muškaraca, ali je bilo i najmanje 36-38 žena. Uz male izuzetke, svi su bili Muslimani ili Hrvati. Tvrdi se da su jedini Srbi koje su svjedoci vidjeli bili tamo zato što su bili na strani Muslimana. Upravnik logora bio je Željko Meakić. Logor se sastojao od dvije velike zgrade, hangara i upravne zgrade, i dvije manje zgrade poznate kao "bijela kuća" i "crvena kuća". Hangar je bio velika pravougaona zgrada, postavljena u smjeru sjever-jug, a duž njene istoćne strane bio je niz pomićnih vrata koja su vodila u veliki prostor duž cijele zgrade, s tim što je prizemlje bilo namijenjeno za održavanje teških kamiona I strojeva koji su se koristili u rudniku željezne rude. Na zapadnoj strani hangara nalazila su se dva sprata prostorija, preko četrdeset sve skupa, koje su se protezale cijelom dužinom zgrade po strani sjever-jug i koje su zauzimale manje od polovine ukupne širine hangara. Pristup ovim prostorijama bio je moguć ili kroz vrata na zapadnoj strani ili sa unutrašnje strane, iz velikog prostora za održavanje kamiona koji smo gore opisali. Većina zatvorenika bila je smještena u ovoj zgradi. Sjeverno od hangara i odvojena od njega otvorenim betoniranim prostorom poznatim kao "pista", nalazila se upravna zgrada, gdje su zatvorenici jeli i gdje su neki od njih bili smješteni, sa prostorijama na spratu gdje su bili isljeđivani. "Bijela kuća" služila je za posebno surovo postupanje prema odabranim zatvorenicima. Druga manja zgrada, poznata kao "crvena kuća", bila je takođe mjesto na koje su zatvorenici odvođeni na teška premlaćivanja i odakle se najčešće nisu vraćali živi. Upravna zgrada bila je djelomićno jednospratnica, s tim da su se kuhinja I trpezarija nalazile u prizemnom zapadnom dijelu. Dvije manje garaže predstavljale su krajnju sjevernu tačku zgrade. Zapadno od hangara bio je travnjak na čijoj se zapadnoj strani nalazila "bijela kuca", mala pravougaona prizemna zgrada sa hodnikom u sredini, dvije prostorije sa svake strane i jednom malom prostorijom na kraju koja nije bila sira od samog hodnika. Mala "crvena kuća" nalazila se na istoj strani kao i "bijela kuća", preko puta kraja hangara. Kada su zatvorenici autobusima stizali u Omarsku, obično bi ih pretražili, oduzeli im svu imovinu, zatim bi ih tukli rukama i nogama dok su oni stajali, raširenih nogu i uvis podignutih ruku, okrenuti prema istoćnom zidu upravne zgrade. Novopridošli su zatim upućivani ili napolje na "pistu" ili u prostorije u hangaru ili u male garaže u upravnoj zgradi ili, ako su za to bili izdvojeni, u "bijelu kuću". Veliki broj zatvorenika držan je u veoma skućenim prostorima, tako da su jedva imali gdje da sjede ili legnu spavati. Ponekad je 200 ljudi bilo zatvoreno u prostoriji od 40 kvadratnih metara; a u jednoj maloj prostoriji bilo je zatvoreno 300 ljudi. Ostali zatvorenici bili su zbijeni po toaletima. I tamo su, međutim, zatvorenici bili nagurani jedan do drugog, a često su morali ležati usred izmeta. Vrata pretrpane garaže često su usred ljetnih vručina držana zatvorena. Do 600 zatvorenika moralo je potrbuške ležati napolju na "pisti", poneki neprekidno danima i noćima bez obzira na vremenske prilike, a poneki čak I mjesec dana. Za sve vrijeme na njih su bili upereni mitraljezi. U Omarskoj su zatvorenici dobijali samo jedan obrok dnevno, koji se sastojao od tanjura razvodnjene čorbe od krompira i tanke kriške kruha ili samo od pokvarenog graha, i svi su gladovali. Zatvorenici su obroke dobijali u grupama od po trideset, s tim da su kada su išli da jedu i pri povratku morali trćati, dok su ih stražari pri ulasku I izlasku često tukli. Imali su samo minutu ili dvije da pojedu obrok. Međutim, po dolasku u logor neki zatvorenici nisu dobijali ni vodu ni hranu po nekoliko dana. Mnogi od onih koji su bili zatvoreni u "bijeloj kući" nisu uopšte dobijali hranu za vrijeme dok su tamo bili. Poneki zatvorenici, naročito oni koji su bili teško povrijeđeni nakon premlaćivanja u logoru, često nisu ni išli na obrok iz straha od novog batinjanja na odlasku i povratku sa obroka. Neki zatvorenici izgubili su dvadeset ili trideset kilograma na težini tokom vremena provedenog u Omarskoj, a neki i znatno više. Zatvorenicima u Omarskoj često i dugo je uskraćivana voda za piće, koja ni inaće nije bila za ljudsku upotrebu, te su se od nje razboljevali. Bilo je sasvim malo toaleta; zatvorenici su satima morali čekati da im se dozvoli da ih koriste, riskirajući ponekad batine ako bi sami tražili da idu. Zatvorenici su često prisiljavani da veliku i malu nuždu obavljaju u prostorijama u kojima su boravili. Nije bilo mogućnosti za pranje, tako da su muškarci i njihova odjeca ubrzo bili prljavi. Kožna oboljenja bila su česta, kao i akutni prolivi i dizenterija. Tokom ljetnih mjeseci pretrpane prostorije bile su zagušljive. Stražari često nisu dozvoljavali da se otvore prozori u pretrpanim prostorijama ili su tražili da im zatvorenici daju što su god uspjeli zadržati od svojih stvari kao cijenu za otvaranje prozora ili za plastični bokal vode. Zatvorenici su prozivani za isljeđivanje obićno nekoliko dana poslije dolaska, a stražar bi ih vodio do prvog sprata upravne zgrade, sve vrijeme ih udarajući rukama i nogama. Tokom isljeđivanja neki zatvorenici vrlo su teško pretućeni. Stražar bi stajao iza zatvorenika, udarajući ga rukama i nogama, često ga rušeći sa stolice na kojoj je sjedio. Bilo je slučajeva kada su stražari gazili oborene zatvorenike ili skakali po njima i na taj način im nanijeli teške povrede. Sve se to događalo pred isljednikom, koji je to samo gledao. Postupak se razlikovao od zatvorenika do zatvorenika, a čini se da je više zavisio od grubosti pojedinog isljednika i stražara nego od ponašanja samog zatvorenika. Nakon isljeđivanja zatvorenici su često morali potpisati lažne izjave o svom učestvovanju u djelima protiv Srba. Zatvorenici nisu prozivani samo na isljeđivanje. Naveće bi se pojavljivale grupe koje su dolazile izvan logora, prozivale određene zatvorenike iz prostorije, zatim ih napadale raznim motkama, željeznim šipkama ili komadima teškog električnog kabla. Ponekad je ovo oružje imalo eksere koji bi probijali kožu. U nekim slučajevima zatvorenici su zasijecani noževima. Svi zatvorenici više su se bojali grupa ljudi koji su dolazili izvan logora nego redovnih stražara u logoru. Izgleda da su takve grupe imale slobodan pristup u logor i njihove posjete uveliko su pojačavale atmosferu straha koja je vladala u logoru. Prozvani zatvorenici često se nisu vraćali, a svjedoci koji su im bili bliski rođaci svjedoćili su da otada više nikad nisu viđeni i da se pretpostavlja da su ubijeni. Žene zatvorene u logoru Omarska po noći su rutinski prozivane iz svojih prostorija i silovane. Jedna svjedokinja kaže da je pet puta izvođena i silovana i da su je poslije svakog silovanja tukli. "Bijela kuća" je bila mjesto posebnih grozota. Jedna od prostorija u "bijeloj kući" bila je rezervisana za surovo zlostavljanje zatvorenika, koji bi često bili razodijevani, udarani rukama i nogama i na drugi način zlostavljani. Mnogi su umrli od posljedica ovakvih učestalih zlostavljanja. Zatvorenici koji su morali čistiti nakon tih premlaćivanja govorili su kako su po podu nalazili krv, zube i kožu žrtava. Hrpe leševa često su se mogle vidjeti na travi pored "bijele kuće". Tijela bi se izbacivala iz "bijele kuće" i kasnije tovarila na kamione i odvozila iz logora. "Crvena kuća" bila je druga mala zgrada u koju su zatvorenici odvođeni radi premlaćivanja i ubijanja. Kada su zatvorenici morali čistiti "crvenu kuću", često su nalazili kosu, dijelove odjeće, krv, obuću i prazne čahure od metaka. Takođe su na kamione tovarili tijela zatvorenika koji su bili premlaćeni i ubijeni u "crvenoj kući".
3.b. LOGOR KERATERM
Zatvorenički logor Keraterm, koji se nalazi na istoćnom kraju Prijedora, ranije je bio tvornica keramičkih pločica. Otvoren je 25. maja 1992. i u njemu je bilo zatoćeno do 1.500 zatvorenika, koji su bili natrpani u niz velikih prostorija ili hala. Uslovi u logoru Keraterm bili su grozni: zatvorenici su bili natrpani u prostorije, do 570 zatvorenika u jednoj prostoriji, s tim da su jedva imali mjesta da legnu na betonski pod. Prostorije nisu imale ni rasvjete niti prozora i tokom ljeta bile su užasno vruće, bez ventilacije. Zatvorenici su danima bili zaključani u tim prostorijama, natrpani jedan na drugog. U početku su svi koristili jedan WC, ali taj se začepio pa su dobili bačve koje su curile, te je smrad bio nesnosan. Nije bilo mogućnosti za pranje. Od hrane su dnevno dobijali tanjur vodenaste čorbe i komadić kruha. Užasno ih je mućila glad. Premlaćivanja su bila veoma česta, zatvorenici su prozivani, napadani motkama i palicama i tjerani da jedan drugog tuku. Zatvorenici su često prozivani i premlačivani noću, a oni koji bi se vraćali bili su krvavi i puni modrica. Neki su podlegli povredama. Neki koji su prozvani nikad se nisu vratili i zatvorenici su pretpostavljali da su umrli kao posljedica premlaćivanja. Dizenterija je bila česta, a nije bilo lječnićke njege niti za bolesti niti za povrede nanesene tokom premlaćivanja. Isljeđivanja su se odvijala uz premlaćivanje. Neke zatvorenike su ispitivali o novcu, te ih odvodili kućama i tjerali da traže novac koji su, ukoliko bi ga našli, morali dati stražarima. Saslušani su iskazi o masovnom smaknuću zatvorenika za koje se vjeruje da su bili iz Hambarina. Jedne noći zatvorenici su čuli mitraljeske rafale, nakon čega su uslijedili pojedinaćni pucnji. Svjedok Q je izjavio da su sljedeće jutro prozvani da utovare preko 150 mrtvih na veliki kamion sa prikolicom, koji je zatim napustio logor dok je krv curila iz njega. Paljba iz mitraljeza ponovljena je sljedeće noći, a prema iskazima preko 50 tijela odvezeno je sljedećeg jutra. Kasnije su stigla dva vatrogasna vozila i smrkovima oprala krv sa tog mjesta. Izgleda da je pucano kroz zatvorena vrata prostorije u kojoj su zatvorenici držani; na vratima su ostale velike rupe od metaka. Prema iskazu jednog svjedoka, na ovaj način ubijeno je ukupno oko 250 ljudi.
3.c. LOGOR TRNOPOLJE
Nalazio se u blizini stanice u Kozarcu, na željeznićkoj pruzi Prijedor-Banja Luka. U logoru je bilo na hiljade zatvorenika, uglavnom starijih ljudi, žena i djece. Logor su čuvali naoružani stražari. Upravnik logora bio je Slobodan Kuruzović. Logor se sastojao od jednospratne zgrade bivše škole, uz koju se nalazila nekadašnja mjesna zajednica sa kinom, poznati kao "dom". Jedan dio logora bio je okružen bodljikavom žicom. U maloj ambulanti za prvu pomoć radio je ljekar-zatvorenik I nekoliko bolničara. U Trnopolju uprava logora nije zatvorenicima obezbjeđivala hranu. Budući da nije bilo hrane, u početku su ljudi jeli ono što su donijeli sa sobom, a kasnije su živjeli od pomoći onih mještana koji su se mogli probiti da im donesu hranu. Kasnije, kada je protjerano stanovništvo koje je živjelo oko logora, zatvorenici su često izlazili iz logora da traže hranu po okolini, po baštama i napuštenim kućama. To je, međutim, bilo opasno jer je tamo često bilo vojnika koji su pljačkali kuće i koji bi napali zatvorenike da su na njih naišli. Kasnije je lokalni Crveni krst poćeo obezbjeđivati nešto hrane. Nije postojao redovni režim isljeđivanja ili premlaćivanja kao u drugim logorima, ali je bilo i premlaćivanja i
ubijanja. Jedan svjedok, Sulejman Bešlić, izjavio je da je vidio mrtvace s isćupanim jezicima zamotane u papir i povezane žicom, a da je kasnije jednom prilikom vidio tijela zaklanih djevojaka i staraca u kino dvorani. Budući da se u ovom logoru nalazio najveći broj žena i djevojaka, silovanja su ovdje bila češća nego u drugim logorima. Najviše su bile ugrožene djevojke od 16 do 19 godina. Tokom većeri grupe vojnika ulazile bi u logor, izvodile svoje žrtve iz doma i silovale ih. Jedan svjedok, Vasif Gutić, koji je bio bolničar, u Trnopolju je određen da radi u ambulanti i svjedoćio je o velikom broju silovanja koja su se dešavala u logoru. On je često razgovarao sa žrtvama silovanja, od kojih je najmlađa imala dvanaest godina, i ljećio ih. Pored toga, bilo je žena koje su grupno silovane. Jedan svjedok izjavio je kako je ženu od devetnaest godina silovalo sedam muskaraca, te da je zbog užasnih bolova i krvarenja došla u ambulantu. On je izjavio sljedeće: Sam čin silovanja, po mom mišljenju -- razgovarao sam s njima, promatrao njihove reakcije-- imao je užasan utjecaj na njih. Mogli su sebi možda objasniti krađe, pa čak I premlaćivanja i neka ubijanja. Nekako su to na neki način prihvatili, ali kada su počela silovanja, izgubili su svaku nadu. Dotada su se nadali da će rat proći, da će se sve smiriti. Kada su poćela silovanja, svi su izgubili nadu, svi u logoru, i muškarci i žene. To je bio strah, užas. Trnopolje je, bar povremeno, bio otvoreni zatvor, ali je po zatvorenike bilo opasno da se nađu napolju, gdje su ih u okolini logora mogle napasti neprijateljske grupe, što znaći da su zapravo bili zatoćeni u logoru. U početku su srpski vojnici govorili zatvorenicima da su tu zatvoreni radi vlastite zaštite od muslimanskih ekstremista. Međutim, pokazalo se da je umjesto toga logor bio mjesto na kojem je sakupljano civilno stanovništvo, muškarci, žene i djeca, koji su zatim deportovani u druge dijelove Bosne ili na druge teritorije. Zbog nedostatka hrane i loših sanitarnih uslova u logoru, većina zatvorenika, prema nekim procjenama čak 95%, patila je od dizenterije. Tekuće vode uopšte nije bilo, a toaleta samo u ograničenom broju. Vode za piće skoro da nije ni bilo jer je bila samo jedna pumpa na cijeli logor. Uši šuga bili su takođe rasprostranjeni. Jedno vrijeme u Trnopolju nije bilo dovoljno mjesta za smještaj svih zatvorenika u zgradama, tako da su mnogi morali boraviti napolju u improvizovanim zaklonima od plastičnih cerada i slićnog. Dana 1. oktobra 1992, ili oko tog datuma, ljudi su deportovani iz ovog logora nakon što su potpisali saglasnost da se odriću svih svojih materijalnih dobara. Tako je logor Trnopolje predstavljao vrhunac kampanje etničkog čišćenja, jer su oni Muslimani I Hrvati koji nisu ubijeni u logorima u Omarskoj ili Keratermu otuda deportovani iz Bosne i Hercegovine.
4. ZAPIS ZA NEZABORAV PRIJEDORSKOG GENOCIDA
4.a. PRIJEDORCID
Prijedor, gradom čine Prijedorčani. Imao je Prijedor ljude, a ljudi su imali Prijedor. Ali tih ljudi više nema. Nestanak ljudi od Prijedora, kao ljudska, bošnjačka i prijedorska tragedija. “Jedan grad, ma koliki bio, ne čine samo kuće, ulice, trgovi, parkovi, rijeke, mostovi... Dušu jednog grada, čine prvenstveno ljudi toga grada, njihove naravi I sudbine”...
Ako se u cijeloj Bosni i Hercegovini traži grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku, u kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela otpremili sa ovog svijeta, grad kojemu su ubili dužu I pretvorili ga u pustinju, onda je to svakako Prijedor. Ovaj grad, u kojemu je po posljednjem popisu (1991.) živjelo 49.454 Bošnjaka (44%), danas više nema ništa bošnjačko, osim masovnih grobnica u kojima su dželatski pokopani njegovi nekadašnji žitelji - u največem broju Bošnjaci, a djelimično i Hrvati, njih oko 30.000. Time je ovaj grad po obimu ljudskih žrtava nedvojbeno postao največe stratište u Bosni i Hercegovini. U njemu nema više onih što su posljednje jezero - skoro već samo lokva - od sanjanog ili stvarnog nekadašnjeg Mora - Ljudi... A teško onoj void što ostane odvojena kada se njeno More povuće! Spasa joj niotkuda neće biti!... Ali, neka se ta voda sjeti da je ona More u svakoj svojoj kapi. A nema te jare koja može isušiti jedno More, i nema tog blata koje može More progutati. Opština Prijedor nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, brojila je ukupno 112.543 stanovnika, od kojih se 49.351 (43,9%) Bošnjaci; 47.581 (42,3%) izjasnilo se kao Srbi; 6.316 (5,6%) izjasnilo se kao Hrvati; 6.459 (5,7%) izjasnilo se kao Jugosloveni; a 2.836 (2,5%) stanovnika se izjasnilo kao pripadnici drugih nacionalnosti. U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992. godine, snage policije i vojske SRJ I bosanskih Srba su fizički preuzele kontrolu nad gradom Prijedorom. Preuzimanje vlasti je pokrenulo slijed događaja koje je organizirao i kojima je rukovodio prvo Krizni štab, a kasnije srpska Skupština opštine. Do kraja 1992., ti događaji će dovesti do smrti ili prisilnog odlaska skor kompletnog nesrpskog stanovništva opštine Prijedor. Glavni organizatori i članovi Kriznog štaba su:
- Srđo Srdić-zubar, zapalio kuću i kafić "2M" svome sinu koji je bio oženjen
Bošnjakinjom;
- Mile dr Radetić-ginekolog, prvi predsjednik SDS Prijedor;
- Milomir dr Stakić, prvi predsjednik Srpske opštine Prijedor, sve naredbe svojih vođa sa Pala Karadžića, Mladića i iz Banja Luke Vukića, Kuprešanina i Brđanina revnosno izvršavao, organizator osnivanja koncentracionih logora Omarska, Keraterm i Trnopolje u kojim je ubijeno oko 10.000 civila, organizator etničkog čiščenja, jedan od najodgovornijih za genocid u Prijedoru gdje je ubijeno oko 20,000 civila i brutalno silovano oko 5000 žena i djevojaka, naredbodavac likvidacije svih prijedorskih liječnika - Jusufa Pašića, Zdenka Sikore, Osmana Mahmuljina, Eniza Begića, Rufada Suljanovića, Esada Sadikovića-eksperta UN,
-Simo Mišković- predsjednik SDS,sledbenik velikosrpske ideje i njen revnosni
izvrišitelj,
- Simo Drljača-pravnik, načelnik srpske milicije, odgovoran za funkcionisanje
koncentracionih logora smrti, za hapšenje, privođenje i odvođenje u logore,
potpisnik svih spiskova i naredbi za smaknuča,
-Slobodan Kuruzović-nastavnik, komandant logora Trnopolje, uz njegovu
saglasnost izvršena su mnoga ubijan ja i silovanja u Trnopolju, obogatio se
pljačkajući imovinu Bošnjaka i Hrvata,
- Mile Mutić-nastavnik, direktor Informativnog centra u kome su bili Kozarski
vjesnik i Radio Prijedor, pretvorio Kozarski vjesnik u srpski, isticao se u fašističkoj propagandi pozivanja Srba da izvrše genocid nad Bošnjacima i Hrvatima – autora ovog priloga osudio na smrt, stavivši ga na listi za smaknuča,
-Dragan Savanović-predsjednik Kluba poslanika SDS,
- Slavko Budimir-komandant srpskog Sekreterijata za narodnu odbranu, potpisnik svih naredbi o iseljavanju Bošnjaka i Hrvata,
- Milovan Dragić-ekonomista, organizator oduzimanja imovine od Bošnjaka i
Hrvata,
- Slobodan Balaban-inžinjer, naredio likvidaciju svih inžinjera i tehničara koji su radili u Rudniku željezbe rude Ljubija, ubijeni su Ibrahim Paunović, Ilijaz Drobić, Mehmedalija Sarajlić, Ešref Crnkić, Mato Tadić i još oko 90 inžinjera i tehničara,
- Dušan Kurnoga-ekonomista, za potrebe srpskih zločinaca opljačkao sve državne robne rezerve nafte i bemzina,
-Bogdan Delić-profesor, zadužen za likvidaciju profesora i nastavnika,
-Vladimir Arsić-pukovnik, pogazio sve ženevske konvencije, prvi je naredio
stavljanje četničkih obilježija na odore vojnika kojim je komandovao,
- Radmilo Zeljaja-major, na ulazu u Kozarac postavio je tablu sa natpisom Radmilovo i tako gradu koga je srušio dao svoje ime, komandovao operacijama etničkog čiščenja Prijerora, formirao koncentracione logore smrti i učestvovao u masovnoj likvidaciji logoraša, jedini je mogao potpisati nalog za oslobađanje iz logora,
-Zoran Karlica rezervni kapetan, lični učesnik etničkog čiščenja Prijedora,
- Drago Tubin, rezervni poručnik, komandovao jedinicama koje su izvršile zločine u Kozarcu, Hambarinama, Čarakovu i Prijedoru, naredio masovno strijeljanje civila u Partizanskoj ulici i Lukovici, kada je brutalno ubijeno 320 ljudi,
- Savan Runjo nastavnik ONO I DSZ , major, rukovodio kampom za obuku
četničkih dobrovoljaca u Podgradcima, glavni vojni strateg četnika,
-Zeljko Mejakić, komandant koncentracionog logora Omarska.
- Duško Sikirica-komandant koncentracionog logora Keraterm,
Nakon preuzimanja vlasti u Prijedoru silom, Krizni štab je za ne-Srbe, uglavnom Bošnjake i Hrvate, uveo stroga ograničenja u svim aspektima života, uključujući slobodu kretanja i zaposlenja. Zbog tih ograničenja, ne-Srbi su ostali zatvoreni u onim selima i dijelovima opštine u kojima su živjeli. Zatim su, počev od kraja maja 1992., na te oblasti izvršeni žestoki napadi širokih razmjera od strane vojske SRJ i vojske Republike Srpske (VRS), paravojnih snaga, teritorijalne odbrane, policijskih jedinica i civila koje su ove snage naoružale. Snage bosanskih Srba su zarobile mnoge Bošnjake i Hrvate koji su preživjeli te prve artiljerijske I pješadijske napade i prebacile ih u zatočeničke objekte koji su bili osnovani i radili po direktivama Kriznog štaba. Od maja do augusta 1992., vlasti bosanskih Srba u opštini Prijedor protivpravno su odvojile, lišile slobode i zatočile u logore Keraterm, Omarska i Trnopolje preko 10.000 Bošnjaka, Hrvata i drugih ne-Srba iz prijedorskog kraja. Logor Omarska je bio smješten u bivšem rudarskom kompleksu u selu Omarska, otprilike 20-25 kilometara od grada Prijedora. Među zatočenicima su bili vojno sposobni muškarci, te politički, privredni i društveni rukovodioci I intelektualci iz redova Bošnjaka i Hrvata. U logoru je bilo zatočeno oko 37 žena. Logor Keraterm nalazio se u krugu fabrike keramičkih proizvoda smještene na "novoj" cesti Prijedor-Banja Luka, nedaleko od centra grada Prijedora. U logoru Keraterm, većina zatočenika bili su vojno sposobni muškarci. U logorima Omarska i Keraterm svakodnevno su vršena ispitivanja. Ta ispitivanja su često bila praćena batinama. Surovo batinanje, ubijanje i drugi oblici fizičkog i psihičkog zlostavljanja, uključujući seksualno zlostavljanje, bili su uobičajena pojava u logorima Omarska I Keraterm. Stražari u logoru i druga lica koja su često dolazila u logor koristili su sve vrste oružja i predmeta za batinanje i druge vidove fizičkog zlostavljanja zatočenika. Posebno su politički i društveni rukovodioci iz redova Bošnjaka I Hrvata, intelektualci, imućniji građani i ne-Srbi za koje se smatralo da su ekstremisti ili da su pružali otpor bosanskim Srbima, podvrgavani naročitom premljaćivanju i zlostavljanju, često sa smrtnim ishodom. Nije preživjelo najmanje nekoliko hiljada zatočenika, od kojih su neki identifikovani, a neki nisu. Pored toga, logorima Omarska i Keraterm upravljalo se na način sračunat da se ne-Srbi diskriminiraju i podjarme, nehumanim djelima i okrutnim postupanjem. Ta djela su obuhvatala nametanje surovih životnih uslova zatočenicima. Vođena je smišljena politika prenatrpavanja i uskraćivanja osnovnih životnih potrepština, uključujući nedovoljno hrane, zagađenu vodu, nedovoljnu ili nikakvu medicinsku njegu i život u nehigijenskim i stiješnjenim uslovima. U logoru se i psihičko i fizičko stanje zatvorenika znatno pogoršalo i živjeli su u neprekidnom strahu. Nakon što je međunarodna zajednica saznala za postojanje logora Omarska i Keraterm, vlasti bosanskih Srba su u augustu 1992. zatvorile ova dva logora, a preživjele zatočenike prebacile u ostale objekte u opštini Prijedor, uključujući logor Trnopolje, i logor Manjača u opštini Banja Luka. Skoro svi preživjeli iz tih objekata na kraju su prisilno premješteni ili deportovani sa tog područja.
4.b. POGLEDATI ISTINI U OČI JE PREDUSLOV POVRATKA U PRIJEDOR
Upravnici logora, batinaši, ubice, pljačkaši - realizatori ideje odvajanja Srba od nesrba, u Prijedoru danas ne žive kao obični, mirni građani. Oni su, češće, ugledni stanovnici svoje sredine: pedagozi, direktori škola, policajci, trgovci… U gradu u kojem se desila "Srebrenica u kontinuitetu", u nekada lijepoj čaršiji u kojoj je temeljito i krvavo provedeno etničko čišćenje, praćeno zastrašujućim zločinima, Bošnjaci opet pokušavaju živjeti. Perverzni mir doveo ih je do toga da im se sada za sigurnost imovine ili obrazovanje djece brinu oni što su ih prije deset godina zatvarali u koncentracione logore, palili im kuće, vodili na rub smrti. " (Ko oprašta zločin postaje u njemu saučesnik.) Ova Voltaireova misao otvara knjigu nestalih općine Prijedor: Ni krivi ni dužni je, nažalost, knjiga od punih 365 stranica, sa najtužnijom fabulom ikad sročenom: imenima, prezimenima, osnovnim podacima i najčešće praznim ramom za sliku onih kojih više nema. Nestale su cijele porodice, pa onda nema ko ni da pruži osnovne podatke o ubijenim. Prijedor je početkom devedesetih bio lijepa i bogata čaršija. Grad se protezao na obje obale prelijepe Sane, zbog koje su Prijedorčani skovali svoju kletvu: koga najviše mrzim, poslao bih ga sa Sane na more! Godišnje se na ovom prostoru kopalo 3,5 miliona tona željezne rude i samo na njoj realiziralo gotovo 90 miliona dolara; proizvodio se još i papir, pigmenti po tada novoj svjetskoj tehnologiji, keks u sklopu zagrebačkog "Kraša", čuvena viljamovka... Prijedor je imao svoje vrijedne montere, obližnju Kozaru, čijih je 800 metara nadmorske visine bilo dovoljno za ski-lift i rekreativnu smučarsku stazu, imao je svoj fudbalski klub "Rudar", svoje gradske miljenike Predu i Esu, svoja okolna sela u kojima je svako domaćinstvo predstavljalo malo poljoprivredno dobro. Statistika kaže da je 35.405 prijedorskih Bošnjaka stiglo živo u treće zemlje tokom agresije na BiH. Više od 8.000 (pominje se cifra 8.800) ostalo je u Bosni I Hercegovini: najveći dio njih, zajedno sa oko 6300 prijedorskih Hrvata, preko Vlašića su prognani u srednju Bosnu.
4.c. PRIJEDOR – GRAD KOLEKTIVNE KRIVICE
Prijedor je po zbivanjima u prošlom ratu, po tragediji jednog naroda, drastičniji čak I od Srebrenice: u Srebrenici je u kratkom periodu ubijen značajan broj civila, ali u Prijedoru je godinu dana kontinuirano trajao genocid. Zato se u Prijedoru može govoriti o kolektivnoj odgovornosti, kolektivnoj krivici Srba. Mi Prijedorčani volimo svoj Prijedor, a voljeti znači uvijek se vraćti i sjecati, jer zlo u Prijedoru neće ostati nekažnjeno. Zločin u Prijedoru je največi bošnjački I bosanskohercegovački svjedok i simbol ljudskog zla največih razmjera, oličenog u največoj agresiji, največem genocidu, kulturocidu, ekocidu, etnocidu, urbicidu, največem zločinu protiv čovječanstva i največem ratnom zločinu. U Prijedoru je izvršena agresija SRJ {Srbije i Crne Gore} u saradnji sa domačim srpskim vojnim i policijskim formacijama I paraformacijama. {Pored tenkova I gomila ljudskog otpada tkz. JNA, pored zločinacćkih vojnih i policijskih formacija domačih srpskih zločinaca, u agresiji su učestvovali i pripadnici paravojnih formacija koji su se nazivale "arkanovcima", "belim orlovima", "šešeljovcima"}. U Prijedoru je izvršen genocid, masovno, namjerno, organizovano ubijanje, protjerivanje prije svega Bošnjaka, a zatim i Hrvata. Rezultat agresije i genocida je: 20.000 građana Prijedora se vodi kao ubijeni i nestali, 35.000 u izbjeglištvu. U Prijedoru je izvršen etnocid, namjerno, organizovano i masovno ubijanje, mučenje, protjerivanje i silovanje prije svega Bošnjaka i Bošnjakinja. Cilj etnocida je bio potpuno oslobadjanje Prijedora i okoline od bilo kakvog traga bosnjačke kulture, duhovnosti, tradicije. U Prijedoru je izvršen urbicid, organizovano i namjerno uništavanje grada i njegove duše - gradskih ljudi. Čitava područija grada kao što su: Čarsija, Stari grad, Zagrad, Hambarine, Kozarac, su sravnjeni sa zemljom. Ljudi protjerani i ubijeni, a njihova imovina i kulturna i duhovna baština uništeni. U Prijedoru je izvršen ekocid, organizovano uništavanje bošnjačke tradicionalne kulturne i duhovne okoline. Na podrucijima koji su etnicki očišćeni i na kojima su bili vrijedni spomenici bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture, zločinci su podigli štale, parkinge, i druge slične objekte koji su pokušali sakriti viševjekovno bivstvovanje bošnjačke kulture u Prijedoru. Od gradski četvrti i ulica napravljene su deponije smeča. U Prijedoru je izvršen kulturocid, namjerno i organizovano uništavanje bošnjačke I bosanskohercegovačke kulture i tradicije. U Prijedoru je izvršen zločin silovanja največih razmjera sa ciljem uništenja ponosa i duhovnog prkosa Bošnjakinje-Prijedorčanke sa ciljem uništenja ponosa žene, muslimanke, majke, kčerke, djevojke, nane, sestre. Prema nekim procjenama silovano je više od 5 hiljada prijedorčanki. Silovanje je zbog svoje zločinaćke okrutnosti postalo zlopčin protiv čovjećnosti poslije agresije i genocida u BiH. U Prijedoru je izvržen masovni zločin namjernog i organizovanog mučenja u koncentracionim logorima smrti. U tri najokrutnija logora smrti u toku agresije I genocida u BiH Omarska, Trnopolje i Keraterm ubjeno je i mučeno više od 10 hiljada Bošnjaka i Hrvata. Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na podrucju prijedorske opčine, najgomozorniji su od svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su klali Bošnjake kao zvijeri, gulili im kožu, žive ih spaljivali. Bošnjakinje su u njima silovali do smrti, a potom masakrirali. Srpski su im zlocinci nožem vadili djecu iz utroba i na njihove im oči komadali (Roy Gutman, "Svjedok genocida", Sarajevo 1995., str. 134-145). Prijedorska mučilišta su bila prva koja je svijet u Bosni i Hercegovini otkrio, a slike iz njih užasnule su i najtvrđa srca. Iako su svi logori u našoj zemlji bili priča strave I užasa, svaka za sebe, ovi u prijedorskoj opčini su naročito bili teški da bi Njemacki nacisti od njih mogli učiti! Svi gore nabrojani zločini su karakteristični i za cijelo područije BiH.
4.d. ELTOCID
Ali ono što zločin u Prijedori izdvaja od drugih jeste ELITOCID, zločin nesagledivih razmjera, oličen u masovnom, organizovanom, namjernom uništavanju bošnjačke elite {profesori, doktori, inžinjeri}. Cilj je bio istrijebiti bošnjačku inteligenciju i elitu u ime totalnog uništenja bošnjačkog korijena u gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući baš Bošnjacima. Više stotina bošnjačkih intelektualaca, pripadnika vrha bošnjačke elite je na najbrutalniji način ubijeno. Ubjeni su samo zato što su imenom odavali svoju unutrašnju smirenost, duhovnost, intelektualnost, nadmoć, oličenu u Islamu. Kako nazvati elitocid, to monstruozno djelo? Idejni tvorci i realizatori elitocida su tvorci velikog Ništa, pred kojim čovjek zanijemi u nemogučnosti da bilo šta smilseno kaže. Divljost se vrača divljini za koju nema valjanih izraza. To su sinovi"nebeskog naroda" koje valja razumjeti kao bića pobješnjela od volje da vladaju drugim, uništavanjem tih drugih. Rezultati prijedorskog zločina su najtragičniji. Najgori koncentracioni logori smrti, naveči broj ubijenih Bošnjaka, največi broj silovanih Bošnjakinja, najveci broj protjeranih sa svojih ognjšta, največi broj uništenih objekata bošnjacke tradicije i kulture, najveći broj ratnih zločinaca. Zašto se o ovim zločinima tako mnogo manje zna u odnosu na druge? Jer je Bošnjačko i bosanskohercegovačko političko rukovodstvo mnogo manje pažnje posvečivalo ovim tako velikim zločinima. Jer ono malo preživjele prijedorske elite šuti. Zar čekaju još jedan elitocid? Sada poslije pogroma Prijedorskih Bošnjaka, dok Sana mirno teče i čuva istinu o prošlosti i postojano čeka neku ljepšu budučnost i nada se nekim sretnijim vremenim a i nekim boljim ljudima da koračaju njenim obalama, grupa Prijedorcana je odlučila da započne sa pripremama za održavanje međunarodne konferencije u povodu 15 godišnjice genocida u Prijedoru. Želimo pozvati istaknute stručnjake iz BiH i svijeta koji će govoriti o zločinu. Želimo pozvati svjedoke koji će svjedočiti zločin. Želimo riječima svjedočiti o stravičnom zločinu koji učiniše neljudi-ljudima. Želimo ugraditi nezaborav u individualnoj i kolektivnoj svijesti Prijedorčana. Želimo kazati s kim smo živjeli i koga treba prezreti jer mrziti neznamo, a svetiti se nečemo. Ljudska patnja se ne može izmjeriti. Ne treba ni pokušavati. Treba samo trpjeti i čekati. Ko može. Svi smo mi u nečijim rukama...." (Muharem Nezirevic: "Živi nista ne znaju", izd. Glas BiH - Stockholm, 1998., str. 5). Poznati prijedorski novinar, gospodin Muharem Nezirević, jedan je od onih koji je preživio grozote konc-logora na području opčine Prijedor, te Manjači. Jedan je i od onih što je zapisao i objavio svoja i stradanja hiljada drugih - svojih sunarodnika i sugrađana. Svoja dramatična kazivanja o strahotama prijedorskih logora strave i užasa započinje citiranjem Meše Selimovića, iz "Tvrdjave": "Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život." I mnogi drugi su napisali knjige o zvjerskom progonu Bosnjaka i Hrvata iz Prijedora, posebno o mučilistima kakve svijet doista nije vidio, ali nikad priča o njima, čak I zabilješkama u ovom serijalu, neće biti do kraja ispričana niti će stradanja hiljada civila u njima se moči dočarati onima koji to nisu na svojoj vlastitoj koži osjetili. Hvala Bogu, neka nisu, ali neka se makar s dužnim, ljudskim pijetetom stalno podsječaju na ono što su čuli ili pročitali.
5. PRIJEDOR - "SREBRENICA U KONTINUITETU"
"Jedan grad, ma koliki bio, ne čine samo kuće, ulice, trgovi, parkovi, rijeke, mostovi..." Dušu jednog grada, čine prvenstveno ljudi toga grada, njihove naravi i sudbine..."
"Moja prva saznanja o zlikovačkim akcijama genocida, kulturocida i elitocida, došla su upravo od preživjelih svjedoka iz Prijedora, Hambarina, i Kozarca. To su bile tri žene sa petero djece, Bošnjakinje, udate za Albance iz sela Piroka, Želina i Bogovinja, region Tetova u Makedoniji. Do danas nisu zamukli njihovi glasovi u mom sječanju, niti se stišao užas istine u koju se ne može povjerovati i ostati isti čovjek! Socijalne, etičke, političke, antropološke, konačno, filozofske implikacije Prijedora jesu toliko raznovrsne i nepresušne, da o njima treba pisati što više novih I novih tekstova, i uklapati ih u kontekst realnih zbivanja! Jer Prijedor nije istorijska tema, ni tema istorije. Naprotiv, čitava ljudska posebno evropska, i osobito balkanska budučnost mora biti prinuđena da sebe odredi prema onome što se počinilo u Prijedoru. " {Prof. Dr. Ferid Muhić}.
"Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na podrucju prijedorske opčine, najgomozorniji su od svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su klali Bošnjake kao zvijeri, gulili im kožu, žive ih spaljivali. Bošnjakinje su u njima silovali do smrti, a potom masakrirali. Srpski su im zlocinci nožem vadili djecu iz utroba i na njihove im oči komadali". {Roy Gutman, "Svjedok genocida", Sarajevo 1995., str. 134-145).
Sada poslije pogroma Prijedorskih Bošnjaka, dok Sana mirno teče i čuva istinu o prošlosti I postojano čeka neku ljepšu budučnost i nada se nekim sretnijim vremenim a i nekim boljim ljudima da koračaju njenim obalama, grupa Prijedorcana je odlučila da započne sa pripremama za održavanje međunarodne konferencije u povodu 15 godišnjice genocida u Prijedoru. Želimo pozvati istaknute stručnjake iz BiH i svijeta koji će govoriti o zločinu. Želimo pozvati svjedoke koji će svjedočiti zločin. Želimo riječima svjedočiti o stravičnom zločinu koji učiniše neljudi-ljudima. Želimo ugraditi nezaborav u individualnoj i kolektivnoj svijesti Prijedorčana. Želimo kazati s kim smo živjeli I koga treba prezreti jer mrziti neznamo, a svetiti se nečemo.
5.a. STRUKTURALNI ASPEKTI VELIKOSRPSKOG ZLOČINA U PRIJEDORU
Prijedor drevno stjecište multietnicke, multikulturne i multikonfesionalne baštine je bio grad u opsadi, gdje je ljudski život najjeftinija roba na tržnici ljudske ludosti. Kao autor ovog viđenja velikosrpskih zločina u Prijedoru, nisam mogao izbjeći potrebu da cjelokupnu činjenićnu građu koju sam sakupio usmjerim kao jedan ponovni apel na opštu budnost i stalnu pozornost. A sve zato da bi se zlo što nam se dogodilo blagovremeno ubuduće izbjeglo i, daj Bože, potpuno iskorijenilo. Nikad više ne ponovilo! Stoga će ovo slovo o neljudskom biti ponovni poziv za akciju u kreiranju ljudskog. Kao izravni svjedok mnogih krvavih zbivanja u Prijedoru, moralno sam obvezan da cjelovito, odgovorno, racionalno ali i s blagim okusom emocija prenesem dio slike zbivanja i uvjeta u kojima je eskalirala velikosrpska zločinačka agresija, genocid i elitocid u Prijedoru. Strukturalna analiza velikosrpskog zločina u Prijedoru jasno otkriva pozadinu kreatora velikosrpske ideje o hegemoniji ili totalnoj dominaciji na Balkanu. Multidisciplinaran pristup planiranju i izvedbi prijedorskog zločina nedvojbeno ukazuje na činjenicu da je ponovno restauriranje projekta tzv. “Velike Srbije” okupilo ogromnu večinu Srba. Treba reči da nisu u pitanju samo četnici, kao dio ukupne personalne strukture zločinaca, nego znatni, večinski postotak ukupnog srpskog nacionalnog korpusa. Od “Načertanija” preko zločina u II. svjetskom ratu, a posebice zločina pokrivenih takozvanim “jugoslovenskim nacionalnim interesom”, pa sve do agresije prisutna je dominacija srpskog balkanskog lobbyja u svim područjima života u bivšoj Jugoslaviji. U pripremi, a posebice u realizaciji ovog zločinaćkog velikosrpskog projekta njegovi kreatori uspjeli su uključiti sve strukturalne grupe, od članova takozvane SANU do najprimitivnijih socijalnih grupa problematičnog mentalnog stanja. To je bitan uvjet za tumačenje visestrukosti zločina počinjenog u Prijedoru. Memorandum SANU je uspio okupiti veliki broj “zadojenih” srpskih intelektualaca iz svih naučnih područja. Taj se val analogno prenio u druge, niže duhovne razine, pa sve do najmasovnije podrške srpskog naroda “indoktriniranog” velikosrpskom idejom. Taj narod je pošeo trpjeti i stvarno je bio “ugrožen” epidemijom “virusne mitomanije”, nepojmljive za suvremenu civilizaciju. Na tom su se temelju razvijale gotovo sve metode i oblici velikosrpskog zločina. Teško je nači dovoljno uvjerljivo objačnjenje za vrstu, okrutnost i količinu prijedorskog zlodjela. Zato može biti vrlo instruktivna tvrdnja da su upravo zlodjela temeljena na dobrom poznavanju Srba međusobno, na međusobnom poznavanju kreatora tih destruktivnih zamisli i onih što su ih tako predano realizirali. Tako se da pretpostaviti da je u jednom sloju mentalnog sklopa večina Srba, odgojem i tradicijom stvoreno plodno tle za percepciju, uspješan prijem mitomanskih predaja. Te mitomanske predaje, od onog neshvatljivog slavljenja flagrantnog poraza na Kosovu 1389. godine do nebulozne autosugestije o tome da su Srbi “nebeski narod” nisu nimalo bezazlena. Utemeljena su baš na spomenutom mentalnom sklopu. Kao katalizator tog procesa nameče se evidentan stupanj neobrazovanosti i urođenog mentalitetskog barbarizma u Srba. S druge strane, ovaj je splet okolnosti pogodovao Srbima u odnosu na europsku i svjetsku javnost, jer je ona ostala potpuno zbunjena tom za nju nepojmljivom mitomanijom. “Srpski mentalni ćip” nije kompatibilan sa kodovima duhovne interakcije suvremene civilizcije, ali je, dakako, šokantan! Tako su i europska I svjetska zajednica radi toga, između ostalog kasnile, i jos uvijek kasne u odlučnom reagiranju na srpske zločine. Kao da još nisu prozreli ili pak prihvačaju srpski mitološko-nacional-šovinistički alibi. Ta zbunjenost svijeta pred nemogučnošću percepcije signala tzv. “srpskog ćipa” dala je temelj I krila njihovoj vanjsko-političkoj aktivnosti, pa je to umnogome otežalo i usporilo put do istine. Sindrom srpskih zabluda o junaštvu, svesrpskom jedinstvu, rasnoj dominaciji, megalomanskoj tvrdnji o vlasništvu nad tuđim teritorijama, toliko je snažan da je i njih same uvjerio u tu neistinu, a kamoli nedovoljno informiranu svjetsku javnost. To im je dalo puno vremena da ostvare veliki broj zločina, iz krvave palete, za realizacijsku sliku velikosrpskog osvajačkog pohoda
na Balkanu.
5.b. PRIPREME ZA AGRESIJU I GENOCID
U dijelu svjetske javnosti još uvijek vlada pogrešno uvjerenje kako su ratovi na Balkanu jedna vrsta “prirodnog stanja” tamošnjih naroda. Tragedija naroda u Bosni i Hercegovini, međutim, upučuje na sasvim drukčiji zaključak. Ovdje je očevidno riječ o dugo i pažljivo pripremanoj agresiji koju su izvršile Srbija i Crna Gora, na jednu međunarodno priznatu, dakle, suverenu državu, nastojeći da po cijenu njenog potpunog uništenja spriječe namjeru bosansko-hercegovačkih građana da se, prihvačajući demokraciju zapadnog tipa, uključe u suvremene svjetske tokove. Ova srbijanskocrnogorska agresija, podržana u Bosni i Hercegovini paravojnim formacijama iz Srbije i teroristima SDS-a i pobunom dijela lokalnog srpskog stanovništva, predstavlja u stvari posljednji pokušaj ostatka komunističkih snaga, spregnutih s velikodržavnim nacionalističkim militantima i Srpskom prvoslavnom crkvom, da onemoguće uspostavljanje demokratskih država na podrucju bivse Jugoslavije. Radi se o nečemu što se može nazvati “srpskim fašizmom” sa svim pratečim pojavama koje ovaj fenomen podrazumijeva i jasno pokazuje: nepostovanje normi međunarodnog prava; agresija protiv susjednih međunarodno priznatnih država, šlanica Ujedinjenih naroda u cilju zaposjedanja njihovih teritorija; besprimjeran genocid nad građanima država čiji su dijelovi okupirani: progon političkih neistomišljenika, uključujući i pripadnike drugih nacionalnosti; gušenje slobode izražavanja i medija i njihovog stavljanja pod kontrolu države koja dirigira ratnohuškačkom propagandom aroganciju i dvoličnost u odnosima sa značajnim svjetskim čimbenicima; unošenje neizvjesnosti i nestabilnosti u cijelu regiju; podržavanje krajnje militantnog nacionalizma sa primjesom vjerskog (pravoslavnog) integrizma; uvođenje u društvene odnose nacionalne i vjerske netrpeljivosti i isključivosti.
5c. MEMORANDUM SANU - PLATFORMA ZLOČINA
Da bi se donekle predstavile prilike čiji je razvoj rezultirao tragedijom Prijedora treba se podsjetiti nekih prijašnjih događaja. 1986. godine završen je “Memorandum SANU” čiji se duhovni otac Dobrica Čosić koji se javnosti nastojao predstaviti kao opozicijski demokrat, a u stvari je bio samo nacional-komunist-frakcionaš, nezadovoljan što nije bio na vlasti. Kasnije su srpski akademici I političari ovaj dokument proglasili nezavršenim, što je ustvari i bio, jer se drugi dio dokumenta, onaj ratni, još radio u specijaliziranim ustanovama i službama Generalštaba bivše JNA. SANU je svojim tendencioznim prekrajanjem povijesti pružila srpskom režimu i njegovim pristašama teorijsku osnovu za vođenje rata protiv susjednih naroda. “Memorandum” je baziran na staračkim idejama I frustracijama članova SANU-a, koji su htjeli sami utjecati na dovršenje srpske povijesti, jer smatraju da ona nije “srečno dovršena kako je trebalo da bude 1918.”. Sa stanovišta Bosne i Hercegovine, “Memorandum” je dokument agresije jer se pokazalo da su ratna zbivanja samo način za ostvarivanje ideja sadržanih u njemu. Još je svježe sječanje da je nakon završetka ovog dokumenta ubrzo počelo uklanjanje Slovenaca, Hrvata i Bosnjaka sa istaknutih i ključnih mjesta državnih, privrednih i kulturnih institucija.
5.d. AKTIVNO UČEŠĆE SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE U ZLOČINU
U složenoj strukturi svekolikog zločina velikosrpskih osvajanja posebno mjesto i aktivnu ulogu igra Srpska pravoslavna crkva (SPC) sa Svetim arhijerejskim sinodom na čelu. Uloga Srpske pravoslavne crkve a posebice Svetog arhijerejskog sinoda je u najmanju ruku ortastvo u zločinu. Paleta tih aktivnosti je široka i šarolika, od ideoločke potpore srpskim nacionalistima I fundamentalistima do izravnog sudjelovanja u naoružavanju svoje pastve. Militantni pastiri su dijelili naoružanje svom razularenom stadu. U arhivima o tome postoji obilje dokumentacije. U povijesti nije poznato tako izravno, neskriveno, takoreći drsko, uplitanje vjerskih velikodostojnika u ideološkom utemeljenju, ali i u praktičnoj pripremi zločina. Sveti arhijerejski sinod (SAS) je na svom saboru 1992. godine službeno objavio militantni stav Pravoslavne crkve. Tada je rečeno da “crkva I srpski narod nikada nisu priznavali avnojevske granice” i da “ničije nagodbe ne obavezuju narod, kao celinu, bez njegove saglasnosti i bez blagoslova njegove matere pravoslavne srpske crkve”. Pokazujući time da se više bavi politikom nego vjerskim poslovima. Sveti arhijerejski sinod je iste godine, potpuno nepozvan izdao priopčenje u kojem je SPC pokraj svih stradanja stanovnika BiH, našla primjerenim reči da nije bilo masovnog silovanja Bošnjakinja od strane Srba, te da su to “optužbe fabrikovane u službi nečasne ratne propagande protiv srpskog naroda u celini”. 1993. godine SPC je podržala i referendum čije je rezultate odbacila međunarodna zajednica na okupiranim podrucjima BiH pokazujući na ovaj način da otvoreno stoje iza agresorskih snaga I ciljeva. Srpski patrijarh Pavle ni u jednoj prilici nije decidirano osudio masovne zločine koje su počinili Srbi nad Bosnjacima. Umjesto toga on je čak izrazavao podršku srpskoj vojsci posvečujući zapravo njihov terorizam prema narodu Bosne i Hercegovine.
5.e. NEČASNA ULOGA SRPSKIH POVJESNIČARA I NOVINARA U ZLOČINU
Veliku ulogu u teorijskoj pripremi zločina u Prijedoru, koja je eskalirala besprimjernim genocidom, nezapamčenim u povijesti Evrope nakon II. svjetskog rata, imali su srpski povjesnicari iz BiH, Srbije i Crne Gore. Držeći se principa “proizvodnje historije” oni su unaprijed nudili opravdanje planiranim zločinima, alibi prije zločina. Uz povjesničare u pripremi rata medijski učinak je gotovo nemjerljiv. Takozvani “medijski psi rata” su pokazali da se ta časna i istinoljubiva profesija može pretvoriti u svoju suprotnost. Gazeći sve kodekse i moralne norme žurnalističke profesije novinari Kozaraskog Vjesnika i Radio Prijedora su ubrzano pripremali srpsku javnost za događaje koji će uslijediti 1992. godine i eskalirati agresijom i genocidom . Pod djelovanjem takve ubitačne prijedorskosrpske propagande večina srpskog javnog mnijenja još uvijek ne prihvača druga mišljenja, argumente, te I dalje vjeruje da cijeli svijet griješi i odbacuje izvješća neovisnih i, dakako, objektivnijih agencija iz kojih se vidi da su Srbi počinili više ratnih zločina u Prijedoru nego Nijemci za vrijeme Drugog svjetskog rata. Razmjere zla, koje su Kozaraski Vjesnik i Radio Prijedor producirali neodoljivo podsječaju na propagandni stroj, što ga je tokom II. svjetskog rata vodio dr. Goebbels. Tako stvoreno zlo i metode, koje su primjenjene u njegovom izazivanju, upučuju na zaključak da se djelovanje spomenutih agresorskih i secesionističkih srpskih medija može promatrati kao sasvim nova kategorija zločina protiv mira i čovjčnosti.
5.f. VOJNI NAPADAJ NA CIVILE
U svim slojevima strukture velikosrpskih zločina u Prijedoru kao temeljni nazivnik implicitan je: vojni napadaj na civile. Znamo da je rat oružani sukob dviju ili više vojski, ali kako nazvati napadaj vojske na nenaoružane civile? Postoji samo jedna riječ: TERORIZAM!
5.g. TVORNICE SMRTI
Suprotno svim međunarodnim konvencijama, a u cilju fizičkog uništenja Bošnjaka i stvaranja etnički čistih teritorija, srpski agresor je od prvog dana okupacije formirao veliki broj koncentracijskih logora i zatvora na područiju Prijedora. Njihova pojava nije pojedinačan incident ili neki nekontrolirani događaj, već naprotiv, oni su funkcionalna tvorevina za realizaciju plana prisilnog progona I preseljavanja bošnjačkog stanovništva Prijedora. Koncentracijski logori i zatvori, kao jedno od najdrastičnijih obilježja fašizma, ponovo su nakon II. svjetskog rata oživljeni i to na najokrutniji način. U njima su izvršeni barbarski zločini nevidjenih razmjera kakve svijet ne pamti. Na području opčine Prijedor agresor je formirao 17 konc-logora među kojima su nazloglasniji : Omarska, Trnopolje, Keraterm, Tomašica, Brezina, sportski centar u Prijedoru i drugi. Nazloglasniji su svakako logori Omarska, Keraterm, i Trnopolje. Kroz ove logore prošlo je 45-50 hiljada Bošnjaka i Hrvata s područja ovog dijela Bosanske krajine, a veliki postotak ih je u istim ubijeno. Zajednička obilježja svih ovih logora su:
- pojedinačna i masovna ubojstva zatočenika
- uhičenja i dovođenja ljudi u logore bez pravne osnove (jedini kriterij je nacionalna pripadnost)
- psihofizička tortura (i mučenje) u dosad neviđenim oblicima nad zatočenim civilima
- držanje u uvjetima koji ne zadovoljavaju ni najelementarnije životne potrebe
Poseban tip logora su takozvani ženski logori koji se formiraju po kavanama, privatnim kućama, stanovima, hotelima, a služe za sadističko seksualno nasilje i iživljavanje agresorskih hordi uz neviđene psihičke torture. Žrtve su obično djevojke i mlađe žene, a nerijetko i djevojčice od 14 pa čak i manje godina - do starijih žena preko 60 godina. Tragedija i golgota Bošnjaka najdublje se očituje u tragediji njihovih žena i djece. Četnici su sa posebnim uživanjem obesčašćivali bošnjačke žene i djevojke znajući da su Bošnjaci još u II. svjetskom ratu svojim dzelatima govorili: “Halalim ti život, spasi mi čast!”
5.h. ETNIČKO ČIŠČENJE - TERMINOLOŠKA KAMUFLAŽA ZLOČINA
Kao poseban i monstruozan oblik zločina ovaj neorasistički čin je napravio neizbrisivu mrlju na obrazu civilizirane Europe i svijeta. U Njemačkoj je svojevrsni sudbeni stol u Društvu za njemački jezik objavio da je “etničko čišćenje” najružniji izraz koji je 1992. godine uveden u svakodnevni govor. I bez toga znamo da svaki rat, pa i ovaj velikosrpski protiv BiH, ima ne samo svoje junake I kukavice, nego i svoj rječnik. Alain Finkielkraut kaže da “Srbi ne upotrebaljavaju čak ni nacističke eufemizme ne govore nedvosmisleno o nekom ’konačnom čišćenju’ nego s kartamč na stolu otvoreno govore o ‘etničkom čišćenju’”. Tačno je da je nacisticko “konačno rješenje” eufemizam, ali takvo je i “etničko čišćenje” jer i njemu je svrha da jezično sakrije vrstu zločina koju je trebalo prikriti i “konačno rješenje.
5.i. URBICID, EKOCID, ETNOCID, KULTUROCID
Još od prvog dana agresije na Prijedor, došlo je do uništavanja grada, njegovih prigradskih mjesta, uništvanja kulturno-povijesnih spomenika, poslovnih objekata, tvornica, infrastrukture, stambenih blokova, sakralnih objekata. Agresor je sistematski uništavao svaku vrstu fizičkog opredmečenja, arhitektonskog filigranskog tkiva bošnjačke kulture i tradicije. Rušeći sistematično, planski i ne birajuči oružja i oruđa, agresor je izvršio destrukciju svih vidova prijedorskog života, čineći planski kulturni genocid, ekocid, etnocid, kulturocid i urbicid istovremeno, rušeći sve što nosi iole urbani predznak i simoblizira pojam civilizacija, kao i zajednički tradicionalni suživot naroda u Prijedoru. To je napadaj ruralnog na urbano. Kako je Prijedor grad sa multikulturanim vrijednostima arhitektonskog i umjetnčkog naslijeđa, agresor se posebno okomio na bogatu graditeljsku baštinu svih tradicionalnih stilova i svih perioda. U Prijedoru tako nisu napadnuti samo ljudi nego i sve ljudsko! To je svojevrsni napadaj na onaj skup kategorija koje popularno zovemo multietničko, multikonfesionalno i multikulturno srediste. Ovo slojevito “multi” sadrži svu onu ljepotu suživota I prožimanja naroda i njihovih tradicija u jednom civiliziranom i demokratskom drustvu. Prožimanje aksioloških razina različitih zločina predstavlja skup velikosrpskih žudnji za hegemonijom I destrukcijom svega nesrpskog. Hegemonija isključuje demokraciju. Kad Srbin kaže demokracija citaj dominacija. Zato mnogi dosadasnji pokušaji demokratskih zajednica da žive sa Srbima trpe jednu veliku opasnost: Nametanje dominacije! Tako kategorija isključivost postaje definicija - srpskog nacionalnog egoizma.
5.j. ELITOCID
Ono što zločin u Prijedoru izdvaja od drugih jeste elitocid, zločin nesagledivih razmjera, oličen u masovnom, organizovanom, namjernom uništavanju bošnjačke političke, kulturne, naučne, ekonomske i sportske elite u ime totalnog uništenja bošnjačkog korijena u gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući baš Bošnjacima. Više stotina pripadnika bošnjačke elite je na najbrutalniji način ubijeno. Ubijeni su samo zato čto su imenom odavali svoju umutrašnju smirenost, duhovnost, intelektualnost, nadmoć, oličenu u Islamu. Idejni tvorci i realizatori elitocida su tvorci velikog Ništa. Pokrenule su nas slike iz logora u okolici Prijedora koje su potresle gotovo cijeli svijet. Tvrditi da će se prošlost u Bosni zaboraviti kroz obnovu ekonomije i ulazak u Evropsku uniju, najobičnija je iluzija. Istovremeno u Parisu i Zurichu je objavljena knjiga dvoje francuskih novinara,: Isabelle Wesselingh i Arnauda Vaulerina, pod naslovom " Bosna:: Zivo sjecanje ", u kojoj pomenuti autori istrazuju zlocin genocida u Prijedoru. Predgovor knjizi je napisao nobelovac Elie Wiesel. O motivima ovog istrazivanja govori jedan od autora, novinarka agencije France Prese, Isabelle Wesselingh. Pokrenule su nas slike iz logora u okolici Prijedora iz 1992. godine koje smo vidjeli u medijima i koje su potresle gotovo cijeli svijet, pa i nas u Francuskoj. Nakon rata otišli smo u Prijedor koji je bio poprištem brutalne kampanje etničkog čišćenja što su ga izveli srpski nacionalisti. Željeli smo vidjeti kako, nekoliko godina kasnije, žive ljudi u mjestu u kojem su se dogodile takve strahote. Kako, jedni pored drugih, sada žive povratnici i neki od onih koji su sudjelovali u njihovom progonu. Vjerovali smo da je Prijedor, na određeni način, simbolizirao karakter rata u Bosni i Hercegovini, kao što su to i opsada Sarajeva i sudbina Srebrenice, ali da je ono što se događalo u tom gradu ostalo nepoznato međunarodnoj javnosti. Razgovarali smo s mnogo ljudi, sa žiteljima tog grada, sa stručnjacima, ljudima iz Haškog tribunala, pregledali smo ogromnu dokumentarnu grđu. Prijedor je bio grad s gotovo jednakim udjelom bošnjačkog i srpskog stanovništva u ukupnoj populaciji koja je živjela složno i zajedno. Da bi postigli stvaranje kompaktnog etničkog teritorija, srpski su nacionalisti morali zbilja uložiti veliki napor kako bi pokrenuki kampanju razdvajanja ljudi. Prvo je tamošnje Srbe, koji na prvim slobodnim izborima nisu toliko glasali za SDS, koliko za reformiste Ante Markovica, trebalo uvjeriti da su ugroženi. Prijedor je bio ključna tačka za spajanje teritorija pod srpskom kontrolom u Bosni i u Hrvatskoj i zato je bilo neophodno staviti ga pod punu kontrolu. nema sumnje da su mediji odigrali vrlo važnu ulogu u postizanju tog cilja. Keraterm, Trnopolje i Omarska su predstavljali ključna mjesta u tom procesu. Najmanje 7,000 civila bilo je smješteno u te logore. Njihova je uspostava bila pažljivo planirana i nema nikakve sumnje da su bili dio opčeg plana etničkog čišćenja ovog dijela Bosne. Postojanje logora stvaralo je strah I paniku kod ostalog stanovništva, tako da su imali i značajnu psihološku ulogu. Procesi pred Haškim tribunalom dokazali su kako su uvjeti u logorima bili užasni, kako su ljudi mučeni I ubijani, samo zato što su bili druge etničke pripadnosti. Režim u Omarskoj je bio najgori. Mučenje je bilo sistematično, stotine ljudi su ubijene, ali tačan broj nije nikada utvrđen jer nisu otkrivena tijela žrtava. U Omarskoj je, među oko 3,000 zatočenika, bilo samo 37 žena. One su svake noći bile izložene seksualnom nasilju. Stigli smo u Prijedor početkom 2002. i kad prvi put uđete u grad sve se čini normalnim. Nema oštečenih zgrada, barem ne onako kao u Mostaru, recimo. Međutim, kad izađete van Prijedora, vidite veliki broj potpuno uništenih kuća, ali vidite i neke koje su netaknute zato što su u njima živjeli Srbi. Mnogo se ljudi do sada vratilo, možda njih oko 10,000. Sve dok ne počnete razgovarati s ljudima, život vam se čini normalnim. Međutim, ubrzo vam postaje jasno da nije dovoljno nekome samo vratiti kuću i neku vrstu sigurnosti. Rane su duboke i bolne. Bošnjački povratnici ne žele novi rat, niti se žele svetiti jer im njihovo dostojanstvo ne dopušta da se spuste na isti nivo s onima koji su im radili o glavi. No, minimum koji žele priznanje je njihovih patnji, prizanje da su se zločini dogodili, a sve to kao neku vrstu jamstva da se takve strahote više neće ponoviti. Oni ne mogu prihvatiti stajalište po kojem je najbolje sve zaboraviti i krenuti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Bošnjaci žele da mjesta njihovih stradanja budu obilježena, da se barem jedan od zatočenićkih logora pretvori u muzej. To je uvjet bez čijeg ispunjenja za njih nema ni pomirbe. Što se tiće srpskih vlasti u Prijedoru oni su danas nešto umjerenije. Gradonačelnica je učinila dosta da se osigura povratak, ali je svaka priča o prošlosti potpuni tabuu. Bilo smo šokirani kada smo čuli uznemirijuće srpske teorije o tome što desilo u Prijedoru 1992. Pričali su nam kako su logori zapravo bili sabirni centri, pa čak da su služili kao centri za zaštitu izbjeglica, što je izmišljotina. Prijedor kao dan opčine sada slavi datum kada su nacionalisti preuzeli vlast i počeli kampanju etničkog čišcenja. Škola u Trnopolju, koja je bila dio zatočenićkog logora, kao svoj dan slavi datum otvaranja logora. To je užasno uznemirujuće, a lokalne vlasti ne čine ništa da bi se ove stvari promijenile. Kada se radi o gledanju na prošlost Božnjaci i Srbi u Prijedoru žive u paralelnim svjetovima. Glavni zaključak ove knjige je da je neophodno suočiti se s vlastitom prošlošću, bez obzira na to kakva je ona zbilja bila. Naveli smo tri evropska primjera koja pokazuju kako su i druge zemlje prolazile kroz takve probleme i kako Bosna nije izuzetak kada se radi o zločinima počinjenim u ime interesa određene skupine ljudi. U Španjolskoj, naprimjer, desetlječima je dominiralo uvjerenje da ne treba govoriti o građanskom ratu i da će to biti dovoljno da dvije strane normalno žive jedna pored druge. Sad se takvo uvjerenje nastoji nametnuti i u Bosni, pa i od strane međunarodne zajednice koja poručuje: obnovimo ekonomiju, zaboravimo prošlost i u Bosni će biti dobro. No, vratimo li se ponovo primjeru Španjolske, vidjet čemo da je i ona bila usmjeravana ka evropskoj integraciji kao jednom od načina da se prevaziđu problemi neprocesirane prošlosti. Međutim, u posljednjih nekoliko godina Španjolci ponovo pričaju o svojoj povijesti jer su njezine rane duboke I nezaliječene. Iskopavaju se masovne grobnice, traga se za 30,000 ljudi nestalih u Građanskom ratu, baš kao i u Bosni. Izdaju se nove knjige, vode se rasprave, a neki od bivših čelnika preuzeli su odgovornost za stvari koje su se događale u vrijeme Frankovog režima. Dakle, tvrditi da će se prošlost u Bosni zaboraviti kroz obnovu ekonomije i ulazak u Evropsku uniju, najobičnija je iluzija.
5.k. MEHINO SVJEDOČENJE O ZLOČINIMA U LOGORU SMRTI
Roy Gutman je aktuelni novinar njujorškog sedmičnika „Njuzvik“ („Newsweek“). Svojevremeno (1993.), kao reporter Njuzdeja (Newsday) bio je dobitnikom Pulicerove (Pulitzer) nagrade za internacionalno izvještavanje o otkrivanju užasa rata na prostorima bivše Jugoslavije. Njegove reportaže su otvorile put ka slobodi preko 6000 ljudi - Bošnjaka I Hrvata, zatočenih u četničkim konc-logorima na području Bosanske Krajine, a koji su prethodno čekali sigurnu smrt. Autor je knjiga poput „Svjedok genocida“ (1993.) te suizdavač je edicije „Ratni zločini“: „Šta bi javnost mogla da zna“ (1999.), zatim „Banana diplomacija“ („Banana Diplomacy“) u kojoj kritički istražuje ispravnost američke politike u Nikaragvi, te drugih. Za svoj rad dobio je još neke nagrade kao što su „Džordž Polk“(„George Polk“) za strano izvještavanje, nagradu „Seldenov prsten“ („Selden ring“) za istrazivačko izvještavanje, a nedavno i Zlatnu povelju mira „Linus Pauling“. Kao jedan od 15 uglednih svjetskih djelatnika pri američkom Institutu za mir fokusirao je svoja istraživanja na oblast „Internacionalno humanitarno pravo i mediji“, na slučaju Afganistana, naprimjer. Za vrijeme rada za „Njuzdej“ („Newsday“), ranih 1990-tih, pokrivao je oblast inostranih poslova, odnosno obavljao dužnost šefa Biroa za Evropu u Vašingtonu (Washington, DC). Prije toga je radio za „Rojters njuz servis“ („Reuters News Service“) u Bonu, Beču, Beogradu i Vašingtonu (Washington, DC). Diplomirao je na Harvardu historiju (College in history), te u Londonu Ekonomiju u međunarodnim odnosima (School of Economics in international relations)
5.l. ROY GUTMAN IZ KNJIGE SVJEDOK GENOCIDA
Iskazi dvojice nedavno oslobođenih zatvorenika za Newsday ukazuju na to da su srpski osvajači sjeverne Bosne otvorili dva koncentaciona logora, u kojima je ubijeno ili do smrti izgladnjelo više tisuča civila, dok će ih još nekoliko tisuča ostati zatvoreno dok ne umru. Čini se da svjedočanstva dvojice preživjelih predstavljaju informaciju iz prve ruke o onom za sto se međunarodne organizacije koje se bave zaštitom prava čovjeka pribojavaju da bi moglo biti sustavni pokolj velikih razmjera. Novinar Newsdaya nije mogao posjetiti logore. To nije omogučeno niti Međunarodnom Crvenom križu niti bilo kojoj drugoj organizaciji. U jednom od koncentracionih logora, nekadasnjem rudniku željeza u Omarskoj, u sjeverozapadnoj Bosni, prema navodima bivšeg zatočenika koji nas je molio da ga zovemo Meho, u metalnim kavezima bez sanitarnog čvora, odgovarajuće hrane, mogučnosti kretanja ili pristupa vanjskom svijetu zatvoreno je više od tisuču muslimanskih i hrvatskih civila. On kaže da zatočenici logora predstavljaju čitavu političku I kulturnu elitu grada Prijedora. On tvrdi da srpski stražari svakih nekoliko dana ubijaju zatvorenike u skupinama od 10 do 15. Odveli bi ih do obližnjeg jezera. Začuli bismo salvu pucnjeva i oni se više nikada ne bi vratili, prica Meho. Pierre Andre Conod, šef delegacije Međunarodnog Crvenog križa u Zagrebu, koja je zadužena i za sjevernu Bosnu, izjavio je. Mislim da bi nas, kad se ne bi radilo o logorima smrti, pustili da u njih uđemo. Kad bi uvjeti u tim logorima bili prihvatljivi, imali bi razloga da nam ih pokažu. Crvenom križu je dvaput dopušten ulazak u ono što bosanski Srbi nazivaju logorom za ratne zarobljenike. Jugoslavenski premijer Milan Panić je preko svog zamjenika poručio da on ne može niti potvrditi niti opovrgnuti postojanje logora smrti te je rekao da se on zalaže za zatvaranje svih logora, na svim zaračenim stranama u Bosni. Zemlja kojoj je Panić stao na čelo samo je sjena nekadašnje Jugoslavije, a sastoji se samo od Srbije, koju se optužuje da podupire rat u Bosni, te male Crne Gore. Srbi, koji prisvajaju sjevernu Bosnu kao svoju regiju, opisuju politiku protjerivanja Muslimana i Hrvata katolika kao etničko čišćenje; svjedočanstva preživjelih s kojima je razgovarao novinar Newsdaya pokazuju da je u najboljem slučaju riječ o eufemizmu za kampanju zločina i brutalnih deportacija. Mehu, 63, zidara iz obližnjeg Kozarca, liječnik iz njegova mjesta nagovorio je da prekine svoju šutnju, pa je on u petak proveo dva sata u razgovoru s novinarom Newsdaya i djelatnicima Crvenog križa. Meho kaže da je u Omarskoj bio u lipnju zatočen tjedan dana prije nego što je oslobođen, kako on vjeruje, zbog svoje starosti. Njega su, kaže, s još 300 muškaraca držali u utovarivaču rude, u kavezu velikom šezdesetak četvornih metara, kojem su čekali na obradu svojih tamničara. Metalna nadkonstrukcija sastojala se od po četiri kaveza naslagana uvis, odvojena rešetkama. Nije bilo zahoda, pa su zatvorenici morali živjeti u vlastitom izmetu koji se cijedio kroz rešetke. Meho kaže da su tri muškarca pokušala pobjeći skacuci s vrha kaveza kroz otvorenu dovodnu cijev na tlo, no svi su ustrijeljeni nakon što su pali s visine od 18 metara. Kaže da je od drugih zatvorenika čuo kako je tijekom tjedan dana njegova boravka u logoru 35 do 40 muškaraca nakon premlačivanja umrlo u mukama. Međunarodne humanitarne organizacije izjavile su da je njegov iskaz, dan novinaru Newsdaya pred djelatnicima bosanskog Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, prva potvrda njihovih sumnji da je Omarska logor smrti. Oni su rekli da već duže od mjesec dana slušaju glasine o takvim logorima, no nitko nije uspio razgovarati s nekim od preživjelih. Međunarodni Crveni križ nastoji već duze od dva tjedna dobiti dopuštenje za ulazak u Omarsku, izjavio je Conod, ali srpske vlasti u Bosni ih stalno odbijaju govoreći da im ne mogu jamčiti sigurnost. Srpska je vojska prije dva tjedna odbila odvesti Newsdayevog novinara i fotografa slobodnjaka u Omarsku. Meho kaže da su, u vremenu dok je on bio u Omarskoj, od 3. do 10. lipnja, sva četiri kaveza u utovarivaću rude bila puna zatvorenika, a neki drugi zatvorenici su procijenili da je u logoru bilo zatoceno oko 8.000 ljudi. Službena Bosanska državna komisija za ratne zločine, vladino tijelo osnovano za prikupljanje dokumentacije o ratnim zločinima, u svom je prošlotjednom izvješću za UNHCR iznijela procjenu da se u Omarskoj nalazi 11.000 zatvorenika, što znaći da je Omarska najveci od 94 logora poznata komisiji. Nije bilo nikakvih procjena o broju ubijenih zatvorenika. Prema navodima jednog svjedoka, kojeg je prije dva tjedna citirala bosanska dobrotvorna ustanova Merhamet, tisuče muškaraca je također zatočeno u otvorenoj rudarskoj jami koja je korištena za iskapanje željezne rudače. Meho kaže kako se čini da su neki drugi zatvorenici bili zatočeni u zgradi za odvajanje rude i u upravnim zgradama. On navodi da nije znao za zatvorenike koje su držali vani, pod vedrim nebom, bar ne u vrijeme kad se on tamo nalazio. Mirza Muftić, inženjer geologije koji je sudjelovao u izradi nacrta rudnika, pojasnio je da se otvorena jama nalazi oko kilometar i pol od mjesta gdje je bio zatvoren Meho, tako da je on nije ni mogao vidjeti. Proslog je tjedna Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice objavilo izvješće u kojem navodi izjavu stražara iz Omarske koji je promatraću UN-a rekao da su vlasti planirale pobiti zatvorenike u Omarskoj izlazući ih vremenskim nepogodama. Necemo na njih trositi metke. Oni nemaju krov nad glavom, a sunce sija, kisa pada, noci su hladne i dobivaju obrok batina dvaput dnevno. Ne dajemo im ni hranu ni vodu. Krepat ce kao zivotinje”, navodi UNHCR u hitnom izvjescu objavljenom u ponedjeljak u Ženevi, a u svezi s izvanrednim zasjedanjem o izbjeglicama iz Bosne. Poput mnogih drugih izbjeglica, Meho kaže da je i on bio redovito premlačivan te da je, dok je bio zatočen u Omarskoj I dva druga u kojima se nalazio kratko vrijeme na putu za Omarsku, bio svjedokom zločina. Tijekom razgovora je rekao kako gotovo uopće ne može podići lijevu ruku, a kad se nasmiješio vidjelo se da gotovo uopće nema zube - sedam mu je zuba izbijeno tijekom batinanja koje je opisao. Meho veli da ga je bosanska srpska vojska uhitila u njegovoj kuci u Kozarcu 27. svibnja. Stavili su znak crvenog križa na rukave i tenkove i vikali: Predajte se. Čeka vas Crveni križ. Bit čete zaštičeni, te nastavlja pričati da su, međutim, pri ulasku u autobuse na vratima stajali vojnici s pendrecima. U svakom su autobusu bila po tri naoružana stražara. Rekli su nam da čemo, dignemo li glavu, u nju dobiti metak. Logori su žurno otvarani. Meho je, prije nego što je poslan u Omarsku, prvo odveden u Keraterm, nekadašnju tvornicu keramičkih pločica u Prijedoru, a zatim u ciglanu, susjednu tvornicu opeke. Kaže da je zatvoren zato što su vlasti sumnjale da su se njegova dva sina borila protiv Srba. Njihov je sistem bio takav da bi vas odveli na ispitivanje, a onda bi vam rekli kako će te biti oslobođeni ako o drugima kažete ono što su oni htjeli čuti. Svatko je, da bi se spasio, optuživao onog drugog. No oni nisu nikoga oslobodili, priča Meho. U utovarivaču rude u Omarskoj ljudi su bili tako natrpani da nije bilo mjesta da se legne. Malo bi odrijemao, a onda bi mjesto prepustio sljedečoj osobi. Kruh se dijelio svaki treći dan, kilogram kruha na troje ljudi, a nakon tjedan dana zatvorenicima su počeli jednom dnevno davati malu šalicu slabe juhe. U zatvorenom odjelu, bez ikakvih sanitarnih uvjeta, svim je muškarcima narasla brada i dobili su uši. Zatvorenici su bili raspoređeni na različitim razinama utovarivača rude. Mehin brat, 51, rendgenski tehničar, nalazio se na razini B. Meho kaže da je on bio na razini C. U petak nam je rekao da je čuo od jednog nedavno oslobođenog zatvorenika da je njegov brat umro nakon što je on, Meho otišao. On kaže da su ga stražari svaku noć izvodili na ispitivanje i premlačivanje. Meho veli da je poznavao čovjeka koji ga je ispitivao, bio je učitelj u Bosanskom Novom, kao i dvojicu sražara, jedan je bio konobar u jednom restoranu, no svi su se oni pravili da ga ne poznaju. Kaže da nikad nije priznao da ima sinove ili brata. Kad bi ga ispitivać pitao o njegovim sinovima, odgovorio bi: Druže, ja nemam sinove. Zapovjednik mu je odgovorio: Nisam ni ja drug. Meho kaže da ima dva sina, od kojih je jedan jož u Bosni. Prema njegovim navodima, svi su vojnici pustili duge brade u stilu srpskihčetnika, rojalističkih vojnih jedinica iz drugog svjetskog rata. Sam z apovjednik nije Mehi prijetio da će ga ubiti, ali drugi su vojnici to često činili. Govorili su nam da će za svakog Srbina koji pogine u borbi ubiti nas 300. Kaže da je on jedini pušten iz odjela C te da su ga vjerojatno pustili zbog njegove starosti. Iz odjela B je preseljeno oko 45 ljudi, svi stariji od 60 godina, dok su mlađi muškarci, u dobi između 18 i 60 godina, bili zadržani u logoru. Njega su odveli u Trnopolje, selo između Omarske i Prijedora, koje je pretvoreno u golemi zatvorenički logor. Meho kaže da su ga u prvo vrijeme drugi zatvorenici, zbog stanja u kojem se nalazio kad je stigao izbjegavali. To se poklapa s onim što smo čuli od kčeri jednog uglednog člana prijedorskog gradskog vijeća, koja je vidjela kasniji dolazak ljudi iz Omarske. Ta nam je intelektualka, koja je zatražila da ne otkrijemo njezino ime kako bi zaštitila rođake koji se još uvijek nalaze tamo, rekla je u intervjuu vođenom prije razgovora s Mehom da je njezin kolega vidio ljude koji su pušteni iz Omarske te da joj je ispricao: Svi su bili mlađi od 18 ili stariji od 60 godina. Prvih nekoliko dana morali su biti odvojeni. Bili su puni uši, čak i po obrvama. Bili su potpuno iscrpljeni i jako mrsavi. Ta je žena i sama bila u Trnopolju, no ne kao zatvorenica. Ona je rekla da su među zatočenicima u Omarskoj i žene, intelektualke iz Prijedora, koje, kako se čini, drže odvojeno od muškaraca, u upravnoj zgradi. Među njima su zubarice, ginekolozi, sve žene s viskoh polozaja. Naša sugovornica kaže da trenutno štrajkaju glađu.
6. MEMORICID
"Jedan grad, ma koliko bi, ne čine samo kuće, trgovi, parkovi rijeke, mostovi...Dušu jednog grada, čine prvenstveno ljudi toga grada, njihove naravi i sudbine..." Tragedija Prijedora predstavlja neuporedivo sredstvo za spoznaju o mogućnostima ljudske vrste
Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje materjalnih dokaza o postojanju bošnjačkog naroda i njegove historije, kulture, tradicije, duhovnosti i jezika. Prijedorski memoricid - sustavno unistavanje osnovnih vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha.
Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje osnovnih principa i vrijednosti ujedinjene Evrope I najsvijetlijih tekovina savremene civilizacije. "Gotovo pet stoljeća nakon lomače koju je kardinal Cisneros podigao u Grenadi da bi spalio rukopise na arapskom, epizoda se ponavlja na još višoj ljestvici u Bosni. A to je bio pravi povod bandi osrednjih romanopisaca, pjesnika i historičara da krenu u zločin protiv pamćenja, u memoricid, divlacko unistavanje kolektivnog pamćenjea jednog naroda". Huan Goytisolo "Protok vremena u agresiji na BiH i genocidu nad Bosnjacima nismo mjerili danima, sedmicama, godinama, nego eksplozijama i umiranjima".Hamza Bakšić. "Ako nas pomisao na žrtve holokausta ne pokreće na to da reagiramo na genocid u Bosni, koju onda zamilsivu svrhu treba imati to sječanje" Američko-židovski kongres.
6.a. "MUSLIMANI! GDJE VAM JE DŽAMIJA?"
Rušitelji su se pokajali jer nisu znali da će bošnjačka osveta biti ne silom i zločinom, već izgradnjom onog što su najviše rušili - kulturna i duhovna dobra i to na istim mjestima. Ne mogu rušitelji kulturnog blaga u kome se duša čuva, čisti i njeguje, u kome se održava duhovno zdravlje, kao nigdje drugdje, srušiti koliko vrijedna bošnjačka ruka može ponovo izgraditi. Rušitelji nisu računali da će Bošnjaci ne samo podići džamije na mjestima gdje su prije bile, već da će izgraditi iste širom svijeta gdje su prinudno rasuti i gdje nikada nije bilo džamije. Rušitelji su tako samo osnažili trajnu bošnjački sedaku koja ostaje trajno svjedočiti o zločinima. Rušitelji su osnažili bošnjačku svijest o tome da je duhovna sigurnost i duhovno zdravlje, duhovnih odgoj pojedinca i zajednice do samih Bošnjaka. Rušitelji, osakačenih duša i siromačnog duha su tako nanijeli sebi dvostruku štetu. Produkovali su sebe kao zločince koji će odgovarati na ovom i onom svijetu. Istovremeno su osnažili sve komponente bošnjačkog bića. Istodobno s provođenjem monstruoznog plana genocida, srpski su zločinci na područiju Prijedora sustavno provodili i plan memoricida, budući su nastojali ukloniti svaki materijalni dokaz o postojanju bošnjačkog naroda, njegove kulture i tradicije. Osobito im je bilo stalo do toga da uklone sve džamije. Sustavno su, najčešće miniranjem i paljevinom, rušili i uklanjali džamije koje su pored vjerskog imale i karakter kulturno-povijesnih spomenika bošnjačkog naroda. Vjerski su objekti bili prvi na udaru, iako su se srpski rušitelji javno iskazivali kao vjernici. Međutim, rušenjem džamija jasno su pokazali da nisu vjernici, već barbari. O tim poduhvatima srpskih ekstremista, na žalost, u svijetu se jako malo zna, najviše što međunarodna zajednica nije potpuno bila na strani žrtve, a to će reči onih koje su progonili zagovornici monstruoznog plana o stvaranju velike Srbije. Za stvaranje iskrivljene slike o stvarnom stanju na području Prijedora krivnja je, u prvom redu, službenim organima UN-a i njenim poklisarima koji su nastojali rasporediti krivicu na sva tri naroda, iako je bjelodano da su začetnici I največi krivci, baš ekstremisti iz reda srpskog naroda. Takvom djelovanju UN-a uveliko je pripomagalo i licemjerje, dvolična politika velikih i močnih sila, koje iz svojih interesa takvu politiku podržavaju, ne mareći da takvim odnosom postaju suučesnici holokausta kojeg su srpski ekstremisti provodili. Uz presutni blagoslov svjetskih močnika, srpski su ekstremisti na području Prijedora barbarski uništili sve džamije i sve druge objekte bošnjačke kulture i tradicije. U Prijedoru u kojem su srpski šovinsti bili krajnje bezobzirni prema Bošnjacima, i u kojem je području načinjen pravi pogrom (o tragediji ovog kraja se prvo doznalo kroz pokazivanje stravičnih scena u logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm, ali je malo poznato da je u ljeto 1992. godine ubijeno 18.647 civila, žena i djece, te da je nestalo 8351. osoba, o čemu svjedoći Nusret Sivac, I sam stradalnik, u svojoj knjizi-svjedočanstvu “Kolika je u Prijedoru čaršija”). U ljeto 1992. već nije bilo niti jedne džamije u gradu. Na mjestrima bivših džamijasrpski zločinci su posijali travu. Rušenje objekata bošnjačke kulture i tradicije bio je, vrijeme će pokazati, test kojeg su zagovornici holokausta i memoricida podmetnuli međunarodnoj zajednici, kako bi opipali puls prije nastavka ostvarivanja zločinaćkog nauma rušenja za njih tuđih bogomolja. Budući je svijet iskazao bezosječajnost i šutnju, novovjeki barbari, a srpski ekstremisti, nastavili su svoj zločinaćki pir rušenja, za što im je na ruku išao uvedeni policijski sat. Valja znati da su rušenje svih skoro svih prijedorskih džamija zločinci izvršili za vrijeme trajanja policijskog sata! Ali i da nikada počinitelji teškog zločina nisu otkriveni, pa se logički zaključuje da je policijski sat i uveden da bi se zločini nad civilnimi vjerskim objektima mogli činiti i počiniti. Da su srpske vlasti bile u dosluhu s počiniteljima govori podosta činjenica. Prva je svakako ta da su zločini nad džamijama izvršeni u vrijeme policijskog sata, za vrijeme kog su se mogle kretati samo policijsko- vojničke patrole kojima je bila dužnost nadzirati gradsko područje, pa ipak nisu zamijetili kamione koji su bili bučni i koji su odvozili dragocjenisoti iz džamija, a dovozili stotine kilograma eksploziva. I druga, niti jedan od rušitelja džamija nije nikada uhičen, a kamoli da je bio progonjen. Ali se je uvelike veselilo na uporištima ekstremista čim je - odjekom detonacija, plamenim signalom ili telefonskom dojavom, stigla vijest o uništavanju nove džamije. Barbarskim odnosom prema džamijama kojeg su očitovali velikosrpski ekstremisti, koji nisu ništa drugo do neonacifašisti, pokušalo se da na ovom području dominiraju isključivo objekti srpsko- pravoslavne crkve, što je, zapravo, i bio cilj imbecilnog i beskrupuloznog programa zagovornika ideje o velikoj Srbiji. Masovno su zatirani i tragovi bošnjackih grobalja. U bestijalnoj mržnji da iskorjenjuju sve što nije njihove vjere i nacije, srpski su sovinisti u razdoblju 1991.- 1995. godine, na podrucju Prijedora ubili mnogobrojne vjernike Bošnjake. Zabilježen je strahovit progon vjerskih službenika. Zločinaćke porive su srpski ekstremisti iskazivali prema svakom hodži gdjegod bi ga vidjeli, maltretirali bi ga na svakom koraku, tako da ovi nisu smjeli izaći na ulicu s ahmedijom {ovitkom oko fesa}, vjekovnim znakom muslimanskog vjerskog službenika. Napadali su i vrlo časne i vrlo stare među njima. Ne učiniti ništa u slučaju prijedorskog genocida bio je težak grijeh, za koga treba okriviti ne samo nekog pojedinca ili neku posebnu skupinu nego međunarodnu zajednicu u cjelini. Ni jedna civilizacija ne može izgraditi na mržnji. Poštovanje čovjeka, svakog čovjeka i svih ljudi mora biti glavni poticaj svačijeg naprezanja da se izgradi mir. Slučaj prijedorskog genocida ponajbolje svjedoći da je društveni ugled za četnika i velikosrpske šoviniste bezvrijedna kategorija. Da nije
tako, u svojim sumanutim planovima morali bi praviti kakve-takve razlike. U provođenju rasne diskriminacije oni se drže pitanja - “je li naš ili nije”, koje je za njih postalo sveto pravilo ponašanja. Da nije tako nikada ne bi s nožem u ruci kretali na civile, djecu, starce, žene, ugledne imame. Svjetski statističari, kako bi se mogli nazvati mnogobrojni službenici međunarodnih organizacija I jedinica UN-a, s večinom naznačenih primjera prijedorskog genocida su dobro upoznati. Na žalost, svjetske organizacije i svjetske močne sile se ponašaju kao da ništa ne znaju, jer nastoje, i žele, najprije zadovoljiti svoje uske interese. Stavljajući u zapečak proklamirana načela Ujedinjenih naroda, osobito ono po kojemu onaj koji je izvršio etničko čišćenje na nekom prostoru (čitaj holokaust!) ne može nad tim prostorom imati bilo kakvu vlast. Ujedinjeni narodi i najutjecajnije svjetske države svojim nastojanjem da ne pružaju učinkovitu pomoć žrtvi, dakle potlačenim I obespravljenim, u stvari su suučesnici u izvršenim zločinima. Sustavni teror nad progonjenim, jer nisu Srbi, i porušenim bogomoljama i uopče sakralnim objektima, jer nisu srpsko-pravoslavni, koji je godinama trajao u Prijedoru, nije primorao svjetske mocnike da napokon zaštite - žrtvu. Toliko nasilništva i toliko zločina nad bogomoljama izvan kruga pravoslavlja, koje su počinili velikosrpski šovinisti na području Prijedora, malo tko je očekivao. Na nesreću, ipak, se dogodilo. Zna se i zašto. Jer, velikosrpski ekspanzionistički plan ne dopušta postojanje bilo kakvih tragova koji bi mogli podsjetiti ili, ne daj Bože, posluziti nekome kao dokaz da je na ovom bošnjačkom I bosanskom prostoru živio netko drugi izvan korpusa srpskog naroda, budući oni napokon žele napisati povijest, svoju povijest, ovog sada okupiranog područja. Taj rasistički program, začudo, prihvatili su u prijedorskom kraju brojni srpski intelektualci, koji nisu ni riječju ustali protiv holokausta i uništavanja čak najvrednijih povijesno-kulturnih spomenika na ovom području. Neprijatno su iznenadile i dvije znanstvene institucije: Muzej Bosanske krajine I Arhiv Bosanske krajine, koje su, u međuvremenu, promijenile u naslovu područje svog djelovanja (postale su institucije tzv. Republike Srpske). To su potvrdili, jer su poslušno izvršile želju nalogodavaca - znaći zagovornika genocida, memoricida, kulturocida ... pa na izlozbi “Banjaluka - središte Vrbaske banovine 1929.-1941.”, priređenoj početkom 1994. godine, u mnoštvu fotografija Banjaluke iz spomenutog razdoblja, nije bilo niti jedne od tridesetak džamija koliko je tada bilo u Banjaluci. Zar treba bolji dokaz o podupiranju zločinaćkih planova? Jasno, hipokrizija Ujedinjenih Naroda i svjetskih močnika, i njihova dvostruka mjerila pridonijeli su da je srpski neonacifasizam ostvario svoje monstruozne planove. Da nisu bili takvi kakvim su se nebrojeno puta iskazali, na području Prijedora se ne bi mogao dogoditi ovako masovan zločin samo stoga što građani nisu srpsko- pravoslavne vjere, a sakralni objekti i kulturno- povijesni spomenici ne pripadaju srpskom narodu. Jer, da je kanadski bataljon, koji je trebao biti stacioniran u Banjaluci od prolječa 1992. godine, došao i ostao u Sjeverozapadnoj Bosni, zacijelo bi svojim prisustvom barem usporio vandalizam i barbarstvo u ovom kraju. Na žalost, odlučnosti UN-a i močnih svjetskih sila nije bilo i izostalo je prisustvo međunarodnih snaga u Sjeverozapadnoj Bosni, što je bilo zeleno svjetlo za provođenje velikosrpskih, krajnje šovinističkih planova u život. Zbog toga je i svijet suučesnik u vandalizmu i barbarstvu koji su se zbili na ovom područiju koje nije bilo i direktnoj zoni ratnih djelovanja - na svoju sramotu. Velikosrpska prevretnička vlast tzv. Republike Srpske, njena zločinačka paravojska u saradnji sa vojskom i paravojskom Srbije i Crne Gore pred očima fairzejske svjetske javnosti pokušali su realizaciju svog monstruoznog plana totalnog uništenja starosjedilačkog bošnjačkog stanovništva Prijedora. Beskrupulozno se služeli svim oblicima fizičkog i pihičkog terora, ubojstvima i deportacijama, srpski barbari su poput kuge zbrisali iz Prijedora gotovo sve Bošnjake i svu njihovu kulturno-povjesnu baštinu. Činilo se da je, bez pravog otpora civiliziranog svijeta srpskim zločincima, došao fatalni kraj četrnaestostoljetnoj opstojnosti bošnjačkog stanovništva prijedorske regije. Demokratski svijet je dozvolio stvaranje velikosrpske terorističke pseudodržave. Zločinci su prošli nekažnjeno radeći genocidno ubojstvo na hiljade nedužnih civila u konclogorima, u kućama ili po grabama, samo zato što su bili Bošnjaci, što su drugačije mislili, što su prihvatali, priznavali i poštovali ideju Bosne i bosanski duh. Zar potomci doseljenih srpskih kosovskih junaka neće pred licem pravde odgovarati za divljačko ubijanje nenaoružanih civila, masovne deportacije i barbarsko uništavanje čitave kulturno-povjesne baštine od njih starijieg bošnjačkog naroda. To je novi stravičan zločin saučesništva svjetskih sila I međunarodnih organizacija u ovim ničim izazvanim zločinima protiv čovječnosti. Želimo vjerovati u pravdu i demokraciju te dati naš doprinos u povjesno-znanstvenom osvjetljavanju istine o žrtvama I zločinima kroz povijesnu retrospektivu o genezi povampirenog srpskog fašizma. Srpski zlikovci su znali za takav odnos Zapada i jednostavno odradili genocid nad prijedorčanima. Svijet ne može reći da nije znao što se u Prijedoru događalo. Ne poduzimanjem gotovo ništa, Zapad je štitio neofašističke ubojice svojim gorljivim zalaganjem za status quo u korist agresora i brinući se isključivo za svoju sigurnost i interese, dok srpski zličinci dovršavali svoj krvavi posao likvidacije svojih dojučerašnjih susjeda, rođaka i radnih kolega samo zato što ne pripadaju njihovoj "superiornoj sili." Bošnjaci još nisu apsolvirali na pravi način genocid nad njima. Bošnjačko sječanje blijedi, a da nikoga ne uznemirava. Našem tradicionalnom nemaru spram vlastite patnje pridružila se I međunarodna zajednica, kojoj je taj nemar izvrstan prilog tezi o zaboravu kao prvom uslovu pomirenja. Loše apsolvirati prošlost može izroditi samo isto tako lošu budučnost. Potisnuto sječanje jednog dana ćemo izrigati kao frustraciju, a od frustracije nikom dobra. Važne stvari iz naše prošlosti se nasmiju nikad zaboraviti, moramo ih valorizovati na pravi način i tako u pomirenju uči rasterečeni. Od zaborava nema sreće. Samo sačuvano sjećanje na genocid može biti upozorenje budućim generacijama, i na jednoj i na drugoj strani. I samo do kraja zaokružen projekat sjećanja može funkcionirati kao istinsko upozorenje. Borba čovjeka protiv vlasti je borba pamćenja protiv zaborava. Narodi se likvidiraju tako da im najprije oduzmu pamćenje. Unište im njihove knjige, njihovu kulturu, njihovu povijest. A netko drugi im napiše druge knjige, daje im drugu kulturu i izmisli drugu povijest - narod onda počne polako zaboravljati što je i što je bio. Svijet oko njega to zaboravi mnogo brže. Tragedija Prijedora predstavlja neuporedivo sredstvo za spoznaju o mogućnostima ljudske vrste, kako ovim najsvjetlijim, tako i onim najgorim. Niko ne može izaći netaknut nakon silaska u pakao Prijedora. Tragedija Prijedora preobražava srce.
6.b. GIORDANO BRUNO I NJEGOVA DJECA – PROF. DR. FERID MUHIĆ
Nikako nisam mogao da povjerujem u ono što mi je, već cijeli sat, pričala ova žena!
Došao sam čim su mi javili da su iz Bosne stigle tri žene sa djecom; jedna u Pirok, druga Telino, treča u Bogovinje. Sve tri su rodom iz Bosne, udate za Albance iz okoline Tetova. Kao i mnogi ljudi iz Makedonije, i oni su u Bosni otvorili skromne dučane, uklopili se u život i poženili djevojkama iz lokalne sredine. Sjedimo u gostinskoj sobi u Bogovinju, selu u podnožju Šar Planine, u kući roditelja njenog muža. Njen muž, njegov mlađi brat, ženin otac, sa svoja dva sina, (njezina dva brata) ubijeni su u Kozarcu, u dvorištu porodične kuće. Uz ženu se pripile dvije curice, od 9 i 7 godina. Sve slušaju, ali i one kao i ja ništa ne vjeruju, niti mogu pojmiti da je to što čuju išta drugo sem riječi iz nekog mračnog snoviđenja. Sin, koji ima samo tri godine, igra se napolju sa drugom djecom. Da ne bi šta čuo! "Nekoliko dana prije Dana Ustanka BiH, 27 jula, radio Prijedor je javljao da će jedinice JNA obezbijediti mir i sigurnost građana. Onda su jedno jutro došli, sazvali sve ljude iz Kozarca, i izvršili prozivku. Ljude starije od 60 i mlađe od 16 godina su pustili,
ostalima su rekli da će ih odvesti u Prijedor radi provjere dokumenata. Nama ženama
naredili su da pokupimo djecu, da uđemo u kuće, legnemo na pod uza zid, zatvorimo vrata I prozore i da ne izlazimo dok nas oni ne pozovu. Ja sam tako uradila, onaj mali je spavao u kući, curice su bile uz mene. I tada je pripucalo. Mislila sam da neće nikada prestati. Nisam mogla izdržati; rekla sam curicama da ostanu na podu, da paze na brata, a onda sam istrčala napolje. Bili su to prvi mrtvaci koje sam vidjela u životu. Moj muž, moj djever, moj babo, moja dva brata. Onaj mlađi je trebao u avgustu napuniti sedamnaestu! ...Mislim da su su u Kozarcu ubili oko 2.500 ljudi. Neke žene su rekle da bi moglo biti i 3.000. Oko podne stigla je i mehanizacij JNA; iskopane su velike i duboke jame, i već poslije nekoliko sati su zatrpane i poravnate kao igralište. U kućama smo ostali četiri dana. Vojska je onu novu ledinu neprekidno polivala vodom. Petog dana rekli su nam da se spremimo, uzmemo djecu i malo hrane. Kada smo polazili, na ledini je već počela nicati prva trava. Skoro da se moglo igrati lopte po njoj; pod njom su ostali i djed, i babo, I amidža, i dvojica daidža ove djece, ovih jetima! ...a mi smo dugo tako išli pješke. Pred mrak, ušli smo u neko selo. Oficir je kratko zaustavio kolonu pred nekom {kolom i naredio patroli da provjeri objekat. Poslije malo vremena, iz {kole su izišli vojnici i prijavili da u podrumu ima 19 žena i 22 djece. Znate kako treba postupiti! Mislim da je rekao tako, ili Vi znate {ta treba! Oni su brzo iz kamiona izvadili nekoliko dasaka, zakovali ulazna vrata na školi, polili svuda po vratima, prozorima i po zgradi benzina iz dva kanistera i zapalili. Nas su potjerali dalje. Dok smo onako umorni i skrhani zamicali, škola je već sva gorila...zanočili smo pod otvorenim nebom...utovarili su nas u kamione...dok nismo stigli u Travnik..." I tu sam najzad shvatio da je sve što govori, sušta istina! Još sam samo u prekidima hvatao poneki podatak, ime grada, datum. Potpuno me obuzela, još tačnije, savladala I paralisala svijest o ključnoj činjenici da upravo slušam riječi poslije kojih nikada više moje viđenje i doživljaj svijeta neče biti isti! Da tim mirnim glasom, glasom iz prazne kuće, kao iza nekog brda, glasom koji kao da i nije njezin, i kao da se ništa od cijele priče nikako ne odnosi na nju, ona to meni saopštava neumoljivu faktografiju. Dok god nije bilo dovoljno strašno, dok je god moglo biti i gore i užasnije, nikako nisam mogao prihvatiti da je moguče. Znao sam da se veliko zla u ljudima ne može zauzdati. Cijelo vrijeme sam mislio: Ako je ovo istina, onda bi morala do}i jo{ crnja priča! Kad prekoraći onu zadnju liniju, kad se sunovrati preko onog nevidljivog ruba, čovjek pada. Ne da se ne može zaustaviti – iako je sigurno da ne može! – nego čovjek se tada ne želi zaustaviti, on žudi za padom, on bi da pad potraje što duže, da se pada što brže, {to dublje, do samog mračnog dna. Djelovanje te gravitacije perverznosti isto toliko je egzaktno i neumitno u subjektivnoj ljudskoj istoriji, kao i ono kojim gravitacija djeluje u svijetu objekata astronomije i fizike. Razlika je samo u tome što objekti padaju samo kad ih nešto ili neko gurne; subjekti se sami odluče za pad, skaču i srljaju. I zato sam odjednom shvatio da to mora biti istina. Da su ljudi u uniformama JNA iz priče ove nestvarno mirne žene, veoma stvarno prekoračili i poslednju granicu, otisnuli se preko onog ruba, dobrovoljno, jedva čekaju}i, drhteći od jeze i požude, uz slast i zanos, i da će padati koliko god je dubok bezdan, i još će ubrzavati taj pad ako ikako bude moguče! I eto, odjednom me uvjerila ta škola, te skrivene, uplačene žene, što grle i stiću uza se djecu, i onda posebno još ta djeca! – To je toliko logičan detalj, takav krunski dokaz da se sve to zaista desilo, a ne prividjelo u zloj slutnji! Ta djeca! Upravo sama nevjerovatnost tog doga|aja, učinila mi je sasvim vjerodostojnom cijelu priču, sve brojke i svaki detalj u njoj. Tako su se potpuno (smijem li se ovdje reči – savršeno!?) ta djeca uklopila u način djelovanja one crne jame nazvane ljudska mržnja, u koju sve propada, i iz koje se ništa i niko nikada nije vratio nazad na svjetlo. Ni na svjetlo dana, ni u svjetlo uma. Sačuvan je, a nije provjeren, podatak da je Giordano Bruno, tokom čitavog inkvizicijskog postupka izdržao sve muke i ostao tvrd, i u odluci i na suzi. I da je tek kada je prinijeta buktinja lomači na kojoj je bio vezan, prolio suzu. "Sada je kasno da `ali. Što nisi plakao ranije?!" rekao mu je svečenik. "Nije kasno, nego je prije vremena! Ne žalim ja zbog sebe, nego što sam vidio kako čete jednog dana i djecu spaljivati!" Slušajući ovu svetu ženu (strašna mora koja je zadesila, kao u nekom poravnanju višeg reda, osula je oko nje nježni sjaj svetosti, zalog kojim onaj svijet ponekad utješi velike stradalnike) shvatio sam da je i ona apokrifna priča istinita: Giordano Bruno, na tren pred sopstvenu smrt u vatri, mogao je vidjeti i svakako je vidio, tamo na Piazza dei Fiori, u gradu Rimu, 25 maja 1600-te godine, i zapaljenu školu i te male Bošnjake, svoju najrođeniju djecu, kako gore, 390 godina kasnije! Jer to su tada, zbog iste sudbine, uistinu I postala njegova djeca! Zato ih je vidjeo! Tako je doznao da će ta djeca imati još goru sudbinu čak i od njega samoga, i da će tako, dok je svijeta i vijeka, postati njegova rođena i najrođenija djeca. Jer njega su njegovi inkvizitori spalili na lomaći zbog uvjerenosti u istinu koje se on nije htjeo odreći! Njegovu djecu, ovi drugi inkvizitori, spalili su na lomaći puke mržnje, bez ikakvog drugog razloga! A onu suzu, o kojoj govori pergamentni rotulus, prolio je Giordano Bruno da ublaži užas u dječijim dušama. Tako se, u onoj zapaljenoj školi kod Prijedora, Giordano Bruno se najzad sastao sa svojom djecom, koju je naslutio i kroz plamen ugledao još na sopstvenoj lomači! I zagrlio ih. Znao je da su i zločinci koji su ovu djecu zapalili, oni isti inkvizitori koji su njega osudili na lomaču: Ko je spreman da ubije roditelje samo zbog razlike u shvatanjima svijeta, spreman je da bez ikakvog razloga pobije i njihovu djecu.
7. SPISAK PORUŠENIH DUHOVNIH DOBARA PRIJEDORU
"Nikad ne smije, čovjek, niti narod misliti da je došao kraj. Gubitak posjeda lahko nadoknadimo. Za druge gubitke nas utješi vrijeme. Samo jedno zlo je neizlječivo - ako narod digne ruke od sebe." Gete.
1. Čaršijsku džamiju u Prijedoru (1750.-60.) zapalili su 30. maja 1992. godine srpski
zločinci, a potom je srušili; materijal je odvezen na različita mjesta izvan grada, a na
njezinu mjestu napravljen je park.
2. Stara džamija u Kozarcu sravnjena je sa zemljom, kao i kompleks nadgrobnih spomenika oko nje.
3. Glavna džamija u naselju Deri - Kozarac također je sravnjena sa zemljom.
4. Šarena džamija u Mutnik - Gradu do temelja je porušena od strane Srba. Sagradjena je prije 300 godina. Poznata je bila po dobroj akustici.
5. Džamija u Kamićanima, izgrađena u vrijeme Austro-Ugarske a obnovljena
1990.,takodjer je srušena.
6. U selu Kalata džamija je izbrisana s lica zemlje. Sagrađena je u vrijeme austrougarskog perioda a drveni minaret je zamijenjen zidanim 1980.
7. Džamija u Kozaruši, izgrađena u vrijeme austro-ugarske vlasti u BiH, isto tako je
srušena od srpskih zlocinaca.
8. Sravnjena je sa zemljom džamija u Mujkanovićima.
9. Ni džamija u Brđanima više ne postoji, jer su je srušili srpski zločinci.
Na njezina vrata ratni zločinac Zoran Žigić zakovao je Mehmeda Sudžuku.
10. U Gornjim Jakupovićima džamija je posve razorena od strane srpskih zločinaca.
11. Novosagrađena džamija u Kevljanima pretvorena je u ruševinu.
12. Džamija u Zagradu uništena je, a temelji su joj poravnati.
13. U Starom gradu džamija je srušena.
14. Džamija u džematu Ćela (1966.) paljena je tokom oktobra 1992. u nekoliko navrata. Minirana je 15. januara 1993. Prije miniranja Srbi su iz nje odnijeli sve što se moglo odnijeti. Cijelo selo pretvorili su u koncentracioni logor.
15. U Ališićima džamija je srušena.
16. Džamija u Brezičanima također je srušena.
17. Razorena je džamija u Zecovima, a imam Rasim-ef. Ćeman odveden je u nepoznatom pravcu.
18. Džamija u Čarakovu (1959.) zapaljena je a potom potpuno srušena u ljeto 1992. Dana 23. decembra 1997. godine naoćigled snaga UN Srbi su teskim mašinama uklanjali posljednje tragove svoga zločina nad ovim sakralnim objektom.
Pred njom su srpske oružane snage ubile imama Sulejman-ef. Dizdarevića i još 18
muslimana, potom iz džamije iznijeli nekoliko ćilima, bacili na njih i zapalili ih. Šehidi u ovom masakru su: Sulejman-ef. Dizdarević, Husein Sušić, Rasim Sušić,Hasib Musić, Zekir Musić, Hilmo Musić, Fahrudin Musić, Husein Kljajić, Raif i Reuf Avdić, Kemo Kahteran, Emir Čaušević, Avdo Mujdžić i njegov sin, Rahim Mujdžić i njegova dva sina, te Ekrem Mujdžić. Svjedoci ovoga srpskog genocida su dvojica preživjelih: Sušić Sejad i Ibrahim.
19. Džamija u Hambarinama također je srušena.
20. Srušena je i džamija u Rizvanovićima iz 1990. Već 20. jula 1992. Srbi su je pokušali srušiti ručnim raketnim bacaćima. Potom su je zapalili. Nakon progona muslimana minaret su srušili eksplozivom, da bi u septembru 1996. do temelja porušili džamiju..
21. U Rakovćanima džamija je srušena.
22. Džamija u Bišćanima također je srušena.
23. Srušena je i džamija u Čejrecima.
24. U Gornjoj Puharskoj džamija je razorena.
25. Džamija u Donjoj Puharskoj (1977.) također je razorena 31. avgusta 1992. Prilikom pada munare smrtno su stradali sin imama Osmana-ef. Kusurana, Zikret i njegova žena.
26. Razorena je i džamija u Ljubiji koja datira iz austrougarskog perioda, a njezinog imama Hasan-ef. Bešliju Srbi su odveli u koncentracioni logor Omarska, gdje mu se izgubio svaki trag.
27. U Hrnićima srpski zločinci su džamiju srušili do temelja.
28. U Trnopolju je, također, džamija srušena do temelja od strane Srba.
29. U džematu Duračci srpski zločinci su potpuno uništili mjesnu džamiju.
30. U Hadžićima su, isto tako, srpski zločinci uništili džamiju.
31. U džematu Bastasi srpski zločinci su potpuno uništili mjesnu džamiju paljenjem i
miniranjem u septembru 1994. Dva puta ju je palio Došan Đorđe Đole, ali se prvi put
ugasila iako je sva od drvene građe. Slavko Torbica je pokušavao zaštititi džamiju od
rušenja ali su ga poslali na ratište dok nisu obavili svoje monstruozno djelo. Ona potjeće iz austro-ugarskog perioda.
32. U džematu Mutnik do temelja je porušena i druga džamija.
33. U Hrustićima mesdžid su zapalili srpski zločinci.
34. Mesdžid u selu Alići - Forići također je izgorio.
35. Mesdžid u selu Alići - Softići također je zapaljen od strane srpskih zločinaca.
36. Izgorio je i mesdžid u Srednjim Jakupovićima.
37. Mesdžid u Mahmuljini također je spaljen.
38. Spaljen je i mesdžid u Grozdaničima.
39. U džematu Sivci mesdžid su zapalili srpski zločinci.
40. U džematu Matrici srpski zločinci su razorili dva mesdžida.
41. To su isto učinili sa mesdžidom u Garibima srpski zločinci.
42. Također, sa mesdžidom u Karićima.
43. Te u Kenjarima.
44. Pa u Deri.
45. Potom u Suhom Brodu.
46. Isto tako, i u Hadžićima.
47. Zatim, u Gomjenici.
48. I u Hegićima mesdžid su unistili srpski zločinci.
49. Velika vakufska zgrada sa stanom glavnoga prijedorskog imama, profesora Hasan-ef. Makića, njegovom bibliotekom, u kojoj se nalazio i rukopis tek zavrsenog prijevoda petog sveska Sahihu-l-Buharije, vakufskom bibliotekom, uredima Odbora Islamske zajednice s bogatim arhivom - zapaljena je, a potom buldožerima porušena. Hasan -efendiju Makica Srbi su odveli u koncentracioni logor u Trnopolju kod Prijedora, pa u Omarsku i, na koncu, na Manjacu kod Banje Luke. U ovim logorima, izložen svim iskušenjima, on je proveo više od četiri mjeseca.
50. Do temelja su uništene vakufske kuće sa imamskim stanovima i mektebima u sljedećim dzematima: Mutnik - Grad, Kozaruša, Mujkanovići, Brđani, Hrnići, Garibi, Trnopolje, Duračci, Kamičani, Alići - Softići, Dera, Kalata, G. Jakupovići, Srednji Jakupovići, Kevljani, Hadžići, Gomjenica, Zagrad, D. Puharska, G. Puharska, Ćela, Bastaši, Čarakovo (dvije), Zecovi, Hambarine, Rakovćani, Rizvanovići, Bišćani, Brezičani, Čejreci i Ljubija, ukupno 32.
51. Također je uništeno 30 gusulhana.
52. Srpski zločinci su razorili i 28 abdesthana.
53. Islamska zajednica je oštećena i za šest poslovnih prostora koje su razorili srpski
zločinci.
54. Uništeno je 36 dvorišnih zgrada Islamske zajednice.
55. Srpski zločinci su srušili u Kamičanima jedino turbe na području prijedorske općine. Turbe je bilo situirano kilometar od džamije, na putu prema Kozarcu. Podignuto je u znak paznje prema jednom šehidu u vrijeme Omer-paše Latasa 1851.
8. ZLOČIN U PRIJEDORU JE TAČKA PREKO KOJE SE NE MOŽE PREĆI
Masovna ubistva intelektualaca, vjerskih službenika, masovna silovanja i na koncu gotovo u cjelosti izvršeno etničko čišćenje opštine Prijedor od Bošnjaka i Hrvata bila je zavrsnica genocida počinjenog u Prijedoru. 'Jer Ti još živiš, ne zaboravi mrtve, Tko je bez historije, taj je bez lica i identiteta" Werner Schachinger Bošnjaci dolaze Prije srpske agresije i genocida 1992-1995 u Bosni i Hercegovini, Prijedor je bio tipična multinacionalna opština sa 112, 543 stanovnika. Dvije najbrojnije nacije bili su Bošnjaci I Srbi koji su tu živjeli zajedno sa manjim brojem Hrvata, Jugoslavena i pripadnika drugih nacija i nacionalnih manjina. Prema rezultatima popisa iz 1991. godine, preuzetim iz Haškog Tribunala /Predmet broj: IT -95-8-PT, u Prijedoru je živjelo 49,351 Bošnjaka, 47,582 Srba, 6,316 Hrvata, 6,459 Jugoslavena i 2,836 pripadnika različitih nacionalnih manjina. Prijedor je bio poznat kao opština u kojoj su živjele mnogobrojne nacionalne manjine; pored pripadnika bh. konstitutivnih naroda (Bošnjaka, Srba i Hrvata), 17 različitih manjinskih skupina živjelo je na području opštine prije rata 1992 -1995. godine. Najbrojniji među njima bili su Česi, Ukrajinci, Slovenci i Romi. S obzirom da se nalazio na koridoru koji je povezivao snage Srba iz Krajine u Hrvatskoj sa Srbijom, Prijedor je u toku agresije 1992 -1995 postao strateški važna tačka za srpske agresore. U aprilu 1992. godine, srpske agresorske snage okupirale su grad i preuzele kontrolu nad prijedorskom opštinom, nakon čega je uslijedila brutalna kampanja genocida, ekocida, kulturocida, etnocida, urbicida, elitocida i etničkog čišcenja. Najprije je otpočelo granatiranje sela naseljenih Bošnjacima što je tamošnje stanovnike natjeralo u bijeg. Večina tog stanovništva je onda odvedena u logore, a mnogi su od njih su masovno pogubljeni. Srpske agresorske snage su u narednih nekoliko sedmica nastavile sa hapšenjem civila po Prijedoru, obližnjem Kozarcu i drugim dijelovima opštine. Upravo je u tom periodu Prijedor postao zloglasno mjesto budući da je na njegovom teritoriju formirano više koncentracionih logora. Srpske agresorske snage u Prijedoru odvodile su Bošnjake u zloglasne logore Omarsku, Keraterm i Trnopolje, gdje je, prema zvaničnim izvještajima, preko 6,000 ne -Srba bilo zatočeno u periodu od maja do avgusta 1992. godine. Ovi logori su bili mjesta u kojim su vršeni najgori zločini u Evropi poslije Drugog svjetskog rata: “U prva dva logora, Omarska i Karaterm, vršena su ubistva, mučenja, silovanja i brutalna ispitivanja zatočenih. Treći je logor Trnopolje imao drugu svrhu, funkcionirao je kao sabirni centar odakle su se vršila, masovna protjerivanja žena , djece, i staraca, mada su se i tamo dešavala ubistva, mučenja I silovanja. Uslovi koji su vladali u Omarskoj i Keratermu opisani su u više optužnica pred Haškim tribunalom. Oko 40 žena bilo je zatvoreno u posebnom odjeljenju logora Omarska gdje su vođene na ispitivanja i silovane. Na osnovu podataka Udruženja Prijedorčanki Izvor iz Sanskog Mosta i NVO Mostovi prijateljstva, iz Rizvanovića kod Prijedora, preko 3,227 ljudi nesrpske nacionalnosti ubijeno je u toku genocida u Prijedoru. Prema informacijama sa kojima raspolaže Komisija za traženje nestalih osoba FBiH, posmrtni ostaci peko 1,800 nestalih još nisu identifikovani. Nakon potpisivanja Okvirnog sporazuma o sistematizovanom I centralizovanom prikupljanju ante moretem podataka o nestalim osobama koji su 3. septembra 2003. godine potpisali BiH Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, Federalna komisije za traženje nestalih, Komisija za traženje nestalih osoba RS -a i Međunarodni komitet crvenog krsta, kampanja prikupljanja ante mortem podataka obavljena je od strane specijalnih timova pod pokroviteljstvom Međunarodnog crvenog krsta sačinjenih od jednog predstavnika lokalne organizacije Crvenog krsta, i jednog predstavnika nevladine organizacije Mostovi prijateljstva , u svojstvu predstavnika porodica nestalih. Prva faza prikupljanja ante moretem podataka trajala je od 28. oktobra do 12. decembra, 2003. godine. U toku te faze timovi Međunarodnog crvenog krsta sakupili su 248 upitnika o ante mortem podacima. Druga faza prikupljanja podataka organizovana je u julu i avgustu 2004. godine u vrijeme kada mnogi članovi porodica nestalih dolaze iz dijaspore u BiH na odmor. Izvještaj Helsinki Watch -a o zločinima počinjenim u Prijedoru, objavljen u januaru 1997. g odine Agresija, i genocid 1992-1995. godine ostavili su traga na sve aspekte života u Prijedoru, izmijenivši u velikoj mjeri demografsku, ekonomsku, kulturnu i društvenu sliku Opštine. Procjenjuje se da je više od 35,000 prijedorskih Bošnjaka izbjeglo u treče zemlje za vrijeme rata. Negdje oko 8,000 ih je ostalo u Bosni i Hercegovini. Nekih 6,300 prijedorskih Hrvata takođe je izbjeglo iz opštine za vrijeme agresije I genocida. Sadašnje procjene govore da se broj stanovnika Opštine smanjio sa nekih 112,000 na 95,000. Seoska populacija cini 52% , a gradska 48% od ukupnog broja stanovnika. U sadašnje procjene ukljuceno je i oko 17,000 raseljenih i izbjeglica, uglavnom Srba iz drugih djelova BiH i Hrvatske. Ukoliko analitičar ratnih dešavanja u posljednjem ratu na području Prijedora posmatra u kontekstu definicije "genocid", onda će se samo potvrditi sve karakteristike koje se vezuju za ovaj pojam. I ne samo da će se gonocid pokazati i dokazati u Prijedoru, nego će se egzaktno potvrditi u širem značenju ove riječi. Jer nisu u Prijedoru samo počinjeni zločini koji imaju obilježja genocida nego je ovdje počinjen između ostalog zločin protiv čovječnosti i ratni zločin oličeni u urbicidu, kulturocidu, elitocidu, etnocidu, ekocidu, silovanju, mučenju, protjerivanju i ubijanju. U Prijedoru nije ni bilo kolasičnog rata uz učešće dvije vojske. Ono malo samoinicijativno formiranih jedinica koje su činili dobrovoljci iz reda Bošnjačkog i Hrvatskog naroda, bili su kako brojčano tako i tehnički nespremni za oružani sukob pa samim tim i bezopasni za Srbe. Dokazano je ovo i u Haškom Tribunalu. Oni su se pokušali organizirati samo u cilju odbrane vlastite porodice i vlastitog doma a sve je iskorišteno uz precizno planiranje ( prodaja naoružanja) i medijsku propagandu za početak dešavanja u kojima su Bošnjačke i Hrvatske zajednice izvukli kraj koji su u glavi imali samo planeri svega ovoga. Ako se zna da je I opštinska vlast u Prijedoru prethodno preuzeta od strane SDS na nelegalan način od vlasti koja je konstituisana nakon rezultata prvih višestranačkih izbora, sa ove vremenske distance se sasvim objektivno može složiti mozaik koji će samo potvrditi tezu postavljenu na samom početku. Bilans u periodu od 92-95 izgleda otprilike ovako: najmanje 3.227 ubijenih Bošnjaka i Hrvata. Riječ je o civilnom stanovništvu koji je trenutno evidentiran u knjizi "Ni krivi ni duzni". Ovdje se nalazi i 123 djece te 228 žena. Brojne žrtve stradale su u najzloglasnijim koncentracionim logorima ikada formiranim nakon Hitlera, a ciljevi su im bili isti: zastrašiti, ubiti i deportovati preživjele što dalje od matičnog područja sa takvim "utiscima" da nikada ne pomisle na povratak. Ovdje se ne smiju zaboraviti ni uništavanja nepokretne imovine u vlasništvu Bošnjaka i Hrvata kada je uništeno gotovo 10.000 kuća, više od 50 kulturnih I vjerskih spomenika, otpuštanja s posla svih nakon što je "nova" vlast "otela" vlast od legalne strukture. Uništavanje cjelokupne imovine Islamske i Katolicke vjerske zajednice bio je pokušaj da se zastraše i same vjesrke vođe koji su svoje vjernike valjda trebali okupljati negdje na drugom mjestu a nikada i nikako u Prijedoru. Masovna ubistva intelektualaca, vjerskih službenika, masovna silovanja i na koncu gotovo u cjelosti izvršeno etničko čišćenje opštine Prijedor od Bošnjaka i Hrvata bila je zavrsnica genocida počinjenog u Prijedoru.
9. POUKE I PORUKE GENOCIDA U PRIJEDORU
"Upitamo li se da li valja gledati na ljudski rod kao na dobar ili loš soj,
moram priznati da se baš nemamo čime pohvaliti", Kant
1. Zločin u Prijedoru je opomena Prijedorčanima, Bošnjacima i svim prijateljima BiH. Žrtve tog stravičnog zločina svjedoće o neuništivosti Prijedora, bošnjačkog naroda, ideje Bosne i bosanskog duha i pobjedi istine, pravde i razuma. Prijedorski zločin treba pokrenuti akciju Bošnjaka - Prijedorčana protiv sve jačeg nametanja zaborava, ne za osvetu koja je strana bošnjačkom biču, već za zrnce istine i pravde za novu Prijedorsku, Bošnjačku i Bosansku djecu koja moraju doživjeti dan kada će pravda i istina biti zadovoljene, u ime njihove bolje i sretnije budučnosti. Zločin u Prijedoru je i potsjetnik na ono šta se može dogoditi kada vođe jednog naroda izgube dignitet i pokrenu narod u zločin.
2. Za prijedorsko - bošnjačku dušu, koja je po svojoj tradiciji otvorena, svojevrsno zatvaranje I isključivanje iz zajedništva prijatelja ideje Bosne i bosanskog duha predstavlja bijeg u besperspektivnu samoizolaciju. Zato Prijedorčani trebaju napraviti ispit savjesti i pitati se jesu li kao pojedinci i kao Prijedorčani učinili sve što su trebali? Radeli li danas ono što je za njihovo opće dobro, ili se beznadno predaju osjećajima rezignacije te svojim postupcima nesvjesno i neželjeno pomažu onima koji nisu za vračanje Prijedora, tamo gdje on iostinski i pripada, ideji Bosne? Prijedorčani su kroz povijest imali udjela u oblikovanju Bosne i Hercegovine. Pridonijeli su razvoju svoje države, sudjelujući u stvaranju bh nauke i kulture, ali, i kad je trebalo, braneći jedinsvtenu, demokratsku BiH. Prijedorčani su svoj nacionalni identitet očuvali i učvrstili u agresiji i genocidu. Sada se trebaju pripremiti za novu obranu vlastitoga identiteta u novom zajedništvu prijatelja ideje Bosne i bosanskog duha. To je ozbiljni izazov koji se kao zadatak mora pretočiti u neku vrstu kulturne promocije prijedorskog bića, u politički, ekonomski i kulturni preporod u agresiji i genocidu osakačenog grada Prijedora. Prijedorčani su pozvani s odgovornošču u punoj se mjeri uključiti u kreiranje novog Prijedora, a time i nove BiH.
3. Prijedorčani imaju budučnost zato što imaju svoju državu, naciju, vjeru, kulturu, tradiciju i jezik, zato što vjeruju u pobjedu istine i pravde i zato što imaju svoj neiništivi grad, Prijedor.
4. Sjećanje na prijedorski genocid nije sjećanje koje pobuđuje osvetu, već je sječanje na neuništivost Prijedora, prijedorčana, Bošnjaka i ideje Bosne i bosanskog duha, oličenih u susretištu mudrosti Istoka i razuma Zapada, što je bosanskohercegovčki odgovor i doprinos svjetskoj pobjedi mira i slobode, unutar kojeg kao takovog je jedino moguće prihvatati, poštovati, priznavati I tolerisati drugo i drugačije na osnovama dijaloga različitih vjera, kultura i civilizacija.
5. Jesu li Prijedorčani zaboravili genocid i fašizam koji su se desili njima i njihovom gradu. Jesu li spremni opet, zarad osobnih trivijalnih životnih interesa, okrenuti leđa istini i pravdi, a glavu pognuti lažnoj falscifiranoj historiji, nepravdi, i zaboravu, što ih uporno u dejtonskoj nedržavi BiH hoče još uvjek nametnuti oni koji su oništavali srce i dušu Prijedora. Hoće li Prijedorčana stidjeti unuci, paunuci, što iz grešaka svojih predaka nauk ne naučiše, već greške ponoviše u korist vlastitite i štete za svoje protivnike, što ne zapisaše, ne zabilježe. Jer agresija I genocid protiv Prijedorčana traje u kontinuitetu. Jesu li se u pamčenju Prijedorčana ugasile slike užasa i zla, a sad zarad ovoživotnih prolaznih užitaka i biološkog komfora od danas do sutra. Patnjom je branjen Prijedor, danas se Prijedor brani istinom o toj patnji, zapisom o patnji. Zašto deset godina poslije Prijedorčani moraju još uvijek podnositi pogled pun mržnje i podsmjeha od strane agresora?
6. Agresija na državu BiH okončana je krajem 1995.godine, voljom glavnih međunarodnih političkih i vojnih autoriteta, ali je ostavila mnoga mnoga nerješena pitanja stvorena je država koju historija nije zabilježaila sa takvim političko-pravnim statusom koja može biti novo sjeme zla za eventualne sukobe u budučnosti. Država BiH je hiljdugodišnja historijska, pravna i faktička činjenica, koju mnogi osvajači nisu mogli uništiti, što na kraju nije pošlo za rukom, ni srpskim, ni hrvatskim neofašistima, obilato potpomognutim bjelosvjetskim istomišljenicima na kraju dvadesetog vijeka.
7. Ako je historija učiteljica života, a jeste, šta je to Bošnjake naučila u proteklih deset genocidnih zatiranja njihovog prava na postojanje, njihovih korjena, njihove kulture i
tradicije da sebi dozvole luksuz, još jednog pogroma nezapamčenog od stradanja Jevreja pod šinjelom Hitlerovog nacizma i fašizma. Brzom zaboravu, naivnosti i merhametluku. Prijedorski genocid je put opamečivanja bošnjačkog biča.
8. Ako smo do jučer bili samo bilježnici stradanja i patnje, uz poneki vapaj o našoj slavnoj prošlosti, učili tuđu slavnu historiju, a sprijećavani na sve moguče načine da ravnopravno progovorimo o našem hiljadugodišnjem trajanju - više nismo.
9. Danas smo svijesniji vlastite historije, otvoreno govorimo i pišemo o njoj, ostali smo ono što smo oduvijek bili - narod - nacija, kojeg više niko neće svojatati i osporavati. Bošnjaci Prijedora koji su preživjeli strahote agresije i genocida neće zaboraviti ljudsko zlo oličeno u ubijanju i zatiranju svega bošnjačkog. Prijedorski Bošnjaci su zahvaljujući žrtvovanju mnogih istinskih Prijedorčana sačuvali svoju historiju, kulturu, identitet, trag I lice.
10. Prijedorski Bošnjaci su obavezni svjedočiti istinu, zbog vlastite budučnosti, budučnosti bošnjačke mladeži i budučnosti BiH.
11. Spremnost Bošnjaka na žrtvu, odanost svojoj kulturi, historiji i tradiciji, lična hrabrost I odanost prema BiH, ostaju tarjne konstante bošnjačkog biča. Prividni mir ne smije zavarati Bošnjake. Trn u oko agresorima na bošnjačko biče je bošnjačko otrežnjenje i nacionalno osvješčenje.
12. Priznanje samosvijesti bošnjačke nacije nije nikakav istoricizam iz političkih razloga, već nesušna potreba priznanja samosvijesti bošnjačkog entiteta, mogučnosti da upoznajući sopstveni identitet, Bošnjaci prestanu biti predmetom prisvajanja, objektom kritike zbog navodne izdaje {Bošnjaci su potomci autohtonog slovenskog življa, koji je po dolasku Osmanskog carstva primio islam, ne nasilno i uz prinudu kako se to opisuje u desetercu I pjeva uz gusle, već iz čistih ovozemaljskih motiva koji se kreču od ekonomskih, socijalnih I političkih poriva do motiva vezanih za krvnu osvetu}, i dežurnim krivcem za sve nedaće ostalih. Afirmacijom sopstvenog identiteta, Bošnjaci tek postaju ravnopravni građani na svojoj teritoriji i dobiju mogučnost da se steknu sa pravima manjina u ostalim državama Balkana.
13. Bošnjaštvo je jedinstvena mogučnost očuvanja nacionalnog identiteta, prevazilaženje posljedica genocida koji je uslovio deformiranje bošnjačke svijesti i jačanje patriotske svijesti prema državi BiH.
14.Unutarbošnjačke podjele su simptomi bošnjačke bolesti, to je ideologija žrtve i symptom bošnjačkog neznanja.To je znak šta ostaje od čovjeka, kojeg je izgorio strah i koji je moralno umro. Zato neznanje i strah kao uzrok, a moralni pad kao posljedica ne smiju biti pogoni ya proizvodnju bošnjačkih podjela.
15.Čovjek je biče koje svoj život ostvaruje preko sječanja niz prošlost, i ukoliko se to otkine od njega onda ostaje samo privid od njega. Bošnjaci nesmije postati tužni
susncokreti koji se okreču prema centrima moći, kako bi pronašli mogučnost da ih ogrije sunce milostinje.
16.Bošnjaci se trebaju otkriti svima, dati sebe, moraju da daju i primaju i samo onaj koji je spreman na obe ove radnje neće izaći sa puta kojim idu savremene nacije. U suprotnom Bošnjaci su ousuđeni na smrt getom i asimilacijom.
10. IZVRŠIOCI ZLOČINA GENOCIDA U PRIJEDORU
"Zemlja je smrtnim sjemenom posijana. Ali smrt nije kraj. Jer smrti zapravo I nema. I nema kraja.Smrću je samo obasijana staza uspona od gnijezda do zvijezda", Mehmedalija Mak Dizdar, Smrt
10.A. GLAVNI ORGANIZATORI I ČLANOVI KRIZNOG ŠTABA
1. Sđo SRDIĆ - zubar iz Prijedora, jedan od najbližih saradnika Radovana Kardžića
1. Savo KESICĆ ŽORZ - bivši taksista
2. Nenad MORAĆA - karatista, besposličar
3. Brane BERIĆ REBAC - veterenarski bolničar
4. Mile dr RADETIĆ - ginekolog, osnivać SDS Prijedora,
5. Dragan RADETIĆ - vojni tuzžilac u srpskoj vojsci
6. Predrag RADETIĆ - od prvog dana u redovima srpske vojske
7.Milomir STAKIĆ - liječnik, predsjednik srpske opštine Prijedor
8 Milorad Mićo KOVAČEVIĆ - liječnik, predsjednik Izvršnog odbora opštine Prijedor
Izvrsioci Milorada Miće Kovačevića
1. Veljko ing. HRGAR - stručnjak "srpskog" urbanističkog plana Prijedora
2. Dule MILJUŠ - strucčnjak "srpskog" urbanističkog plana Prijedora
3. Branko Raca HRNJAK - stručnjak "srpskog" urbanističkog plana Prijedora
5. Simo MIŠKOVIĆ - bivši milicioner, predsjednik SDS
6. Simo DRLJAĆA - nečelnik srpske milicije
7. Slobodan KURUZOVIĆ - komandant logora Trnopolje - nastavnim matematike
8. Mile MUTIĆ - direktor Srpskog Radio Prijedora i Srpskog Kozarskog vjesnika
Sljedbenici Mile Mutića
9. Rade MUTĆ
10. Zivko EČIM
11.Ostoja KESAR
12. Mira KUNIĆ
13. Dragan SAVANOVIĆ - predsjednik Kluba poslanika SDS
14. Slavko BUDMIR - konadant Srpskog sekreterijata za Narodnu odbranu
15. Milovan DRAGIĆ - direktor Srpskog komunalnog preduzeća
16. Slobodan BALABAN - produkator četnićkog legla u Rudniku željezne rude Ljubija
17. Dusan KURNOGA - ideolog "četničke omladine", snadbijevač Srba benzinom i naftom
18. Bogdan DELIĆ - direktor gimnazije u Prijedoru
Izvršioci zločina genocida
1. Vladmir ARSIĆ - pukovnik koji je pgazio sve Zenevske konvencije
2.Radmilo ZELJAJA - major, na ulazu u Kozarac lično je postavio tablu sa "Radmilovo' I tako gradu koga je srušio dao svoje ime
3. Zoran KARLICA - kapetan, komandant jedinice koja vršila etničko čišćenje Prijedora
4. Drago TUBIN - mehaničar i rezervni poručnik, odgovoran za masovno ubijanje 320 ljudi u Partizanskoj nulici i Lukavici u Prijedoru
5.Savan RUNJO - nastavnik ONO i DSZ , major, komandant četnićke jedinice u Gornjim Podgradcima i bivši komandant Kasarne u Prijedoru
Logor Omarska, Organiztori i sponzori
1. Milan ANDIĆ - trgovac, specijalizirao se u iznuđivanju dragocjenosti od bogatijih
Prijedorćana, obečavajući im slobodu
2. Nedo DELIĆ - vlasnik restorana "Evropa'
3. Rajko STUPAR PALE - trgovac, vlasnik restorana"Pale", kriv je za ubistva i pljačke
svih prijedorskih privatnika.
Uprava logora Omarska
1. Komandant: Željko MEJAKIĆ - komandant logora, milicioner,
2. Upravnik: Drago PRCAĆ - upravnik logora, penzionisani milicioner
3. Zamjenik: Milorad TADIĆ BRK - pomočnik upravnika logora taksista
4. Miroslav KVOČKA - Jedno vrijeme komandant logora
Radnici rudnika želejzne rude Ljubija, Srbi koji su zlostavljali i maltretirali logoraše u logoru Omarska, kamionima odvozili ubijene logoraše
1. Dragan PEŠEVIĆ PESA
2. Milorad DARDA
3. Vlado KOBAS
4. Zdravko BJELOBRK
5. Miloš RADIĆ BRKO
6. Petar PERO MRĐA
Prijeki sud u logoru Omarska
1. Slavko BERETA - advokat
2. Zivko DRAGOSAVLJEVIĆ - sudija u "srpskom sudu" u Prijedoru
3. Draško ZEC - sudija u "srpskom sudu" u Prijedoru
4. Milenko TOMIĆ - sudija u "srpskom sudu" u Prijedoru
Službenice u logoru Omarska
1. Nada MARKOVSKI - radnica Milicije u Prijedoru
2. Slavica LAKIĆ - radnica Službe državne bezbjednosti
3. Nevenka SIKMAN - radnica Milicije
4.Darinka LUJIĆ - radnica Milicije
Ispitivaći u logoru Omarska
1. Ranko MIJIĆ - šef ispitivaća, načelnik kriminalističke službe u SUP Prijedor
2. Mirko JESIĆ - bivši radnik Službe državne bezbjednosti
3. Ranko BUCALO - radnik Službe državne bezbjednosti
4. Goran NOVIĆ - radnik Službe državne bezbjednosti
5. Dragan RADAKOVIĆ - nastavnik likovnog odgoja
6. Dragoje MEJAKIĆ - radnik Milicije
7 Rade KNEŽEVIĆ - radnik Službe državne bezbjednosti
8. Ilija BJELIĆ - radnik Milicije
9. Obrad DESPOTOVIĆ - radnik Milicije
10. Nebojsa TOMČIĆ - radnik Milicije
11. Nenad LUKIĆ - radnik Milicije
12. Miroslav ZORIĆ - radnik Milicije
13. Nebojsa BABIĆ - profesor elektrotehnike
14. Ratko MILOSAVLJEVIĆ - agronom
15. Žarko TEJIĆ - radnik Milicije
16. Zoran KRNETA - radnik Milicije
17. Milan JENJETOVIĆ - radnik Milicije, vozać autobusa kojim su dolazili ispitivaći u logor Omarska, tukao logoraše
Vođe smjena u logoru Omarska
1. Mlađo RADIĆ KRKAN - radnik Milicije
2. Momir GRUBAN ČKALJA - radnik Milicije
3. Milojica KOS KRLE - konobar
Stražari u logoru Omarska
1. Goran GRUBAN - ubio veterinara Seada Sivca
2.Goran PASPALJ GOPA - ubio R.Hadžalića i G. Ka.
3. Nedeljko ŠOŠKAN SOLE - ubojica
4. Zoran KVOČKA - ubojica Enesa Alića
5. Stevan STEVANOVIĆ - ubojica
6. Miroslav STOJNIĆ - ubojica
7. Milutin POPOVIĆ POP - ubojica
8. Draženko PREDOJEVICĆ - ubojica { na slici TV CNN}
9. Zeljko PRCAĆ
10. Nenad VRHOVAC
11. Nenad PENIĆ NESO
12. Ratko MRKIĆ - ubojica
13. ŽUNE - ubojica
14. Dušan LONČAR DUDO - ubojica
15. STAKIĆ
16. JOKIĆ - ubojica
17. Marinko ROSAVA - ubojica
18. Uroš URE - ubojica
19. Ranko BERIĆ
20. MIČKO - ubojica
21. MIKA
22. RAKAJ - ubojica
23. Popović CVITONJA
24. Stole KOKA - poslovođa prodavnice "oka"
25. Branko PIRVAN ČELO - ubojica
26. Stanko KRIVAJA - ubojica
27. Mile ROSIĆ
28. Drasko GRUBAN
29. Zoran DELIĆ - bivši fudbaker, ubojica
30. Dušan JOKIĆ - mesar
31. Milojica MILE PANIĆ
32. Živko MARMAT ŽUTI - ubojica
33. Zoran ROMANIĆ DŽAJA - vlasnik diskoteke u Omarskoj
34. Rade RITAN
35. PAVLIĆ
Logor Keraterm
Dusko SIKIRICA - komandant logora Keraterm
Komandanti straža logora Keraterm
1. Damir DOŠEN - naređivao ubostva logoraša
2. Dragan FUSTAR - naređivao ubostva logoraša
3. Dragan KOLUNDŽIJA - naređivao ubostva logoraša
Stražari u logoru Keraterm
1. Zoran ŽIGIĆ - taksista, poznati kriminalac, počinio velikie zločine u:
Rakovčanima, Čarakovu, Zecovi, Žeger, Rizvanovići, Bišćani, Sredice
2. Dušan KNEZEVIĆ - mesar, dolazio ubijati u logor Omarska
3. Goran LAJIĆ - višestruki kriminalac bez zuba
4. KAJIN - komandir straže u logoru Keraterm
5. Nenad BANOVIĆ ČUPO - pripadnik bande Zorana Zigica
6. Predrag BANOVIC CUPO - pripadnik bande Zorana Zigića
7. Dragan KONDIĆ - pripadnik bande Zorana Zigića
8. Nikica JANJIĆ - pripadnik bande Zorana Zigića
9. Nedeljko TIMARAC - pripadnik bande Zorana Zigića
Ispitivaći u logoru Keraterm
1. Mira JANKOVIĆ - isljednik u Miliciji
2. Gostimir MODIĆ - isljednik u Miliciji
3. Živko JOVIĆ - isljednik u Miliciji
4. Branko ŠILJEG - isljednik u Miliciji
5. Jugoslav RODIĆ - isljednik u Miliciji
6. Radomir RODIĆ - radnik Sluzbe drzavne bezbjednosti
7. Dragan RADETIĆ - advokat
Logor Trnopolje
Slobodan KURUZOVIĆ - Komandant logora Trnopolje
Pomočnici komandanta logora Trnopolje
1. Brača BALABAN - tjelohranitelji Slobodana Kuruzovića
2. Pero ČURGUZ - pomoćnik komandanta logora Trnopolje
3. Vesna STOJANOVIĆ - dobrovoljka
4. Blanka BRKIĆ - dobrovoljka
5. Brane BERIĆ REBAC - deportirao logoraše u stočnim vagonima prema Doboju
Komandanti straža u logoru Trnopolje
1. Radenko ŠPIRIĆ - radnik:"Električnog" Prijedor
2. Jezdimir TOPIĆ - nastavnik
3. Čedo MANDIĆ - radnik Milicije
Stražari u logoru Trnopolje
1. Boško LAKIĆ - ubojica
2. Aco OSTOJIĆ - vozac
3. Zoran ŠTRBAC
4. Boro GRUBIĆ- novinar
5. LIŠĆANSKI
6. Milutin MANDIĆ MANDOV - radnik Milicije
7. ČURGUZ
Spisak ostalih zločinaca prijedorskog genocida
Ovaj spisak je sačinjen na osnovu autentičnih svjedočenja preživjelih logoraša i
izbjeglica u sabirnim centrima Karlovac i Resnik kod Zagreba
1. MARKO PAVIĆ - pravnik, bivši radnik Službe državne bezbjednosti , sada direktor PTT
2. JOSIĆ KRSTAN - profesor, komandant grada
3. KAURIN DRAGAN - ekonomista, direktor ' Celuloze"
4. VUKOJA JOVAN - Direktor centra za socijalni rad
5. NEŠKOV MILANKO - profeosr, bugarin po prijeklu, naredjivao ubistva
6. DOŠEN ĐORĐE ĐOLE - ubojica, ubio I. Jurica Putu i N. Bajramovića
7. ŽIGIĆ ZORAN - taksista, ubojica po narudžbi
8. KNEGINJIĆ ZORAN TACNA - konobar
9. KANTAR SNJEŽANA - medicinska sestra
10. SLAVKO BUDIMIR - komandant srpske TO
11. RADIŠIĆ MARKO - pravnik, bivši radnik Službe državne bezbjednosti
12. MARMUT ŠPIRO - načelnik Vojnog odsjeka
13. DRAGIĆ MILOVAN - direktor Komunalnog Prijedor
14. SAVIĆ MIRKO - inžinjer, direktor "Prijedorčanke "
15. VEJINOVIć RANKO - ekonomista, direktor "Opresse", sada "Srpskog glasa"
16. ALEKSIĆ DUŠAN - direktor osnovne skole
17. DALJEVIĆ RAJKO - radnik Milicije
18. CRNČEVIĆ NEDELJKO - stolar
19. STANIĆ ANA - profesor
20. STANIĆ JOVO - profesor
21. DALJEVIĆ MILUTIN - profesor
22.NOŽINIĆ ŽIZA - predsjednica Kola srpskih sestara
23. NOŽINIĆ NEBOJŠA - politolog, srpski dobrovoljac
24. ZGONJANIN BORO - mesar
25. KANTAR ZDRAVKO - radnik u Ljubiji
26. ŠIPKA VUKASIN - ekonomista
27. LEKIĆ SLOBODAN - radnik 'Agrounije"
28. VUJMILOVIĆ NENAD - major, komandant četničke jedinice u napadima na Gradačac
29. DUJO MILANKO - radnik Komunalnog
30. JOVICČIĆ MIRKO - profesor
31. OSTOJIĆ RADE - inzinjer u " Celulozi"
32. ĐURĐEVIC MILAN - profesor
33. BAJIĆ BOŽIDAR - ekonomista u "Autransportu"
34. GORNJIĆ SLOBODAN - direktor Službe društvenog knjigovodstva
35. MEDAREVIĆ LJUBAN - radnik Službe društvenog knjigovodstva
36. OBRADOVIĆ RADOVAN COLE - arhitekt
37. OBRADOVIĆ PETAR PEKISA - električar
38. BERIĆ DUŠKO - radnik u "Kolskoj"
39. AGBABA MLADEN - službenik
40. KOVRLIJA MIRKO - profesor
41. TOPIć RANKO - ekonomista, direktor tvornice keksa "Josip Kraš", sada " Mira"
42. VILA RANKO - pravnik
43. MACANOVIĆ LJUBO - pravnik
44. SIMATOVIĆ MOMIR - vodoinstalater
45. EGIĆ NIKOLA - vozac
46. STOJANOVIĆ MLADEN - profesor i direktor Ekonomske skole
47. DELIĆ BOGDAN - profesor i direktor gimnazije
48. MIŠKOVIĆ SLOBODAN - profesor
49. ZORIĆ LAZO - profesor
50. SANIČANIN MIRKO - tehnicar
51. JOVEŠ RATKO - profesor
52. RADETIĆ DRAGAN - advokat, nacelnik Vojne policije
53. ŽEZELJ BRANKO - vozać
54. RADAKOVIĆ BRANE - vozać
55. JEŠIC GORAN - vozać
56. ROSIĆ MILAN - zidar
57. VUJINOVIĆ DANE - inžinjer
58. KECMAN BRANE - direktor 'Kozara putevi"
59. BURUDŽIJA MIRKO - hirurg
60. SOVILJ RADOMIR - profesor, ideolog SDS, kasnije prešao u Srpsku radikalnu stranku
61. MANOJLOVIĆ NIKOLA - inžinjer, direktor "Kolska", četnik dobrovoljac
62. MACURA ŽELJKO - liječnik, srpski dobrovoljac
63. KOBAS MIRKO - medicinski tehniČar, ubojica bez ruke
64. TORBICA ZDRAVKO - radnik Milicije, ubojica
65. STUPAR NENAD SMIT - srpski dobrovoljac
66. MRĐA DADO - pripadnik Interventnog voda, višestruki ubojica
67. BABIĆ ZORAN - pripadnik Interventnog voda, višestruki ubojica
68. STUPAR BOŠKO - pripadnik četnicke jedinice iz Tukova
69. BABIĆ LJUBAN - geometar, predsjednik SDS Tukovi
70. BALTIĆ SRETKO - vozać
71. BALTIĆ VLADO - vozać
72. BALTIĆ MIŠO - radnik Kumunalnog
73.BOSANČIĆ MOMČILO -
74. BAŠKOT MARKO
75. BUJIĆ LUKA - ubojica
76. BILBIJA RADE - četnićki vojvoda, naredio masakr u Staroj Rijeci
77. DESNICA ZDRAVKO
78. DOBRIJEVIĆ MIŠO - četnicki vojvoda
79. DOŠEN STOJAN - izvršilac masakra u bolnici u Banja Luci
80. DRCA LJUBAN - mesar
81. ĐAKOVIC MIRKO - lugar
82. EČIM JOVO GLOCO - privatnik, saučesnik u ubojstvu Halila Dedića
83. EČIM NENAD GERA - muzičar
84. GRUBLJEŠIC MIRKO - načelnik za privredu u Opštini Prijedor
85. GRUBLJAŠIĆ OSTOJA - ubijao po Kozarcu
86. GUSLOV NIKOLA
87. KOLAR SLAVKO - ubojica
88. KOLAR MIODRAG- klao kamom po selima oko Prijedor
89. KNEZEVIĆ DRAŽEN - penzioner
90. KOTORAS BRANKO - koljac iz Puharske
91. KOTORAS DRAŠKO - radnik u Toplani
92. KOTORAS JOVO - radnik u Ciglani
93. KOVAČEVIĆ VUKAŠIN - geometar
94. MANOJLOVIĆ MILOŠ - geometar
95. MILUTINOVIĆ MILOVAN - major
96. MILUTINOVIĆ - karatista
97. MITROVIĆ DRAGO, PERO I SLOBODAN
98. PEKIJA MILAN
99. RAUS DUŠAN, MILROAD I RAJKO
100. SAVANOVIĆ MIRKO
101. SRDIĆ DRAGOJE - bivši oficir JNA
102. SRDIĆ ŽIVKO - radnik "Celuloze"
103. TELEBAK RAJKO - lugar
104. TOMIĆ BRANE - radnik 'Borca"
105. TOPIĆ DRAGAN - nastavnik, direktor Pozorista
106. TUBIN RAJKO - radnik 'Autotransporta"
107. TUBIN VELJKO
108. VUČKOVIĆ MIHAJLO - radnik
109. VUČKOVIĆ NEĐO
110. VUČKOVIĆ NEĐO II - učesnik masakra u bolnici u Banja Luci
111. ZEC SIMO - nastavnik
112. ZELENIKA BRACO - električar
113. ŽIGIĆ MILENKO - trgovac
114. GRBIĆ MILKA - socijalna radnica
115. TRMOSLJANIN DRENA - učiteljica, pljačkala bošnjacke kuće
116. ŠIPKA MILAN - inžinjer
117. BABIĆ KACA - pravnica
118. JANDRIĆ VLADO - tehničar
119. TRAVAR MILAN - radnik Milicije
120. TRAVAR RANKO - načelnik za privredu
121. MRĐAS MILE - ekonomista
122. VUKOJEVIĆ DRENA - daktilografkinja
123. MARIN MIRKO - nastavnik
124. PANIĆ JOVO - vozać
125. MARJANOVIĆ OSTOJA - inžinjer, direktor Rudnika željezne rude Ljubija
126. BECNER ZORAN - vozać
127. RADIŠIĆ MIRJANA - profesorica
128. VRACAR MILENKO - profesor
129. MAKSIMOVIĆ BRANKO BRANJA - pravnik, predsjednik Srpske radikalne stranke
130. VRACAR M. MILENKO - guverner u RS
131. ROMANIĆ ŽELJKO - privatnik
132. SUKIĆ RADE - ekonomista
133. STOJAKOVIĆ TOMO - radnik Milicije
134. ŽELIC ŽELE - pripadnik četnicke jedinice"Zaran Karlica", ubio više od 150 Kozarčana
135.KMEZIĆ RAJKO - vikend četnik iz Minhena
136. GAVRANOVIĆ NEĐO - vikend četnik iz Minhena
137. BUJIć MIćO - komandir milicije u Rakeličima
138. PILIPOVIĆ RADE - privatnik
139. SURTOV RAJKO - nastavnik, četnićki vojvoda iz Gomjenice
140. SURTOV ZORAN - nastavnik
141. BAJIĆ ZORAN - nogometaš
142. MAKSIMOVIĆ DRAGAN - ubojica iz Čele
143. BALABAN MILE - direktor u 'Celulozi'
144 BABIĆ BORO - direktor Uprave za prihode
145. BEŠIĆ MIRA - profesorica
146. TOPOLA RANKO - službenik
147. GLIGIĆ DUŠAN - trgovac
148. SAVIĆ LAZO - trgovac
149. GVOZDEN ZDRAVKO - trgovac
150. GVOZDEN RAJKO RAJS - trgovac
151. GRBIĆ MILE - trgovac
152. RAJČEVIC MILOŠ - direktor Srednješkolskog centra
153. MILIĆ ALEKSANDAR - profesor
154. ANTIĆ SLOBODAN - profesor
155. PANIĆ MILKA - medicinska sestra
156. RAĐENOVIĆ LJUBAN - profesor
157. RAĐENOVIC KAMENKO - pukovnik, podpredsjednik Srpske radikalne stranke
158. RADOJKA EDEKOV - direktorica Bolnice
159. MILANOVIC SNJEŽANA - liječnica
160. ŽIGIĆ DANKA - medicinska sestra
161. ĐUKIC RAJKO - liječnik
162. PEKIJA MIRKO - trgovac, specijalista za pljačku bošnjačke imovine
163. GRANDIĆ MILEVA - otjerala u logor 15 susjeda
164. CRNIĆ BRANKA - pljačkala bošnjačke kuće
165. AGBABA JOVAN CICO - pljačkao kuće
166. RITAN BRANISALV - vođa 'Delija", sprske paravojske
167 KANTAR NENAD - proglasen ratnim zločincem u Hrvatskoj
168. ZRNIĆ NENAD NESO - voĐa tkz. Grobara
169. PREDOJEVIĆ ZORAN - trgovac
170. MAZALIĆ MILORAD - kapetan
171. KANTAR NEBOJŠA - penzioner
172. ČAĐO MLADJEN - radnik Milicije
173. TADIĆ BOGDAN - pravnik
174. TADIĆ SLOBODAN - nastavnik i muzičar
175. TOPIĆ BORO - vlasnik 'Uniprometa", ratni profiter
176. MARČETIĆ BORKO - zidar, učesnik masakra u Kozarcu
177. SAVIĆ DUŠAN - kapetan komandant Kriznog štaba Rakelići
178. ANTONIĆ SLAVKO - inžinjer
179. RAJLIĆ RADOVAN - tehničar, komandant Kasarne u Prijedoru
180. TOPIĆ JEZDIMIR - nastavnik, komandant straže u logoru Trnopolju
181. RUJEVIĆ SLOBODAN - zločinac, došao iz Vukovara
182. KESIĆ MIRKO - osnivač samostalnog odreda ubojica
183. MRKIĆ VASKRSIJA - službenik u Komunalnom
184. DOČINOVIĆ SLOBODAN - zločinac, došao iz Vukovara
185. BUCALO VASO - službenik
186. MACURA MILUTIN - zidar
187. DRAGOJEVIĆ MILAN - mesar
188. STUPAR RADOMIR - šofer, ubojica iz Pakraca, izvršilac zločina u logoru Keratermu
189 MIJIĆ RELJA-radnik u Keramici
190. RADOŠEVIĆ ACO- nastavnik
191. ZORIĆ BORO - privatni ugostitelj
192. JOKSIMOVIĆ MILE TICA - službenik
193. TRKULJA ZORAN - službenik
194. BRKOVIĆ MILORAD - srpski dobrovoljac
195. ĐENADIJA MARKO - radnik u Milicij
196. DALJEVIĆ RADOVAN - milicioner
197. GRUBLJEŠIĆ MILUTIN - mesar, učestvovao u masakru u Kozarcu i "Brdu"
198. MILIĆ MILORAD PINGP - dobrovoljac u četničkoj jedinici iz Omarske
199. RADANOVIĆ MOMČILO CIGO - komandir četnika iz Omarske
200. SUPIĆ DRAGAN - čelnik četničke omladine, palio kuće u Starom gradu I Prijedoru
201. MILOŠEVIĆ SRETEN SREJA - službenik, etnički očistio Skelu i Raškovac
202. KECMAN MLADEN - rukometaš, pljačkao po Prijedoru
203. MARKUS - rukometaš, četnik dobrovoljac
204. KECMAN LJILJA - službenica, pljačkala zlato i devize
205. MADŽAR STOJAN - višestruki kriminalac, pripadnik četničke vojne policije
206. BLAGOJEVIĆ RADOŠ - direktor Srpske banke
207. TUBIN VUKAŠIN - inžinjer
208. PLEMIĆ NIKOLA - opljačkao i prisvojio Tvornicu 'Borac" Travnik, pogon Prijedor
209. OBRADOVIĆ STEVO - inžinjer, dobrovoljac na ratištima
210. ŠEVA STOJAN - referent u vojnom odsjeku, pravio spiskove za mobilizaciju
211. PEKIJA NENAD - pripadnik Interventnog voda, uselio se u stan dr. Osmana Mahmukljina
Izvor: Kolika je u Prijedoru Čaršija - Zapisi za nezaborav - Nusret Sivac, u izdanju Bonik - Bosansko-novinska izdavačka kuća Sarajevo
11. U BOSANSKOJ KRAJINI JE IZVRŠEN GENOCID
Jer ovdje se ne živi da bi se živjelo, Ovdje se ne živi da bi se umiralo, Ovdje se umire da bi se živjelo", Mehmedalija Mak Dizdar, Zapis o zemlji Besima Kahrimanovic objavila je nekoliko svjedocenja gradana, bivših logoraša, u kojima je raskrinkana ratna prošlost zvanicnika OSA, SIPA... I drugih državnih institucija, a koji su tokom rata djelovali u logorima Keraterm i Omarska.
Danas će (PONEDJELJAK) Ekspertni tim za traženje nestalih na
području Bosanske krajine vršiti radove ekshumacije iz novootkrivene masovne grobnice na lokalitetu Redka kod Ljubije, općina Prijedor. Posljednjeg petka ovdje su, od strane članova ovog tima, uočeni skeletni ostaci najmanje sedam žrtava. Ovo je potvrda da je posrijedi 52. po redu masovna grobnica pronađena na području općine Prijedor jer su u proteklom razdoblju od 1998. godine ovdje locirane i ekshumirane pedestijedna masovna grobnica koje su krile od pet do 456 žrtava. O masovnim grobnicama kao dokazu izvršene agresije i genocidu u BiH u Trnovi kod Sanskog Mosta govorio je Jasmin Odobašić, zamjenik načelnika Federalne komisije za traženje nestalih i osoba koja je do ove godine bila na čelu ovog tima za ekshumacije. Tribina je organizirana u povodu obilježavanja majskih dana u Sanskom Mostu. Da bi se djelo okvalifikovalo kao genocid isto mora sadržavati osnovne elemente genocida koje su propisane Konvencijom o genocidu. Ovi elementu su u cjelosti ispunjeni i u Bosanskoj krajini, jugoistočnoj Bosni i Sarajevu, kazao je između ostalog Odobašić. Ako je genocid pokušaj istrebljenja jedne etničke, vjerske i nacionalne skupine, onda je to na ovim prostorima dokazano masovnim likvidacijama i progonima Bošnjaka i Hrvata te uništavanjem vjerskih objekata, ustvrdio je između ostalog Odobašić. Granatiranja, hapšenja i formiranje koncentracionih logora, uvjeti su druge tačke Konvencije što je direktno za posljedicu imalo smanjenje prirodnog priraštaja ovih grupa. Kao dodatni dokaz da je na prostorima Bosanske krajine tokom posljednjeg agresorskog rata izvršen sistematski genocid Odobašić nalazi u činjenici da je na područjima svih opština koje su ulazile u sastav tzv. ARK pronađene masovne grobnice sa žrtvama nad kojim je prethodno počinjen genocid. U sklopu obilježavanja majskih dana u Općinskoj vjećnici Sanski Most u subotu navečer obavljena je promocija knjige pod nazivom «Agresija na BiH» autora prof. Smaila Čekića. Promotori su bili prof. Ismet Dizdarević i prof. Bećir Macić.
Miodrag Deretić, aktualni ministar rada, boračke i invalidske zaštite u Vladi RS
DA, BIO SAM U GRUPI KOJA JE UHAPSILA PORODICU MEDUNJANIN
Mjesto ministra za rad, boračku i invalidsku zaštitu u posljednjem sazivu Vlade RS pripalo je Miodragu- Miši Deretiću iz Prijedora. U razgovoru sa dopisnicom Oslobođenja kaže da u rodni grad dolazi iz Zagreba uoči rata na Božić, 25. decembra. Na posljednjim lokalnim izborima ispred Srpske radikalne stranke bio je kandidat za načelnika opštine. Inače riječ je o treneru teakwoondo klubu «Kozara» i okorjelom sportskom radniku. Kako je redakcija našeg lista upoznata sa jednim detaljom iz ratne prošlosti Miodraga Deretića, valjalo je ove tvrdnje provjeriti iz prve ruke. Na upit da li je lično učestvovao u hapšenju porodice Medunjanin na Kozari 1992. godine, Deretić bez posebne pripreme odgovara potvrdno. Mogu ja vama odgovoriti da nisam, no to ne bi bila istina. Jesam. Mobilisan sam 19. maja, veli Deretić, i nakon ovog proveo sam na pripremama tri dana na Manjači. Dobili smo zadatak da pronađemo Bećira Medunjanina i Seda Čirkina. Porodicu Medunjanin sa još četiri vojnika pronašli smo 9. ili 10. juna na Kozari. Pronašli smo ih u Rajkovićima, skrivali su se u jednoj zemunici gdje smo pronašli i određenu dokumentaciju. Ona se odnosila na pisane materijale oko vojnih aktivnosti, civilne odbrane i određenih aktivnosti patriotske lige. Nakon njihovog hapšenja, naređeno nam je da ih odvedemo u kasarnu. Kada su uhapšeni Medunjanini, došli su novinari Živko Ećim i Rade Mutić, veli Deretić. (Rade Mutić je aktualni portparol CJB Banja Luka, op.a.). Sve je zabilježeno a potom i emitovano na dnevniku SRT-a i «Kozarskom vjesniku». Ja i ta četiri vojnika u kompanjoli odvezli smo i predali ih u kasarnu, žive i zdrave. Nisam pojma imao šta se s njima desilo. Tek kasnije kroz dokumentaciju saznao sam da su oni završili tragično. Nedugo nakon ovog, 21. jula upućen sam na Gradačac gdje sam ranjen 16. decembra. Prije godinu dana razgovarao sam sa jedinim preživjelim članom porodice Medunjanin, veli Deretić, sa Anesom koji sada živi u Zenici. --- Bećir ubijen u Omarskoj, Sadeta na «razmjeni»---- Bećir Medunjanin je iz kasarne na kratko prebačen u Keraterm a potom u Omarsku. Ovdje je ubijen nakon dva-tri dana zatočeništva. Sadeta Medunjanin je pod izgovorom da idu na razmjenu, u prepunom autobusu logoraša «upućena» na razmjenu u Bihać iz Omarske 15. jula. Autobus je nosio oznaku Auto-škola «Vojislav Šešelj». Njeni posmrtni ostaci pronađeni su sa ostalim nerazmjenjenim logorašima u masovnoj grobnici Lisac kod Bosanske Krupe. U zbijegu Kozarčana ubijen je i njihov 22-godišnji sin Haris.
«SAD ZNATE ŠTO VAM JE ČINITI S NJIMA»!
Nesnošljiva augostovska vrućina dvadeset prvog dana po redu augusta ove godine bila je podnošljiva za posjetioce masakra na Korićanskim stijenama od vrućine koja je pratila slični, daleko brojniji, konvoj prognanika prije dvanaest godina. Fikret Hirkić iz Kozarca na Korićanskim stijenama izgubio je tri brata, Šefika, Ismeta i Rifeta. Veli ovdje je učinjeno ono što normalan čovjek teško može i zamisliti. I pored ogromne porodične tragedije, Fikret sa porodicom živi u Kozarcu. Među nešto malo sitnih koščica pronađenih na Korićanskim stijenama, pronađeno je njih nekoliko koje pripadaju trojici nesretnih Hirkića. Fikret se nada da će uz pomoć onih koji tragaju za nestalim, ali i uz Božju pomoć, pronaći posmrtne ostatke braće, ostalih ovdje ubijenih rođaka i prijatelja. Jer to je veli, jedino još što se za njih može učiniti. Dostojno ih sahraniti. Sejdo Hodžić prije dvanaest godina bio je među prognanicima iz Prijedora . Bio je i ove godine. Iako se ovo desilo prije dvanaest godina Sejdina su sjećanja svježa kao da se sve desilo jučer. Bio sam logoraš u logoru Trnopolje i nakon što su nas ugurali u autobuse kao stoku, ispratio nas je upravnik logora Slobodan Kuruzović riječima, «Sad znate šta vam je činiti s njima». «Kada sam ovo čuo, pokušao sam izaći iz autobusa jer slutio sam šta bi nas moglo snaći. Nisam uspio u svom naumu jer je gužva bila neopisiva. Strah, košmar, gužva, vrućina.» Sejdo se slučajno nije našao među onima koji su odvojeni za strijeljanje. Ili slučajno je preživio. Kada su «ljuti ratnici» prijedorskog interventnog voda policije pljačkali prognanike, do Sejde je došao lično Darko Mrđa. On je jedina osoba koje je iz ove mnogobrojne postave osuđena za zločin počinjen na Korićanskim stijenama. Kada je Sejdo pružio praznu ruku ka Mrđi, ovaj ga upita jeli to znak da više nemaju para i zlata. Kada sam rekao da nema, Darko Mrđa me je krvnički udario pištoljem u glavu i pao sam obliven krvlju. Kada sam došao svijesti, žene su mi previle ranu. Sav krvav sa povezom oko glave prošao sam pored stražara. Na Korićanskim stijenama ubijeni su mu od amidže i od tetke sinovi. Bešić Ismeta na Korićanskim stijenama izgubila je sina Nihada, trojicu braće, zeta Jasima Fazlića, prijatelja Šeru Blaževića.... Sin Ismet tek bio došao iz JNA. Ismetina Fatiha nad bezdanom Korićanskih stijena traje nekako dugo. Njenu ovu kao i sve prošle i buduće Fatihe upućene za smiraj sinovljeve duše prekidaju jecaji iz dubine majčine duše. Fatima Fazlić u ime Udruženja Prijedorčanki «Izvor» i u ime porodica ubijenih još jednom je javnost podsjetila na muke i nevinost i ovdje ubijenih žrtva i nepravdu prema njima i porodicama koja se čini nečinjenjem ništa. Uz Darka Mrđu i 265 žrtava od kojih je njih 12 preživjelo strijeljanje, na Korićanskim stijema 21. augusta 1992. godine bili su još Dragan Knežević, Saša Zečević, Zoran Babić, Željko Predojević i Branko Topola. Milutin Čađo i Dule Janković bili su šefovi ovog interventnog voda. Porodice se s pravom ptaju kada će Vlada RS podnijeti izvještaj za zločin na Korićanskim stijenama koji bi pomogao u pronalasku posmrtnih ostataka žrtava ali i policiji manjeg bh. entitea kako bi se skinula anathema kolektivne odgovornosti sa svih pripadnika policijskih snaga. Fatimine riječi i ove godine su odzvanjale u provaliji dubokoj preko 300 metara, u kanjonu Ugra razbijajući se tako o kamene gromade Vlašića. I ove godine u ovaj ponor bačene su bijele ruže. U provaliji Korićanskih stijena pronađene su miješane sitne i najsitnije koščice dvadesetak žrtava što su pokazali rezultati DNK analiza. Ovi rezultati su pokazali još jednu stravičnu činjenicu. Među ubijenim Prijedorčanima identifikovani su I posmrtni ostaci osobe iz Kotor Varoši koja je ubijena u ovom gradu a iz znanih razloga, tijelo mu je premješteno na Korićanske stijene gdje je bačeno među ubijene logoraše. Avdić Munevera predstavnica Udruženja porodica šehida, zarobljenih i nestalih iz općine Kotor Varoš sa sjedištem u Travniku, tvrdi da je ova osoba ubijena u Kotor Varoši ranije no što su ubijeni Prijedorčanai, a posmrtni ostaci su mu izmješteni u novembru 1992. godine. Za zločine počinjene nad Kotorvaroškim Bošnjacima i Hrvatima u Njemačkoj je jedino osuđen Đurađ Kušljić 2000. godine na doživotnu robiju. Zbog ovog i ovih ratnih zločina Udruženja porodica ubijenih Bošnjaka i Hrvata Bosanske krajine insistirat će na formiranju Komisije za ispitivanje svih zločina počinjenih na ovim prostorima.
KO SU SVE BILI ISLJEDNICI U OMARSKOJ ?
Priejdorski logoraši i dalje čekaju odgovore relevantnih domaćih I ino čimbenika,
Ne mogu shvatiti da je isljednik iz koncentracionog logora Omarska Goran Nović imenovan na visoku državnu funkciju. Dragi Bože, ima li pravde na ovom svijetu, pita se ovih dana kroz suze, vidno uznemirena jedna od najstarijih preživjelih logorašica ovog logora Zlata Bilajac (73) iz Prijedora. Ovih dana vračaju mi se u sjećanja sve one slike iz logora, scene u vrijeme ispitivanja zatočenika koje cu ponijeti sa sobom u mezar. I danas jasno čujem njihove bespomoćne i umiruće krike iz sala za ispitivanje koje su noću nama, ženama, služile za spavanje, kazuje Zlata. Nakon što smo cjeli dan provodili na radnoj obavezi u restoranu, noću smo spavale u ovim sobama gdje su danju vršena ispitivanja. Prvo smo morali očistiti I oprati krv sa poda, zidova pa i plafona. Svaku narednu noć zaticali smo užasne prizore u ovim prostorijama a ponekad čak i zaboravljene predmete s kojima su logoraši mučeni i prebijani od strane isljednika, pocijepane i krvlju natopljene potkošulje ili majice logoraša. Mene su optužili tako što su mi stavili na teret izmišljotinu da sam kao dobrovoljni davalac krvi 157 puta izjavila da ću nastaviti ovaj humani posao pod uvjetom da ce moja krv biti namjenjena isključivo za pružanje pomoći Muslimanima a ne Srbima !? Ovo je priča koja se svakodnevno, sasvim slikovito i uvjerljivo može čuti od onih koji su uspjeli preživjeti pakao Omarske, najzloglasnijeg logora u Prijedoru i BiH u vrijeme posljednjeg rata. Radi očitih propusta u radu domaćih i ino zvaničnika prilikom imenovanja pojedinih kadrova valja ih podsjetiti na osobe koje su tokom postojanja ovog logora vršili bitnu, isljedničku funkciju. Šef isljedničkog tima u Omarskoj bio je Ranko Mijić, a isljednički tim činili su: Mirko Ješić, Ranko Bucalo, Goran Nović, Dragan Radaković, Dragoje – Drago Mejakić, Rade Knežević, Ilija Bijelić, Obrad Despotović, Nebojša Tomčić, Nenad Babić, Nenad Lakić, Miroslav Zorić, Ratko Milosavljević i Žarko Tejić. Ova evidencija poznata je i Haškom tribunalu ali očito ne i domaćoj javnosti. Za neinformisane jedan bitan detalj, ime Gorana Novića, nedavno imenovanog direktora Direktorijata za obrazovanje kadrova Obavještajnosigurnosne agencije pominje se u transkriptima Haškog tribunala na stranicama 4736 i 4737. Svjesni su logoraši iz Prijedora da će se medijska prašina oko imenovanja Gorana Novića stišati za koji dan. Jer u Republičkom inspektorijatu rada radi bivši isljednik Nenad Lakić, inače Novićev partner prilikom isljeđivanja logoraša. Njihove isljedničke metode između ostalih nisu prezivjeli Asaf Kapetanović, Sead Sivac, Idriz Jakupović. Mehmedalija Kapetanović uspio je preživjeti teško premlačivanje ali je naknadno mučki ubijen sa predsjednikom Opštine Prijedor Muhamedom Čehajićem. Ostali bivši isljednici su uglavnom u penziji. Njihov tadašnji šef Ranko Mijić trenutno je direktor Filijale Nove banjalučke banke u Prijedoru, Miroslav Zorić je preminuo posljednje jeseni, Ratko Milosavljević je opštinski službenik, Nebojša Tomčić je našao uhljebljenje u Novim rudnicima Ljubija….Ali logoraši svakako imaju pravo da dobiju odgovor na jedno jedino pitanje: kako ?
UTVRDITI ODGOVORNOST NAJODGOVORNIJIH
Slavica Lakić, zapisničar iz logora Omarska,
Slavica Lakić jedna je od 307 otpuštenih radnika službi OBS RS I FOSS-a i to nakon tridesetak godina staža u raznim službama SDB i dugo godina jedina sa srednjom stručnom spremom na posalu daktilografa. Kada joj je uručen otkaz, bila je jedina žena i tehničko lice kojoj je sistematizacijom ukinuto radon mjesto. Očekivala je da će se reforme unutar OSA BiH obaviti na najbolji mogući način; izborom mladih, obrazovanih i kadrova bez ratne hipoteke. Evidentno je da su unutar službe Operativnog centra Prijedor ostali ljudi koji nisu zaslužili da budu njeni pripadnici, tvrdi Slavica Lakić. Duško Jelisić bio je pretpostavljeni Slavice Lukić 1992. godine. Riječ je o badži ili pašancu Sime Drljače, ratnog načelnika CJB Prijedor, koji je po «službenoj dužnosti» i nalogu Drljače iz Bosanske Dubice stigao na mjesto šefa detašmana SDB i isljednika u konc logor Keraterm. Aktualni načelnik detašmana OSA u Prijedoru je Radomir Rodić, također bivši isljednik koncentracionog logora Keraterm. Ovdje je uposlen i Jugoslav Rodić, osoba koja je isljeđivala zatočenike u susjednom Sanskom Mostu kao i pomenuti Duško Jelisić, isljednik iz Keraterma i njihov pretpostavljeni iz ratnog perioda. Goran Nović je, kao što je javnosti poznato, bio isljednik u koncentracionom logoru Omarska, dok je Slavica Lakić obavljala poslove njegovog i zapisničara ostalih isljednika. Slavica tvrdi da se Goran Nović nepravedno nalazi na meti preživjelih logoraša dok se, prema njenim tvrdnjama, krivica i odgovornost nalazi na tadašnjem šefu detašmana Dušku Jelisiću. On je, tvrdi Slavica, bio pretpostavljeni kako Goranu Noviću i ostalim istražiteljima, tako i njoj samoj. Slavica tvrdi da preživjeli logoraši pokušavaju složiti kockice odgovornosti za zločine počinjene u logoru i, prema njenim tvrdnjama, prozivaju manje odgovorne zaboravljajući glavne aktere. ---Znali a ćutali--- Na upit da li je bila u prilici vidjeti ubistva i premlaćivanja zatočenika, ona odgovara. Naravno da smo svi mi bili svjedoci, sve smo znali ali smo ćutali. Šta sam mogla kao žena protiv ekstremističko nastrojenih ljudi ? Bojala sam se za sebe i svoju porodicu. ---Bila Haški svjedok ---- Slavica Lakić svjedočila je u svojstvu obrane dvojici prijedorskih Srba za zločine počinjene u Omarskoj; Dragi Prcaću i Miroslavu Kvočki. Oba su odslužili zatvorske kazne a Slavica kaže da su po hijerarhiji bili ispred čistačica. Ali i po odgovornosti. Najodgovorniji se slobodno šetaju ulicama Prijedora i brinu o bezbjednosti sugrađana.
GORAN NOVIĆ - ISTRAŽITELJ U OMARSKOJ IMENOVAN ZA
DIREKTORA KADROVSKE SLUŽBE U OSA
Kako se na kraju isplatio istražiteljski staž juniora Novića u logoru Omarska
Najnovije imenovanje Gorana Novića za direktora direktorijata za obrazovanje katrova službe OSA-e, inače ratnog istražitelja u koncentracionom logoru Omarska kod Prijedora, u ovom gradu je primljeno sa gnušanjem. Nejasno je još uvijek i to kako je Gorana Novica zaobišla smjena od strane bivšeg visokog predstavnika za BiH kada su u paketu smjenjeni svi istražitelji koncentarcionih logora na području Prijedora. Predrag Ceranic nedavo smjenjeni pripadnik OBS-a RS smatra da se ovakve i slične odluke donose olako, kao da u najmanju ruku u BiH ne postoji javnost kojoj su poznate činjenice. Ako se uzme u obzir da je supruga Gorana Novica, Dijana Novic – Mazalic i pored činjenice da nikada nije prebacila 50 posto sudijske norme, da još uvijek stanuje u stanu koji je predmet sudskog spora, na sličan način imenovana za sudiju Suda u Prijedoru, onda imenovanje juniora Novica bilo je za očekivati. I pored toga što su istražitelji SFORa vršili ispitivanje između ostalih i preživje logoraše o ratnoj prošlosti juniora Novica, očigledno preovladele su svastrane urgencije strica Sredoja Novica, inače aktualnog direktora SIPA-e, kao i u prvih ljudi OSA-e Almira Džuve i Riste Zarica. Muharem Murselovic jedan od prezivjelih logoraša koncentracionog logora Omarska najnovije imenovanje Gorana Novica ocjenjuje «naprertkom planetarne brzine» . Prema njegovim riječima dželati u svakom slučaju napreduju i u svakom slučaju ne odgovaraju za počinjene zločine koji su se dogodili tokom rata u BiH. On kao žrtva smatra da se zločin debelo isplatio ogromnoj vecini aktera koji su bili ili planeri ili izvršioci. Oni su uznapredovali ne odgovarajuci za počinjene zločine ali i imenovanjima u društvenoj hijerarhiji, ocjenjuje Murselovic. On smatra da sa ovom najnovijom činjenicom treba upoznati preživjele logaraše jer ovo prelazi mjeru zdrave pameti. Mladen Grahovac za najnovija događanja oko OSA-e i SIPAe kaže da su prevršila svaku mjeru. Bez obzira što mediji uglavnom ukazuju na kadrove koje biraju nacionalne stranke, koji su odreda sa debelom ratnom prošlošcu, čelnici i oni zaduženi za imenovanja, ni najmanje ne pometaju. Grahovac očekuje da ce Goran Novic, kako je imenovan za direkotra direktorijata za obrazovanje kadrova službe OSA-e, prvi praktični kurs održati u Omarskoj I Keratermu kako bi mladim kadrovicima prenio i praktično znanje. Nusreta Sivac preživjela logorašica logora Omarska imenovanje Gorana Novica shvata kao neukusnu šalu u koju ne može povjerovati. Kao član upravnih organa Udruženja logoraša opštine Prijedor u suradnji sa ostalim članovima uputit ce na sve relevantne adrese i instance koje odlučuju o ovome oštar proterst. Sivčeva se pita da li su oni koji odlučuju o (de)certifikaciji uopce pitali Gorana Novica za njegovu ratnu prošlos o čemu je i Oslobođenje pisalo u nekoliko navrata.
Zločin koji se desio septembra 1995. godine nad prijedorskim rimokatoličkim svećenikom Tomislavom Matanovićem i njegovim roditeljima Božanom I Josipom, još uvijek je nerazrješen
Oko ovog zločina vodila su se, ili se trebaju voditi, tri odvojena predmeta, imena aktera koji su na bilo koji način učestvovali u ovom zločinačkom činu koji je počinjen nad civilima u Prijedoru javnosti su još uvijek nepoznati. Prvi od ovih procesa nedavno je okončan oslobađajućom presudom za jedanest prijedorskih policajaca koje je optužnica teretirila za protivpravno držanje u pritvoru ove tročlane porodice. Oslobađajuća presuda izrečena im je 11. februara ove godine od strane Okružnog suda u Banajojluci jer je postupkom utvrđeno da se nije radilo o protivpravom držanju u kućnom pritvoru porodice Matanović. Drugi postupak je u toku pred istim sudom a odnosi se na uništavanje imovine, rušenje pastoralnog Župnog centra i pljačku ovdašnjeg Caritasa. Nepoznato je pred kojim sudom i kada će početi proces za treći segment ovog zločina: za likvidaciju porodice Matanović. U netom okončanom postupku ustanovljeno je da je tadašnji načelnik CJB Priejdor Simo Drljača naredio 19. septembra 1995. godine «povlačenje» policijskih dežurstava koju su obezbjeđivali policajci PS II Prijedor – Urije a pred kućom porodice Matanović. Navodno, te se noći očekivao dolazak predstavnika Međunarodnog crvenog križa, u cilju evakuacije i razmjene ove porodice. Dvojica svjedoka zločina koji je uslijedio tvrde međutim da su ove noći troje Matanovića po naređenju Sime Drljače odvedeni iz porodične kuće od strane tadašnjih policajaca. U ovom odvođenju i njihovoj likvidaciji učestvovali su Đorđe Došen-Đole, Dado Mrđa i Milutin Čađo. Đorđe Došen je naprasno preminuo prije dvije godine . Riječ je o aktivnom učesniku etničkog čišćenja u Prijedoru i akteru brojnih likvidacija prijedorskih nesrba. Nakon rata pod dejstvom alkohola često je znao reći da će «progovoriti» i otkriti naredbodavce brojnih zločina koje je i sam izvršavao. Njegova majka koja je preminula poslije njega, sumnjala je da je Đole maknut po nečijem naređenju iz straha da ne progovori. Milutin Čađo je u Prijedoru. Dado Mrđa se nalazi na izdržavanaju sedamnaestogodišnje zatvorske kazne u Španiji nakon što mu je Pretresno vijeće Haškog tribunala 31. marta prošle godine izreklo ovu presudu. Mrđa je priznao vlastito učešće u zločinu počinjenom na Korićanskim stijenama nad grupom od oko 250 prijedorskih Bošnjaka i Hrvata 21. augusta 1992. godine gdje je učesvovao kao pripadnik tzv. interventnog voda policije. Simu Draljaču je Haški tribunal teretio za genocid i zbog pružanja otpora likvidiran je u akciji hapšenja od strane pripadnika SFOR-a. Prema izjavama istih svjedoka, Matanovići su do mjesta likvidacije, do Bišćana prebačeni u crnom mercedesu. Prvo su likvidirani Božana i Josip pa Tomislav. Nakon ovog bačeni su u bunar. Njihovi ostaci, između ostalog sa lisicama na rukama i čahurama, pronađeni su u jesen 2001. godine u bunaru Sulje Kekića. U cilju prikrivanja dokaza o počinjenom zločinu vozilo je zapaljeno na Hambarinama u jednoj provaliji. Ovdje se sada nalaze stotine tona građevinskog materijala koji je odlagan u akcijama raščišćavanja povratničkih naselja
U Starim Kevljanima protekle sedmice hiljade kubika zemljišta vraćeno je u najveću masovnu grobnicu do sad pronađenu u Bosanskoj Krajini.
Prvi put ovdje su članovi tima za traženje nestalih boravili 13. augusta kada je uočeno prisustvo skeletnih ostataka. Prethodno su grobnicu «otkrili» 2000. godine. Jasmin Odobašić načelnik Federalne komisije za traženje nestalih ekshumacije u ovoj grobnici cijeni kao najsloženije i najobimnije do sad uopće rađene u BiH. Kasnije će biti ustanovljeno da je grobnica dimenzija 20 i 5 metara, na pojedinim dijelovima dubine i do 6 metara. Vremenski uvjeti vrlo često su bili ograničavajući faktor. U nekoliko navrata svoju pomoć pružale su vatrogasne jedinice. Nakon gotovo tri mjeseca rada, 08. novembra otpočelo je višednevno zatrpavanje grobnice u kojoj se nalazilo 456 kompletnih I nekompletnih skeletnih ostataka prijedorskih žrtava. I ovaj put, kako su odmicale ekshumacije, slagao se mozaik o porijeklu žrtava, kako i odakle je doveženo njih 456. Najveći broj njih bivši su zatočenici koncentracionog logora Omarska, druga grupa prvo je bila zatočena u Keratermu a potom u drugom logoru, – Omarskoj, likvidirani. Treću grupu žrtava čine likvidirani ljudi na Hambarionama, Čarakovu i samom gradu Prijedoru u Pratizanskoj ulici, tvrdi Odobašić. Među žrtvama Starih Kevljana značajan je broj intelektualaca što potvrđuje pretpostavke da se '92 u Prijedoru želio obezglaviti Bonjački i Hrvatski narod likvidacijama intelektualaca koji su se pod čudnim okolnostima našli u ovoj grobnici. DNA nalazi utvrdit će sa sigurnošću identitet žrtava a tada će se doći do više odgovora na još uvijek brojna i otvorena pitanja pod imenom masovna grobnica Stari Kevljani. Nejasna je i veza ove sa grbnicom koja je bila udaljena odavde svega 300 metara a nalazila se u haremu ovdašnje džamije. 74 kompletna i 73 nekompletna tijela iz ove grobnice ekshumirana su od strane Haških stručnjaka 1999. godine, prisjeća se Odobašić. On koji punih deset godina traga za nestalim smatrao je, kako kaže, da su konačno stvari u BiH krenule u pozitivnom smijeru. No nakon Starih Kevljana ostao je mučan utisak da ni nakon pronalaska blizu 500 nevino ubijenih civilnih žrtava, žrtava koncentracionih logora, grobnicu udaljenu svega 20-ak kilometara od Banja Luke - administrativnog sjedišta tzv. RS, niko od političara, policijskih, vojnih ili pravosudnih organa nije se udostojio doći na lice mjesta. Pravosudni organi RS upravo su u Starim Kevljanima imali fantastičnu šansu da se mrlja pod imenom Omarska sapere sa poštenih Srba tako što su bili u prilici da procesuiraju ovaj slučaj. Bili smo voljni prepustiti im ovaj slučaj na procesuiranje, tvrdi Odobašić, tim prije što sa pravnog aspekta ovo nije bio težak slučaj. Jer poznati su egzekutori žrtava u Omarskoj, imena onih koji su ih dovezli ovdje pa čak i to ko je kopao ovu grobnicu. Tako je propuštena još jedna prilika za dokazivanje profesionalnosti i stručnosti pravosudnih organa u RS. Odobašičća, koji već deset godina iskopava mrtve , njega koji je samo u Bosanskoj krajini iskopao 4000 žrtava iz 110 masovnih grobnica, u Prijedoru je ekshumairao 2.250 žrtava iz 50 grobnica, najviše boli to što u RS još uvijek nema Vili Branta. Dugo ga neće ni biti, zaključio je na kraju Odobašić, jer svaki put iznova se pred slikama Starih Kevljana poput nojeva glave zabijaju u pijesak.
Umjesto evakuacije od strane MKCK uslijedila likvidacija,
MATANOVIĆI NISU BILI U KUĆNOM PRITVORU ?!
Pred Okružnim sudom u Banjoj Luci od 2001. godine vođen je krivični postupak protiv okrivljernih prijedorskih policajaca Ranka Jakovljevića, Miroslava Čađe, Mile Rodića, Dražena Rakovića, Rade Savića, Gojka Kesića, Zorana Banovića, Miroslava Zeca, Đorđa Jelčića, Zorana Milojice i Slobodana Muzgonje, radi krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, za protivpravno pritvaranje rimo-katoličkog svećenika Tomislava Matanovića I njegovih roditelja Božane i Josipa u Prijedoru u periodu od 24. augusta do 19. septembra 1995. godine. U petak 11. februara ove godine odlukom sudskog vijeća banjalučkog Okružnog suda za jedanaest policajaca izrečena je oslobađajuća presuda. Za ovo vrijeme održane su 23 glavne rasprave I četrdesetak istražnih ročišta. U toku dokaznog postupka nesporno je utvrđeno da je prije noći između 24. i 25. augusta 1995. godine došlo do tajnog sastanka u zgradi CJB Prijedor. Vođenjem postupka nije se uspjelo utvrditi ko je sastanak organizovao niti ko je od rukovodećeg kadra ovdje bio, ali je evidentno da prvookrivljeni Ranko Jakovljević nije prisustvovao istom. Shodno dogovoru sa sastanka, noću između 24. 08. oko 20 sati od strane dežurnog iz CJB Prijedor pozivaju se mnogobrojni policajci da se jave na radno mjesto jer se radilo o vanrednom događaju. U narednih trideset minuta policajci se javljaju na dužnost što je potvrđeno u izjavama svjedoka Gorana Kusonjića i Mirka Madžara. Njima je naređeno da se jave nadređenom Boži Kos nakon čega su upućeni ka dvorištu katoličke crkve. Ovdje su svi prilazi crkvi već bili blokirani od strane policije a došlo je i do nestanka električne energije. Po izjavi Mirka Madžara proizilazi da su Goran Kusonjić i tadašnji načelnik odjeljenja polcije CJB Milutin Čađo izveli katoličkog svećenika i njegovog oca Tomislava te ih odveli u CJB. Istraga je ovdje zastala u mjestu; nema podatka koliko dugo su zadržani, kao ni to ko je s njima obavio razgovor. Nakon ovog, Tomislav i Josip su prebačeni u porodičnu kuću gdje se nalazila i Božana.----- Drugi krivični postupak-----Po odlasku Tomislava i Josipa iz župnog ureda u CJB Prijedor, dolazi do rušenja pastoralnog centra, uzimanja I odvoženja humanitarne pomoći «Caritasa». Utvrđeno je da je ovo činjeno od strane pripadnika Policijske stanice I u Prijedoru. Za ovo krivično djelo pred Okružnim Tužilaštvom i Sudom Banja Luka u toku je drugi krivični postupak protiv 21 lica.------ Iz izjave Vjekoslava Gotfalda zna se samo to da mu je pokojni Tomislav prenio da mu je radi sigurnosti ponuđeno izmještanje na lokaciju Ljubije, ne precizirajući gdje bi to tačno bilo. Pokojni Tomislav je tražio da ih premjeste u porodičnu kuću na Urijama gdje bi se osjećali prijatnije, što je i urađeno ove kritične noći. Porodična kuća locirana je na području mjesne nadležnosti PS II, gdje je prvookrivljeni bio komandir. Od dežurnog te noći traže se dva policajca za obezbjeđenje porodične kuće Matanović što je i učinjeno. Kada se narednog dana Ranko Jakovljević pojavio na radnom mjestu, pomoćnik ga izvještava da je došlo do dežurstva kada Jakovljević nastoji da dežurstva daju policajci koji su komšije Matanovića kako se ne bi osjećali neprijatno i sigurnije. Za sve vrijeme izvođenja dokaza glavne rasprave niti jednim dokazom nije utvrđeno da je porodica Matanović držana u kućnom pritvoru a nije dokazano ni da je Ranko Jakovljević naredio i organizovao držanje porodice Matanović u kućnom pritvoru, jer je ovu naredbu izdao načelnik CJB Simo Drljača. U toku postupka saslušani su brojni svjedoci . Upravna okolnost dokazivanja da li je porodica Matanović bila, ili nije bila, u kućnom pritvoru, potvrdili su da porodica Matanović nije bila u kućnom pritvoru. Josip Matanović u ovo vrijeme je išao slobodno u nabavku živežnih namirnica, jedna svjedokinja je potvrdila da ga je viđala često kada je tokom razgovora pokojni Josip priznao da se sada osjećaju sigurno. Kada je ova naredba provođena u djelo u Prijedoru je bilo haotična situacija zbog priliva izbjeglica iz Drvara, Sanskog Mosta, Ključa, kada su ljudi nesrpskih nacionalnosti preko noći bili izbacivani iz stanova i kuća zbog pomanjkanja stambenog prostora. Draško Zec potvrdio je da su Matanovići imali osjećaj da se oni obezbjeđuju radi nekakve razmjene. Živeći u ovom ubjeđenju, Josip i Božana Matanović su sa porodicom Vujičić, koji su saslušani u ovom postupku, zaključili ugovor o zamjeni nekretnina kod advokata Miodraga Deretića. Ugovor su potom ovjerili u Upravi javnih prihoda Prijedoru kao i Osnovnom sudu. Drenka Radulović administrativna radnica suda posvjedočila je da tokom potpisivanja ugovora nije primjetila nikakvu manu volje nad ugovornim stranama što bi je sprječavalo da isti ovjeri. Svo ovo vrijeme u njihovom prisustvu nije bilo policije. Prilikom napuštanja dvorišta skretana im je pažnja da mogu ići van dvorišta ali na vlastitu odgovornost. Ranku Jakovljeviću je 19. septembra po nalogu načelnika CJB Prijedor Sime Drljače naređeno da povuče dežurstvo ispred kuće porodice Matanović. Ovo radi toga jer tokom noći treba doći Međunarodnui crveni krst da porodicu Matanović vodi na razmjenu. Također je naređeno Ranku Jakovljeviću da se jedan od ključeva kuće porodice Matanović donese načelniku Drljači, što je on i učinio. Istraga se nije više bavila utvrđivanjem relevantnih činjenica; ko je došao, kad je došao, kako i kuda je odveo Matanoviće iz kuće kao ni to, ko je izvršio ovaj gnusni zločin, kaže advokat Draško Zec. --- Pronađeni u bunaru---Posmrtni ostaci troje Matanovića pronađeni su u jesen 2001. godine u bunaru Sulje Kekića u Rizvanovićima kod Prijedora sa lisicama na rukama. U međuvremenu, bunar je zatrpan. -----Znao ishod na početku ---- Dugogodišnje iskustvo advokata Draška Zeca, odbarne prvookrivljenog, govorilo mu je da od jedanaest okrivljenih policajaca niko ne može biti krivično odgovoran jer Tužilaštvo nije ponudilo niti jedan dokaz koji bi potvrdio da je prvookrivljeni Ranko Jakovljević organizovao i naredio a ostali okrivljeni provodili u djelo naredbu obezbjeđenja porodice Matanović. Niti jedan dokaz Tužilaštva nije upućivao na zaključak da je porodica Matanović bila u kućnom pritvoru jer to niti jedan svjedok nije potvrdio u izjavama. Rimokatolički svećenici koji su dolazili u ovo vrijeme porodici Matanović nisu potvrdili da je bio u pitanju kućni pritvoru. Po nalogu biskupa Franje Komarice dolazili su bez najave. Svaki put su nesmetano ulazili u dvorište i bez prisustva policije obavljali nesmetane razgovore. Jednom od svećenika tokom ove posjete pokojni svećenik Tomislav je predao za biskupiju više od 9.000 SFR.
PRONAĐENE ŽRTVE NAD KOJIMA JE ZVRŠEN DVOSTRUKI ZLOČIN
Na lokalitetu Starih Kevljana
Članovi ekspertnog tima za tražemnje nestalih na području Bosanske krajine vrše ekshumacije žrtava iz masovne grobnice. Riječ je o jednoj jedinoj grobnici u kojoj je do sada pronađeno 456 kompletnih I nekompletnih skeletnih ostataka civilnih žrtava proteklog rata. Radi se o prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima koji su po zamisli Srpske demokratske stranke mogli sačinjavati maksimum 5 posto stanovništva u Prijedoru kako nebi bio ugrožen nadmoć i premoć svega onoga što je bilo zacrtano u ideologiji srpske tvorine na tlu BiH. Sav “višak” Bošnjaka i Hrvata postao je žrtvom masovnih egzekucija, silovanja i deportovanja i nivo od 5 posto bio je ostvaren u prijedorskoj praksi 1992. godine a održao se sve do 1999. godine. U Prijedoru je prije rata bilo većinsko Bošnjačko stanovnništvo i činilo je 49,5 posto a Hrvatsko stanovnništvo činilo je 5,6 posto ovdašnjeg življa. Četrdesetak u ovoj masovnoj grobnici pronađenih osobnih dokumenata svjedoče da se među žrtvama nalaze i likvidirani logoraši koncentracionih logora Keraterm i Omarska kod Prijedora te žrtve prethodno premještene iz brojnih pojedinačnih, zajedničkih i masovnih grobnica širom prijedorske opštine. Krajnji cilj jeste bio prikrivanje počinujenih zločina nad civilima te bolesni umovi počiniše tako nad nedužnim ljudima dvostruke zločine.
IZVJEŠTAJ IZ OMARSKE FESTIVAL MRTVIH
Ovaj rat je bio strava i užas… nepotrebni,uzaludni festival mrtvih. 1992 mi je ukradeno sve osim života … a opet mi je ostalo puno! To je prvo sto mi na um pade onog 24. maja… 2004. 24. maj, dan kad se 1992. u Kozarcu ukazao džehenem. Prije posjete logoru Omarska otišli smo u grupi žena na šehidsko mezarje…previše humki, odmah mi upade u oči. Previše bijelih nišana ko u filmu “Kosa”…. A koliko je još kostiju pod Kozarom što mirno čekaju svoj nišan? Sad priznajem, do sad nisam bio gotov s mojim ratom i još uvijek nisam. Stajati ispred stotinu i više bijelih nišana nedužnih sugrađana, u pozadini veliki Kozarački kamen, znajući da sam i ja tamo mogao ležati, čitajući imena poznatih, običnih ljudi kao ja i ti, … ljudi kojih više nema. A samo za mjesec će ih jos 140 biti položeno iz masovne grobnice u kojoj je ležalo 376… Tiho sam plakao hodajući i slikajući… kao dijete. Svuda nišani. I na svakom stoji 1992. Godina u kojoj su pobijeni. Godina u kojoj su nestali. Godina u kojoj su etnički očišćeni. Godina bezumlja. Godina Barcelone i godina Omarske… A onda tiho, polako, prazan i napet. Pomalo umoran i nervozan… prema Omarskoj. U logor, prvi put nakon 12 godina
KAKVO UŽASNO MJESTO ...KAKAV FESTIVAL MRTVIH . KOJI OSJEĆAJ. NIŠTA TAMO VIŠE NE PODSJEĆA NA ’92 NISTA OSIM ZGRADA… I NIŠTA VIŠE I NE TREBA MRTVI TAMO JOŠ UVIJEK LUTAJU … OSJETIO SAM IH… I oni su mene, odmah pa se polako primakli ...kao da su čućali na svakom čosku…slušali kako opisujem događaje i datume, važne momente, doba dana. Lica, krike i suze, leševe izmrcvarene, iskasapljene, žuti kamion, imena, spalire… smrad hlora u wc-u, redove za hranu, glad, svjetlo. Mrak… I bili zadovoljni ako njih spomenem. Neopisivo! Taj osjećaj nije lak a nije ni težak. Ponovo u logoru, … moj bosanski Auschwitz. Moja Remarkova “Iskra života”. Ne ubija ti dušu i razum (jos sam živ i smijem se, hodam, spavam pijem i grlim… uživam u životu, znaći ide sve po starom). Ali sve te obuzima, prilazi ti. Taj mir nije prirodan. Osječas neku silu koja je jaka, ogromna,skoro da te dodiruje a ne vidiš je. I iako znaš da ti neće ništa, da si jedan od njih… opet nešto ne štima…. BIO si jedan od njih i zato ti neće ništa… ali sada više nisi, pa te gledaju…. Tužno mirno, neugodno te gledaju…ljuti su. I danas dani se pitaju zašto? Kao i onda kad su im imena prozivali? Kao onda kada je ljuti glas ispred vrata pročitao i njegovo ime… sumrak je vec bio. On tad brzo odgovori: “Ja… idem”. A onda u strahu, tresući se od neugode, tražeći poglede onih što ostaju on zgrabi svoju staru, izlizanu jaknu. Onu istu jaknu, jedino što ima, što se još zove njegovo. Jaknu koju je u maju u trku zgrabio na predvorju prije nego što je izguran s praga, već tučen i psovan zato što ne žuri, iako trci. Ta jakna, jedino što ga je u dugim junskim danima podsječalo na kuću. Kuću koja je poluprazna, opljačkana, već nestala u plamenu. Prljava jakna koja je još samo služila da ublaži trnce i bol u već ogoljelim kukovima nakon dugog ležanja na hladnim pločicama. Jakna koju je čvrsto držao i u hodu oblacio dok je zbunjenog uplašenog pogleda izlazio napolje… Ista ta jakna po kojoj ga je uplakana majka i prerano ostarjela supruga prepoznala u blatnjavoj glinici među desetine bijelih skeleta. Ta stara, prljava jakna u kojoj mu se sabila dobra bosanska duša i zadnje misli prije posljednjeg mraka. “Što baš ja? Kud ću majko? Bože, moj Bože samo da bude ta razmjena! Nova Topola, Trnopolje, Vlasić, Travnik,… kud bilo. Kući, … ako može ikako kući, umoran sam… gladan sam… volio bih u svom krevetu zaspati pa se rahat probuditi i pričati komšiji ovaj ružni san… nešto me mrko gledaju ovi stražari… a i kasno je … ne valja što je kasno… neće ovo na dobro… “ Zidovi te gledaju … Bijela i crvena kuća te posmatraju nekako čudno, prvo bulje … pa onda skoro umiljato… a stomak ti se okreće.
Sve dok se zidovi ne počeše pomjerati (nisam ni išao unutra a i napolju su se već udružili da me stisnu). K’o tijesan kaput… k’o tijesna jakna. Idi odavde, idi sad, dobro je… Kakvo užasno mjesto na ovom dunajluku. Bilo je dobro otići jednom … ali i nikad više. Pakao na zemlji… smrdilo je opet na pakao na zemlji! A onda na kraju, polako sam sjeo u svoje auto, sa svojom sestrom… na onom istom mjestu na kojem sam 30.maja 1992. izguran iz autobusa sa rukama na vratu i pretresan prije nego što su me ugurali u Mujinu sobu… punu tužnih lica, razbijenih.. sobu bez kreveta. lica poredanih uz zidove, svi sjedeći na jaknama…na smrt osuđenih zato što su drugačiji. Upalio sam auto i polako krenuo, odahnuo i zasuzio bacajući svoju novu jaknu na zadnje sjedište.
U NJEMAČKU - PREKO SRBIJE
("Komšiluk na probi"...; "Kozarski vjesnik" BR. 866)
"Odlazak komšija Muslimana zabrinuo je i Srbe jer je i njih u strahu spopala sumnja da je taj odlazak organizovan, tim više što pomenuti putnici ne žele da
putuju preko Srbije, već isključivo preko Hrvatske". To kaže novinar Rade Mutić u "Kozarskom" od 24 aprila 1992. godine. Prethodno R. Mutić napominje da Muslimani odlaze za Hrvatsku, Sloveniju, Austriju i Njemačku. Još nije poznat slučaj da su žitelji ovog kraja, bez obzira na nacionalnost, u miru ili ratu, išli u navedena odredišta preko Srbije. Da navedena rečenica nije naglašena i da u tekstu ne predstavlja završni, udarni argument, pomislio bi da se radi o grafolapsusu. Do tog "geografskog" teksta je drugi tekst u kome Rade Mutić navodi da su "hosovci oteli deset tona biljne masti rukovođeni mržnjom prema Krajini". Dan iza Mutićeva teksta, grupa uniformisanih je počela presretati autobuse iz Prijedora i vračati ih na njihova polazišta. Moglo bi se reći da se radi o politčkom dejstvovanju da tom prilikom putnici nisu opljačkani. Devize će se možda i vratiti vlasnicima, ali zašto sve to? Dakle još jedan Mutićev biser u čitavom njegovom novinarsko-ketmenskom opusu. U toku njegovog "ratnog perioda" kada je tako decidno izvještavao sa fronta, činio je to veoma savjesno. U "Kozarskom" su se ređale slike četa, fotografije ljudi, tekstovi u stilu "jedan mupovac manje", a iznad fotografija onoga koji je doprinio da imamo "jednog mupovca manje". Dalje: R. Mutić na frontu snima trosatnu video kasetu gdje u detalje prikazuje borce "V kozarske brigade", opremu, naoružanje, razgovore, starješine. Kasete se umnožavaju u Prijedoru, distribuira i, normalno, dosta kaseta tog ratnog filma Rade Kusturice završava u Zagrebu. Hrvatska obavještajna služba nije imala revnosnijeg radnika na bojištu od Rade Mutića. Mutić bi morao znati da 99% ratnih izvještaća u svijetu prolazi kroz posebne obuke prije nego što ih pošalju na kakav front, i da svaki, osim što izvještava javnost u svom domicilu, izvještava i obavještajnu službu svoje zemlje. Mutiću i sličnima mogu najodgovornije reći da se ne radi o nikakvom "organizovanom" odlasku Muslimana, već o mas-psihozi i strahu kada ljudi bježe ako imaju gdje. Procenat egzodusa je proporcionalan nacionalnom sastavu zaposlenih u stranim zemljama. Tu spadaju sad i Hrvatska i Slovenija. U "Kozarskom" se pojavljuju tekstovi o "glasinama". Tačno da je Prijedor sklon toj pojavi: prije nekoliko godina u Prijedoru se pojavila "zmija duga 16 metara koja je jela djecu predskolskog uzrasta". No, sada se ne radi o glasinama. Takve iste "glasine" širile su se Sarajevom, Mostarom, Capljinom, Kupresom, Bos. Krupom, Bos. Brodom, Zvornikom... U "mirnim urbanim sredinama" samo rukaju bombe, lete u vazduh kuće i kafane, a ujutro prolaznici nalete na leševe ljudi od kojih se dobar dio ne identifikuje. Prijedor je pun-prepun straha koji u nemoći prelazi u bijes. Nikada dani nisu bili toliko važni. Svakim danom mira mir postaje izvjesniji. Treba nam samo još malo, toliko malo... Glasina je kada R. Mutić u svom izvještaju kaže da su "Srbi u Prijedoru odbili da žive u "džamahiriji" u kojoj bi Muslimani željeli živjeti"". Opet ti kažem, moj Mutiću: NI JEDAN JEDINI MUSLIMAN U BIH ne želi da živi u "džamahiriji", ni u bilo čemu nalik. Ja jedem prasetinu i to slatko. Pijem, kockam. U džamiju nisam nikad ušao u životu. Sklon sam još mnogim porocima. Dakle kod Alaha izuzetno loše kotiram. A još, što je najgore, unuk sam a la rahmetile efendije hodže Derviša Sadikovića. Ni preko veze ne mogu u dženet. A takvih kao ja, Muslimana, ima toliko da nema šanse za "džamahiriju". Ali ta "džamahirija" je dosada bila argument za mnoge SDS-političare lupinge. I ukoliko se ostane bez tog "argumenta", sa čim će "srpski lideri", prepadati srpski narod? I Muslimani i Srbi su toliko slični da je najmanje važno ko je od koga postao. Uglavnom, zajednički se dobila škartna sirovina na kojoj treba dosta raditi da bi se dobio proizvod zvani građanin, kojeg će prihvatiti strano tržište. Autor : Dr. Eso Sadikovic
12. ZLOČIN U KOZARCU
Zločin u Kozarcu je tačka preko koje se ne može preći bez suočavanja s istinom. Kozarac ne čine samo kuće, trgovi, parkovi rijeke, mostovi... Dušu Kozarca, čine prvenstveno Kozarčani, njihove naravi i sudbine. Moj Kozarac, stari grade za te cijela Bosna znade Stara kula i gradske zidine tebe krase od davnine. Danas je Kozarac simbol zločina protiv čovječnosti, ratnog zločina i zločina genocida I agresije. Danas je Kozarac simbol bošnjačke i bosanskohercegovačke nade. Danas je Kozarac dokaz ljubavi građana prema svojim rodnim mjestima. Danas je Kozarac simbol neuništivosti ideje Bosne i bosanskog duha, oličenih u harmoniji I miru gdje se prijateljstvo i razlike među ljudima njeguju i poštuju, uz samo jedan uslov,
pobjedu istine i pravde o zlocinu.
12.a . KOZARAC – SIMBOL ZLOČINA PROTIV ČOVJEČNOSTI
HISTORIJA GRADA KOZARCA
Kozarac se prvi put spominje u pisanim dokumentima 1334. godine, pod imenom Kozara (Cazara, Kotzura). Vec 1360. godine postaje slobodni kraljevski grad. Cijelim pomenutim razdobljem Kozarac je bio središte Sanske župe. Tokom 14. i 15. stolječa smjenjivalo se bosansko i ugarsko (mađarsko) gospodarstvo nad Kozarcom. Tako ostaje sve do 1518. godine, kada Kozarac ulazi u sastav močne Osmanske imperije. Svoj najveći procvat Kozarac je doživio za vrijeme turske (osmanske) vlasti, koja je sa manjim prekidima trajala ok 360 godina (1518.-1878.). U razdoblju od 1687. do 1835. godine Kozarac je administrativno-upravno i sudsko središte istoimene Kapetanije. Vrijeme višestoljetne osmanske vladavine završava 06. septembra 1878. godine kada su austrougarske trupe zaposjele Kozarac i susjedni Prijedor. Tokom vladavine Austro-Ugarske monarhije Kozarac je polahko počeo da gubi značaj koji je imao u prethodnom vremenu. Poređenja radi, Banja Luka se spominje u dokumentima od šestog februara 1494, a Prijedor od četvrtog Oktobra 1757. godine. U 16-tom vijeku, Kozarac je bio zanatsko mjesto i urbani centar u regiji sjevero-zapadnog dijela BiH. U decembru 1910 u Kozarcu je otvorena prva ženska škola u kojoj je pohađalo preko 30 učenica. Dakle, građani ovog mjesta su vodili računa o obrazovanju mladih, a posebno žena. Svaki centimetar ove plodne zemlje je bio iskorišten za bogatstvo njene privrede i za ostala ekonomska dobra. Problem nezaposlenosti nije postojao. Populacija u Kozarcu se dvostruko povećavala skoro svakih četrdeset godina. 1910. populacija stanovništva je bila 5.910, u 1955 bila je 13.473 da bi u 1991.godini, populacija stanovništva dostigla preko 27.000 od čega su 95% bili Bošnjaci, a 5% su bili pripadnici 16 različitih nacija (Srbi, Hrvati, Ukrajinci, Romi itd.) Ova zajednica je živjela u harmoniji i miru gdje se prijateljstvo i razlika među ljudima njegovala i poštovala. Tokom 1960-tih godina, mnogi ljudi iz Kozarca su otišli u druge evropske zemlje radi obrazovanja i zaposlenja. Oni su se vraćali u Kozarac noseći sa sobom nova široka iskustva i novac koji su zaradili u tim zemljama. Svoja materijalna sredstva i znanje su investirali u razvoj privrede u ovoj regiji. Regija je bila bogata sa raznim kulturnim koji su tada posjetili Kozarac, njegovu ljepotu i bogatstvo su upoređivali sa Svicarskom. Danas, oni koji se vraćaju u Kozarac žele da učine sve kako bi vratili stari sjaj i još veću ljepotu Kozarcu. 1334: U zaseoku Mahmuljini u blizini današnjeg Kozarca postoji crkva Svetog Martina. 10 februar 1360: Na ovaj dan se prvi put spominje Kozarac, tada sjedište Sanske župe. Iz ovog podatka se vidi da je Kozarac stariji od Prijedora i Banja Luke, koji se prvi put spominju 1757 odnosno 1494 godine. 1415: Vladar Kozarca je do ove godine Vuk Denžić. 1415 godine on kralju Sigismundu poklanja Kozarac, kojeg ovaj 1435 godine, na ime duga, predaje knezu Ivanu Blagajskom. 1463: Otomanska imperija zauzima Bosnu. Kozarac do 1518 ostaje izvan Otomanske Imperije. Iz tog doba spominje se jaka utvrda površine od oko 2000 kvadratnih metara. Nemarom vlasti I stanovništva ostataka ove utvrde više nema. Jedino što je ostalo je današnje ime četvrti gdje je utvrda (djelimično) nalazila, naime Stari Grad. 1518: Turska zauzima Kozarac, koji je od sada samo jedan od brojnih utvrda na sjevernoj granici. Turska poduzima podhvat izgradnje nove utvrde, čiji se ostatci i danas mogu vidjeti u centru Kozarca. 1687: Kostajnica pada pod Austrougarsku, veliki dio njenog stanovništva se seli u Kozarac, koji postaje sjedište kapetanije. Kapetanije su lokalne institucije, tipične za ovaj dio Otomanske Imperije. Kozarac je, do njihovog ukidanja imao pet kapetana Mustafa (do 1730), Murat (1730- ± 1760), Omer (±1760-1798), Mustafa I zadnji kapetan, Mehmed-beg. Posljednji kozarački kapetan je umro 1859 godine i njegov mezar se još uvijek nalazi u centru Kozarca, preko puta Mutničke džamije. Do 1930 godine ulaz na mezarje krasila je tabla sa tekstom: “dobrom Mehmed-begu, kapetanu Kozarca”. 1736: utvrda u Kozarcu dobija vazan odbranbeni status i biva proširena. Ove godine se gradi I Kozaračka kula, koja i danas dominira Kozarcem. Tvrđava se širi na 15.000 kvadratnih metara, nepravilnog je oblika i opasana je zidovima visine 4 i sirine 1 metar. Na sve četiri strane se gradi ulaz u grad, a u centru se izgrađuje Gradska džamija. Jedini odbranbeni bastion sačuvan do današnjih dana je onaj u Ulici Maršala Tita, gdje se prije 1992 godine nalazio ugostiteljski objekat “Bašta”. 1835: Reformama u Otomanskoj Imperiji ukidaju se kapetanije a umjesto njih nastaju muselimluci. U pogledu moči, vlasti i privilegija muselimluci se uopšte ne mogu porediti sa kapetanijama. Na ovaj korak u Krajini se diže ustanak, koji brzo biva ugušen. 1839: Turska država je prešla svoj zenit i naslučuje se njen kraj. Kozaračka tvrđava gubi svoj status ( i samim tim i posadu) i biva prepuštena zubu vremena. 1851:Ponovo se diže ustanak u Krajini. Pod kontrolom ustanika nalaze se Cazin, Bihać, Bosanski Petrovac, Kulen-Vakuf, Bosanka Krupa, Bosanski Novi, Sanski Most, Jajce, Stara Gradiška i Banja Luka. Kod Jajca ustanike, na putu za Travnik, sjedište vezira Bosanskog, zaustavlja Omer Paša Latas, koji već 6 aprila zauzima Banja Luku. Iz ovog grada on kreče prema Kozarcu za odlučnu bitku sa ustanicima, 7 aprila 1851 godine. Linija odbrane kod Kozarca popušta brzo i borba se seli u centar grada (nakon bitke Omer Paša Latas prebiva na jednom proplanku više Kozarca, koji se danas zove Pašini konaci). Ipak, prije ovoga on, iz osvete, pali Kozarac. Sa Kozaračkog Kamena Omer Paša Latas 1851 godine uživa u ovom monstrouznom prizoru, koji se od tada ponovio samo 1992 godine. Ovo uništenje ostavlja svoje oziljke. 6 septembar 1878: Bez otpora, “šapatom” Kozarac pada pod Austrougarsku. Njegov položaj, u administrativnom i vojnom pogledu drastično opada. 1963: Kozarac gubi status opštine i podpada pod opštinu Prijedor. 1 mart 1992: Narod Kozarca masovno se izražava za nezavisnost Bosne i Hercegovine. 30 april 1992: Agresor preuzima kontrolu nad Prijedorom i večim dijelom opštine. Pored prijedorskog sela Hambarine samo Kozarac ostaje slobodna teritorija u ovom dijelu Bosanske Krajine. Maj 1992: Bivša JNA zauzima Hambarine. Početkom mjeseca Kozarac biva odsječen od svijeta. Autobuske linije za i kroz Kozarac su prekinute ili rerutirane, dok je telefonski saobračaj moguć samo na području centrale Kozarac. Počinje sa radom amaterska radio stanica Radio-Kozarac. 11 maja na sastanku vlasti tri mjesne zajednice, Kozarac, Kamičani i Kozaruša u Osnovnoj školi “Rade Kondić” u Kozarcu donosi se odluka o osnivanju opštine Kozarac. 24 maj 1992, 14: 15: Sa svih pozicija oko Kozarca počinje granatiranje. Dva dana kasnije padaju Kozaruša i Kamičani, a dan kasnije i Kozarac, čime nestaje zadnja slobodna teritorija. Za ovo vrijeme na Kozarac je palo oko 25000 granata i nekoliko raketa tipa zemlja-zemlja. Narod Kozarca se transportuje u logore smrti i Kozarac postaje svoje višegodisnje postojanje kao sablasni grad, koji će biti sve do 1997 godine, kada počinje povratak njegovih stanovnika. Agresor mijenja ime grada u Radmilovac po jednom od vođa vojske koji je izgubio život pri napadu na Kozarac. Ovo ime se odmah nakon prvih povrataka briše zahvaljujući odlično organizovanom povratku. Danas je Kozarac dokaz ljubavi Bosanaca prema svojim rodnim mjestima. U međuvremenu broj stanovnika raste, ekonomija raste i broj nezaposlenih se znatno smanjuje. Poznat je po tome da iz drugih dijelova BiH ljudi nalaze radna mjesta u Kozarcu.
12. b. ZLOČIN NAD KOZARČANIMA I KOZARCU
U najtežen stupnju i u masovnim (ratnim) stradanjima, koja su već definirana bošnjačkim holokaustom, etničkim čišćenjima i sistemom "spaljene zemlje", u izjavama se okrivljuju Srbi (i/li Crnogorci), u vojnim i paravojnim formacijama "Jugoslavenske armije", zatim policija, te upravnicii stražari u logorima. U cjelini dakle, ponavljamo zaključak takvom pristupu koji je još u tijeku prvih mjeseci srpskocrnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu ustvrdio Helsinki Watch, tvrdeći da su "oni u poziciji da nanose najveću štetu a njihova politika "etničkog čišćenja" osigurava izliku za njihove akcije". Iz svih primjera koje navodimo, vidljivo je da se mučenja i ubijanja, te silovanja, gotovo u pravilu izvode javno, "a to ne samo da govori da se za takve akcije ne očekuje nikakva kazna pretpostavljenih, nego da će, upravo obrnuto, biti pohvaljene i nagrađene". Ostvarujući zadani cilj, srpske snage (u različitim formacijama) i pojedinci (propadnici civilnih, vojnih i policijskih oznaka moći), nakon što su izvršili prisilno odvođenje i zarobljavanje civila na radnim mjestima, na ulici, u njihovim domovima i zatočili ih u koncentracione logore, u njima su izvršili brojna kršenja ljudskih i humanitarnih prava: izgladnjavanja i mučenja žeđu, premlaćivanja (u bezbrojnim primjerima) do smrti, ubijanja različitim predmetima te hladnim i vatrenim oružjem; unakažavanja, kastriranja, seksualnog ponižavanja i brutalnog silovanja. Žrtva je, najčešće, bila podvrgnuta "kombini-ranom zločinu", što potvrđuju brojni primjeri mučenja provođeni sinhronizirano i uporno na jednoj osobi, do krajnjih granica mučiteljove snage ili krajnjeg znaka života mučenika. Glađu i žeđu mučenim žrtvama preostajalo je da sami ili na silu (tlačitelja) jedu kuhinjske ostatke iz smeća, da se ishranjuju travom u blizini septičkih jama i listovima s voćaka; na rubu života prisiljeni su piti mokraću, otpadnu, zagađenu i zaraženu vodu, a u nekim primjerima i strojna prerađena ulja! Zbog naglog pada tjelesne težine, destruiranog imunološkog sistema, stečenih ili starih bolesti, brojni su zatočenici umirali u bolnim mukama, bez ikakve medicinske pomoći. Mučenja premlaćivanjem su zaista imali cijeli, raskošni repertoar načina udaraca i predmeta kojim su premlaćivani, vrlo često sve dok žrtva ne izdahne. Šamari, pesnice i policijske palice su se koristile, ali "budući da nisu bile dovoljno ubojite", kako kaže jedan logoraš, primjenjivan je cijeli niz viđenih i novih pomagala za tuču i ubijanje ljudi: letve, letve s ekserom, toljage, toljage s drvenim šiljcima za paranje kože, motke sa žiletima, lanci, gumene cijevi raznih profila sa željeznim završecima, metalne šipke, šila za probadanje, čekići; bokseri, noževi, kame, bajuneti; logoraši su najmučnije govorili o višežilnim kablovima. U logorima se pucalo i ubijalo najčešće iz pištolja, ali i iz strojnica i sličnog naoružanja. Na trbuhe žrtva, prethodno položene na leđa, skakali su sa stolovoa probrani, krupni i snažni logorski stražari, ili su (žrtve) podizane u zrak i bacane na betonske podloge. Neistraženo je područje samoubojstava; u predočenoj se građi zapaža veliki broj pokušaja I značajan broj izvršenih samoubojstava. Ranjene, umiruće i umrle nerijetko su zajedno transportirali u kombijima ili šleperima u nepoznatom pravcu. Logoraši koji su ih prenosili i tovarili, te ukopavali, u brojnim su slučajevima likvidirani. Kastriranja su zabilježena u dva od tri logora o kojima govorimo: Omarskoj i Manjači. Silovanja žena su provođena, po građi koju sam obradio za navedene logore, u Keratermu I Omarskoj. Silovalo se i po naređenju upravnika logora. Silovane su, navode izvori, i djevočice od sedam godine; žrtve su nerijetko umirale tijekom ili nakon silovanja, a brojne su svirepo ubijana nakon tog nasilnog čina. Procjenjeni broj smrtno stradalih u ova tri najodvratnija logora se, nažalost, još uvijek samo nagađa: tako se u suvremenim publikacijama tvrdi da je u Keratermu stradalo više od 2.200 Bošnjaka, u Omarskoj 3.800, a na Manjači je, smatra Institut za istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunardonog prava u Sarajevu – oko 8.000 Bošnjaka!
12. c. POUKE I PORUKE GENOCIDA U KOZARCU
Kozarac je bio jedan mali grad smiješten odprilike 12 kilometara istočno od Prijedora, u podnožju planine Kozare. Bez obzira na veličinu grada Kozarac je bio samostalan sa malom drvnom industrijom, prodavnicama i servisnim radnjama. Kozarac sa okolinom imao je skoro 27,000 nesrpskog stanovništva. Ta okolina je bila relativno bogata jer je dosta ljudi živjelo tu, a radilo u Zapadnoj Europi. Pošto je to u velikoj večini bilo muslimansko stanovništvo, a što je veoma smetalo stanovnicima srpske nacionalnosti. Kozarac je imao veoma dobru poziciju na putu Prijedor-Banja Luka i Trnopolje- Mrakovica (nacionalni park). Nakon nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru od strane srpsko-četnićkih hordi, mnogi muslimani policajci bili su prisiljeni da nastave sa radom u čisto srpskoj "miliciji" te da nose srpsku uniformu sa srpskim oznakama. Prije napada na Kozarac, Srbi su izvrsili razmiještanja svoje teške artiljerije na strateška mjesta po okolnim brdima. Sve te aktivnosti mještani Kozarca su pratili sa zebnjom i strahom za svoju budušnost. Večinu svojih artiljerijskih sredstava Srbi su postavili na jedan vojni poligon na Kozari koji je bivša JNA koristila za obuku regruta. Sa tog inaće strateški važnog položaja srpski agresor je mogao držati pod vatrom cijelo područje Kozarca. S teškim artiljerijskim oružjem rukovale su uglavnom srpske paravojne jedinice pridošle iz Srbije i jednim manjim dijelom iz Knina. I ranije za vrijeme borbi u Hrvatskoj prijedorske srpske brigade koje su slate u Pakrac pod imenom "Vukovi" prilikom prolaska kroz Kozarac pucali su iz automatskog oružja prvenstveno po vjerskim objektima. Mještani su već bili u strahu jer se je na njihove oči pucalo po njihovim džamijama. Slijedecih dana Prijedor je vrvio od srpskih automobila sa natpisima "Vukovi iz Vukovara". Područje Vukovara u Hrvatskoj sravnjeno je sa zemljom. Pošto su srbi prethodno istjerani iz Slovenije I velikog djela Hrvatske, oni su sve vojno naoružanje dovukli u Bosnu. Pred napad na Kozarac, svim mjestanima srpske nacijonalnosti bilo je podijeljeno naoružanje od tadašnje JNA. Napeta situacija je uznemirila nesrpsko stanovništvo ali oni nisu mogli ništa da učine jer su bili u obruču. Telefonske i električne veze sa Kozarcom bile su prekinute, a područje opkoljeno od srbske vojske. Niti jedna autobuska linija nije bila u funkciji. Dana 24 Maja 1992, srbi su obustavili sav promet na putu Prijedor-Banja Luka i usmjerili ga preko Tomašice i Omarske. Radmilo Zeljaja iz kriznog štaba (tad već srpske) opčine Prijedor primio je jednu delegaciju iz
Kozarca te im rekao:
“1) Kozaračka policija mora da se preda.
2) Mještani moraju da budu lojalni srpskoj vlasti.
3) Svi moraju da predaju oružje ili će Kozarac biti napadnut.”
Delegacija je tražila dva dana da se konsultuje sa mještanima. Mđutim uslijedio je napad srbočetnićke vojske. Pred sami napad na Kozarac objavili su preko radija Prijedor da postoje "barikade" na putu Prijedor-Banja Luka kod sela Jakupovići, a zatim su poslali vojsku da te navodno barikade uklone, međutim pravi cilj njihovog napada bio je da se sve nesrpsko življe istjera sa tog dijela. Prvo je počelo granatiranje teškom artiljerijom po cijeloj oblasti Kozarca. Granatirano je sa oko jedanaest različitih mjesta, sa Benkovca na Kozari, sa Topića Brda, sa aerodroma u Prijedoru, iz Gornjih Orlovaca, iz Babića, iz Balta (zaseok kod kamenoloma na Kozari), sa brda kod Ljubije te s
tenkovima iz nekoliko pravaca. Cijelo područje su držali oko 24 (dvadesetčetiri) sahata pod neprekidnim granatiranjem gdje su ispalili oko 5,600 (pethiljadašeststotina) granata različitog kalibra. U noći između 25 i 26/5/92 sa Ponedjeljka na Utorak tačno u 02:20 sa četnićkog položaja u Orlovcima ispaljena je signalna raketa, a zatim je otvorena pješadijska vatra sa svih strana. Otpočeo je napad na goloruko stanovništvo Kozaračke oblasti koje je potražilo zaklon u svojim podrumima zbog strahovitog granatiranja. Sva okolna sela su odmah paljena što je unijelo paniku među stanovništvom koje je bilo u okruženju i nije imalo nikakve šanse da se brani. Mještani iz tih
okolnih sela su bježali prema središtu (prema Kozarcu), a neki su potražili zaklon u šumama u podnožju Kozare. U napadu su večinom učestvovali srpska TO (teritorijalna odbrana) u sadejstvu loklnih Srba. Neki od srpskih vojnika su na kapama nosili zvijezdu petokraku (znak JNA), neki su imali oznake "Bijelih orlova", a tu su bili i oni koji su nosili krst sa četiri "C" to su bili Srbi iz Banja Luke i Arkanovci. Bila je tu još jedna takođe paravojna jedinica sastavljena od Srba iz Omarske kojom je zapovijedao Momčilo Radovanović zvani "Cigo". Za vrijeme napada na Kozarac njegova brigada je počinila masakr u selima Alići, Softići, Brđani i Jakupovići. Negova grupa je takođe počinila mnogobrojna ubistva u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, zatim su neke ljude izvodili iz logora pod izgovorom da idu u razmjenu i poslije ih poubijali. Nakon ulaska srpske paravojske u sam grad Kozarac, krenuli su od kuće do kuće i istjerivali stanovnike na ulicu, te ih sve tjerali na trg u cenru grada. Na licu mjesta su izdvajali neke muškarce, te ih odmah strijeljali. Bio je tu i Duško Tadić koji je poznavao stanovnike Kozarca pa je na taj način pomogao pri odabiranju ljudi za strijeljanje. Policajci njih oko 35 (tridesetpet) koji su radili u policijskoj stanici Kozarac, večina od njih su se predali zajedno sa komandirom Osmom, a zatim su svi strijeljani kod stare škole u Kozarcu. Bila je obavijest na radio Prijedoru da svi stanovnici stave bijele zastave na svoje kuće te da ih napuste. Narod je slijedio instrukcije, tako je jedna veoma dugačka kolona sa traktorima i osobnim vozilima, a noseći bijele zastave sišla iz Brđana u Kozarac. Kolona je prošla pored jednog broja srpskih TO koji su prethodno već ubili nekoliko žena i djece, a zatim su prijetili i ostalima da će ih sve pobiti. Skoro svi ti "poluvojnici" (kažem poluvojnici jer mnogi od njih bili su djelimično obučeni u vojnu uniformu npr. vojna košulja, a civilne hlače i obrnuto), imali su pune džepove novca. Džepovi su im bili toliko napunjeni da je to bilo lahko uočiti, jer su stršili kao lopte. Kako i nebi, jer čim bi istjerali stanovnike, upadali su u njihove kuće i kupili novac, zlato i ostale vrijedne predmete. Sve izbjeglice koje su stizale u kolonama u Kozarac odmah su tu skidani sa traktora i ostalih vozila I upučivani u centar grada. Srpski vojnici su odmah oduzimali traktore i auta pa ih odvozili negdje iza zgrada govoreći... Ovaj traktor je dobar, skoro nov, ovaj će meni a onaj tamo ću dati mome stricu (misleći na traktor koji već bio oteo i parkirao iza zgrade) itd. To je bio cijeli haos, grabili su na sve strane kao hijene. Oči su im stalno letjele tmo 'amo nebi li primjetili kod građana nešto što bi im se moglo oduzeti. Koliko sam mogao primjetiti (jer sam i sam bio u toj koloni koja je sišla iz Brđana) kod svakog srpskog vojnika oči su svjetlucale kao užarene, a iz usta im se mogao osjetiti ustajali zadah alkohola. Tu na malom trgu u centru grada skupljeno je nekoliko hiljada građana, svi su bili zbijeni jedan do drugoga tako da je bilo teško i disati, a kamo li sjesti negdje u hladovinu, jer bila je nesnošljiva vručina. Djeca su vrištala na sve strane jer oni nisu bili svjesni toga šta im se događa i nisu znali za strah ni prijetnje oružjem. Pošto je mali trg već bio prepun, a kolone izbjeglica su još uvijek pristizale, četnici su počeli tjerati narod ponovno u kolonu koja je krenula prema magistralnom putu Prijedor-Banja Luka. Na tom djelu puta počeli su odvajati muškarce od žena i djece. Nitko nije smio da se buni niti išta da pita, svi su čutke izvršavali ono što im se naredi. Nakon izlaska na magistralni put, dvije duge kolone (naprijed žene i djeca, a iza njih muškarci) išle su pješice u pravcu Prijedora. Nitko iz kolone nije znao kud ide, ni gdje će stići, a niti šta će se dalje desiti. Na djelu puta od benzinske pumpe do autobusne stanice Sušići, odjednom je jedan od četnika zapucao u pravcu grmlja, a kolonu su natjerali da legne u kanal pored ceste. Dok je kolona tako ležala u jarku izložena jakom suncu i nesnosnoj vručini, srpski vojnici su se isprsiti šetkali po cesti iznad njihovih glava govoreći... To pucaju Zelene Beretke, hoće da vas pobiju a mi vas štitimo. Bila je to samo glupa izmišljotina jer trbalo je narodu utjerati još malo straha u kosti. Poslije toga krenulo se dalje prema Kozaruši. U koloni je bilo starih i nemočnih za koje je to bio predug I pretežak put pa su neki sjedali na travu pored ceste da se malo odmore, međutim četnici su ih dizali i kundacima gurali da idu dalje. Cijela kolona je bila izložena četnićkom psovanju i vrijeđanju, često su vikali... Eto šta vam Alija uradi je-bo vam on majku. Svi u koloni su čutke i pognute glave išli dalje. Odjednom se moglo primjetiti da ljudi bacaju svoja lična dokumenta. Činili su to krišom, u hodu bi lagano izvukli dokument iz džepa i spustili ga niz nogu a zatim šutnuli malo dalje u travu, tako da četnici ne primjete. Zašto su to činili, teško je naći odgovor, ali u strahu čovjek pomišlja na svašta. Tako je mučenićka beskrajno duga kolona stigla do Kozaruše gdje su počeli dolaziti autobusi I ukrcavati žene, djecu i starce, te ih odvoziti u pravcu Prijedora. U početko Srbi nisu znali gdje bi sa tolikom masom, samo su znali da da ih treba odvesti što dalje. Nekoliko autobusa su jedno vrijeme držali iza robne kuće Patrija u Prijedoru, a zatim ih uputili u Trnopolje gdje su u međuvremenu osnovali logor. Nakon odlaska žena, djece i staraca sa autobuske stanice Kozaruša, počeo je transport ljudi. Četnici su počeli odbrojavati grupe ljudi za svaki autobus. Prilikom ulaska u autobuse svakog pojedinačno su pretresali, radili su to na taj način da čovjeka okrenu s licem prema autobusu, ruke naslonjene na autobus, a noge raširene. I tako dok su prepipavali svakome su na brzinu postavili nekoliko pitanja. Kako se zoveš? Odakle si? Gdje ti je puška? Ako mu kežeš odakle si odmah bi uslijedilo i podpitanje. Ko je ono pucao iz tvog sela? Zatim bi uslijedio udarac, obično je to bio šamar, pesnica ili kundak pod rebra ili udarac čizmom. Svaki muškarac pojedinačno kad bi prošao tu torturu tad je mogao da uđe u autobus. Kad je autobus bio pun da se više nije moglo ni stajati, psujući ušao je jedan četnik te sa uperenom puškom prema ljudima zaprijetio da će pucati. Ljudi su u strahu skakali jedan preko drugoga samo da bi bili što dalje od puščane cijevi. Jedan dio ljudi odvežen je u Keraterm, a pošto tu nije bilo dovoljno mjesta jer su prethodno dovedeni ljudi iz Zecova, Čarakova, Hambarina i ostalih mjesta koja su četnićki očišćena prije Kozarca, počeli su upučivati autobuse u Omarsku, a neke u Trnopolje. Šta su sve žene preživjele u logoru Trnopolje, teško je opisati. Jedan broj djevojaka srpski vojnici su izveli u obližnje kuće I silovali, a zatim ih vratili u logor. Veći broj djevojaka i mladih žena četnici su odveli u vojne barake na Benkovac, na Mrakovicu u hotel Mrakovica, u Bijele Vode i u Titovu Vilu gdje su ih takođe sexualno zlostavljali. Kad su djevojke bile iscrpljene i iznemogle od velikog broja srpskih oficira I vojnika, zločinci su ih pobili. Nakon nekoliko sedmica provedenih u staroj i vlažnoj kino dvorani u Trnopolju, koja nije imala vrata, a ni stakla na prozorima, počela je deportacija žena, djece i staraca. Oni su ukrcavani u teretne vagone za prevoz stoke i građevinskog materijala (u nekim vagonima je bio hidrat rasut po podu u debljini od oko jednog centimetra) i na taj način deportovani i protjerani sa područja takozvane Republike Srpske na teritoriju pod kontrolom armije republike Bosne i Hercegovine.
Logor Trnopolje
Dok su muškarci bili u logoru Trnopolje mogli su jasno vidjeti svakodnevno pljačkanje, a zatim paljenje okolnih sela pa i samoga grada Kozarca, koje je trajalo duže od mjesec dana. Iznad cijelog tog područja nadvio se veliki crni dimni oblak, a jak miris paljevine mogao se osjetiti i u logoru Trnopolje koji je udaljen od Kozarca oko 6 km. Težak je to osječaj kad je čovjek zatvoren u jednom četnićkom logoru gdje mu u svakom momentu prijti smrt i uz to gleda svoju vlastitu kuću kako gori I polako nestaje u plamenu. Gori kuća, a gori i njegovih 10-20 godina truda, rada i šparanja. Nakon sve te pljačke i paljenja neki od Srba koji su dolazili u logor izjavili su, da za vrijeme svog ratovanja po Hrvatskoj i Bosni još nisu naišli na tako bogato mjesto kao što je bio Kozarac.
Logor Omarska
Kasnije se uspostavilo da je za vrijeme napada na Kozarac i u logorima Keraterm, Omarska I Trnopolje ubijeno između 5.000-6.000 civila. Jedan od logoraša je izjavio da je on sa još 39 svojih kolega morao ići da kupe leševe, a zatim ih zakopati, on je brojao do 610 mrtvih i tad je odustao od brojanja. Nakon protjerivanja svog nesrpskog stanovništva iz oblasti Kozarca, počelo je naseljavanje srpskih izbjeglica u preostali dio kuća koje nisu bole spaljene i porušene, a to je predio južno od Kozarca od Suhog Broda do Trnopolja. Zatim su Kozarcu promijenili ime i dali mu naziv "Radmilovo" po četnićkom komandantu Radmilu Zeljaji da bi na kraju dobio ime "Radmirovac". Poslije promjene imena Srbi su snimili Kozarac i prikazali ga na srpskoj televiziji "Srna" kao srpski grad kojeg su razrušile Zelene Beretke. Ali to nije urodilo plodom jer svi su znali da je to Kozarac. Da bih opravdao tolika ubojstva i ruševine, kapetan Milovan Milutinović, glasnogovornik vojske SRBiH u Banja Luci je izjavio. Citat: U Kozarcu je bila jedna velika grupa Muslimanskih extremista koji su sprečavali da se dođe do mirnog rješenja. Večina je bila sa Kosova, Sandžaka i stranci, a bilo je i nekoliko crnaca. Večinu snadbjevanja i materijalno-tehničkih sredstava dobijali su od Muslimanske organizacije u Zagrebu. Kraj citata. Simo Dljaća je obrazložio razlog srpskog napada na Kozarac ovako. Citat. “Mi nismo željeli rat, oni su ga htjeli. Svaka kuća je bila jedan bunker i zato smo sve srušili do temelja.” Kraj citata. Zatim je otpočela jedna druga akcija koja je smišljena od strane srpske administracije u opštinama Prijedor i Banja Luka. Radilo se o tome da se okupe novinari te da se svijetu dokaže da je Muslimanski narod sa područja Kozarca iselio iz ekonomskih razloga i otišao negdje u Evropu za boljim životom. U to vrijeme Kozarac je opsjednut od strane srpske milicije i vojske koje su zauzimali svaku kuću, u kojoj bi se još moglo živjeti. Jer sići sa brda iz onih šupa pa doći u zgradu, za njih je to velika promjena.
12. d. KOZARAC - SIMBOL BOŠNJAČKE I BH NADE
Čudo u Republici Srpskoj: Kozarac - Djeca su vojska najjača!
Evo gradića u koji se njegovo izbjeglo stanovništvo nije vratilo tako što je poslalo na noćenje tek pokoju nanu i dedu, u kojem povratnici ne čekaju da im humanitarne organizacije naprave kuću ili da im socijalna služba udijeli koji kilogram brašna, gdje se ljudi nisu vratili "da umru", već da žive. Evo gradića u kojem su malodobna djeca uspostavila sistem obrazovanja kakav žele i u kojem ima hljeba za sve, pa čak i za "gastarbajtere" Pođete li magistralnim putem od Banje Luke do Bosanskog Novog, ili kako tamo na tablama piše - Novog Grada, jednolični pejzaž prošaran zapuštenim kućercima, trobojkama Republike Srpske, svježe obojenim fasadama crkava i živo obojenim noćnim barovima sa ćiriličnim natpisima: Najt klub Baci oko, Najt bar Laguna…, i tarabama - reklamnim panoima koji vas obavještavaju da je baš tu Srbija, iznenada će se tumbe preokrenuti. I to odmah iza tabli na kojima piše Omarska I Trnopolje, i koje vam, kao kad na nekom internet pretraživaču ukucate ta dva pojma, u unutrašnjosti očnih kapaka spika izlistaju slike ljudi pretvorenih u skelete što proviruju iza bodljikavih žica logora Trnopolje, Omarska, Keraterm… I dok još uvijek sasvim jasno vidite sva rebra logoraša Fikreta Alića, onu sliku nastalu 5. augusta 1992. godine, pred vama se ukazuje buket novih kuća sa crvenim krovovima, izlozi sa latiničnim reklamama i šest novih minareta sa duplim redom kandilja… Vjerovali ili ne, ali stigli ste u Kozarac, općina Prijedor, entitet Republika Srpska. Samo do prije tri godine ovo je mjesto, a koje se nekad zbog izuzetne ekonomske razvijenosti nazivalo Mala Švicarska, bilo poravnato sa zemljom, a njegovih oko 24.000 stanovnika, od kojih je 96 posto Bošnjaka, bilo je ili protjerano ili pobijeno. I danas se oko 4.000 Bošnjaka sa područja općine Prijedor, kojoj pripada Kozarac, smatra nestalim, Intelektualci naprijed, ostali stoj! U samom Kozarcu potpuno je uništena sva infrastruktura; bolnica, pošta, kinosala, dom zdravlja, tvornica obuće, tvornica modne konfekcije, pilana, štamparija, nekad najveća osnovna škola u Bosni i Hercegovini koju je pohađalo oko 4.000 učenika… i oko pet hiljada privatnih kuća, a vodovod koji je izgrađen samodoprinosom tamošnjih građana preusmjeren je u Prijedor, pa Kozarčani danas, ukoliko ne pada kiša, dnevno imaju samo po jedan sat vode. "Srbi su se hvalili da su tri pune godine imali šta pljačkati iz Kozarca", kaže Sead Čirkin, jedan od prvih povratnika u Kozarac i poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Pa iako je uništavanje Kozarca bilo tako temeljito izvršeno, njegovi preživjeli stanovnici nisu se nijednog časa dvoumili hoće li se u njega vratiti. Još dok je trajao rat, oni su, organizirani u dijaspori, pravili planove za povratak, vrijedno su radili i skupljali novac za obnovu svog gradića. Između 1995. i 1998. godine raseljeni Kozarčani su, kaže Sead Čirkin, izradili neku vrstu strategije povratka i osigurali logistiku. Za razliku od drugih raseljenika koji su se u svoje domove vraćali neorganizirano i uglavnom su u izviđačke pohode slali nane i dede, Kozarčani su u jesen 1998. godine u zbrisani grad poslali ekipu intelektualaca - pravnike, učitelje, inžinjere, hodžu i pet poslanika Bošnjaka u Narodnoj skupšini Republike Srpske. Sa sobom su poveli i djecu. U toj prvoj grupi bili su i Mevlida Fazlić-Deomić, odbornik SDA u Skupštini općine Prijedor, Osman Mujagić, nastavnik, Sead Čirkin, pravnik… Oni vele da je povratak najviše podupirala Stranka demokratske akcije, koja je tada i imala najveći broj svojih poslanika u RS-u, a prvu pomoć prilikom obnove Kozarca pružila je švedska humanitarna organizacija LWF, te njemačka vladina organizacija THW. Uz pomoć ovih organizacija i dijaspore, prvo je obnovljena jedna manja stambena zgrada, gdje su se smjestile ove familije, a onda je izgrađen i mesdžid. U proljeće naredne godine povratnici su vlastitim sredstvima započeli izgradnju kuća, a Osman Mujagić, čovjek koji inače voli kazati da se rodio pred školom i sav život proveo između školske table i klupa, 4. septembra 1999. je u prostorijama mesdžida organizirao osnovnu školu. U početku, Srbi su pravili probleme povratnicima, pucali su na njih i minirali kuće, ali poslije su se smirili. Prst u uho "Mi smo 17. maja 1999. uputili Ministarstvu prosvjete Republike Srpske zahtjev za organiziranje nastave u Kozarcu, ali odgovor nismo dobili. Shvatili smo da srpske vlasti šutnjom zapravo hoće da dobiju na vremenu i povratak u Kozarac odgode što je moguće više, pa smo nastavu organizirali na svoju ruku", kaže Mujagić. On je tada okupio 22 učenika, oformio jedan prvi i jedan četvrti razred, te otpočeo nastavu po programu Federacije BiH. Za to vrijeme učitelj Mujagić nije primao platu, niti je Ministarstvo prosvjete RS-a djecu iz te škole htjelo uvesti u matične knjige. Pošto je njemačka organizacija TWH već izgradila zgradu Mjesne zajednice, povratnici su željeli da se u njenim prostorijama održava nastava. Međutim, Srpska radikalna stranka Kozarca na čelu sa Mladenom Tadićem, bratom osuđenog haškog zatvorenika Duška Tadića, i organizacija Srpska omladina, preduhitrili su ih i zaposjeli Mjesnu zajednicu. Ali ni povratnici se nisu dali - uputili su bezbroj žalbi tamošnjem OHR-u, koji je donio odluku da se zgrada Mjesne zajednice vrati povratnicima. Srpski radikali i omladinci su se povukli i usput zgradu minirali. "Međutim", kaže Sead Čirkin, "mi smo je popravili i 21. februara ove godine organizirali školu." Danas ova zgradica, osim naziva Mjesna zajednica Kozarac, nosi i naziv Osnovna škola "Ćirilo I Metodije". Jedna velika prostorija pregrađena crnom zavjesom čini dvije učionice, koje je opremio Caritas iz Beča. Na zidu učionice je zastava Bosne i Hercegovine, a u jednoj maloj prostoriji, koja je i zbornica i ostava za lopte i druge rekvizite, pored globusa stoji i kartonska maketa džamije sa dva minareta. Jedna učiteljica drugog razreda veli da su u učionicama nekad stajale i mape Bosne i
Hercegovine, ali da im je naređeno da ih skinu pošto u njima nisu ucrtane granice entiteta. Ali, zato se u razredima rahat kočopere državne zastave, a djeca će vam, na pitanje: Kako se zove vaša domovina?, bez razmišljanja i uglas odgovoriti: Bosna i Hercegovina! Ove godine u školu je upisano je 270 učenika i u njoj radi 12 nastavnika. Razrednu nastavu vode uglavnom učitelji Bošnjaci, dok neke predmete od petog do osmog razreda predaju i nastavnici Srbi. Školski dnevnici, odnosno razredne knjige, štampani su ćirilicom, i nastavnici su obavezni sve podatke o učenicima i nastavi pisati tim pismom. Nastava se odvija po planu i programu Republike Srpske, s tim što je dozvoljeno učenje bosanskog jezika. Međutim, učitelj Mujagić poznavanje prirode i društva također predaje po udžbenicima iz Federacije, jer su, kaže, roditelji tako odlučili. A djeca sama su odlučila šta će učiti iz historije I geografije. Dakle, prije, kada bi nastavnica počela govoriti o srpskim ustancima ili podvizima Vojske RS-a, djeca bi začepila uši i zviždala. Kada to nije uspijevalo, izlazili su iz učionice. Ili djeca, ili nastavnica. I tako su do sada promijenili četiri nastavnice historije. Međutim, peta se dobro drži. Njeno ime je Daliborka Majstorović i pored historije predaje geografiju i likovnu kulturu. Učitelj Mujagić veli da tajna njenog uspjeha leži u tome što je shvatila šta djeca ne žele, pa "govori samo ono što ona žele da čuju". (Nažalost, za vrijeme našeg boravka u Kozarcu, nastavnica Majstorović je bila odsutna.) U Osnovnoj školi "Ćirilo i Metodije" vjeronauka je obavezan predmet, pa je efendija Abaz Muratćehajić čak i primljen u radni odnos u ovoj školi i prima platu od Ministarstva prosvjete Republike Srpske. Djeca također obavezno uče ćirilicu, ali kako su veći dio svog života proveli u izbjeglištvu u Švedskoj, Njemačkoj, Švicarskoj…, sa ovim pismom imaju problema. Ali i tu ima izuzetaka - u školi su dvije djevojčice koje su izbjeglištvo provele u Rusiji i one su nam uglas, jasno I glasno, bez ijedne greške, pročitale pjesmicu o pticama, granju i gnijezdima. Napisanu ćirilicom, naravno. Od logoraša do policajca I dok djeca čekaju da se iz Mjesne zajednice presele u novu školsku zgradu, koja samo što nije završena, njihovi roditelji prave kuće, prodavnice, radionice. Zapravo, u Kozarcu već sada postoji nekoliko firmi koje proizvode građevinski materijal I koje zapošljavaju po 20-30 radnika, tu su farme rasplodne teladi, pekara, prodavnica namještaja, zlatara, frizerski salon, kinosala, kafe-klubovi… Interesantno je napomenuti i to da Srbi iz susjednih mjesta dolaze u Kozarac u potrazi za poslom. Osim njih, redovni "gastarbajteri" na kozaračkim "bauštelama" su i Zeničani. Tamo ih je godišnje između dvije i tri stotine; fizički radnici rade za dnevnicu od 30, a majstori 60 maraka. Povratnici su svojim novcem izgradili i šest džamija (nekad ih je bilo 14), a pošto je srušena zgrada Doma zdravlja, organizirali su i zdravstvenu zaštitu. Tako, iz Sanskog Mosta jednom sedmično u Kozarac dolaze ljekar opće prakse, pedijatar, ginekolog… Kako je RS i Kozarcu dodala prefiks srpski, povratnici su vrlo brzo uzdurisali kod tamošnjih vlasti da se ovom mjestu vrati njegovo staro ime. I glavna kozaračka ulica opet se zove ulica Maršala Tita, a prije tri mjeseca na čelo Mjesne zajednice postavljen je Bošnjak. I u Policijskoj stanici su zaposlena tri Bošnjaka (u Policijskom centru Prijedor ukupno ih je sedam), a prvi policajac Bošnjak koji je ovdje dobio posao bio je Vehidin Elezović. Radi se o jednom od onih ljudi-skeleta iza bodljikave žice u Trnopolju, sa slike koja je u augustu 1992. godine obišla i zgrozila svijet. Vehidin je, kaže, u logor odveden na svoj 17. rođendan, 26. juna 1992, a pušten je 13. augusta iste godine. Od tada on 13. august slavi kao svoj rođendan. Nije ga, veli, bilo strah vratiti se u Republiku Srpsku, ali je "pomalo ogrubio i oguglao". Ovaj nekadašnji logoraš kaže da je u Banjoj Luci završio policijsku akademiju i da su ga u Kozarcu kolege Srbi odlično primili. On kratko kaže: "Nikada mi, otkako sam se vratio, niko nije rekao nijednu ružnu riječ." Da su Kozarčani sasvim ozbiljno shvatili povratak, pokazuje i to što su reaktivirali Fudbalski klub "Bratstvo" i lovačku sekciju, a kane obnoviti i šahovski te body building klub. Za trenera FK "Bratstvo" izabrali su Boška Dragičevića, bivšeg fudbalera i trenera ovog kluba. Dragičević I njegova familija su inače jedna od pet srpskih familija koje danas žive u Kozarcu, i on, valjda kako je i red, živi odmah pored fudbalskog igrališta, odnosno stadiona, kako ga on naziva. Iz Kozarca Dragičević je, kaže, izbjegao kad i Bošnjaci, i vratio se '93. godine. "Kad sam došao, doživio sam duboko razočarenje. Dočekao me je jad i čemer, sve je bilo porušeno. I moja kuća je bila opljačkana. Srbi su sve opljačkali, ja ću da vam kažem pošteno, pa neka ide glava. A prije rata ovdje se itekako dobro živjelo. Onda sam počeo sam da popravljam stadion. Rekao sam im - djeca će se uvijek htjeti igrati. Kad su se komšije Bošnjaci vratili i počeli sa formiranjem fudbalskog kluba, mene su bez dileme izabrali za trenera. Sada je 'Bratstvo' u Četvrtoj međuopćinskoj ligi, ali se pripremamo da se popnemo stepenicu više. Stadion i opremu sponzorira naša dijaspora i tvrdim vam da to jako dobro radi", kaže trener Dragičević i s ponosom ističe da je sa svim komšijama u dobrim odnosima, da im ide na svaki praznik, na svaku dženazu. I obratno, veli. Kozarčani su vlastima Republike Srpske još uputili zahtjev da im se vrati status općine koji su i imali do 1963. godine i na što, po Zakonu o lokalnoj samoupravi, imaju pravo. Premijer RS-a Mladen Ivanić poslao im je pismeni odgovor u kojem stoji da se oni – Vlada RS-a, kao, pribojavaju za "ekonomsku održivost Kozarca". No, Kozarčani se na ovo samo smiju. Kažu da je veliki broj Srba živnuo otkako su se oni vratili, te da neće odustati od ove inicijative. Dok smo napuštali Kozarac, kojeg je noć već bila prekrila i kandilji ga obasjali, Sead Čirkin nam je kazao kako oni ne žele stati na ovome. "Molim vas, napišite da se ovdje vratilo više od 50 posto prijeratnog preživjelog stanovništva i da će se uskoro vratiti i ostali. Evo, i Srbi su izgradili novu crkvu pored stare, Vlada RS-a im je za to dala iz budžeta 40.000 maraka, ali nama to ne smeta. Jedino nam smeta jeste to što nam niko iz vlasti, iako smo ih pozivali, nije došao na otvorenje džamija i uređenje mezarja." I još je, pošto smo mu kazali kako nam je drago što ljudi u Kozarcu žive dobro, dodao: "Ovdje se ne živi dobro, već dosta dobro. A bit će još i bolje." Snježana Mulić-Bušatlija
12. e. KOZARAC SIMBOL LJUBAVI PREMA SVOJIM RODNIM MJESTIMA
Nije mirisalo na dobro. Kozarac i Kozarcani doživjeli su, ako ne največu, a ono jednu od največih katastrofa u historiji ljudskog roda. I to naočigled kurve Europe, Ujedinjenih naroda i svijeta uopće. Poslije stravičnih snimaka iz srpskih koncentracionih logora, klasičnih fašističkih, kakvi su bili oni u Omarskoj, Trnopolju i drugdje, svijetu je pomalo probuđena memorija u kojoj su negdje daleko I duboko ostali neki prizori iz Dahaua, Osvjencima, ili Jasenovca, recimo. Tako je to nekako formulirao i tadašnji predsjednik SAD-a Georg Busch. Samo formulirao. Ali i on i svijet su, ipak, ako nije preblag izraz, gledali tragediju zemlje sa hiljadugodišnjom historijom i tragediju jednoga naroda, auropskijeg od mnogih europskih naroda koji je bio kriv samo zato što su neki njegovi daleki preci, da bi saćuvali živu glavu, promijenili vjeru. Neki drugi narodi, a naročito jedan, čuvajući vjeru, što je sasvim uredu, nehotićno su izmijenili vlastitu genetiku, što nikako nije bilo uredu, ali na osvajače - okupatore, surove i bezobzirne kakvi su bili oni koji su dojezdili na ove prostore krajem 14. i u 15. stoljeću, nije se moglo bitnije utjecati. Amerika još nije bila otkrivena, a nije bilo ni galija, ni mekenzija, ni morijona ni UN. Sada je bilo svega i zato smo mi, Bošnjaci, prorijeđeni i raseljeniji nego onomad Jevreji. Hoćemo li opstati, ovakvi kakvi smo, a veličanstveni smo i dobrodušni smo I Europejci smo, a ne Turci i Azijati kao neki tamo i onamo - vidjet čemo. A evo kako su dvoje Amerikanaca vidjeli tragediju Kozarca i Kozarčana. Novinar Peter Maass napisao je knjigu o tragediji BiH i Bošnjaka, a u toj knjizi za mene, i ne samo za mene, najšokantiniji i najuzbuljiviji su oni detalji koji Maass prenosi iz reportaže američke novinarke Mary Battiata koju je ta novinarka objavila u uglednom američkom dnevniku Washington Post. Prenosim dijelove teksta onako kako je to uradilo Oslobođenje od 10. septembra 1998. godine: "...Kad je većina prijedorskih Muslimana, muškaraca, otjerana u logore, kampanja čišćenja je usmjerena na razbijanje najtvrdeg oraha - zvanog Kozarac - gradića od 25.000 stanovnika, uglavnom muslimana, koji se nalazio samo desetak kilometara cestom od Prijedora. Čišćenje Kozarca se pretvorilo u jedan od najgorih pokolja civila u cijelom ovom ratu. Mary Battiata iz Vashington Posta napisala je podužu i vrlo ozbiljnu reportažu o čišcenju Kozarca, i ja koristim detalje iz njenog članka da bih ilustrirao to kako je ovaj grad prakticno zbrisan sa lica zemlje. "...Granatiranje je počelo 24. maja, (1992. op. V.G.) nakon što je Kozarac bio opkoljen srpskim tenkovima. Do 15 granata padalo je na grad svake minute iz 12 pravaca. Nakon nekoliko sati granatiranje je prestalo, a Srbi su koristili megafone kako bi narodu Kozarca objavili da im niko neće nauditi, samo ako izađu iz podruma i predaju se. Narod je to I uradio, i gotovo istog trena kad su Muslimani koji su se odlučili na predaju napunili ulice, nastavilo se granatiranje. Bila je to prevara, a ulice su bile prekrivene odsječenim udovima i ljudskom krvlju. Preživjeli su pobjegli natrag u podrume ili u brda. Nakon dva dana neprestanog bombardiranja, izdata je još jedna naredba da se predaju i kozarački Muslimani su ponovo pristali da to urade. Ovaj put Srbi su izveli drugi trik. Kada se izranjavano stanovništvo Kozarca skupilo i, u koloni, krenulo prema fudbalskom stadionu, jedan Srbin koji je živio u gradu stajao je na balkonu I upirao prstom na svakog viđenijeg muslimana - gradonačelnika, šefa policije, ljekare, advokate, sudije, poduzetnike, čak i sportske junake. Većinu su srpski vojnici ustrijelili na licu mjesta ili su ih odveli u obližnju kuću gdje su ih zaklali. Jednom su čovjeku noge zavezali za tenk i onda ga vukli kroz grad. Skončao je tek kad ga je tenk pregazio. To je bila scena iz filma Schindlerova lista, ali ovo nije bio film i dok Steven Spielberg nije o tome napravio film, malo je Amerikanaca znalo ili vjerovalo da se takvo nešto dogodilo. Ovo je bio eliticid. Sistematsko ubijanje političkog i ekonomskog vodstva jedne zajednice kako se ta zajednica više nikad ne bi obnovila. Najmanje 2.500 civila je u Kozarcu ubijeno za 72 sata. Bila je prava klanica. Preživjeli su satjerani u koncentracione logore..." Do mene u Sarajevu dopirale su potresne i, pokatkad, protivrječne informacije o sudbini Kozarca I Kozarčana. Pojedinosti su mi postajale malo jasnije kada sam dobio fragmente neke vrste dnevnika moga sina Amira koji je ilegalno u Prijedoru i Banjoj Luci proveo nekoliko dramatičnih mjeseci. Naravno, tek u izravnim kontaktima sa Kozarčanima, po izalsku iz Sarajeva za Novu 1994. godinu sudbina zavičaja i zavičajnih ljudi postala mi je još jasnija... Zbog cega, radi cega, zašto? - pitao sam se u svome feljtonu koji sam, poslije šokantnih informacija iz Kozarca u ljeto 1992. godine objavljivao u Otvorenom programu TV BiH. Evo barem dijelova toga feljtona. Sretni su ljudi koji maju čitav zavičaj. Mi, naturalizirane Sarajlije, uvijek smo živjeli u izvjesnoj prednosti: ako te Sarajevo jednoga dana odbaci - pravac zavičaj. A kuda da odu Sarajlije? Prave, rođene Sarajlije? Mi smo imali kuda. Zavičaj nas je uvijek čekao kao toplo materino krilo. Jedan zločinac iz neke brdovite vukojebine kod Foče pokušao je sa svojim istomišljenicima uništiti moj zavicaj. I, djelimično je uspio u tome. Sada sam i po sili i po opredjeljenju postao i ostao Sarajlija. I, za sada niti hoću niti mogu iz ove kože i iz ovog grada. A taj zločinac, čije ime ni kada bude mrtav neće biti vrijedno spomena, još u martu 1991. godine rekao mi je: "Kozarac je najantisrpskije raspoložena kasaba u Jugoslaviji ..." Baš tako je rekao, spominjuci Jugoslaviju - zemlju u koju su on i njemu slični, zalažuci se kobajagi za nju, tako bezdušno razorili i nepovratno, nekada plemenitu ideju o jugoslovenstvu, gurnuli u zapećak historije. Rekao je to stoga što upravo u Kozarcu, među tada malobrojnim Srbima i brojnim Muslimanima, u svom pohodu sa najmračnijim fašistickim idejama, nije naišao na podrušku. Podmukao, surov i sirov, iskompleksiran do vampirske mizantropije, smišljao je pakleni plan kako uništiti Kozarac i promijeniti mu ime. A moj natalni grad pojavljuje se pod imenom Kozarac čak 134 godine prije prvog pisanog traga o nastanku Banje Luke ili čak 300 godina prije postanka susjednog Prijedora. Za radoznale evo preciznog podatka: Kozarac se prvi put spominje 10. aprila 1360. godine kao sjedište Sanske župe. Dva puta u svojoj dugoj historiji doživio je razaranja do temelja: prvi put dogodilo se to 7. aprila 1851. godine. Turski intervencionista serasker Omer-paša Latas, bivši Mihajlo, zapalio je Kozarac do temelja i za sobom, na bojnom polju ostavio 100 mrtvih i 60 ranjenih Kozarčana. Drugi put, čudne li ironije, opet u proljeće, Kozarac je doživio razaranje u maju 1992. godine. Razlika i razmjere rušenja su sukladne sa ondašnjom i doskorašnjom veličinom Kozarca. Latas, kao poturica gori od Turčina, doduše, nije rušio bogomolje. Nije ubijao ni nenaoružan narod. Neki zlikovac koji je komandovao napadom na Kozarac porušio je, kako čujem, sve kozaračke džamije. Ne raspolažem pouzdanim podacima o broju nevinih žrtava. Znam pouzdano da su hiljade Kozarčana odvedene u logore u Trnopolju i Omarskoj sa nekom slabom nadom da će možda preživjeti. Neki su odvedeni na Manjaču i u Staru Gradišku gdje im se, izgleda, gubi svaki trag... Razuman čovjek teško može naći ijedan racionalan argument kojim bi mogao objasniti toliki rušilacki, zločinacki poriv u onima koji su ovo mjesto rušili. Meni, kao Kozarčaninu po rođenju, to je još teže. Surovo neraspoloženje prema Kozarcu datira odavno, a kulminiralo je prije nekoliko godina kada je jednom pravoslavcu, nesuđenom ili suđenom ugostitelju iz Kozarca, navodno, stiglo prijeteće anonimno pismo u kojem mu je zaprijećeno da će mu kafić letjeti u vazduh. Tada je beogradska štampa na sva zvona pisala o ugroženosti Srba u Kozarcu. Niko tada nije napisao da je taj isti potencijalni ugostitelj, gradeći kafić, javno rekao kako u njegov lokal "nikada neće kročiti tursko uvo". Vjerovatno je pri tome mislio na domaće Bosanske Muslimane. One iste Muslimane koji su malobrojne Srbe u Kozarcu prihvatili kao svoje najrođenije. Muslimani su za svoje Srbe u Kozarcu, početkom 20. stoljeća izgradili veliku crkvu, jednu od najljepših u Bosanskoj krajini. Oni su, spektakularno, čak iz Beča, za tu crkvu dopremili veliko zvono čije su izlivanje sami platili. To su oni isti Muslimani koji su upravo oko te crkve od februara 1992. godine uspostavili stalne straže da slučajno neki srpski ekstremista ne bi bilo čime oskrnavio taj objekat, jer bi i to moglo poslužiti kao povod za zločine nad Bosanskim Muslimanima. Mi znamo priču o janjetu koje muti vodu nizvodno od vrela i vuka... Stotine, pa nije pretjerano kazati i hiljade Kozarčana, palo je u direktnim okršajima u stvarnoj borbi izmedu Davida i Golijata, braneći kućni prag, kućno ognjište, rodnu grudu, zavičaj i rodnu Bosnu, braneći najelementarnije ljudsko pravo - pravo na goli život... A šta je bilo sa malobrojnim Srbima iz Kozarca? Oni su, kako naslućujem, onoliko koliko su im slabašne mogucnosti dozvoljavale, navodno, pokušavali stati u odbranu svojih dobrih susjeda. Prema prilično nepouzdanim informacijama koje, ne mogu provjeriti, tako se prema mojim Kozarčanima postavio i Božo Dragičević, prvi direktor pune osmoljetke u Kozarcu, dobri komšija u cijoj sam blizini rastao. Onaj, pak, vlasnik kafića u koji neće kročiti tursko uvo, dočekao je svojih pet minuta. Tek će se čuti kako ih je iskoristio. I to je činjenica pred kojom ostajem sleđen. Jer, poznavao sam mu dobro oca Ostoju. Bio je jedan od mlađih prvoboraca iz onog narodnooslobodilačkog rata. Ostoja je bio jedan od onih neustrašivih Kozarčana kojima se divila moja generacija. Dvojici svojih sinova koje sam poznavao, Ostaja Tadic dao je imena Mladen I Stojan kao trajno podsjećanje na slavnog komandanta, humanistu i najpolularnijeg prijedorskog liječnika između dva rata, na doktora Mladena Stojanovica. U ovim trenucima prisjećam se premijere filma Mithata Mutpcica Doktor Mladen u Ljubiji 1974. godine. U filmu, o slavnom ljekaru - humanisti i revolucionaru Mladenu Stojanoviću, snimljenom prema sinopsisu vrlo kontraverznog Rade Bašica, koji je nekom grubom greškom svojevremeno proglašen i za narodnog heroja, jedan Tadić, koji je na početku rata bio desna ruka Mladena Stojanovića, odmeće se iz partizana u četnike. Taj Tadić u filmu organizira ubistvo slavnog komandanta doktora Mladena. (U stvarnosti to je uradio četnik Rade Radić). Sada već pokojni Ostoja Tadić, otac Duška, stvarnog zlocinca iz 1992. godine, historijsku filmsku neistinu nije mogao podnijeti. Noćima je dolazio na Partizansko groblje u Kozarcu i spavao pored groba svog ratnog komandanta Rade Kondića. Posvunoć se jadao svome mrtvom komandantu. Bile su to sablazne noćne scene na partizanskom groblju u Kozarcu. Tješio sam ga u partizanskom groblju koje se nalazi(lo) u blizini moje rodne kuće i govorio mu da se film nije strogo držao historijskih fakata i da ostala imena, osim imena Mladena Stojanovića, nisu autentična. - A zašto Rade Bašić nije stavio ime nekog Bašica jer je iz redova Bašica bilo i četnika, a iz redova Tadića nije? – grmio je i plakao Ostoja Tadić. Nisam znao odgovor. Ostoju Tadića demantiralo vrijeme i rođeni sin. Jedna umjetnička, u ovom slučaju filmska istina, nažalost postala je zbiljska.
12. f. ODLOMAK IZ KNJIGE KOZARAC VEHIDA GUNIĆA
Najnovija knjiga pod naslovom Kozarac i Kozarčani zapravo je moja druga knjiga kojom se vraćam zavičaju, zavičajnim temama i uspomenama iz mladosti. Malo je gradova i njihovih žitelja u historiji civilizacije koji su doživjeli takvo zlo kao što je u surovom, rušilačkom i vandalskom napadu u maju 1992. godine doživio Kozarac - pitomi gradić pod groom Kozarom. Knjigom Kozarac i Kozarčan bavim se šestostoljetnom historijim Kozarca i tragedijom toga grada i njegovih žitelja. Pokušao sam ustrojiti i najtužniji spisak ispisan do sada u dugoj historiji ovog veličanstvenog kraja i gradića. U knjizi se nalazi tužni spisak oko hiljadu Kozarčana I Kozarčanki koji se, u nedostatku smjelijeg i, možda, adekvatnijeg izraza, za sada, vode kao nestali. Knjiga je ilustrirana sa oko 90 fotografija, od kojih sam najveći broj snimio u maju 1991. i u maju, junu i julu 2000. godine. Za one koji su sudbinski vezani za budućnost Bosne i Bošnjaka, kao i za one koji su, poput mene, snažnim emocijama vezani za zavičaj, a Kozarac je molj zavičaj, evo nekoliko citata iz knjige: ...Upravo činjenica da je veoma malo Kozarčana – Bošnjaka sudjelovalo u partizanima, smatrali su neki, bila je presudna što je Kozarac, dok su drugi napredovali, stalno stagnirao. Pri tome se prije svega mislilo na industrijalizaciju koja je zaobišla Kozarac. Ja, pak, mislim da je to možda i dobro. Kozarac je ostao nezagađen, netaknut, nevino čist i veličanstveno lijep, kao Unin slap, kao najljepši cvijet na proplanku. Zato su ga oni što vole mržnju i mrze ljubav onako bezdušno rušili i razarali. A on se ponovo diže, bukvalo iz pepela. Kao mitska ptica. I ne da se, kao što se ni u miru ni u ratu nisu dali i ne daju Kozarčani. Eto, to mislim i to je tako i drukčije neće i ne može biti...
Spomenik u slavu revolucije
Krajišnici su se dugo pripremali da na dostojan način obilježe Kozaru i kozarsku epopeju. Kozara je doista bila epopeja po tome što su desetine hiljada ljudi, žena i djece, pretežno srpske nacionalnosti, vjerujući prije svega doktoru Mladenu Stojanoviću, krenuli u zbjeg na Kozari koja se potom našla u neprijateljskom obruču. Partizani su uspjeli na Patriji između Bos. Dubice i Prijedora probiti obruč i izvući se u Podgrmeč, a narod - zbjeg, uglavnom je završio u logorima. Najviše u logoru Jasenovac. Sada, iz ovog ugla, ne mislim da je Kozara bila velika epopeja po individualnim ili masovnim herojstvima nekih Stanića i Tadića, pa i Gunića (mislim na amidžu Murata), ali jeste bila epopeja po masovnom stradanju stanovništva. Tu vrstu vlastitih nedoumica pokušavao sam, barem djelimično, razriješiti negdje krajem maja ili početkom juna 1972. godine, ispod Kozaračke kule i ostatatka Kozaračke tabije, dok sam ispijao dobru Tulinu kahvu sa jednim od najznamenitijih Bošnjaka svih vremena, sa našim velikim piscem Skenderom Kulenovićem i neponovljim snimateljem i dobrim piscem Janom Beranom. Beran je tada snimao televizijski film o Skenderu, Paležu i postanku poeme Stojanka majka Knežopoljka. Priznajem, tada nisam znao da Skender ima možda i bolju i veću poemu od Stojanke, da ima našu bošnjačku poemu Na pravi put sam ti izašo, majko. Helem, nejse, dok se Skender raspitivao za svoje Kulenovićevsko krilo u Kozarcu (znao je za Ibrahim-bega Kulenovića – Hidajetovog, Namkinog, Mehinog i Rešadovog oca), dotle sam ja, bojeći se da ga nekim nespretnim i neumjesnim pitanjem neću slučajno povrijediti, smišljao kako da ga upitam da li je Kozara stvarno bila tako velika epopeja, kako se o njoj govori: - Bila je. I tu nema nikakvih dilema – odgovorio je Skender. A kad Skender tako kaže, onda, zaista, tu više nema dilema. Danas mi je žao što tada nisam više propitivao tu doista u svakom pogledu veliku gromadu - ljudeskaru Skendera, pjesnika Skendera i Skendera Bošnjaka mnogo većeg nego što smo danas kadri i pretpostaviti. Ali, kako lanjskoj kiši ne treba kabanica, mi idemo dalje Dakle, Krajišnici su se dugo pripremali da što dostojnije obilježe kozarsku epopeju. Godine 1970. raspisan je veliki konkurs za idejno rješenje spomenika na Kozari. Prispjelo je mnogo radova, ali je žiri, ne dvoumeći se, prihvatio rješenje koje je ponudio Dušan Džamonja, veliki i značajni vajar, porijeklom iz Bileće, koji je tada živio u Zagrebu i Vrsaru kod Rovinja. Spomenik na Kozari otkrio je drug Tito 10. septembra 1972. godine. Ta svečanost trebala se održati ili 4. jula na Dan borca ondašnje domovine ili 27. jula na Dan ustanka naroda BiH i Hrvatske. Iako je spomenik bio završen, svečanost je, ipak, znatno pomjerena jer su upravo nekako u to vrijeme u Bosnu bili ušli neki nestašni pojedinci iz Australije i od štokuda sa nakanom da ruše Jugoslaviju. Pokrenute su silne snage ondašnje teritorijalne odbrane, pa je ta grupa od dvadesetak pojedinaca, uz obostrane (velike) gubitke, ušutkana. Onda je na Kozari održana svečanost. Tada je drug Tito prvi put prošao kroz Kozarac. Ta činjenica nije prošla nezapaženo. U oduševljenju i histeriji Ešefa Bebi bacila je na Titov automobil smotuljak mokre novine. Bilo je malih problema, ali je sve zataškano. Tu svečanost sa Kozare trebalo je da zajedno sa slavnim, sada pokojnim reporterom, Aleksejom Nejmanom prenosim za ondašnje jugoslovenske radio-stanice. Izgovorio sam samo nekoliko rečenica, onda je puhnuo vjetar i raznio Nejmanove zabilješke. Kao mlađi kolega dao sam se u potjeru za papirima, a Nejman je raportirao. Moja historijska šansa da se i na taj način proslavim – otišla je u nepovrat. Što se, pak, samog spomenika tiče, isticano je da on svojom monumentalnošću budi različite asocijacije. Oni, pak, zbog kojih je građen, a imali su sreću pa su preživjeli zbjeg, logore i ostalo, pred samim monumentom su ostajali zbunjeni ne uspijevajući dokučiti autorovu misao i poruku. Svojom monumentalnošću spomenik na Kozari bio je na tragu velikih spomenika iz vremena
socrealizma. Po svojoj, pak, estetskoj dimenziji, modernosti i hermetičnosti, Džamonjin spomenik uopće nije pripadao tom pravcu nego najmodernijim evropskim strujanjima u kojima je autorovo ime bilo i ostalo jedno od istaknutijih. Sada se prisjećam da je Tito na Mrakovici, ispred Memorijalnoig zida na kojem su se nalazila imena oko osam hiljada Kozarčana stradalih u ratu, zapalio vječitu vatru. Baklju sa vatrom drugu Titu dodao je najmlađi sin Aide i Hamdije Mahmuljin, tadašnji najbolji učenik O.Š. “Rade Kondić” iz Kozarca Nagib Mahmuljin. Sa bratom Omerom, poslije logora Trnopolje, Omarska i Manjača, dospio je negdje do Vlašića gdje se bratu i njemu gubi svaki trag. Bio je čovjek koji je samo za dobrotu znao. Na mitingu u Prijedoru, poslije otkrivanja spomenika na Kozari, Tito je rekao da je “Kozara bila naša prva velika epopeja u kojoj je učestvovao i naoružan i nenaoružan narod...” Za spomenik na Kozari rekao je da ga podsjeća na narodnu priču o braći i sedam prutova - samo jedinstveni smo jaki. Tada smo vjerovali Titu. Danas vjerujmo sebi: samo jedinstveni i dobronamjerni, prije svega prema svome narodu i predstavnicima svoga naroda, a potom i prema drugima, Bošnjaci mogu opstati. U protivnom - nema nas. Šta je ovim Kozarčanin, autor - reporter želio reći? Pa, rekao je! Jer, nema više onoga Džamonje, onog zanosa i one vjere u onakav suživot koji će podizati slične monumente u slavu umrlih, nevino pogubljenih, u slavu dobrih stradalih Bošnjaka koji su htjeli suživot a drugi su ih mrzili, između ostaloga i zbog takve njihove ljubavi i želje. Ne dam da se zaboravi. Sve bude i prođe. Ono što se zapiše ostaje. Neka i moja knjiga bude spomenik mojim Kozarčanima koji su nedužno stradali u logorima i kojekuda po zemlji za koju su ionako mnogi bili spremni umrijeti. Umrli su nasilničkom smrću, umoreni rukama onih kojima smo do jučer vjerovali. Samo dragi Bog zna da li je neko iz stroja nestalih koji ovdje donosim slučajno preživio. Za sada se uglavnom vode kao nestali. Daj, Bože, da je tako pa da se opet odnekud pojave. Zato i ja u svojoj naivnoj dobronamjernosti nasjedam toj formulaciji: n e s t a l i. Ovdje objavljujem nepotpuni spisak samo onih stradalnika koji su rođeni na širem području Kozarca, koji su živjeli na širem kozaračkom području, a koji se, za sada, vode kao nestali od 1992. do kraja agresije 1995. Desi li se da je neko preživio – bit će to moja najdraža materijalna pogreška. Također, moguće su i druge, sigurno sasvim nehotične slovne greške. Molim za razumijevanje I oprost onih koji će, možda, imati razloga za prigovor. Spisak nije potpun. Knjiga nestalih i umorenih Kozarčana nije dokraja napisana. Ona, nažalost, ostaje otvorena za nova dopisivanja...
Ponovo u zavičaju
Dugo, veoma dugo, prikupljao sam snage za suočavanje sa zavičajem, poslije osmogodišnje međusobne odvojenosti. U toj mojoj neodlučnosti bilo je nekog teškog i teško kontroliranog straha kakvog do tada nisam poznavao; teški strah pred činjenicom da ću se suočiti sa tragedijama u nizu, sa mozaikom tragedija, zapravo, pa sam se pribojavao da li će moje srce i moj ionako visoki krvni pritisak sve to moći izdržati. General Ćuskić mi je govorio kako se ne trebam bojati, ako treba ići će sa mnom ili za mnom još neko. Insistirao je da odem gore i da, iz čisto psiholoških razloga, prenoćim koju noć u Kozarcu. Naravno, nisam mu objašnjavao da ja, iako baš i nisam pretjerano hrabar poput njega ili kozaračkog Tite ili kozaračkog Vajte, naprimjer, nemam tu vrstu straha što on pretpostavlja da je imam. Ovo je strah od suočavanja sa uspomenama koje su do jučer imale i svoj materijalni oblik, koje su sada stvarno samo uspomena, možda samo apstrakcija. Tako sam to nekako mislio, i bez ikoga, sam samcat, kad mi se učinilo da ću to moći izdržati, početkom maja 2000. godine zaputio sam se u Kozarac. Šećer je pao, usta se suše, srce ubrzano kuca, tlak raste do neslućene visine, nedostaje mi zraka, bubnja mi u ušima. Evo me u Orlovcima. Preznojavam se. Otvaram prozor na automobilu i odjedanput me obojmi neki mio osjećaj. Kao da me nježno pomilova majčina ruka i kao da me zapahnu najljepši miris iz Nanine sehare oblijepljene nekim šarenim krep-papirom. Taj mi je miris često bio dostupan, ali sadržina misterioznog šarenila u sehari ostajala je neka Nanina tajna. Za mene je bila lijepa jer je bila nedukočiva. Pamtim i sada taj miris, taj intenzivni miris dunje (tunje), mošusa, nekog bajramskog safuna što je Nane dobila za Bajram. Tek, divno je i nedokučivo mirisalo. Eto, taj daleki miris djetinjstva, miris Kozare i blagi zefir odozgo sa Mrakovice, pa između Kozaračkog i Zečijeg kamena sada me pomilovaše i ja radosno zatreperih pred teškom nepoznanicom kojoj sam se pomalo izgubljeno, znatiželjno i uzbuđeno primicao... Eno igrališta, eno našeg kozaračkog stadiona na kojem nije ni započela ni završila moja fudbalska karijera. Nisam imao ni trunke talenta za fudbal. Mnogi drugi jesu: Vasif i Nihad Balić, pa neki Bahto poslije onog rata, pa jedan sin Smaila Sušića koji je poslije nešto radio u vazduhoplovstvu, Alija Sarač, Refik Trepić, Hajrudin Garibović, Eno Bešić, Ibrahim Suka Sušić, pa Husnija Hune Fazlić, pa golman Redžo Kreja Karabašić, Asim Kuko Mujagić, Abdulah Kusuran, Mitar Medarević, Osman Turkanović, pa braća Mujo, Meho i Šefik Šanta, pa Boško Božin, Mustafa Džihić Trbić, Hamdija Hodžić, Mustafa Hodžić...A gdje je taj i taj? – pitat će mnogi. Ne mogu se sviju sjetiti, ali neke ne mogu i neću nikada zaboraviti. Nikada ni kao fudbalera ni kao čovjeka neću zaboraviti neponovljivoga Rešu Rešada Kulenovića. Da je igrao u bilo kojem velikom klubu na svijetu, bio bi veliki fudbaler. Za mene je bio i ostao najveći. Neponovljivi krajiški derbi Uz ovo naše igralište, ovu našu Marakanu, naš Nep-stadion, vezuje me jedna draga uspomena I jedna velika novinarska podvala u kojoj sam direktno i, možda, nekorektno sudjelovao. Bila je 1974. godina. U Minhenu se održavalo Svjetsko fudbalsko prvenstvo, ili finale nekog svjetskog kupa ili nešto svjetski važno, a fudbalsko. Sve oči onih koji smatraju da je fudbal najvažnija uzgredna stvar na svijetu bile su uprte u Minhen i u Pelea koji je tamo doputovao kao počasni gost. A upravo te godine naše Bratstvo doživjelo je najveći uspjeh u ne baš dugoj historiji. Nekakav oblik prve utakmice igrao je kozarački Zmaj od Bosne kod crkve protiv nekoga iz Otoke 1937.godine. Ali to nije važno, već je važna ta 1974. godina. Te je godine, naime, Bratstvo postalo član Krajiške zonske lige. I upravo u vrijeme finala u Minhenu, Bratstvo je u Kozarcu igralo svoju utakmicu života – derbi protiv OFK Prijedora. Nama je bilo važnije pobijediti Prijedor, nego Real ili Vašaš, ili Bajren, recimo. Tada sam bio dopisnik Radio-televizije Sarajevo iz Prijedora, pa sam procijenio da bi ta utakmica, bez obzira na nizak rang takmičenja, mogla biti zanimljiva i za televizijske gledatelje. Pozvao sam urednika nedjeljnog TV-dnevnika (znao sam da će to biti Mufid Memija) i rekao mu: – I mala mjesta imaju svoje fudbalske svečanosti. U nedjelju je u Kozarcu utakmica za historiju. Bez obzira što se ne radi čak ni o Drugoj ligi s koje, također, ne objavljujemo filmske izvještaje, mislim da bi ovaj susret mogao biti posebno zanimljiv. Pucat će prangije, trešnjevi topovi, kubure, trocijevke, vebeerovi, patovi i pamovi, trzajni topovi iz prošlog i bestrzajni iz budućeg rata. Radi se o najvećem fudbalskom derbiju u historiji krajiškog fudbala – rekao sam mu. – Prertjeruješ, ali snimaj. Računaj na dvije minute u dnevniku. Tvoja je briga kako ćeš dopremiti film – rekao mi je Memija. Uvalio sam se u golem, ali drag posao. Dotadašnjeg sekretara komiteta u Prijedoru i profesionalnog pilota, koji se već spremao da ide za pilota u Beograd, druga Cvijića molio sam da nam u nedjelju pripremi avion i najavi let sa Urija za Sarajevo. Organizatoru TV-Sarajevo zapovijedio sam da nas čeka na Sportskom aerodromu Butmir iza 18 sati jer ću avionom iz Prijedora donijeti film. Neka filmska laboratorija bude spremna za brzo razvijanje filma budući da će prilog “ići” u Dnevniku u 19 I 30. Sve sam, dakle, poduzeo i u nedjelju, odmah poslije podne zaputio se u Kozarac. I tu počinje moje uplitanje u “mutne radnje”. Susret je, zbog velike važnosti, vodio neki poznati i važni sudija Zrilić iz Banje Luke. Približio sam mu se pred početak susreta. Kada je u mojim rukama video profesionalnu filmsku kameru “Bolex” upitao me: – Nije, valjda, da će ovo biti na televiziji? – Hoće ako pobijedi Bratstvo – rekoh mu prividno nezainteresirano. Naši čitatelji mogu samo pretpostaviti šta je tada, te 1974. godine, za mnoge ljude značilo pojavljivanje na televiziji. Meni se čini da je i danas mnogima pojavljivanje na televiziji veoma važno. Tek, ja sam sudiji “ubacio” neku bubicu, pretpostavljajući (opravdano) da je i njemu važno pojaviti se na televiziji. Prvo poluvrijeme prošlo je bez golova. Upao sam u našu svlačionicu i rekao igračima: – Momci, hoćete li vi igrati ili ćete se zajebavati? – Zatvorili su igru. Igraju klasični bunker. Ne možemo ga probiti. – Ako Bratstvo ne pobijedi, ja ću, poslije utakmice, ovdje, na igralištu izvaditi film iz kamere, osvijetliti ga i bacati - zaprijetio sam igračima znajući da im je vema stalo do toga da se i oni, barem jedanput pojave na televiziji. – Dajemo i dat ćemo sve od sebe! – obećaše mi. Ne sjećam se ko je tada trenirao kozaračke fudbalere. Prijedorčane je trenirao nekada slavni fudbaler evropske klase Idriz Hošić koji se upravo bio vratio iz Njemačke u kojoj je završio svoju aktivnu igračku karijeru. S njim sam se, u njegovom malom trenerskom kutku na terenu zapričao na početku drugog poluvremena kad se odjedanput prolomi: “Go!” Zapucaše puške i pištolji, lahka artiljerija i sve. Šta ćeš sada, Vehide, žalosna ti majka. Pade go, a ja ne snimih, a toliko sam toga poduzeo da, eventualno, ovjekovječim ovu utakmicu. Šta ću, kud ću i kako ću, razmišljam navratnanos, pa brže-bolje, još dok su trajali pucnjava i euforija, utrčim na teren, na centar kojem su se približavali igrači i jednog i drugog tima kako bi prijedorski fudbaleri krenuli sa centra. – Ko dade go? – pitam sudija Zrilića – Onaj tamo – pokaza mi on, čini mi se na Turkanovića. – Imam veliki problem; nisam snimio pogodak. Morat ćemo još jedanput to ponoviti da snimim – rekoh sudiji. – Nema problema, samo razgovarajte sa golmanom – kaže on, a potom se obrati fudbalerima: – Drug nije snimio ovaj gol, pa ćemo još jedanput ponoviti situaciju. Ja sam se zaputio prema golmanu OF Prijedora. Mislim da se prezivao Suljanović i da mu je nadimak bio Feluga. Bio je dobar golman. Rekoh mu šta me snašlo i dodadoh da je on i tako I tako primio gol i da ćemo ponoviti situaciju kako bih mogao snimiti taj pogodak. Neka uradi isto što je uradio kada je primao gol. – On je pucao sa desnog krila, ali mi je pogled bio malo zaklonjen. – Opet će tako pucati. – Neka puca. – Ne smiješ odbraniti! – To ćemo vidjeti. Stao sam iz gola (onaj go s južne strane do Mehanove veterinsrake stanice), pripremio kameru I dao znak da igrači krenu. Neko je Turkanu (ako je bio Turkan) dodao loptu, a on je, iz zatrke i iz sve snage, opalio po Feluginom golu. Feluga nije ni trepnuo. Kozarac i kozaračka dolina ponovo su se prolomili od ovacija, navijanja i pucnjave. Mnogi su povjerovali da je pao još jedan gol. Ja sam, na briznu skupio svoju opremu i pojurio na Aerodrom Urije gdje me već čekao pilot Cvijić sa upaljenim motorom. Poletjeli smo prema Sarajevu... Te večeri u Dnevniku Televizije Sarajevo objavili smo moj izvještaj sa “najvećeg fudbalskog derbija u historiji”. Gledaoci tada nisu ni pretpostavljali da su vidjeli lažni gol postignut na nezaboravnoj utakmici na kojoj se pucalo, slavilo i pjevalo. Bila je to fudbalska predstava za nezaborav. Radujem se svakom nasem buducem susretu. Prijedorcani su se konacno poceli buditi.
13. VELIKA TRAGEDIJA KOJU NE SMIJEMO ZABORAVITI I OPROSTITI
13. a. BUDUĆNOST MORA BITI PRINUĐENA DA SEBE ODREDI PREMA ZLOČINU
Genocid u Prijedoru sa svojim sastavnim dimenzijama kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida i elitocida predstavlja najefektnije sredstvo za spoznaju srpsko-crnogorskog zločina protiv čovječnosti i zločina protiv humanitarnog i ratnog prava za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima. Na žalost dimenzije prijedorskog zla nisu bile dovoljne Međunarodnom sudu pravde u Haagu da pokaže čitavom svijetu srpsko-crnogorsku namjeru da se upotrebom nezamislivih metoda ubijanja, mučenja, silovanja, protjerivanja, rušenja unište materijalni i duhovni dokazi o postojanju bošnjačkog i hrvatskog naroda i uništavanju vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha na kojima se zapravo temelji ujedinjena Evropa i civilizovani svijet. U gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući Bošnjacima i Hrvatima. Preživjeli Prijedorčani poručuju gospodi koji osjećaju olakšanje zbog toga što nije dokazan genocid u Prijedoru pred Međunarodnim sudom pravde, da će najgori oblik zločina protiv čovjeka i civilizacije uskoro biti dokazan i u Prijedoru. Jer nepravda i zločin najveće vrste je što su Prijedorčani ni krivi ni dužni usmrćeni u najtežim mukama, još veća nepravda prema žrtvama bi bila ako ubice Prijedora i Prijedorčana ostanu nepronađene, nekažnjene, ako istina i pravda ne pobijede. Zato preživjeli Prijedorčani imaju velik dug prema svojim žrtvama. To je svjedočenje o istini. Jer, ukoliko budu ćutali i njih će ponovo vaditi iz novih grobnica i jama. Prijedorske žrtve su ubijene zarad velikosrpskih nacionalističkih ciljeva, jer tim ciljevima smetaju Bošnjaci, muslimani, ljudi, građani, Prijedorčani. Zato nema zaborava ni oprosta. Ko nam daje pravo da zaboravimo ili nekome oprostimo smrt hiljade nedužnih Prijedorčana? Pravo na život daje samo Bog i samo je On taj koji ga ima pravo uzeti.
Zločin u Prijedoru ne može ostaviti na miru Prijedorčane, koji vape za istinom i pravdom. U genocidnom entitetu opstrukciju u spoznaji istine i pravde prave ostaci ratne, političke, vojne, policijske i medijske strukture, koja je u vrijeme agresije egzistirala u obliku paljanskog režima u Bosni i Hercegovini i Miloševićevog režima u Srbiji. Ideologija Miloševićevog i Karadžićevog režima imala je za cilj silom stvoriti etnički čist srpski prostor u Bosni iHercegovini. Zato puna istina i pravda o zločinu u Prijedoru je moguća tek kada se pred Haaški tribunal izvedu Karadžić i Mladić i svi prijedorski zločinci.
Prijedorski Srbi ne mogu govoriti o zaštiti ljudskih prava, unutrašnjoj reintegraciji, demokratizaciji i ekonomskom prosperitetu bh države i društva i integraciji BiH u evroatlantske saveze sa kredibilitetom, jer se suočavaju sa nedostatkom ljudske dosljednosti i moralne dostojanstvenosti o priznavanju istine o zločinu, pokajanju za zločine, materjalnoj nadoknadi za žrtve i hapšenju ratnih zločinaca.
Prijedorski Srbi, budite ubijeđeni da prognani Prijedorčani neće odustati od borbe za istinu i pravdu, sve dotle dok istina o agresiji i genocidu ne pobijedi, dok se ne postigne pravda za postradale, ne donese mir za preživjele i ne izgradi budućnost za bošnjačku i hrvatsku djecu u Prijedoru. Prijedorčani neće dopustiti da zločin u Prijedoru bude zaboravljen jer je strah od zaborava prijedorskog zla veći od užasa srpskog zločina u Prijedoru.
Prijedor je danas dio genocidnog entiteta, grad koji se 1992. na zločinački način "oslobodio", zločinom protiv čovječanstva najboljeg dijela svojeg stanovništva. Tu su nastali najgori koncentracioni logori smrti u Bosni i Hercegovini. Tu je izvršeno najveće ubojstvo bošnjačkih i hrvatskih intelektualaca. Tu je izvršen najgnusniji oblik zločina na ženi – zločin silovanja i seksualnog zlostavljanja. Tu je izvrešeno gotovo u cjelosti namjerno organizovano etničko čišćenje od Bošnjaka i Hrvata.
Danas na dan sjećenja na početak genocida nad Bošnjacima u Prijedoru sa tugom i očajom u srcima u dušama preživjeli Prijedorčani poručuju zločincima koji se još slobodno šetaju i čitavom svijetu: Mi nikada nećemo zaboraviti, nikad nećemo oprostiti. Vratit ćemo školovanu i pametnu bošnjačku mladost na prijedorsko korzo. Ne postoje riječi koje bi utješile Prijedorčane. Niko nije pokušao spriječiti prijedorsko zlo. Niko se ozbiljno ne trudi da prijedorske zlikovce privede pravdi. Malo se piše i istražuje genocid u Prijedoru, zato, Prijedorčani, ne zaboravite srpsko-crnogorski zločin i uništenje koji su počinili.
13. b. REKLI SU O GENOCIDU U PRIJEDORU
Socijalne, etičke, političke, antropološke, konačno, filozofske implikacije Prijedora jesu toliko raznovrsne i nepresušne, da o njima treba pisati što više novih i novih tekstova, i uklapati ih u kontekst realnih zbivanja! Jer Prijedor nije istorijska tema, ni tema istorije. Naprotiv, čitava ljudska posebno evropska, i osobito balkanska budućnost mora biti prinuđena da sebe odredi prema onome što se počinilo u Prijedoru." (Prof. Dr. Ferid Muhić)
"Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na području prijedorske općine, najgomozorniji su od svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su klali Bošnjake kao zvijeri, gulili im kožu, žive ih spaljivali. Bošnjakinje su u njima silovali do smrti, a potom masakrirali. Srpski su im zločinci nožem vadili djecu iz utroba i na njihove im oči komadali". (Roy Gutman, "Svjedok genocida", Sarajevo 1995., str. 134-145).
"Srbi ne upotrebaljavaju čak ni nacističke eufemizme ne govore nedvosmisleno o nekom "konačnom čišćenju" nego s kartama na stolu otvoreno govore o četničkom čišćenju. Tačno je da je nacističko "konačno rješenje" eufemizam, ali takvo je i četničko čišćenje" jer i njemu je svrha da jezično sakrije vrstu zločina koju je trebalo prikriti i konačno rješenje”. (Alain Finkielkraut)
“Početkom 1992. godine Prijedor je preko noći postao središte genocida. Meta ovog nehumanog postupka bilo je ne-srpsko stanovništvo ove opštine, tačnije muslimansko i katoličko stanovništvo. Srpski ekstremisti, koji su nasilno preuzeli vlast od legalno izabranih opštinskih organa, formirali su čitav niz koncentracionih logora. Ovi se logori po organizaciji i brutalnosti nimalo nisu razlikovali od onih iz Drugog svjetskog rata. Na meti su bili svi oni koji se nisu uklapali u plan velike Sbije koja je forsirana od strane tadašnjeg fašisoidnog režima Slobodana Miloševića, a bila svesrdno prihvaćena od ekstremnih bosanskih Srba”. Oni koji su imali sreće i preživjeli te logore smrti kao i oni koji su uspjeli da izbjegnu hapšenje i izvuku se iz tog obruča i pakla ovog grada, kasnije su svoje utočiste i novi dom našli uglavnom širom svijeta, a mnogi od njih i ovdje u Saint Louisu. Nekadašnji stanovnici ovog grada govore da je ovo područje prije rata bilo naseljeno muslimanima, Srbima i katolicima a to je upravo smetalo Slobodanu Miliševiću, predsjedniku tadašnje krnje Jugoslavije u ostvarenju njegovog plana zvanog Velika Srbija. Dobro naouražane snage ekstremnih bosanskih Srba su 1992. g. opkolile Prijedor i okolna naselja te su potom počeli da zatvaraju, maltretiraju i muče glađu nedužne civile, a bile su veoma učestale pojave silovanja žena. Hiljade nedužnih civila bilo je silom otjerano i zatvoreno u logore ili ubijeno na licu mjesta. (Novinarka Associate Press-a Cheryl Wittenauer)
Genocid u Prijedoru je jedna velika ljudska tragedija. Žao mi je što su Nato snage i SAD zakasnile sa intervencijom i nisu na vrijeme zaustavile ovo krvoproliće. U.S. senator (Christopher “Kit” Bond).
Ed Vulliamy, čovjek koji je 1992. godine razotkrio namjere tadašnjih vlasti u Prijedoru kao novinar britanskih novina Guardian, Ed je uspio da u ranu jesen iste godine svijetu otkrije čitavu mrežu logora na području Prijedora i među prvim prodre u prijedorski logor smrti Omarska. O tome Vulliamy kaže: “Potrošio sam dane i dane dok nisam došao do potrebnih odobrenja od Karadžića da odem u prijedorske logore. Konačno kad mi je Karadžić odobrio, susreo sam se sa Stakićem, Kovačevićem, Arsićem i Drljačom, koji mi nisu dali da ulazim sve pod nekim lažnim izgovorima. Na kraju nudili su mi logor u Manjači jer su znali da su tamo već bili ljudi iz Međunarodnog crvenog krsta. Ali, mene u tom trenutku nije ništa drugo interesovalo osim logora Omarska. Bilo je to mjesto gdje sam ja morao da uđem. Da bi me odvratili, pucali su nam iznad glava i pored automobila govoreći da ih mudžahedini upravo napadaju. Znao sam tada već dovoljno da lažu i da me žele samo uplašiti. Konačno su mi dozvolili da prođem kapiju kada sam ostao šokiran vidjevši pokretne leševe koji se kreću logorom. Mršavi i jadni ljudi su hodali ili sjedili. Izgledali su mi kao gladni psi koji se vrte u krug. Jednog logoraša sam nešto pitao i sjećam se da mi je rekao: „Ne želim ti govoriti laži, ali ti ne smijem reći istinu“. Bilo mi je jasno gdje sam. Kasnije sam tog čovjeka sreo u Engleskoj, živi negdje u blizini Londona. Omarska je bila užasna i žudim da sretnem preživjele iz Omarske. Ne mogu pobjeći niti od sjećanja a niti od ljudi. Sudbina je odredila da me sve to prati do dana današnjeg. Prate me sjećanja, prate me duhovi mrtvih a prate me i ljudi koji me sreću. Užasi i stradanja civilnog nesrpskog stanovnistva na prijedorskoj općini su takvih razmjera da im je dato pravo ime genocid. Ta stradanja nikad nisu do kraja istražena i valorizirana.
Nikada ne smijemo dozvoliti da oni koji su vas protjerali postanu pobjednici i da slave svoju pobjedu. (dr. Bisera Turković )
Roy Gutman iz knjige "Svjedok genocida", Zagreb, 1994.
Preživjeli pričaju o zatvoreništvu i masovnim pokoljima u Bosni - "Ispred vrata logorskih prostorija jedan i dva postavljena su dva manja vojna kamiona. Naređeno je da izađu ili da se iznesu svi teško povrijeđeni ili pretjerano izmršavljeli. Kod većine njih mogao se na licu zapaziti izraz nekog olakšanja - vjerovali su da im se uslišuju molbe i preklinjanja da budu upućeni na liječenje. Nije trebalo biti mnogo sumnjičav pa znati da je to njihov zadnji dan života. Nikada ih niko više nije vidio."
Gore navedeni citat je opis zadnjeg dana života desetina hiljada Bošnjaka zatočenih u srpskim logorima smrti. Izmrcvareni, gladni, bosi i poniženi, Bošnjaci, bili su tučeni, mučeni, zlostavljani, maltretirani i ubijani, ubijani na zvjerski način, na način teško shvatljiv zdravom razumu. Naše Bošnjakinje, majke, sestre, kćerke, strine, tetke, dajdžince bile su sistematski silovane po ovim logorima užasa, oduzeta im je svaka ljudska vrijednost, pokušali su da ih psihički unište. Ali se ne da ta Bošnjakinja, srca junačkoga, neće da poklekne, da se preda, da dopusti da je ponize i unište. Borit će se ta Bošnjakinja kao i taj Bošnjak za svaku grudu bosanske zemlje.
Takođe bih želio odati počast i sjetiti se žrtava u manje spominjanim mjestima kao što su Kozarac, Prijedor i Banja Luka u Sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Ovaj sukob je bio najveći masakr i genocid nad civilima u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. (Kongresmen Russ Carnahan. )
„Na vrlo tragičan način Prijedor ima posebno mjesto u historiji KKTJ. Zastrašujuće slike iz prijedorskih logora iz 1992. godine su šokirale opštu javnost, podsjećajući na strahote Drugog svjetskog rata. Ta rekacija svjetske javnosti je pokrenula proces koji je doveo do osnivanja MKTJ, prvog suda za ratne zločine“. (Matias Hellman)
Izdvojeno i različito mišljenje sudije McDonald u presudi MKTJ u slučaju Tadić
U ovom slučaju suočeni smo upravo sa onom situacijom zbog koje su neki od delegata bili zabrinuti, jer je zapravo Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) u VRS uspostavila u suštini marionetski režim, kojem je povjerena odgovornost za izvršenje vojnih operacija Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) u Bosni i Hercegovini. Pretresno vijeće ne bi smjelo uvoditi uslov efektivne kontrole iz predmeta Nikaragva, već bi trebalo, kao što stoji i u ovom komentaru, zanemariti formalne kriterijume vojne strukture. Ključno pitanje ovdje jeste da li je VRS odista bila zavisna i kontrolisana od strane Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Kao što je gore obrazloženo, dokazi su i više nego dovoljni da se može donijeti takav zaključak.
Ukratko, dokazni materijal pokazuje van svake sumnje da je VRS djelovala u svojstvu agenta savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) u napadu na opštinu Prijedor i u njenoj okupaciji u vrijeme na koje se odnose optužbe iz Optužnice, pa su žrtve prema tome zaštićene osobe. Zavisnost VRS od Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) i njeno ostvarivanje kontrole nad VRS podržavaju donošenje ovakvog zaključka, kako prema kriterijumu efektivne kontrole, kojeg je usvojila većina, tako i prema uopštenijem kriterijumu zavisnosti i kontrole. Međutim, pažljivo čitanje predmeta Nikaragva navodi me na zaključak da kriterijum efektivne kontrole čini različitu i zasebnu osnovu za pripisivanje ponašanja ne-agenata nekoj državi, i da to nije nužan element za ustanovljavanje agentskog odnosa. Iz ovih razloga podnosim ovo Izdvojeno i različito mišljenje. U prvom odjeljku ovog Mišljenja zaključujem da dokazi podastrijeti Pretresnom vijeću podržavaju zaključak da je Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) imala efektivnu kontrolu nad VRS u opštini Prijedor u čitavom periodu na koji se odnose optužbe navedene u Optužnici. Međutim, kao što to obrazlažem u drugom odjeljku, odgovarajući kriterijum za agentski odnos iz predmeta Nikaragva je zavisnost i kontrolaž, a dokazivanje efektivne kontrole nije nužno. Pretresno vijeće je prihvatilo da je nakon što je sama bila u direktnom oružanom sukobu sa BiH posredstvom Jugoslavenske narodne armije ("JNA"), SRJ osnovala, obučila, opremila, snabdijevala i održavala VRS. Osnivanje je izvršila SRJ 19. maja 1992. time što je ostavila dio JNA u BiH da funkcioniše kao VRS, i to samo nekoliko dana nakon što je Savjet bezbjednosti zatražio od SRJ da se povuče iz BiH. Viši vojni oficiri iz SRJ bili su članovi štaba VRS. SRJ je plaćala plate (i penzije nakon umirovljenja) oficira u VRS koji su došli iz JNA. Komanda VRS je imala vezu sa komadom Vojske Jugoslavije ("VJ"), kako se tada prozvao jugoslavenski dio stare JNA. VRS je bila uključena u izvršavanje plana SRJ za etničko čišćenje i izdvajanje dijela teritorije BiH koji bi se na kraju pripojio SRJ i time se realizovala ambicija SRJ da stvori "Veliku Srbiju". Prema tome, SRJ je uradila više od opšteg finansiranja VRS. Na osnovu Nikaragve, ja nemam nikakvih poteškoća da zaključim da su nalazi Pretresnog vijeća dovoljni da se pokaže da je SRJ koristila silu protiv BiH posredstvom VRS, čak i ako se pretpostavi da činjenice nisu bile dovoljne da se SRJ pripiše odgovornost za bilo koja deliktna djela koja je počinila VRS. SRJ i BiH bile su dakle u oružanom sukobu u smislu člana 2, stav prvi Ženevske konvencije IV, uz posljedicu da se ta Konvencija primjenjuje na taj oružani sukob. Krajem jula 1992. godine u logoru Omarska je ubijeno više od 100 ljudi. Petog augusta 1992. godine u istom logoru je ubijeno 120 ljudi. (Iz presuda MKTJ. )
14. GENOCID OLIČENJE SRPSKO-CRNOGORSKE MRŽENJE
14. a. OLIČENJE BEZUMLJA, MRŽNJE, NETOLERANCIJE, NELJUDSKOSTI
Činjenice o počinjenim zločinima protiv čovjećnosti i teškim povredama međunarodnog humanitarnog prava koje su svojom surovošću i bestijalnošću zaprepastile cijeli civilizirani svijet jasno govore da je u Prijedoru izvršen genocid sa ciljem smišljenog uništenja Bošnjaka, njihove kulture, historije, tradicije i duhovnosti. Taj cilj nije mogao biti realizovan mirnim putem. Tako je uslijedila i srpska agresija na Prijedor. Nakon genocida i agresije prijedorski Srbi i dalje forsiraju vlastiti konsenzus negiranja i poricanja vlastite odgovornosti za poćinjeni zločin. Genocid i agresije se relativiziraju i ne nazivaju pravim imenom. Prijedorski Bošnjaci još bježe od popisa zločina, popisa ubijenih i nestalih. Kod mnogih istina o genocidu i agresiji izaziva tajac, nedoumicu i nelagodnost. Dugoročni uspjeh prijedorskih zločinaca zavisio je od ubijanja bošnjačkih muškaraca, posebno intelektualaca. Trebalo je ubiti što više bošnjačke inteligencije kao diktat genocida, kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida i elitocida u službi stvaranja etnički čistog Prijedora po mjeri Srba. Zato je genocid u Prijedoru opomena čovjeku i čovjećanstvu o neophodnosti stalne spremnosti za prepoznavanje politike zla u kojoj je zloèin protiv čovjećnosti cilj, a ne posljedica rata. Svaki prijedorski Srbin mora osjećati saodgovornost za postupak svojih politièkih i duhovnih vođa.Svaki prijedorski Bošnjak mora znati da iako je agresija prestala, ostaje zebnja je li doista okonćan genocid. Jer svako zlo u historiji čovjećanstva ostaje kao mogućnost dugo nakon samog događaja. Još smo daleko od potpune pobjede nad zlom. Aveti zla još uvijek čekaju svoju šansu. Zato prijedorski Bošnjaci ne smiju ćutati, niti zaboraviti. Bez osvješćivanja nema samosvijesti. Bez samosvjesti Bošnjaci nisu u stanju da savjesno uzmu u svoje ruke sopstvenu sudbinu.
14. b. ISTINA O GENOCIDU U PRIJEDORU
Prijedor i njegova okolina su u velikosrpskim planovima bili važan prostor za povezivanje istoćnih teritorija Republike Hrvatske u prostor velike Srbije. Zbog velikog demografskog potencijala Bošnjaka, taj prostor je za njih predstavljao veliku prepreku u ostvarivanju velikosrpskih planova. Taj prostor im je, ujedno, omoguæavao da, po izvršenom genocidu nad Bošnjacima, tu nasele veliki broj Srba, shodno planovima o preseljenju stanovništva i razmjeni teritorija, gdje je interes nalazila i Tuđmanova velikohrvatska politika. U takvim uvjetima, velikosrpsko političko i vojno vođstvo je prema ovom prostoru primjenjivalo opsežne specijalne operacije koje su imale za cilj oslabiti, zastrašiti, dezorganizirati i, konaèno, uništiti Bošnjake i, u određenom trenutku, uspostaviti potpunu okupaciju regiona. U vezi s tim, posebno su znaèajne sljedeæe agresorske djelatnosti:
1. Oduzeto je oružje jedinica TO RBiH i stavljeno pod kontrolu takozvane JNA u službi velikosprske politike. Oružje je podijeljeno prijedorskim Srbima koji su prihvatali velikosrpsku politiku.
2. Povlaćenje takozvane JNA sa prostora Slovenije i Hrvatske u Prijedor.
3.Stalni pokreti jedinica takozvane JNA preko Prijedora i njihovo dovođenje sa drugih prostora bivše Jugoslavije, posebno sa prostora Srbije, bili su svojevrstan psihološki pritisak, demonstracija sile - prijetnja uplašenim Prijedorčanima da bježe sa svojih ognjišta i ne preduzimaju mjere odbrambenog organiziranja. U vezi s tim, kroz propagandu je ukazivano na opasnost od “ muslimanskih paravojnih formacija”, istovremeno, dok su paravojne četnićke terorističke jedinice pod zaštitom takozvane JNA, do zuba naoružane, sijale strah u narodu. Aktivnosti takozvane JNA, u èijem sastavu su djelovale četnićke terorističke grupe, uz stalnu propagandu o ugroženosti Srba, imale su za cilj da se prijedorski Bošnjaci izazovu na upotrebu oružja i tako nastane ekscesna situacija koja bi se iskoristila kao povod i opravdanje za širi sukob u kome bi takozvana JNA, sa četničkim terorističkim jedinicama, realizirala svoje planove u pogledu progona i uništenja Bošnjaka u Prijedoru. U takvom scenariju, propagandom je lansirana teza da vojsku, odnosno JNA ne smije niko napadati. Samo je takozvana JNA sa èetnicima mogla raditi što želi. Mnogi Bošnjaci su tada odluèili napustiti Prijedor “dok se situacija ne smiri”, pretpostavljajući da će se to relativno brzo dogoditi, a nisu ni znali da će taj odlazak biti dugoroèniji, a za neke i trajan. Tako je postignut cilj velikosrpske politike, pošto je oslabljen front patriotskih snaga koji je trebao da se suprotstavi sve oèitijim genocidnim namjerama.
4. Polazeći od presudnog značaja medija, posebno elektronskih, velikosrpsko voðstvo preduzelo je drastiène mjere tako da je primjenom vojne i policijske sile pod njihovu kontrolu stavljena infrastruktura za prenos radio i TV signala na Kozari. Na taj način otvara se prostor za velikosrpsku propagandu, širenje laži i prikrivanje istine o agresiji i genocidu. Time se željela ostvariti što potpunija komunikacijska izolacija legalnih organa prijedorske opštine od svijeta, te spriječiti organizirano djelovanje prijedorskih Bošnjaka u odbrani RBiH.
5. Dugo kroz prošlost velikosrpski ideolozi ostvarivali su uticaj na svijest srpskog naroda po metodama “ispiranja mozga” te širenjem laži o ugroženosti Srba, posebno o njihovoj ugroženosti od islama. Takvi uticaji su pred agresiju na RBiH kulmunirali u povijesti nezabilježenom “agresijom rijeèi”. Te aktivnosti bile su naroèito izražene prema Srbima u Prijedoru. To su bile neposredne pripreme za zloèinaèke akcije genocida nad Bošnjacima, odmah poèetkom oružane agresije 1992. godine.
14. c. FORMIRAJU SE SPECIJALNE SRPSKE JEDINICE
Tokom 1991. i u prvoj polovini 1992. godine u Prijedoru su mobilizirane srpske rezervne jedinice JNA, rezervne jedinice policije, dobrovoljačke jedinice i jedinice TO. Mobilizirano je cjelokupno vojno sposobno srpsko stanovništvo. Uspostavljena je potpuna kontrola komunikacija i teritorije opštine.Naredbom Srpske demokratske stranke od 26.10.1991. godine, koju je potpisao potpredsjednik Skupštine takozvane Autonomne regije “Krajina”, Radoslav Brðanin, precizirane su obaveze u pogledu mobilizacije: formiranje komandi mjesta, uspostava stalnog dežurstva, formiranje jedinica za front, prevoðenje jedinica Civilne zaštite u Teritorijalnu odbranu, pretpotčinjavanje jedinica TO, kao ratnih jedinica, korpusima takozvane JNA, preuzimanje vlasti u javnim preduzeæima, određivanje ratnih poreza, organizacija radio i TV-kuæa shodno ratnim uvjetima. Novoformirane i mobilizirane srpske jedinice dobivale su naoružanje iz skladišta takozvane JNA, o èemu su davane naredbe najviših komandnih struktura. Naprimjer, strogo povjerljivom naredbom od 24.4.1992. godine postižu se uvjeti za ustupanje oružja specijalnim jedinicama na teritoriji Prijedora i Bosanske krajine, tako da æe, upravo tim oružjem, ubrzo biti izvršen genocid nad Bošnjacima u Prijedoru. U funkciji genocida formiraju se srpska vojska, srpske dobrovoljačke jedinice, srpska policija i srpska služba državne sigurnosti. Te institucije djeluju pod okriljem takozvane JNA. Zloèinci Miloševiæ i Karadžić, zajedno sa èelnicima prijedorskih Srba usmjeravali su djelovanje tih struktura shodno ciljevima integracije “svih srpskih zemalja” u jednu državu. U tom pogledu politièko i vojno voðstvo iz Beograda posebno brine o stanju u Prijedoru. Zbog toga najviši vojni rukovodioci dolaze na teritoriju BiH i nakon njenog meðunarodnog priznanja. Karakteristièna je posjeta (krajem aprila 1992. godine) komandama takozvane JNA na prostoru Bosanske Krajine (5. k., 9. k. i 10. k.) generala Adžića i generala Panića. Spomenuti korpusi su, na podruèju opštine Prijedor bili izvršioci naoružavanja srpskih dobrovoljaèkih jedinica. Međunarodno priznanje BiH, 6.4.1992. godine, bilo je povod da se cjelokupan potencijal agresorskih snaga na prostoru Prijedora, pokrene u akcije genocida i progona Bošnjaka. Koristeći se propagandom o ugroženosti Srba na prostoru Prijedora, tokom aprila, maja, juna i jula 1992. godine izvedene su akcije progona i genocida nad Bošnjacima. Vršena su masovna ubistva Bošnjaka tog regiona o èemu svjedoèe mnoge otkrivene masovne grobnice, a u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju deportirano je na desetine hiljada Bošnjaka. To nisu bila jedina mjesta izolacije i muèenja bošnjaèkog naroda na prostoru Prijedora. Pored tih logora, mnogi Bošnjaci su zatvarani i muèeni i u mnogim drugim mjestima. Svaki pokušaj odbrane i zaštite Bošnjaka agresorska politika tretirala je kao ugrožavanje srpstva, upravo zbog toga što je odbrana i zaštita Bošnjaka dovodila u pitanje realizaciju snova o velikoj Srbiji, bez bilo koga drugog osim Srba u njoj. Ubijanje i progoni Bošnjaka, te uništavanje svih tragova života prijedorskih Bošnjaka bio je naèin ostvarivanja takvih agresorskih ciljeva. Bošnjacima na tom prostoru nije bilo mjesta za opstanak. Izrečena im je strahovita zločinačka presuda potpunog uništenja. Ovo uništenje je podrazumijevalo zatiranje svih tragova života Bošnjaka na ovim prostorima, radi čega su zločinačke akcije usmjerene na progone i ubijanje Bošnjaka i na rušenje svih objekata koji pripadaju bošnjačkoj kulturi. Prijedorčani su stradali jer nisu imali imena kao oni koji su ih ubijali. Ubiti čovjeka je zločin po svim vjerskim i sekularnim zakonima. Zločinac ima pravo na kaznu. Rat vođen protiv Prijedorčana u muèenièkom gradu ostaje otvorena rana.
14. d. PRIJEDOR – SIMBOL PATNJE BOŠNJAKA
Prošlo je 15 godina ali barbarstvo se nije izbrisalo iz sjećanja. Prijedor, simbol patnje bošnjačkog naroda æe dugo pamtiti muèenièku smrt nedužnih ljudi. Prijedor će čekati da se izvrši pravda nad ubojicima prijedorskih šehida. U krvavom prijedorskom piru, organizovanom, pripremljenom i komandovanom od strane domaćih i uvoznih èetnika više hiljada ljudi je zaklano i nestalo. Mnogi su ubijeni pred oèima svojih najbližih. Hiljade njih je smaknuto i zakopano u masovne grobnice. To su scene iz pakla napisane na najtamnijim stranicama ljudske historije. 15 godina poslije hiljade Prijedorčana traže svoje nestale. Današnji Prijedor je tih i miran, ali tužan. Većina njegovog prijeratnog stanovništva je odselila u svijet. Danas se u Prijedoru živi teško i u njemu žive uglavnom oni koji moraju. Veliki problem je nezaposlenost, zdravstvena i socijalna zaštita, loše obrazovanje itd. Prijedor je lijep grad, koji oèekuje bošnjačku ljudsku ruku da svojim djelom obnovi njegovu ljepotu. Prijedorčani petnaest godina znaju istinu, isto toliko godina traže pravdu. Traže da svijet osudi genocid, pohvata i kazni zločince. Traže da se uhvate i osude Mladić i Karadžić, najveći zločinci današnjice. Smatraju da su Evropa i svijet umjesto da su kaznili zločince i osudili njihovu politiku uradili suprotno dodijelivši im 51% Bosne i Hercegovine, dodijelivši im tvorevinu nazvanu Republka Srpska. Tvorevinu nastalu na krvi i genocidu.
14. e. PRIJEDORČANI PONAVLJAJU SVOJU ZAKLETVU
U Prijedoru se desio genocid, pa zar Evropa može da priča o ljudskim pravima? Ne može. Prijedorske nevine žrtve su pale zbog zamisli nedostojne ljudskom biću. Ta zamisao nečovjeka se nije ostvarila. Jer ima još Prijedorèana koji opominju, pamte i traže odgovornost svih onih koji su suodgovorni i koji nisu spriječili genocid. Ima još Prijedorčana koji rade na sprječavanju genocida u ime nezaborava i neponavljanja zločina. Dug je prema šehidima da obezbijedimo istinu, zadovoljenje poravde i otkrijemo, privedemo sudu i procesuiramo zloèince. Prijedorčani imaju dug svojim mrtvim, Prijedorèani ne smiju zaboraviti nevine žrtve, genocide, Prijedorèani æe zauvijek pamtiti, prekinute prijedorske sudbine se moraju ponovo uvezati. Prijedorski zločin je opomena da se zlo mora prepoznati i imenovati u samom poèetku. Govoru mržnje, netolerancije se moramo suprotstaviti prije nego se pretvore u èinove užasa. Prijedorčani ne mogu promijeniti prošlost, ali sjeæanje i pamæenje danas mogu sačuvati i kreirati bolju prijedorsku buduænost. Genocid u Prijedoru se desio zbog pasivnosti i šutnje civiliziranog svijeta i nevjerovatne okrutnosti zloèinaca. Prijedor je simbol genocida počinjenog u eri zaštite ljudskih prava i sloboda, na kraju 20 stoljeæa u srcu Evrope samo pola stoljeća nakon što je u Aušvicu reèeno nikad više. Genocid u Prijedoru nije izuzetak od pravila veæ ultimativna istina o ljudskoj degradaciji u modernom svijetu, koja nije prepoznata od tog svijeta. Genocid u Prijedoru je stravična spoznaja čovjeka o savremenom svijetu u kojem živi, svijetu koji još ne raspoznaje zločin protiv čovječnosti i zloèin protiv tog istog pasivnog svijeta. Zato je genocid u Prijedoru sramota svijeta, zajednički poraz svih boraca za ljudskost koji više ne smije da se ponovi nikome, nigdje i nikada. Prijedor je mjesto ispita savjesti za svijet i Bošnjake. Za svijet Prijedor treba biti mjesto odbrane osnovnih tekovina savremenog ljudskog iskustva. Za Bošnjake Prijedor je institucija sjećanja, pamćenja i bošnjačkog uzdizanja. Prošlo je 15 godina, a Prijedorčani rasuti širom svijeta još nisu u mogućnosti da žive i svojoj domovini, svome gradu, svojim kućama. Sve što je nosilo predznak bošnjačko i muslimansko srušeno je i spaljeno. Ubijani su ljudi – Prijedorčani – Bošnjaci samo zato što nisu bili Srbi, ubijene su njihove kuće i njihov grad. Svijet je kapitulirao u Prijedoru jer je omogućio jedan od najtežih zločina u povijesti čovječanstva. Svijet se još ne sjeæa i ne osvrće na grozote èina zla u Prijedoru, svjesne okrutnosti i masovnog ubojstva nevinih Prijedorčana. Prijedorčani poruèuju: pravda je preduvjet održivom pomirenju i povratku. Bez obzira koliko dugo to uzme, Prijedročani se neæe umoriti u traženju istine i pravde. Oni koji su počinili genocid u Prijedoru, jednu od najvećih tragedija našeg doba, bi htjeli da se to zaboravi. Prijedroèani to neæe nikada uraditi. Prijedorčani će vjeèno pamtiti svoje mrtve, držati krivce odgovornima i bodriti preživjele u njihovoj borbi za istinu i pravdu. Na 15 godina od zločina u Prijedoru, Prijedročani ponavljaju svoju zakletvu: nikada više ne samo pričom nego i djelom.
15. DAN KADA JE PRIJEDOR PRETVOREN U GROBNICU BOŠNJAKA
Ovo nije poziv na mržnju, već poziv da se osvijesti, podsjeti i ne zaboravi genocid u Prijedoru, jer u istinu Bog ništa ne mjenja u jednom narodu dok se sam narod ne promjeni. Ljudi koji nisu u stanju prepoznati zločin su prepreka i smetnja progresu. Pamćenje je bogata riznica na čemu se oblikuje, izgrađuje i preusmjerava sadašnjost i budućnost. Pamæenje je ogledalo u koje su uperene oèi Božanstva obasjavajuću ljudska biæa. Bolesni ljudi i bolesno drušrtvo se ne mogu izliječiti šutnjom i zaboravom, već dijalogom i govorom, širenjem i ukazivanjem da zlo i bolest postoje. Ovo je govor suza prijedorskih majki. Ovo je prijedorski tabut koji svjedoći. Ovo je opomena nama Bošnjacima da ne odajemo poštovanje onima čija je sudbina ispisala stravičan prijedorski horor života, dok su drugi nijemo gledali kako se likovi na krvavom, nekada opjevanom, danas tužnom, prijedorskom korzu, smjenjuju i nestaju. Ovo je mali pokušaj da se isćupa bosanski korov zaborava, oličen u bosanskoj i bošnjačkoj historiji, vjeèno pisanoj životima nevinih. Ovo je mali dokaz da mi Bošnjaci još nismo nauèili i izuèili zlo prema nama, da nemamo kolektivnu nacionalnu pamet, izraženu kroz dijaloškim putem, usvojenu nacioanalnu ideju. Prijedorčani nastavljaju govoriti istinu i pravdu, jer se ne smije zločin prešutjeti. Prijedorčani su ostali bez svojih najmilijih, ali neće ostati bez istine i pravde. Prijedorčani su pobijedili srpski fašizam, opstali su, nisu poniženi, Srbi su poniženi. Prijedorčani, straha više nemaju, a ni stida, koga im zločinci htjedoše usaditi u njihove duše. Jedina krivica Prijedorčana bila je što su po nacionalnosti Bošnjaci, po patriotizmu Bosanci, po vjeri muslimani, po nazoru ljudi. U pitomom, multinacionalnom, multivjerskom i multikulturnom gradu, Prijedoru, simbolu Bosanskog duha i ideje Bosne, koga su mogli, samo istinski Prijedorčani, istinski voljeti, skrivala se mržnja i zlo, koji su 1992. godine izašli na vidjelo. Pothranjeni svojim srpskim, paganskim mitovima, Srbi su stajili i čekali dan kada će vođeni srpskim krvožednim voždom, Slobodanom Miloševiæem, pokušati da se Bošnjacima osvete za svoje poraze od Turaka, koje su uz gusle pokušavali da pjevaju kao svoje stradalničke pobjede i stradalničko uzdignuće do nebesa. U Prijedoru je taj dan bio 20. jula 1992. godine, kada je u pretežno bošnjaèkim selima: Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani..., za samo jedan dan ubijeno više od 1500 ljudi, žena i djece. Sve što je predstavljalo bošnjačke korijene, željeli su sravniti sa zemljom i satrti. Time su se još jednom po ko zna koji put, kao ljudi srozali na nivo barbara i divljaka. Prijedorski Bošnjaci su tada bili ne građani drugog reda, veæ unaprijed proskribirani neprijatelji srpstva i \"velike srpske države\". Dobili su trake ne kao Jevreji u doba nacizma, veæ mnogo gore, sa dozvolom kretanja od samo dva sta dnevno i sa nemoguænošću da kupuju u dobro snabdjevenim srpskim radnjama i opljaèkane bošnjaèkih robe. Tu bi veæ \"žuta jevrejska traka\" bila spas, jer bi se bar znalo šta te pripada i koje su konsekvence tvog nesretnog nacionalnog habitusa. S prijedorskim četnicima nije bilo moguće praviti bilo kakvu, pa čak ni samoubilačku kalkulaciju
15. a. BILANS SRPSKIH BARBARA U PRIJEDORU
Prema analizi Udruženja stanovnika opæine Prijedor iz St. Louisa, 1991. godine u Prijedoru je bilo ukupno 112,543 stanovnika, od čega: Bošnjaka 49,351, Srba 47,581, Hrvata 6,316, Jugoslovena 6,459, Ostalih 2,835 {izvor: Statistički zavod BiH}. 1993. godine u Prijedoru je ostalo 65,661 stanovnika od èega: Bošnjaka 6,124, Srba 47,581, Ostalih 2,621{ izvor: Zavod za statistiku BiH i popis srpskih vlasti 1993}. U odnosu na 1991. godinu gubitak u ukupnom broju stanovnika opštine Prijedor iznosi 53,048. Prema IDC Sarajevu u Prijedoru je ubijeno 2,856 ljudi, nestalo 2,425, što ukupno iznosi 5,281. Prema knjizi \"Ni krivi ni dužni\", knjiga nestalih opæine Prijedor u izdanju Udruženja Prijedorèanki \"Izvor\", ukupan broj nestalih sa područija Prijedora je 3,227. Razlika u broju ubijenih i nestalih između naznačena dva izvora iznosi 2,054. Prema izvještaju ICTY Haag, ukupan broj protjeranih iz Prijedora je oko 20,000. Tzv. \"Krizni štab\" opčine Prijedor govori također o 20,000 protjeranih, a K.K. Srpske vojske govori o 37,000 protjeranih. Neizvjesna sudbina je između 10,767 i 27,767 ljudi. Čak i nakon proteklog vremena, nemoguće je u potpunosti shvatiti užas onoga što se u Prijedoru dogodilo prije 14 godina. Tačno pola stoljeća nakon završetka II svjetskog rata dozvoljen je pred očima svijeta genocid. Iznevjerene su žrtve genocida dok su bile žive, a iznevjerit ćemo ih i nakon smrti ako ne osiguramo da ostaci svakog od njih budu sahranjeni dostojanstveno, te da počinioci, svaki od njih, budu izvedeni pred lice pravde. Zločin se ne smije sakrivati, niti ostati nekažnjen. Nije moguće izbrisati bol, nije moguæe ispraviti prošlost, ali možemo i moramo zajedno da dostignemo istinu i pravdu. Genocid u Prijedoru je sječanje na prošlost, ali i pogled u budućnost, koju moramo krojiti na principima istine i pravde. Prijedorski šehidi nisu samo kosti onih koji su na pravdi Boga ubijeni, veæ su to duše koje gledaju, vide i čuju, i koje stalno pitaju zašto se ne odazvaše oni koje smo zvali u pomoć da se odbranimo od zla ljudi koji izgubiše dušu. Prijedorski šehidi su nevini ljudi koji svjedoče o zločinu protiv čovječnosti.
15. b. KOLIKO SMO KRIVI ZA PRIJEDORSKU TIŠINU
U Prijedoru se ubijalo u ime “Republike Srpske” i etnički čistog Prijedora.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja materjalnih, duhovnih i ljudskih dokaza o postojanju bošnjačkog bića, njegove historije, kulture, tradicije, duhovnosti, i jezika.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja osnovnih vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja osnovnih principa i vrijednosti èovjeka, naroda, civilizacije.
Zato zločin u Prijedoru ima značenje: agresije, genocida, etnocida, ekocida, urbicida, kulturocida, silovanja i elitocida.
Zato je Prijedor grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku u kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela, otpremali sa ovog lošijeg svijeta.
Zato je Prijedor grad kome su pokušali ubiti dušu, pretvoriti ga u pustinju.
Zato je Prijedor najveæe stratište neljudskosti poslije Drugog svijetskog rata u Evropi.
Ništa nije isto nakon 20. jula 1992. godine. Prijedorčani su postali hrabriji u borbi za istinu i pravdu. Prijedorčani poruèuju da će pravda stiæi svakog zločinca koji ubi nevinog čovjeka, jer Bog ima, postoji i sve vidi, jer je život dar Božiji i zato niko nema pravo život ubijati. U situaciji kada ne postoji dovoljno moćan psihološki reaktor koji bi konaèno srušio barijeru izmeðu svijesti o zločinu i jasno izražene volje da se krivci kazne, kada su sve stabilnije i glasnije namjere negiranja zločina, kada nema potpunog suočavanja sa težinom genocidnih djela, poèinjenih u ime cijelog srpskog naroda, Prijedorčani - Bošnjaci su shvatili da ih samo sjećanje i istina, čiji je krajnji ishod kažnjavanje svih zločinaca, ukidanje genocidne tvorevine Republike Srpske i presuda Srbiji i Crnoj Gori za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, mogu održati i da im zaborav može donijeti samo ponavljanje historije i ponovnog genocida. To je dug i trnovit put, ali nije neizvjestan i nemoguć. Potrebno je da se svi ukljuèimo u ovu borbu, kako ko može, intelektualno, literarno, finansijski, pravno, medijski i da konačno, uz Božiju pomoć, istina i pravda izađu na vidjelo. Jer prokletstvo zaborava čini novu tragediju i novi zločin protiv čovjeka.
15. c. ELITOCID, LOGORI, SILOVANJA
Elitocid, zločin nesagledivih razmjera, oličen u masovnom, organizovanom, namjernom uništavanja prijedorske bošnjačke intelektualne elite. Cilj je bio totalno istrijebiti bošnjačku elitu i inteligenciju u ime totalnog uništenja bošnjačkog korijena u Prijedoru, gradu koji je upravo obrise grada dobio zahvaljujući Bošnjacima i njihovoj inteligenciji. Prijedorski intelektualci su ubijeni sami zato što su svojim intelektom i duhovnošću odavali svoju unutrašnju smirenost, što su svojim djelom ostavili snažan pečat u razvoje bošnjačke svijesti, što su nas nekada učili da budemo pametni, razumni, pismeni, kulturni, dostojanstveni i hrabri, što su nas učili da ne mrzimo, što su bili biseri ljudskog uma. Idejni tvorci i realizatori elitocida su tvorci velikog ništa, pred kojim čovjek zanijemi. To su ostaci nebeskog naroda, pobješnjeli od volje da vladaju drugim, uništavanjem tih drugih. Na svirep naèin ubijeni su: Benić Latif - profesor fizike, Crnić Uzeir - profesor stručnih predmeta, Crnkić Husein - profesor matematike, Čehajić Muhamed - profesor maternjeg jezike, Hamzić Mersud - profesor stručnih predmeta, Hergić Besim - profesor stručnih predmeta, Kulenović Hidajet - profesor njemačkog jezika, Mujakić Fikret - profesor hemije, Musić Ilijaz - profesor stručnih predmeta, Peretin Ivica - profesor muzike, Puškar Abdulah - profesor matematike, Tadžić Mustafa - profesor fizičkog vaspitanja, Adolf Zec - profesor fizičkog, Mahmuljin Velida - nastavnik, Medunjanin Bećir - nastavnik, Medunjanin Sadeta - nastavnik, Nadareviæ Ekrem - nastavnik. Čineæi svoj častan posao, imali su veliki ugled u narodu, što je četnićkoj bratiji dalo povoda da ih istrijebi. Samo zato što su bili ljudi, nasilno su ubijeni: Eniz Begić - doktor, Kemal Cerić - mikrobiolog, Osman Mahmuljin - internista, Razim Musić - doktor, Jusuf Pašić - doktor, Esad Sadiković - specijalistu za uho, grlo i nos, stručnjak svjetskog glasa, Željko Sikora - doktor, Rufad Suljanović - doktor. Ovoj tužnoj grupi nasilno ubijehih, treba dodati i poslijeratne žrtve, doktore Hašima i Mirsada Rešića, čija srca nisu izdržala svu silnu nepravde, nanesenu Bošnjacima, nepravednim ratom i još nepravednijim mirom. Zar je udes sudbe toliki da ovoj zbirki prijedorske ljudske dobrote i bogatoga znanja, glave može doći zločinac, koji knjige niti je vidio niti pročitao, koji misli glavom svojih krvižednih vođa, koji je željan osvete za izgubljene bitke, koji bezuspješno pokušava uništiti grad, u kome mjesta nema za njega? Kako bi prijedorskim ranjenim dušama, ova časna ljudska elita danas mogla pomoći.
15. d. ZLOČIN SILOVANJA
U Prijedoru je izvršen zločin silovanja največih razmjera. Cilj zločinaca je bio uništiti ponos i duhovni prkos žene - Bošnjakinje - muslimanke - Prijedorčanke, jer uništavanjem žene, majke, kčerke, sestre, djevojke , nene uništava se cijeli narod. Prema nekim procjenama u Prijedoru je silovano više od 5000 uglavnom Bošnjakinja. Razlegao se tih julskih dana jauk prijedorskih majki. Jedan od tih jauka prijedorskih majki je objavljen u knjizi \"Molila sam da me ubiju\", zločin nad ženom BiH, u izdanju: CID Saveza logoraša BiH, pod šifrom: \"Nema praštanja\"
15. e. OD DANAS RAĐAŠ SAMO SRPSKU DJECU
Uhapšena sam kao civilno lice 26.07. 1992. na mostu preko rijeke Sane, iduæi sa djecom prema Prijedoru. Uhapsio me je komšija Mirko Dakić iz Lamovite. Odvezli su nas prvo u logor Omarska, gdje su nas držali dva sata, onda su nas odveli u logor Trnopolje. Komandant logora je bio Slobodan Kuruzović. Slobodan Kuruzović je u logoru boravio samo preko dana. Uvečer bi išao kući. Jedne noæi u logor je došao oko 22 sata. Prišao mi je i rekao: \"Od danas rađaš samo srpsku djecu\". Kuruzović me je zaključao u jednu kuću i rekao da æe doći ujutro. Sutradan je došao. Uhvatio me je za lice u namjeri da me poljubi. Otela sam se i bijesno ga pogledala. Trgao se i uzviknuo: \"Vidi ti Turkinje, otima se, neće sa Srbinom, a pod Turčina, baliju, bi odmah legla\". \"Neću da ubijem tako lijepu ženu, ti nam trebaš za srpskog rasploda\". Dva puta me je nožem zarezao. Drhtala sam sva razdrljena i poderana. Skoćio je sa mene i iz svoje vojničke bluze izvadio papir, na kome je pisao tekst neke pjesme, a onda skinuo sa stola sliku Slobodana Miloševića i postavio je na ormar, koji je stajao naspram kauća. Gurnuo mi je papir u ruke i naredio da ga dva puta pročitam. Čitala sam tekst, ne vjerujući svojim očima da neko nešto tako može napisati, a na papiru je pisalo:
\"O moj Bože Slobodane,
Pogledaj me sa visina
I podari svojoj Srbiji
Nebeskog Srpskog sina\"
Slobodan je odmah potom prišao i skinuo odjeću sa mene naredivši mi, da dok me bude silovao, gledam u sliku njegovog imenjaka Slobodana Miloševića i izgovaram glasno tekst sa papira. \"Ako to ne budeš radila, dovešću još desetoricu da te raščejreće. razvale, a djecu ti pokolju\". Poslušala sam, moleću Svevišnjeg da mi oprosti, da mi pomogne. Opustila sam se i poluglasno izgovarala tekst gledajući u papir na kome je bila ispisana glupost, koju samo Srbin - poganin može da smisli i napiše. Kad se zadovoljio, digao se sa mene i rekao mi: \"E sad će ti djeca imati novog brata Srbina, junačinu, a i tvoja krv je sada očišćena\". Božijom voljom, napokon sam 4.09. 1992. izašla iz pakla logora Trnopolje, otišla prvo u Travnik, a zatim u Njemačku, gdje i danas živim. Ne želim se više nikad vratiti u BiH. Ja Bosnu volim. Ali zlotvori koji su mi ubili muža, oca, majku i mojih 28 najbližih, još su na slobodi. Sada čitam u novinama kako se u udžbenicima ne bi smjela pisati istina o zločinu u Prijedoru i Bosni, kako je to potrebno zbog pomirenja. To poručuju iz Evropskog parlamenta u Strazburu. To bi tek bio pravi zloèin, zloèin nad istinom i sve bi se sutra opet ponovilo.\"
15. f. BITI 1992. GODINE BOŠNJAK U PRIJEDORU JE BILO STRAŠNO
U agresiji i genocidu Srbi su stekli Republiku Srpsku, paradržavnu tvorevinu, a oni koji su se borili za Bosnu i hercegovinu dobili su u Dejtonu nejaku državu. Srbi još žive u predhistoriji. O tome najbolje svjedoći njihov odnos prema vlastitim zločinima. Ako ih i priznaju, oni ih ne osuđuju, jer smatraju da su bili “politički korisni” za srpsku stvar. Prijedor je bio najmračnije mjesto u najmračnijem od svih svjetova. Biti 1992. godine Bošnjak ili Hrvat u Prijedoru bilo je jednako strašno kao biti Jevrejin u Berlinu 1942. Ljudi koji su imali nesreću da budu zatoćeni u Prijedoru, molili su Boga da Amerika nad njima svojim borbenim avionima F-16 izvrši eutanaziju. Genocid, ekocid, etnocid, urbicid, elitocid i silovanje, ti strašni zločini nad Bošnjacima Prijedora, ušli su u temelje Republike Srpske, a njene granice su, prema zamislima Karadžićevog tima, imale biti simbolično označene kostima nevinih žrtava. Žrtve u logorima Trnopolje, Keraterm i Omarska su bile lišene temeljnih prava na život, slobodu, posjedovanje imovine i tjelesni i duševni integritet. 14 godina nakon zločina u Peijedoru, srpske vlasti u njemu još uvijek poriću zločine koji su se desili u agresiji i genocidu. Za njih je to bio građanski rat. U centralnom dijelu Prijedora, na jednom od trgova, je veliki spomenik - krst u čijoj unutrašnjosti se nalaze uklesani likovi ljudi, te nekoliko metara dalje velika zastava Republike Srpske. Ono što se ispred zgrade Opštine Prijedor ne može vidjeti je zastava države BiH. U èitavom Prijedoru, ovo obilježje pripadnosti državi može se naæi samo na dva mjesta – ispred zgrade Suda i zgrade Rudnika Ljubija koja je odmah preko puta nje. Primjer o nepostojanju državne zastave ispred najvažnije prijedorske ustanove, ali i onaj da čete u svakoj osnovnoj školi naći bar jednu ikonu svetog Save, iako istu ne pohađaju samo srpska djeca, govore mnogo. Oni teži primjeri, koji govore o nemogućnosti zaposlenja Bošnjaka, te napadima na povratnike koji su bili češći prije, te još uvijek prisutnom skrnavljenju islamskih vjerskih obilježja, govore da u Prijedoru još uvijek ima onih koji žele da se vrate u prošlost. I to onu u kojoj čaršijskim ulicama nisu šetali Bošnjaci. Koliko je teško stvoriti normalan život, govori činjenica da su bošnjaèki povratnici još uvijek u neravnopravnom položaju u odnosu na svoje sugraðane srpske nacionalnosti. Prijedorskim zločincima treba biti jasno da: nikad niko neće moæi otcijepiti zemlju u kojoj su živjeli ili žive Bošnjaci; da je Republika Srpska i bošnjačka zemlja, koja se ne može prodati, može se samo oteti, jer se zemlja ili nasljeđuje, ili poklanja, ili krvlju plaća; da se država BiH gradi zakonima, koji se moraju sprovoditi na cijeloj teritoriji BiH; da je pravo žrtava rata na istinu i pravdu, bez koji se ne može graditi stabilan i pravedan mir. U Evropi je došlo do pomirenja kada su ključni fašistički zločinci osuđeni, kad su fašisti pognuli glavu, poklonili se žrtvama i zamolili ih da im oproste, na naèin kako je to uradio čovjek, Vili Brant. I u BiH treba to da se desi. Zločinci moraju pred sud pravde. Istina se mora reći i zapisati. U ime prijedorčana niko ne smije da prašta zločincima, niti da se miri sa njima. Genocid u Prijedoru je potvrda da je historija svijeta, historija krvnika i žrtve, u kojoj krvnik svim sredstvima, a prije svega ubijanjem i zatiranjem žrtve, hoće gospodariti žrtvom, a da za to ne snosi nikakvu odgovornost, pravdajući zločin činom povijesnog osvješćenja i katarze, za koga treba još biti nagrađen. Međunarodna zajednica još daje podršku onima koji su èinili zločine, a ne žrtvama. Još oni koji upravljaju RS-om nam šalju jasnu poruku da nismo tamo dobro došli, još su zloèinci njihovi narodni heroji koji uživaju podršku vlasti, a u vlastima još rade oni koji su organizirali zločin. Neka bude sram i Evrope i svijeta, jer se međunarodna zajednica nije suočila s odgovornošću, koju je imala da se genocid rasvijetli, genocid koji se dešavao jedan sat od Pariza, dva sata od Londona, usred demokratske Evrope, pred oèima slobodarskog svijeta. Austrijski pisac Peter Handke je predložen da primi nagradu Hajnrih Hajne u jubilarnoj 2006. u kojoj se navršava 150 godina od smrti velikog nemačkog pjesnika. \"Nagrada Hajnrih Hajne\" za književnost je, inaće, najvažnija literarna nagrada u Njemaèkoj.Tom odlukom, koju je na sreću oborio Parlament grada Diseldorfa, su povrijeđene sjene ubijenih Bošnjaka. Bošnjaci su zgroženi što je Handke javno, na Miloševićevu sprovodu, doveo u pitanje njegovu krivnju za genocid nad Bošnjacima, što je prije gotovo deset objavio tekst \"Pravda za Srbiju\". Zašto Handke relativizira Miloševićevu krivnju u Haagu? Zašto se javno angažira tek 1996? Zašto nije reagirao u vrijeme opsade agresije i genocida u BiH, umjesto da ih dovodi u pitanje? Zašto i danas opet imamo aferu Handke? Zašto se \"sluèaj Handke\" ponavlja? Odgovor je jasan, međunarodna zajednica je ucjenjena od Karadžića i Mladića da æe ova dvojica reèi istinu koji svijetski lideri su podržavali agresiju i genocid u BiH, ukoliko budu uhapšeni. Handke radi za takvu nemoralnu meðunarodnu zajednicu. Genocid u Prijedoru je znak da se još može osvjetljavati tragićnost ljudskog ništa u sveopcem ništavilu, \"civilizirane, humane, milosrdne i pravno ureðene” Evrope. Genocid u Prijedoru je znak da i pored takvog zloèina, čovjek - Prijedorčanin - Bošnjak - Bosanac, svjedok neuništivosti života, još traje u ime svjedočenja da se u svakom čovjeku nalaze vrata naroda. A, vrata bošnjačkog naroda su zatvorena za sve one koji hoæe poništiti čovjeka, zatirati narod, ubijati čovjećanstvo, umorstvo proglašavati svetim, odvoditi čovjeka u neznan, izjednačavati čovjeka sa ništiteljem života. Bošnjačka vrata su zatvorena za sve one koji su s onu stranu ljudskosti. Danas Prijedorčani pokušavaju živjeti u skladu, jedni pored drugih. To je teško, jer žrtva svakodnevno prolazi pored svog mučitelja. Zaboraviti nikada neæe, a oprostiti ne mogu, bar ne, dok svakodnevno na prijedorskom osakačenom korzu susreću zločince. Prijedor ima svoje heroje. To su borci Kurevske čete, èija hrabrost ostaje vječno zapisana u nezaboravu i dragosti što smo imali takve ljude. To nas Prijedorčane čini ponosnim na njih i njihova djela koja nikada neæe potamniti u vremenu kada se pokušava nametnuti zaborav. Njihova imena nas opominju da više nikada ne dozvolimo zločincima da uništavaju čovjeka, narod, grad, državu, da buduæe generacije Bošnjaka učimo na njihovim primjerima hrabrosti i odanosti u odbrani èovjeka, naroda, grada i države, da vaspitavamo i učimo kako se voli svoje i poštuje, priznaje, toleriše i prihvata drugo i drugačije, izuzev ako to drugo i drugaèije nije antiljudsko i anticivilizacijsko. Nakon svega Prijedorčani u sebi ne nosi sjeme mržnje. Naučili su više cijeniti život, obitelj, naciju, vjeru, kulturu, tradiciju, jezik, običaje kao najjače tvrđave u odbrani i jačanju vlastitosti. Znaju da imaju veliki dug: sprijeèiti da more nedužnih žrtava padne u zaborav. Svako na svoj način: knjigom, nišanom, dovom, svi u srcu i sječanju, u predanju sa koljena na koljeno, da svako novorođeno bošnjačko dijete zna šta se desilo ponosnim: narodu, gradu, i državi. Zaborav je ravan počinjenom zločinu. 20 juli 1992. godine je jedan od najsramniji dana u srpskoj historiji. Srbi treba da se stide što se kao društvo nisu opredjelili da osude zločine i optužene izvedu pred lice pravde. Oni nemaju hrabrosti ni volje reći: Jesmo, napravili smo agresiju i genocid u BiH, sad žalimo i molimo oprost. Od promjene vlasti u Srbiji (oktobra 2000.) vrlo malo je učinjeno na tome da se građani Srbije upoznaju sa onim što se u BiH desilo. Propuštena je prilika da se odmah, u prvoj godini nakon smjene Miloševićevog režima Srbi suoče sa istinom, koja je poražavajuća po njih. Danas je to teže nego što bi bilo onda, a sutra će biti još teže. U ovom slučaju vrijeme ne lijeći rane, nego ih produbljuje. Srbi bi trebali da podigu muzej ratnih zločina u Beogradu (po uzoru na Njemce), gde bi najviše mjesta bilo posvećeno žrtvama agresije i genocida u BiH. Da se ne zaboravi i ne ponovi vrijeme zla i ludila. Umjesto toga Srbi prave spomenik \"Ðeneralu\" Draži Mihajloviću u prirodnoj veličini. Srbi, vi tragično kasnite. Srbi, vi se na najbolji način možete suočiti sa istinom, ako spoznate istinu o sebi, istinu o zločinu, koga ste pretvorili u nacionalni zanat, kao posljedicu nacionalne strategije po kojoj vi ne umijete raditi, već ratovati. Muzej ratnih zločina treba takođe podignuti u svim centrima svijetske politièke moći, da podsjeti te svijetske sile da su one prpustile reagovati i spriječiti zločin protiv čovjeka.
................
................
In order to avoid copyright disputes, this page is only a partial summary.
To fulfill the demand for quickly locating and searching documents.
It is intelligent file search solution for home and business.